Žepče u kandžama HVO-a

Napad na Žepče HVO je započeo 24. juna 1993. godine, kako piše u presudi Dariju Kordiću. “Napad je počeo granatiranjem te upotrebom srpskih tenkova. Bilo je nešto otpora, ali 90 posto Žepča (s izuzetkom hrvatskog dijela) uništeno je ili zapaljeno u granatiranju. Sve su četiri džamije u potpunosti razorene.”  Stanovnici bošnjačke nacionalnosti skupljeni su na jedno mjesto, razdvojeni muškarci od žena i djece i svi zatočeni u tri logora  

Ako je suditi po A listi, na kojoj se nalaze osobe osumnjičene za ratne zločine protiv kojih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koju je Haški tribunal davno dostavio Tužilaštvu BiH, onda domaća tužilaštva nisu dovoljno radila na tome da pred lice pravde izvedu osobe od haških istražitelja osumnjičene da su počinile ratni zločin u općini Žepče. Na A listi nalazi se 12 potencijalnih ratnih zločinaca iz Žepča. Haški istražitelji su se područjem općine Žepče bavili odmah nakon rata, kada su prikupljali dokaze za optužnicu protiv Darija Kordića.

Iako Dario Kordić, potpredsjednik samoproglašene Herceg-Bosne i predsjednik HDZ-a BiH za vrijeme Agresije na Bosnu, nije oglašen krivim i za zločine HVO-a u Žepču, u presudi kojom ga Haški tribunal osuđuje na 25 godina zatvora donekle je oslikana situacija u vrijeme napada HVO-a i progona stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Žepča. U tački 509 ove presude stoji da su već 1992. “Hrvati preuzeli sve institucije, uključujući poštu, domove zdravlja itd. i stavili ih pod svoju upravu. Također su provodili pripreme za sukob, kao što je utvrđivanje više lokacija, kopanje rovova i izvođenje vježbi. Kad bi ih neko o tome pitao, govorili su da to čine radi vlastite bezbjednosti i da Muslimani nemaju razloga za zabrinutost.” U općini Žepče je pred Agresiju na Bosnu i Hercegovinu bilo blizu 23.000 stanovnika, i to 47 posto Bošnjaka, 40 posto Hrvata i 10 posto Srba.

Napad na Žepče HVO je započeo 24. juna 1993. godine, kako to kazuje tačka 727 presude Kordiću. “Napad je počeo granatiranjem te (po riječima jednog od svjedoka) upotrebom srpskih tenkova. Bilo je nešto otpora, ali 90 posto Žepča (s izuzetkom hrvatskog dijela) uništeno je ili zapaljeno u granatiranju. Sve su četiri džamije u potpunosti razorene u napadu i poginuo je određen broj ljudi. Žepče je palo krajem juna.”

Kao objekte u koje je zatvoreno bošnjačko stanovništvo Žepča presuda Kordiću imenuje “Novu trgovinu”, silos i osnovnu školu. Tačka 794 kaže: “Po riječima svjedoka F, nakon predaje je civilnom muslimanskom stanovništvu naređeno da se okupi te su morali proći između vojnika HVO-a do četiri ili pet hangara ili skladišta u kompleksu preduzeća 'Nova trgovina', gdje ih je zatočeno oko 5.000. Muškarci u dobi od 16 do 60 godina odvojeni su od žena i djece i odvedeni u osnovnu školu. Ondje su uslovi bili veoma loši: 105 muškaraca bilo je u ćeliji šest sa sedam metara. Jedva da su dobivali išta vode. Žene i djeca ostali su u hangarima, pod stražom vojne policije HVO-a.”

Tačka 795 presude Dariju Kordiću opisuje situaciju u silosu za žito gdje su bili zatočeni vojno sposobni muškarci: “(...) u betonskim ćelijama 15 x 5 m, 50-60 muškaraca u svakoj ćeliji, bez WC-a, spavali su na betonu bez pokrivača. Na 500-600 zatočenika bilo je dva do tri WC-a, te su dobivali dva obroka dnevno. Krajem augusta je jedan muslimanski vojnik žestoko pretučen u silosu i podlegao je povredama. Tokom dana zatočenici su slati da kopaju rovove za HVO i Srbe. Dok su kopali rovove, bili su izloženi opasnosti da ih ubije ABiH, dva su čovjeka ubili stražari dok su kopali rovove. Osman Tukić, šef željezničke stanice, i još devet civila odvedeni su iz silosa u Žepču da bi ih upotrijebili kao žive štitove na željezničkoj pruzi. Nestali su. Silos je korišten kao zatočenički objekat sve do kraja 1993. ili početka 1994, kada su zatvorenici prebačeni u logore HVO-a u Hercegovini.”

