Odluka vlade Herceg Bosne o osnivanju logora u Gabeli donesena je na sjednici HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosna 8. lipnja 1993. i jasno svjedoci ko je sve uz Prlica sudjelovao u osnivanju logora

“Netko mora odgovarati za postojanje logora u Hercegovini”, istaknuo je proslog tjedna Goran Granic, priznavsi da je Haaski sud od hrvatske Vlade zatrazio dokumente o aktivnosti vojne i obavjestajne zajednice u hrvatsko-bosnjackom sukobu. Granic je spomenuo da su na dugackoj listi osoba za koje je zainteresiran Haaski tribunal i Jadranko Prlic i Slobodan Praljak. U ljeto 1993. Europa i svijet doznali su da, osim srpskih logora Manjaca i Omarska, u BiH postoje “heliodrom” Rodoc, Gabela i Dretelj, logori pod kontrolom hrvatskih vlasti, te Muzej u Jablanici, Musala u Konjicu, Zenica i Bugojno, logori pod kontrolom bosnjackih vlasti. U tom razdoblju Jadranko Prlic bio je predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne, dakle, vlade HZ HB, a general Slobodan Praljak zapovjednik Glavnog stozera HVO-a.

Odgovornost Prlica

Zadnjih nekoliko godina vise se puta i iz razlicitih domacih i inozemnih izvora culo da postoje dokumenti koji jasno pokazuju da je vlada HZHB svojim odlukama utemeljila velike zatvore na Heliodromu, Gabeli, Dretelju, te druge logore u Hercegovini, i da je na njima potpis dr. Prlica, nakon Daytonske mirovne konferencije dugogodisnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Takve su tvrdnje upucivale na izravnu odgovornost politicara Herceg Bosne za otvaranje logora i teska stradavanja Bosnjaka, civila, zarobljenih pripadnika Armije BiH i razoruzanih pripadnika HVO-a bosnjacke nacionalnosti, dakle, za ratni zlocin i etnicko ciscenje. Prije svih na odgovornost predsjednika HZHB pokojnog Mate Bobana i Prijelazne vlade HZHB Jadranka Prlica, proglasene u svibnju 1993., nakon dogovora o provedbi Vance-Owenova plana za BiH. No Prlic je vise puta odlucno demantirao informacije o postojanju sluzbenih dokumenata o logorima HVO-a u Hercegovini i srednjoj Bosni te svojoj osobnoj odgovornosti i upletenosti u dogadaje od svibnja do prosinca 1993., kad su zatvoreni svi hrvatski logori u BiH. U Dnevnom avazu od 22. kolovoza 2001. Prlic je, na podsjecanje da je upravo on bio predsjednik Vlade Herceg Bosne u vrijeme formiranja hecegovackih logora za Bosnjake, izravno odgovorio: “Vlada Herceg Bosne nikad nije izdala nalog za formiranje tih logora, ni icega sto bi na njih slicilo. Mogu reci da smo mi isli u proces dovodenja tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru, te ih zatvorili”, rekao je Prlic. Medutim, upravo su Vlada Herceg Bosne svojim odlukama i Prlic svojim potpisom sudjelovali u otvaranju niza logora u koje je, s Heliodroma pokraj Mostara, u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1993. prebaceno najmanje 10 tisuca zatocenih i izmucenih Bosnjaka. Nacional ima Odluku o utemeljenju Okruznog vojnog zatvora i Okruznog zatvora u Gabeli, selu pokraj Capljine, na putu za Metkovic.

