Zaboravljeni masakr tkz.HVO-a nad Bošnjacima u Raštanima kod Mostara
Masakr u mostarskom naselju Raštani se dogodio u rano jutro 24. augusta 1993. godine. Tada su paravojne jedinice HVO-a tokom hrvatske agresije na RBiH, nakon višesatne artiljerijske paljbe, upali u naselje i masakrirali 24 bošnjačka civila i 7 nenaoružanih vojnika Armije RBiH.
Nakon ulaska u naselje, hrvatske terorističke jedinice među kojima je bila i tzv. Kažnjenička bojna, Mladena Naletilića, zvanog Tuta, osuđenog za ratne zločine pred Haškim tribunalom, su ulazile redom u kuće mještana i ubijali zatekle Bošnjake. Neposredno nakon ulaska u naselje,
hrvatski teroristi su ušli u kuću Uzeira Beglerovića, kojeg su odmah likvidirali, nakon čega su ubili i njegovu suprugu Ćeru, i tri kćerke, dvanaestogodišnju Šaćiru, dvadesetogodišnju Edinu i dvadesetpetogodišnju Fadilu, koja je bila u drugom stanju.
Nakon toga su nastavili sa ubijanjem ostalih mještana, među kojima su bile porodice: Žuškić, Ćišić, Dedić, Dumpor i druge.
Među civilima je ubijeno i nekoliko djece.
Nakon ubistava, kuće su zapaljene, a veća grupa Bošnjaka je odvedena u logor Heliodrom.
Zasad niko nije odgovarao za masakr u Raštanima.
Kantonalno tužilaštvo u Mostaru je Haškom tribunalu poslalo ovaj predmet na ocjenu. Među osumnjičenima za ovaj zločin nalaze se:
- zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić,
- zapovjednik Druge brigade tzv. HVO Ilija Vrljić,
- zapovjednik tzv. Bjelopoljske bojne Marko Radić – Maka,
- ministar odbrane tzv. Herceg-Bosne Bruno Stojić,
- pripadnici paravojnih formacija HVO Darko Tadić – Konta i Brano Savić – Cojo.
UBISTVA, SILOVANJA, DEPORTACIJA U KONCENTRACIJSKI LOGOR
Za zločin u Raštanima očito nikada niko i neće odgovarati
Tužilaštvo, kao i u većini slučajeva kada je riječ o ovoj vrsti zločina, uporno šuti. Stoga cijeli događaj i dalje prekriva veo tajne i čini se da će tako zauvijek i ostati. U cilju historijskog pamćenja, vrijedi se hronološki osvrnuti na taj događaj, jer dokumenti koje posjedujemo, a potiču iz godine neposredno nakon Agresije, sudeći po izjavama, nadolazeći politički aktivisti nisu pročitali ili im nisu bili dostupni, što ih ni u jednom slučaju ne može opravdati
Jedan od najmonstruoznijih masovnih zločina počinjenih nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom jeste zločin kojeg su počinile jedince HVO-a i HV-a u mostarskom prigradskom naselju Raštani. Tokom napada na ovo mjesto, oslobođeno od strane Armije R BiH 30. juna 1993. godine, pripadnici “Kažnjeničke bojne” pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute prilikom napada 24. augusta 1993. godine u ranim jutarnjim satima ubile su 24 civila i 8 zarobljenih pripadnika Armije R BiH. Vojnici su se nalazili u kući Uzeira Beglerovića i nisu pružali nikakav otpor jer su bili bez naoružanja. Tokom borbi nestalo je 18 civila Bošnjaka za čiju se sudbinu nikada nije saznalo. Pretpostavlja se da je taj dan stradalo ukupno pedesetak osoba.
Počinioci zločina i njihovi naredbodavci su na slobodi. Pravosudni organi nikada nisu poduzeli adekvatnu pravnu radnju koja bi rasvijetlila ovaj događaj. Porodice žrtava Kantonalom tužilaštvu podnosile su zahtjeve za krivično gonjenje odgovornih lica, ali to nikada nije dalo rezultata. Tužilaštvo, kao i u većini slučajeva kada je riječ o ovoj vrsti zločina, uporno šuti. Stoga cijeli događaj i dalje prekriva veo tajne i čini se da će tako zauvijek i ostati. Pamćenja radi, vrijedi se hronološki osvrnuti na taj događaj, jer dokumenti koje posjedujemo, a potiču iz godine neposredno nakon Agresije, sudeći po izjavama, nadolazeći politički aktivisti nisu pročitali ili im nisu bili dostpuni, što ih ni u jednom slučaju ne može opravdati.
Raštani su oslobođeni u akciji deblokade Mostara zajedno sa sjevernim dijelom grada Mostara i Bjelopoljskom kotlinom 30. juna 1993. godine. Tada su jedinice Armije R BiH u Raštanima (smješteni na sjevernom ulazu u Mostar, s lijeve strane rijeke Neretve) uspostavile odbrambenu liniju pravcem željeznički nasip, iznad Beglerovića, Čvorinih, Krzmanovih, Dumporovih, Vjezovića kuća, Usjeka do izlaska s Brane “Mostar”. U tim vojnim operacijama korišten je vod pripadnika 41. mostarske brigade Armije R BiH. Time su Raštani bili dio zone odgovornosti IV. korpusa. Smjene vojnika vršene su svaka četiri dana. Nedostatak naoružanja uslovljavao je da oružje imaju samo oni vojnici koji su na straži, a oni koji su u pripravnosti ili dnevnom odmoru nisu imali nikakvog oružja.