Tačka 802 govori o tome da je progon Bošnjaka u Žepču dio širokog plana etničkog čišćenja koje je HVO provodio 1993. godine: “Pretresno vijeće nalazi da je protivpravno zatvaranje i zatočavanje bosanskih Muslimana bilo dio opšte nakane da ih se pokori. Kao što je primijećeno, napadi na sela i gradove slijedili su isti obrazac, počevši od prvog napada, sa kulminacijom u zatočenju preživjelih Muslimana. To se dešavalo tako redovito da je moglo biti rađeno samo po zajedničkom planu...”

Za zločine nad zatočenicima u osnovnoj školi, silosu i “Novoj trgovini” do sada su osuđena dvojica pripadnika HVO-a, oba pred Kantonalnim sudom u Zenici. Perica Adžić osuđen je na 2 godine i 8 mjeseci zatvora. On je u junu 1993. došao u učionicu u kojoj su bili smješteni ranjenici i ranio Nermina Purka, a druge bolesnike mučio razbijajući im infuzije i prislanjajući na njih vrelu puščanu cijev. Presuda Perici Adžiću pravosnažna je od 26. augusta 2015.

Mato Marić osuđen je na godinu i po zatvora. On je 9. jula 1993. godine, s još jednim vojnikom, sprovodio grupu od deset ratnih zarobljenika, pripadnika ARBiH, iz osnovne škole u Perkovićima do Žepačkog raskrižja, gdje su trebali raditi na uređenju borbenih linija HVO-a. Kada je zapucalo sa strane položaja ARBiH, zarobljenici su zalegli i nisu htjeli ustati na komandu Mate Marića. Tada je on podigao automatsku pušku i zapucao po njima. Ranio je Samira Jažića i Ganu Muslića. Samir Jažić se poslije uspravio uz jedno drvo, a Marić je opet zapucao po njemu i opet ga ranio. Dugo je poslije Marić stajao iznad zarobljenika, ne dozvoljavajući da se pomjere niti da im iko ukaže ljekarsku pomoć, sve dok nije došao jedan drugi pripadnik HVO-a i naložio mu da ih pusti. Nakon toga su ih ostali zatočenici natovarili na zaprežna kola i odvezli do Lovnice, odakle su sanitetskim vozilom prebačeni u Perkoviće, gdje im je pružena pomoć.

U julu 1993. u mjestu Ljeskovica Mato Marić je sreo zarobljenika Izeta Brutusa, koji se vraćao s položaja HVO-a, gdje je s vojnicima HVO-a izvlačio njihove poginule saborce. Upitao ga je zašto je sam i zašto bježi. Kada je Brutus odgovorio da ne bježi nego da se nakon odrađena posla vraća u montažnu prodavnicu gdje je bio smješten s ostalim zarobljenicima, vrhom cijevi poluautomatske puške Marić ga je udario u testise, uslijed čega je završio u bolnici. Presuda Mati Mariću je pravosnažna od 3. marta 2021. godine.

Za ratne zločine na području Žepča Kantonalni sud u Zenici osudio je još jednog pripadnika HVO-a. Zove se Franjo Pravdić i osuđen je na 10 godina zatvora. Pravdić je 5. augusta 1993. u mjestu Orahovica ubio dvojicu braće, zarobljenih vojnika ARBiH. Prvo je iz neposredne blizine pucao u jednog, onog koji je, ranjen u noge, ležao na nosilima, a odmah zatim i u drugog, onog koji je stajao pored nosila. Presuda Franji Pravdiću pravosnažna je od 25. oktobra 2016. godine.

Jedan sudski postupak je u toku. Kantonalni sud u Zenici prvostepenom presudom od 21. januara 2022. oslobodio je Ivicu Jukića. Optužnica Kantonalnog tužilaštva iz Zenice od 25. februara 2021. tereti Ivicu Jukića da je kao pripadnik glavnog centra veze 111. pukovnije HVO-a nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima bošnjačke nacionalnosti Nerminom Halilovićem i Hajrudinom Derlićem, zatočenima u ćeliji šestica u silosu u augustu 1993. U optužnici piše da im je stavljao cijev pištolja na glavu i u usta i pucao uprazno pitajući Halilovića: “Otkud ti u zelenim beretkama?”, i udarajući ga pištoljem, a Derlića šamarajući i vrijeđajući ga.