Pet godina kasnije, 1998., “ekshumirano je dvanaest tijela u blizini napuštenog rudnika boksita u Bivoljem brdu”. Obdukcijski nalaz, potpisan 25. kolovoza te godine, potvrdio je da je riječ o ljudima čija smo imena naveli. “Iako u izvještaju nisu utvrđene okolnosti njihove smrti, u zaključku se navodi da se radi o nasilnoj smrti dvanaest muškaraca, čija su tijela spaljena kako ne bi bila pronađena i kako bi se uništili svi dokazi”, stoji u presudi.

Suci su utvrdili da su zločin počinili vojnici 1. brigade HVO-a “Knez Domagoj” i policajci 3. satnije 5. bojne Vojne policije HVO-a: te su ljude uhapsili, a “zatim pobili, spalili njihova tijela i zakopali ih u blizini napuštenog rudnika boksita u Bivoljem Brdu.“ Prema dostupnim izvorima, ubojice nisu odgovarali.

Tri dana prije strijeljanja u Bivoljem brdu, 13. srpnja, u nedalekom selu Domanovići, Ramiza Hasić hodala je glavnom ulicom sa svoje dvije kćeri, sedamnaestogodišnjom Dženitom i 23-godišnjom Sanelom. “Naime, dok nije bilo borbi u selu, Ramiza Hasić kretala se u pravcu Glavice sa svoje dvije kćerke, Dženitom i Sanelom, kada je Sanela pogođena metkom iz vatrenog oružja i srušila se u kanal pokraj puta, prije mostića koji vodi ka kući susjeda.”

“Mlada žena još je disala u trenutku kada je njena sestra, Dženita Hasić, takođe pogođena metkom iz vatrenog oružja ̶ u lijevu nogu i glavu ̶ i srušila se mrtva na cestu, ispred kuće susjeda. Hasan Hasić, otac, koji se u tom trenutku nalazio u svojoj kući nedaleko od tog mjesta, otišao je na lice mjesta i bio je prisutan kada je njegova kćerka Sanela umrla, zatim je prenio tijela svoje dvije kćerke u kuću jednog susjeda.” Ubijene su iz snajpera. Prema riječima njihova oca, “snajperisti su bili ‘vojnici HVO-a’ i skrivali su se u kućama na udaljenosti od oko tristo metara od mjesta gdje su ustrijeljene njegove kćerke.”

Dan kasnije, 14. srpnja, u zaseoku Kevčići, u Bivoljem brdu, svjedokinja zaštićena šifrom “CI”, skrivala se u skloništu petnaestak metara od svoje kuće. U Haagu je svjedočila kako je vidjela da oklopni transporter HVO-a staje pred kućom, a vojnici ulaze dozivajući njezinog svekra, “starog 83 godine i nemoćnog”. “Iz svog skloništa svjedokinja CI je čula kako ti muškarci ‘provociraju’ njenog svekra i pitaju ga da li mu je sin ‘mudžahedin’. Zatim je čula pucnje i vidjela kako se iz kuće dižu dim i plamen.” Izašla je iz skloništa kad je pala noć, i “vidjela beživotno tijelo svog svekra, s jednom ranom od metka, kako leži ispred kuće.”

Prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Čapljina živjelo je 54 posto Hrvata, 28 posto muslimana i 14 posto Srba. Godinu kasnije, kada su srpske snage napale iz istočne Hercegovine, taj se odnos dramatično promijenio: “Prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, u oktobru i novembru 1992. u opštini Čapljina bilo je između 12.096 i 12.600 raseljenih osoba ili izbjeglica, od kojih 80 posto Muslimana i 19 posto Hrvata.” U srpnju 1993., “60 do 70 posto stanovništva opštine Čapljina bili su Muslimani.” Tri mjeseca kasnije, u listopadu, broj muslimana smanjio se na 3.852 osobe.

Prema rekonstrukciji Haškog suda, “tokom rata vođenog protiv srpskih snaga, 1992. i 1993. godine, HVO i Armija BiH su se zajedno borili na teritoriji opštine, sve do aprila 1993.“ Ipak, već od ljeta 1992., “HVO je postepeno preuzeo vojnu kontrolu nad opštinom”, a bio je “dobro organizovan i opremljen jer je imao podršku Hrvatske, koja je HVO-u prije svega isporučivala vojnu opremu.”

U travnju 1993., HVO u dramatičnom preokretu kao da mijenja neprijatelja: svjedoci su pred sudom izjavili da su “pripadnici HVO-a u aprilu 1993. uhapsili muškarce Muslimane u opštini Čapljina, među kojima su bili muslimanski intelektualci, članovi SDA i pripadnici ABiH, i zatočili ih u kasarnu u Grabovini i zatvor u Dretelju,” Uhapšeni su, na primjer, Damir Sadović, pravnik u čapljinskoj gradskoj upravi, predsjednik Islamske zajednice Nazif Bašić, “ali i radnici i trgovci, kao što su Ale Zaklan, Huso Obradović, Kemo Boloban i Mustafa Dizdar.”