Dokumenti o zatvorima

U Odluci pod brojem 348/93 Hrvatskog vijeca obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna, donesenoj na sjednici od 8. lipnja 1993. u Mostaru, u tocki I. pise: “Za podrucje opcina Capljina, Neum, Ljubuski i Ravno utemeljuje se Okruzni vojni zatvor i Okruzni zatvor sa sjedistem u Gabeli”. U tocki II. pise: “ova odluka stupa na snagu danom donosenja, a objavit ce se u Narodnom listu Hrvatske zajednice Herceg Bosne”. Uz sluzbeni zig HZHB Odluku je potpisao predsjednik HVO-a HZHB Jadranko Prlic. Na istoj sjednici od 8. lipnja donesena je Odluka o postavljanju ravnatelja Okruznog zatvora u Gabeli. Odlukom koju ponovno potpisuje predsjednik Vlade HZHB Jadranko Prlic, prvi ravnatelj logora u Gabeli postao je Jerko Ramljak, sin Mate, iz Capljine. Istom procedurom donosile su se i odluke i za osnivanje drugih “zatvora”. Odluka 348/93, kao rijedak dokumet koji bjelodano svjedoci o tome tko je sve sudjelovao u stvaranju logora i tko se sve mora naci na listi odgovornih, ima posebno mjesto u opseznoj dokumentaciji kojom su raspolagale i americka obavjestajna sluzba i hrvatska obavjestajna zajednica Miroslava Tudmana u Bosni i Hercegovini.

Suocenje s Haagom

Iako se dugo tretirala “zagubljenim” dokumentom visokog stupnja tajnosti, o cijem se postojanju akteri nikad nisu zeljeli izjasniti, vjerujuci kako njime raspolaze samo americka administracija, sada se cini vrlo izvjesnim da Haaski sud vec raspolaze tim dokumentom Vlade HZHB. Prlic je prije nekoliko dana izjavio da je spreman suociti se s haaskim istraziteljima. Obje odluke, ona o utemeljenju logora u Gabeli i postavljanju ravnatelja, pise u njihovu zaglavlju, imaju uporiste u odredbama Zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sankcija Bosne i Hercegovine te Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o izvrsenju krivicnih i prekrsajnih sankcija u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. To svakako upucuje na cinjenicu da su odluke o otvaranju logora imale strucnu podlogu na kojoj je bilo angazirana cijela Prliceva vlada, napose Ministarstvo pravosuda, Ministarstvo unutrasnjih poslova i Ministarstvo obrane HZHB. S druge strane, Vlada Herceg Bosne, Mate Boban, Jadranko Prlic, Vladimir Soljic, ministri obrane, unutrasnjih poslova i pravosuda HB Bruno Stojic, Brana Kvesic i Kresimir Zubak nista nisu napravili ni za zatvaranje logora, ni za “dovodenje tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru”, ma sto to znacilo, sve dok se potkraj kolovoza 1993. nije oglasio Mate Granic. Stovise, svi oni, posebno Prlic, koji je kao eksponent i celnik Vlade te odluke potpisivao, odgovorni su za situaciju u kojoj se, prema tvrdnjama UNHCR, u hercegovackim logorima toga ljeta naslo 10 do 15 tisuca Bosnjaka. Koncem kolovoza 1993.

Svjedocanstvo CNN-a

CNN je objavio reportazu snimljenu u Dreznici, sjeverno od Mostara, o stravicnim svjedocanstvima nekolicine Bosnjaka, upravo pustenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teski uvjeti zivota tisuca logorasa u dvama najvecim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujuci golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granica pokrenula se masinerija njihova zatvaranja. Granic je tada izravno razgovarao sa Bobanom i Prlicem zahtijevajuci zurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o cemu je, opet na njegovu inicijativu, sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bosnjackom stranom potpisan poseban sporazum.

Dok je Boban postojanje logora opravdavao rijecima da se radi o zatocenickim sredistima u koje je bosnjacko pucanstvo smjesteno radi vlastite sigurnosti, Prlic je, kao mudar politicar, shvatio da se postojanje logora vise ne moze ni tajiti ni braniti. Utoliko mu se odmak od Bobanove politike ucinio nuznim. Prlic je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi od hercegbosanskih politicara prihvatio Graniceve zahtjeve.