Ova činjenica često je od porodica ubijenih vojnika spočitavana komandi bataljona i brigade. U rejonu koji je kontrolirala Armija R BiH od davnina živjelo je uglavnom bošnjačko stanovništvo. Artiljerijsko granatiranje Raštana izvršeno je u popodnevnim satima 23. augusta 1993. godine s položaja HVO-a sa Žovnice i Brkanovog Brda. U noćnim satima jedinice HVO-a zapalile su šumu iznad naselja. Frontalni napad izvršile su sutradan u ranim jutarnjim satima (5.30 sati). Istovremeno, izvršena je i artiljerijska priprema terena haubicama i minobacačima s Kozica, Planinice, Antine krivine, Puta za Rašku goru, Vodničkog kuka, Brkanovog brda i Žovnice. Posebno Su granatirani Dumporova mahala i linije odbrane.
Pješadijski napad izvršen je iz smjera Cima prema Savića kućama, gdje se nalazila i kuća Uzeira Beglerovića. Napad su izvršili pripadnici “Kažnjeničke bojne” Mladena Naletilića Tute, zaštitna satnija Druge brigade HVO-a, postrojbe Hrvatske vojske, interventni vod Druge bojne iz naselja Rudnik, diverzantski vod “Ivan Stanić Ćićo” pod zapovjedništvom Marka Radića Make. Iz smjera obale Neretve napadale su jedince Prve i Treće bojne HVO-a.
Fokus njihovog napada bila je kuća Uzeira Beglerovića, u kojoj su se osim njegove porodice nalazili i pripadnici Armije R BiH koji u tom trenutku nisu bili na stražarskim mjestima.
Vojnici HVO-a ušli su u kuću a da im nije pružen nikakav otpor niti je na njih ispaljen i jedan metak. Psovali su i maltretirali zarobljene kojima nisu pomogle nikakve molbe i preklinjanja da ih poštede, niti su im mogle pomoći Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Svirepo su ih ubili. Na njih su bacali ručne bombe, ispaljivali RPG-ove i strijeljali ih iz automatskog naoružanja. Tako je ubijeno osam pripadnika Armije R BiH:
- Azer Resulović (1972),
- Senad Ćatić (1966),
- Hamdija Alispahić (1942),
- Džafer Bilić (1970),
- Ibrahim Čukur (1953),
- Dervo Gadara (1961)
- Avdija Mehić (1954).
Potom su pripadnici HVO-a rafalnom paljbom ubili
- Uzeira Beglerovića (1943),
- njegovu suprugu Ćeru, rođenu Hodžić (1948),
- kćerku im Šaćiru Belgerović (1980),
- kćerku Edinu Beglerović (1973)
- kćerku Fadil Beglerović udatu Mujić (1968).
Nakon svirepog ubistva, zločinci su zapalili kuću zajedno sa svim tijelima.
U dokumentima koje posjedujemo iz navedenog opisa jasno se zaključuje da je riječ o klasičnom zločinu protivnom običaju ratovanja i odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, jer nad njima nije proveden nikakav zakonima propisani postupak i kao takvi nisu smjeli biti pogubljeni. Članovi porodice Beglerović nisu imali nikakve odgovornosti za oružane sukobe između zaraćenih strana, pa im je po istim tim Ženevskim konvencijama život bio zaštićen, kako tjelesni integritet tako i sva druga prava.
Istog dana u 14 sati pripadnici HVO-a počinili su zločine pred kućom
Mirsada Žuškića. Osim njegove porodice u tom trenutku u kući su se nalazili i članovi porodice Dumpor i Dedić. Nakon što im iz kuće nije pružen nikakav otpor, vojnici HVO-a izveli su sve zatečene u kući u avliju i tom prilikom ubili:
- Ismeta Ćišića (1948),
- Murata Dedića (1935),
- Šabana Dedića (1936)
- Mirsada Žuškića (1952).
Molbe žena i njihovo preklinjanje nisu uspjeli zaustaviti dželate.
- Murat Dedić pokušao se sakriti među ženama, ali ga je primijetio jedan bojovnik i na licu mjesta ubio iz automatskog oružja. Nakon što su likvidirali muškarce, bojovnici su se okomili na žene. Vrijeđali su ih i psovali. Neke su fizički maltretirali i zlostavljali. Oduzeli su im vrijedne stvari, novac i nakit.
Djevojke su tjerali da skinu odjeću da bi im oduzeli nakit.
Jednu djevojčicu iz Raštana toga dana u predvečerje silovalo je jedanaest vojnika. Prvi među njima, tako kažu dokumenti, bio je izvjesni D.T. Nakon ovog strašnog zločina izbezumljena djevojčica istrčala je iz kuće u koju su je bili doveli. Nije mogla plakati, jer je sve suze isplakala tokom mučenja. A bilo ju je i stid majke, brata i komšija. Njoj su, kao uvertiru u taj monstruozni čin, prethodno ubili oca. Žene i djeca u večernjim satima protjerani su preko Neretve u smjeru Vrapčića. Za njima su pucali da bi ih što više uplašili. U isto vrijeme, put kojim su se kretale bio je granatiran.