Kampanju masovnih hapšenja Bošnjaka otpočela je zapovijed načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoja Petkovića od 30. lipnja, da se razoružaju svi muslimani u HVO-u, te “izoliraju” svi vojno sposobni muškarci muslimani. “Veliki broj svjedoka koji su lično proživjeli te događaje, kao i dokumenti HVO-a, pokazuju da su od 30. juna 1993. do sredine jula 1993. godine 3. satnija 3. bojne Vojne policije HVO-a i 1. brigada ‘Knez Domagoj’, u saradnji s MUP-om Čapljine, provodili kampanju hapšenja muškaraca Muslimana u opštini Čapljina, i to konkretno u mjestima Bivolje Brdo, Višići, Domanovići i Lokve”.

Obrane dvojice optuženih načelnika Glavnog stožera HVO-a, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka – koji je na izricanju pravomoćne presude 2017. počinio samoubojstvo ispivši otrov – tvrdile su da njihove zapovijedi nisu izdane s namjerom da se muslimani protjeraju. Praljkova obrana tvrdila je “da je 1. brigada ‘Knez Domagoj’ preduzela mjere čiji je jedini cilj bio da zaštiti stanovništvo i teritoriju”, uz istodobnu tvrdnju kako je ta brigada “zloupotrijebila vojna ovlaštenja”. I Ivan Beneta, zapovjednik 116. brigade Hrvatske vojske, koji je svjedočio pred sudom, izjavio je kako je 1. brigada HVO-a ‘Knez Domagoj’ u to vrijeme trpjela vojne napade, “što je zapovjedništvo navelo da evakuiše ‘civilno stanovništvo’ s nekih područja opštine Čapljina kako bi ga zaštitilo.”

Suci su odbacili te argumente. “Vijeće je prihvatilo brojne dokaze iz različitih izvora ̶ dokumente međunarodnih organizacija i svjedočenja predstavnika međunarodne zajednice, kao i stanovnika opštine ̶ koji pokazuju da je HVO od jula do septembra 1993. pokrenuo kampanju deložiranja i raseljavanja žena, djece i starijih osoba, isključivo Muslimana, iz opštine Čapljina.”

Učinili su to, na primjer, u Domanovićima. Polovinom srpnja, “ušli su u Domanoviće, protjerali žene, djecu i starije osobe iz njihovih domova i odveli ih u silos u Čapljini. Sabira Hasić, Muslimanka iz Domanovića, izjavila je, na primjer, da su 13. jula 1993. neki stanovnici sela, među kojima su bile ona i njene kćerke, odlučili da pobjegnu iz svojih kuća i sakriju se u šumi u selu Lokve, na lokaciji Pašećevine, dok su osobe koje su ostale u selu ̶ čiji broj ili identitet nije navela – uhapšene i odvedene u Silos od strane ‘vojnika HVO-a’.”

Počitelj je jedinstven, malen ali prelijep osmanlijski grad-spomenik uz Neretvu, na cesti od Čapljine prema Mostaru. U ljeto 1993., HVO ga je pretvorio u spaljene ruševine.

“Dokazi pokazuju da je mjesto Počitelj, od početka jula do početka avgusta 1993. postalo utočište i mjesto okupljanja žena, djece i starijih osoba, Muslimana, koji su pobjegli iz svojih sela i zaselaka na Dubravskoj visoravni ili koje je HVO uhapsio u selima i zaseocima u opštini Čapljina.”

Mjesec ili dva kasnije, bio je prazan. “U septembru – oktobru 1993., mjesto Počitelj bilo je prazno, bez stanovnika. S obzirom na sveukupne dokaze uvrštene u spis, Vijeće zaključuje da su pripadnici HVO-a, između ostalih vojnici 1. brigade ‘Knez Domagoj’ HVO-a, iz Počitelja protjerali žene, djecu i starije osobe, Muslimane, i raselili ih u Bunu, a zatim u Blagaj, oko 13. jula 1993. te početkom avgusta 1993.”

Nakon što su protjerali ljude, devastirali su i spalili gradić, taj rijetki biser otomansko-mediteranske arhitekture. Minirali su i počiteljsku Šišman Ibrahim-pašinu džamiju staru najmanje tristo, a možda i 450 godina, “majstorsko remek-djelo arhitekture osmanskog doba”, uništili kuće, kao i ostale vrijedne primjere nekoliko stoljeća stare osmanlijske arhitekture. Činjenica da se to razaranje u presudi Haškog suda uopće ne spominje, dokaz je da Haški sud nije dokumentirao sve zločine HVO-a.