Vec su pocele stizati optuzbe na racun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati polozaje HVO-a ako se ne bude propustala humanitarna pomoc za Bosnjake zatocene u logorima i istocnom Mostaru. Granic je u Hercegovinu poslao troclanu delegaciju, medju njima i kasnijeg Tudmanova savjetnika za humanitarna pitanja dr. Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od Vlade HZHB mogao zatraziti poduzimanje energicnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Medunarodnog Crvenog kriza. Potom je od predsjednika Tudmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu posalje ostro pismo. Iako nevoljko, pred najavom prijetnji sankcijama prema Hrvatskoj, Tudman je tada od Bobana zatrazio da se logori odmah zatvore a zatocenici oslobode te da im se pruzi sva potrebna pomoc i njega.

Rjecju, iako se i na ovom pitanju ocitovala Tudmanova dvostruka politika prema BiH, jer su ga o hercegovackim logorima “po drugoj liniji” vec ranije obavjestavali Gojko Susak, Mate Boban, Jadranko Prlic, rijetko i Vladimir Soljic, Tudman je u tom trenutku od Bobana zatrazio ponasanje u skladu s medjunarodnim propisima i Zenevskom konvencijom.

Uvjeti u Dretelju

Samo nekoliko dana kasnije, 7. ili 8. rujna 1993., uz velike otpore i opasnosti, u logor Dretelj, kao prvi hrvatski novinar, uspio je uci i potpisnik ovih redaka. Zagrebacki Globus 10. rujna 1993. objavio je reportazu iz nekadasnjeg najveceg skladista bivse JNA u Bosni i Hercegovini, u kojem je u pet hangara i dva tunela, u nemogucim uvjetima, tog trenutka bilo zatoceno 1478 Bosnjaka. Neuhranjeni i izmuceni ljudi, mahom razoruzani pripadnici HVO iz Capljine, Stoca, Mostara, Prozora, bez oklijevanja su nas upozorili da su se rezim i uvjeti zivota u logoru znatno popravili otkako je za upravitelja postavljen Tomo Sakota. Ti su ljudi iskreno bili zahvalni Sakoti, dugogodisnjem zatvorskom policajcu iz Capljine, koji je postavljen za ravnatelja upravo zahvaljujuci Granicevu pritisku na Prlica i Vladu HRHZ. Sakota nam je rekao da je iz logora pustio sve starije i mrsavije ljude, pa zato tada u Dretelju nismo vidjeli hodajuce kosture iz reportaze CNN-a, koju se emitirale sve svjetske tv postaje.

Upute Mate Granica

U logor Gabela toga dana nismo uspjeli uci. U gorim uvjetima od onih u Dretelju tog trenutka bilo je zatoceno nesto manje od tisucu Bosnjaka. Ravnatelj vise nije bio Jerko Ramljak, nego Boka Previsic. On nas nije pustio u Gabelu, jer mu se ucinilo da je nasa dozvola za ulaz manjkava.

Tih su se dana osjecala previranja. Zapravo, nije se znalo pod ciju nadleznost spadaju logori.

“Svi su vodeci politicari Herceg Bosne znali za logore, sudjelovali u njihovu stvaranju, ali su rijetki shvatili da je, koncem kolovoza, doslo vrijeme da pokusaju ‘oprati ruke’”, kazuje nas izvor. “Nove vjetorve prvi je osjetio Jadranko Prlic, za njim Vladimir Soljic!”

Iako ih je osnovala Vlade HRHB, iako su cuvari bili pripadnici Vojne policije HVO-a, u nastajanju Gabele i Dretelja nezaobilaznu je ulogu odigrao gradonacelnik Capljine Pero Markovic, pa je bilo pokusaja da se Gabela i Dretelj prikazu kao njegovi privatni aranzmani.

Nakon prvih Granicevih upita, Prliceva vlada nije donijela odluku o zatvaranju logora. Prlic je koncem kolovoza/avgusta 1993. zurno naredio da se svi logori prebace u nadleznost Ministarstva obrane i ministra Bruna Stojica. Tako, uz Vladu i politicare, i vojska postaje izravno odgovorna za stanje i dogadaje koji su se tijekom ljeta odigrali u Dretelju, Gabeli, Ljubuskom, Heliodromu, Trebizatu, Mostaru, Kaoniku pokraj Busovace, kojim je jedno vrijeme upravljao haaski zatocenik Zlatko Aleksovski.

Prlic je svojom odlukom odgovornost prosirio na Slobodana Praljka, zapovjednika Glavnog stozera HVO-a, Milivoja Petkovica, nacelnika Glavnog stozera, generala Obradovica i druge vojne zapovjednike. Zapamtio sam rijeci generala Zarka Tole, nacelnika Glavnog stozera HVO-a, koji nam je pocetkom rujna/septembra 1993. izdao pismenu dozvolu da kao novinari mozemo uci u Dretelj, Ljubuski i Gabelu:

“Ti su logori sramota nasih politicara, a postat ce sramota hrvatskog naroda!”

Isto tako, vazno je napomenuti da se prethodno nam dano dopustenje generala Praljka o posjetu logorima nije postovalo. I to govori o tadasnjem rasporedu i odnosu snaga u Hercegovini.

Stoga ne cudi sto je u takvim okolnostima koncem kolovoza u logorima primijenjen liberalniji rezim, sto je iz Dretelja na slobodu ili uz garancijsko pismo u Hrvatsku i trece zemlje otpremljeno 350, a iz Gabele 100 Bosnjaka.

Logorasi su pocetkom rujna i dalje patili od bolesti i neuhranjenosti, ali nakon vise od 70 dana zatocenistva vise nije bilo batinanja i ranavanja. U logoru u Ljubuskom, u staroj zgradi SUP-a, vise nije bilo zatocenika, na Heliodromu ih je bilo jos 1500.

Suprotno izvjestaju Tadeusza Mazowieckog od 6. rujna 1993., prema kojem je samo u Mostaru od svibnja 1993. uhiceno oko 10000 Bosnjaka, u Capljini jos 5000, tih su dana vlasti Herceg Bosne priznale da je u logorima u Hercegovini zatoceno oko 4000 Bosnjaka. Iako su sluzbeni izvori Vlade HZHB jos uporno tvrdili da su “privedeni i stavljeni pod ovakav oblik kontrole svi oni koji su imali veze s Armijom BiH, ili su zateceni s oruzjem, ili su neprijateljski raspolozeni prema HVO-u”, ne treba cuditi sto, posebno nakon Kinkelova pisma Tudmanu, u logorima vise nitko nije stradao. Upornoscu i ponovnim odlaskom Mate Granica u Mostar, humanitarni konvoj uspio se probiti na lijevu obalu Neretve.

Ubrzo nakon toga, 24. rujna, zatvoren je Dretelj, potom je zatvorena Gabela, a do konca godine i svi hrvatski logori, osim Heliodroma u kojem su zatocenici ostali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljece 1994.

Sve je zavrsilo na Heliodromu, logoru gdje je i pocelo zatvaranje Bosnjaka.

Nekoliko dana nakon pocetka krvavih sukoba u Mostaru, 8. svibnja/maja 1993., kolona od oko 1800 Bosnjaka spustala se prema Heliodromu. Ta je kolona snimljena iz helikoptera, a snimke su objavile sve svjetske tv postaje.

Nekoliko dana nakon toga vojnici HVO-a priveli su na Velezov stadion izmedu pet i deset tisuca Bosnjaka, s objasnjenjem da je rijec o ljudima cija je sigurnost ugrozena sukobima izmedu 4. korpusa Armije BiH, pod zapovjednistvom Arifa Pasalica, i postrojbi HVO-a, pod zapovjednistvom Petra Zelenike. Akcija je ocito provedena bez brutalnosti, jer je i glasnogovornica UNPROFOR-a Shanon Boyd komentirala da “velikih zlostavljanja civila nije bilo”.