Duže od desetljeća, sve do polovine dvijetisućitih, Počitelj je stajao razoren, spaljen i avetinjski prazan, s dva križa od drvenih greda zabijenim u zemlju na svakom ulazu u grad. Obnovljen je tek mukotrpno, novcem iz budžeta Federacije BiH, i bez ikakve pomoći iz Hrvatske. Tko ne zna što se dogodilo a danas dođe u obnovljeni Počitelj, ne bi mogao ni pomisliti što je vojska, vođena podivljalim hrvatskim šovinizmom, još nedavno bila u stanju učiniti toj jedinstvenoj ljepoti.

Nije uništen samo Počitelj. Polovinom srpnja 1993., srušene su džamije u obližnjim Višićima i Lokvama, a kuće spaljene. O džamiji u Višićima svjedočila je zaštićena svjedokinja, koja je vidjela “četiri muškarca u vojnim uniformama” koji su se dovezli automobilom do džamije, razbili prozore, “ubacili unutra neki predmet i pobjegli prije nego što su dvije eksplozije uništile jedan dio džamije.”

Ostali dokazi pokazali su da je “ostatak džamije uništen nekoliko dana kasnije u požaru koji je buknuo usred noći.” “Izvještaj 3. satnije 5. bojne Vojne policije HVO-a od 20. jula 1993. potvrđuje da je džamija uništena eksplozivom 19. ili 20. jula 1993., oko 3 sata ujutro, ne navodeći ko su bili izvršioci.” Dogodilo se to nakon što su iz sela 11. srpnja protjerane žene, djeca i starci.

Ista je žena svjedočila da je skupina vojnika, nekoliko dana prije nego su mještani protjerani, “pretraživala kuće i krala imovinu u vlasništvu muslimana”. Prema njezinim tvrdnjama, koje suci nisu uzeli kao dovoljan dokaz, ti su vojnici “govorili dalmatinskim dijalektom”, a njihovo je “vozilo imalo registarske tablice Makarske”.

U kolovozu i rujnu, Bošnjaci su otjerani iz Čapljine. “Svjedokinja DS je rekla da su se 23. avgusta 1993., oko 13 sati, jedan ‘civilni kamion’ s ceradom i tri ‘civilna automobila’ zaustavili u blizini njene i susjedne zgrade u Čapljini i da je jedan muškarac ‘u civilnoj odjeći’ pozvao megafonom Muslimane koji su ostali u zgradama, odnosno žene, djecu i muškarce koji nisu uhapšeni u julu 1993., da napuste svoje stanove i da se okupe oko kamiona.” Utrpali su ih u kamione i odvezli u silos.

Jedno od brojnih svjedočenja o tim protjerivanjima dala je žena zaštićenog identiteta koju su uhapsili 29. rujna 1993. “zajedno s još 34 druge osobe među kojima su bila njena djeca stara 13 i 15 godina.” “Krajem ljeta 1993. druge žene, djeca i starije osobe su protjerani iz svojih domova u Čapljini i raseljeni u gradove na teritoriji pod kontrolom ABiH”, zaključilo je sudsko vijeće.

Većina tih ljudi jedno je vrijeme provela zatočena u čapljinskom silosu, inače korištenom “za skladištenje žitarica”, na cesti za Ljubuški, “ na raskrsnici s cestom koja vodi u kasarnu u Grabovini,” “Silos je imao veliko dvorište u koje su direktno ulazili kamioni puni Muslimana koje je HVO protjerao i raselio s više lokacija u opštini Čapljina.” U presudi se napominje kako je “Huso Marić, pripadnik brigade ‘Bregava’ Armije BiH, vidio dječju odjeću kada je u oktobru 1993. stigao u silos”.

“Većina zatočenika bila je posve ili gotovo bez hrane više dana, nisu imali vode ni struje. Aldijana Trbonja izjavila je da je bila u prostoriji površine šesnaest četvornih metara s oko 30 drugih zatočenika. Dokazi takođe potvrđuju da su zatvorenici imali jednu kantu, u koju su morali da vrše nuždu u jednom uglu prostorije.”

Spavali su na golom podu, “bez pokrivača, u prostorijama od betona, bez stropa, u kojima je bilo veoma hladno u vrijeme kada su svjedoci bili zatočeni, to jest u septembru i oktobru.” Jedna je svjedokinja izjavila da zatočenica Almira Čolaković “nije imala ni najneophodnije stvari za svoju bebu.” Odvodeći jednu skupinu zatočenika iz silosa, vojnici HVO-a naložili su im da vrijednosti, nakit i novac ostave u kutiji na izlazu.

Tacno.net