New York Times i Washington Post su nakon nekoliko tjedana objavili da Hrvati stvaraju zatocenicke kampove i izoliraju Bosnjake.

Strasti se vise nisu mogle obuzdati, sukobi su se pojacali nakon razoruzavanja Bosnjaka, pripadnika HVO-a, kojima se punio Heliodrom. Kad je postao tijesan, pocetkom lipnja Vlada HZHB donosi odluku o stvaranju Gabele, Dretelja i drugih logora pod hrvatskom kontrolom.

Odluka o utemeljenju logora u Gabeli, koju je potpisao Prlic, ima svoju specificnu tezinu. Rijec je o logoru u koji su djelatnici Crvenog kriza usli tek 30. kolovoza, dakle, dva mjeseca i 20 dana od njegova osnivanja, a koji je posebno apostrofiran u cetvrtom izvjescu o stanju ljudskih prava na podrucju bivse Jugoslavije specijalnog izvjestitelja Odbora za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog.

“U dva hangara u Gabeli neprestano se drzi 2000-3000 muskaraca. Dnevna prehrana se satoji od 650 grama kruha, koji se dijeli medu 16 zarobljenika, i zdjele rijetke juhe. Ponekad nisu dobivali hranu dva-tri dana uzastopce, ocito u dane kad su snage HVO-a trpjele poraze na podrucju srednje Bosne. Ti su hangari bili gotovo hermeticki zatvoreni, te su tijekom ljetnih mjeseci zatvorenici strahovali da ce se ugusiti. Strazari su im prijetili da ce zidove hangara zasuti teskom vatrom ako zakucaju i pokusaju izici na zrak. Jos nepotvrdena izvjesca iz Dretelja pokazuju da su neki zatvorenici umrli od dehidriranosti zbog vrucina pod metalnim krovom podzemnog hangara…

Strazari u Dretelju su jednom prilikom zasuli strop hangara vatrom i ranili trojicu zarobljenika…”, kaze se medu ostalim u izvjestaju Mazowieckog, koji ce biti znacajan izvor informacija u utvrdivanju svake pojedinacne odgovornosti.

Sasvim sigurno da dokument broj 348/93, Odluka o utemeljenju Okruznog vojnog zatvora i Okruznog zatvora u Gabeli, nije bio nepoznat kljucnim akterima medunarodne politike u BiH. Odgovor na pitanje zasto se Prlica nije ranije i izravno pitalo da se o tome izjasni, mozda je dao nas sarajevski sugovornik, inace odlican poznavatelj ratnih dogadaja i politickih prilika u BiH. “Mnogima u je Sarajevu poznato da je Prlic nekoliko puta prije Daytona pozivan u americko velepolanstvo.

Prisjetite se, Kresimir Zubak je odbio potpisati Daytonski sporazum, a Prlic ga je bez razmisljanja potpisao! Zasto?

Vec pri kraju daytonske konferencije, bez ikakva obrazlozenja ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova dao je Mumahed Sacirbegovic, izvanredni zastupnik interesa BiH u svijetu i, izvan svake sumnje, americki covjek. Na mjesto sefa diplomacije ubrzo je dosao Jadranko Prlic. Zasto?

Uvjeren sam da to nije slucajno. I napokon, da ta veza dobro funkcionira govore i zadnji dogadaji kod izbora novog Vijeca ministara BiH. Nekoliko sati prije nego sto ce Kresimir Zubak priopciti sastav Vijeca, nazvao ga je americki ambasador Miller i rekao da se i u sastavu tog vijeca mora naci mjesto za Prlica. I tako s ekspresno dobivenom knjizicom NHI Prlic postaje Alijansin pomocnik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Vijeca ministara BiH”.