Važno je ko je kriv: Za ubistvo 45 civila u Vrbanji izrečena samo jedna presuda

ZLOČINI tkz. HVO

VRBANJA, DONJIĆI, ČAUŠLIJE, CRNIČE I VRPEČ

Snage tzv. Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bugojno, inspirisane idejom instaliranja vlasti paradržavne tvorevine “Hrvatske Republike Herceg – Bosna” (“HR HB”) i na području bugojanske općine i u konačnom pripajanju ovih prostora Republici Hrvatskoj (RH), 17. jula 1993. godine su otpočele otvorenu agresiju na Bošnjake Bugojna, njihovu imovinu i sve ono što je na ovim prostorima predstavljalo državu, odnosno Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U odlučujućoj bitki za odbranu života ljudi, njihove imovine, grada i općine Bugojno, pa u krajnjem i države BiH, snage Armije i MUP RBiH, potpomognute svima onima kojima je RBiH bila u srcu, uspijevaju nakon teških i neprekidnih jedanaestodnevnih borbi da zaustave agresiju tzv. HVO, da poraze i protjeraju snage tzv. HVO lojalne paradržavnoj tvorevini “HZ HB” i Republici Hrvatskoj, sa prostora općine Bugojno. U toku realizacije agresorskih ciljeva – podčinjavanja Bošnjaka vlasti paradržavne tvorevine “HZ HB”, odnosno njihovom “eliminiranju” sa ovih prostora, vojne i policijske formacije HVO Bugojno su počinile mnogobrojne i raznovrsne zločine nad Bošnjacima Bugojna. Najteži i najmnogobrojniji zločini su počinjeni u naseljima Vrbanja, Donjići i Čaušlije.

U naselju Vrbanja ubijeno je 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine. Tada su ustaški teroristi pobili sljedeće civile:

Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić, Hajrija Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Đulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Ubistva su izvršena pojedinačno i masovno. Tijela su pronalažena u masovnim grobnicama, ali i na pojedinačnim lokacijama. Masovne grobnice su otkrivene na livadi vlasništvo Fehke Velagića, pored putne komunikacije Bugojno – Gornji Vakuf, na livadi vlasništvo Mustafe Čolića, dvije masovne grobnice, ispod bazena za vodu i neposredno uz makadamski put. Masovna grobnica je otkrivena i u rejonu Bagarića gaja, a rijeka Vrbas je takođe predstavljala svojevrsnu masovnu grobnicu, jer su u i oko rijeke pronađena tijela 11 žrtava zločina. Gotovo na svim žrtvama zločina, uočeni su tragovi zlostavljanja prije smrti, odnosno tragovi masakriranja tijela nakon smrti. U kakvim su mukama tada umrli mnogi Bošnjaci, nama vjerovatno nikad neće biti poznato.

I u naselju Donjići, u blizini ATP “Špedicija” i Prve osnovne škole (tada OŠ “Vojin Paleksić”), je počinjen masovni zločin nad Bošnjacima. Pripadnici I bojne 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik” ubili su šestoro Bošnjaka. U ovom naselju su ubijeni: Bahrija Ćatić, Fahrudin Ćatić, Sulejman Fuka, Fahrija Haračić, Nejra Ramić i Nusret Ramić.

Njihova tijela, u nekoliko slučajeva i masakrirana, pronađena su, uglavnom, na mjestima ubistva.

U naselju Čaušlije, u rijeci Vrbas, pronađena su tijela trojice ubijenih Bošnjaka, civila starije dobi: Nusret Ćatić, Sead Ćatić i Huso Husić.

Na tijelima žrtava su bili vidljivi tragovi teškog fizičkog zlostavljanja prije smrti.

Pored zločina ubistva, pripadnici HVO Bugojno su veći broj Bošnjaka zatočili u logoru u Motelu “Akvarijum”. Zatočeni Bošnjaci, njih 45, među kojima i djeca od dvije godine, žene i starije osobe, bili su žrtve različitih oblika zlostavljanja. Svi su bili izloženi psihičkom zlostavljanju, prisiljavani da posmatraju fizičko zlostavljanje ostalih zatočenika, da pjevaju ustaške pjesme, prijećeno im je smrću, a posebno su iznurivani glađu i žeđu. Veći broj zatočenih Bošnjaka je fizički zlostavljan – premlaćivan, kao i odvođen na prisilni rad na linije fronta između Armije RBiH i HVO. Od svih zatočenika je opljačkana sva imovina koju su posjedovali. Neki su od posljedica zlostavljanja umrli nedugo nakon oslobađanja iz logora, a mnogi i danas osjećaju posljedice fizičkog zlostavljanja.

Nemoguće je ne spomenuti i silovanje jedne zatočene Bošnjakinje, počinjeno od strane većeg broja pripadnika tzv. HVO Bugojno u više navrata.

I Bošnjaci prisiljeni na predaju snagama I bojne 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik”, u naselju Donjići, bili su izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju. Prisiljavani su da drže ruke na vrelim zidovima prethodno zapaljenih kuća, a u slučaju pomjeranja bili su udarani.

Kako životi Bošnjaka, tako je i njihova imovina bila predmet činjenja zločina od strane zločinaca iz tzv. HVO Bugojno. U naselju Vrbanja, gdje su zločinci provodili politiku potpunog uništenja Bošnjaka i njihove imovine, namjerno je uništeno ili oštećeno preko 95 % stambenih i pratećih objekata, a materijalna šteta je procijenjena na više od 6,5 miliona KM. Zločinci nisu samo uništavali bošnjačku, već i društvenu imovinu. Da bi uništili dokaze o počinjenim zločinima, neposredno pred povlačenje sa teritorije Bugojna, minirali su i zapalili Vilu “Gorica” i Motel “Akvarijum”. Materijalna šteta na ovim objektima je procijenjena na 6, 5 miliona KM. Na kraju, možemo zaključiti da su snage tzv. HVO Bugojno počinile brojne zločine nad Bošnjacima Bugojna, ubijali su ih, zarobljavali, držali u zatočeništvu, zlostavljali, silovali, pljačkali, uništavali njihovu imovinu, a sve sa ciljem njihovog potpunog uništenja na prostorima Bugojna.

Iako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) još 2007. kompletirala cijeli slučaj, a Haški tribunal davno dostavio predmete pod oznakom A za devet pripadnika tzv. HVO zbog zločina počinjenih na teritoriji bugojanske općine (što znači da postoji osnov za njihovo procesuiranje), za zločin u Vrbanji odgovarao je jedino Slavko Šakić koji je, nakon sporazumnog priznanja krivice, osuđen na kaznu od osam i po godina. Nažalost, dvadeset godina je moralo da prođe, a da se skoro ništa ne uradi po pitanju kažnjavanja izvršilaca zločina. Po navodima žrtava, ostali neprocesuirani zločinci su: Vlado Šoljić, Anto Bagarić, Ivica Lučić, Franjo Bodrušić, Anto Bijader, Ivica Pavić, Mario Crnac i Zlatko Zelić.

Važno je ko je kriv: Za ubistvo 45 civila u Vrbanji izrečena samo jedna presuda

Juli 1993. je mjesec koji će obilježiti živote bugojanskih Bošnjaka i Hrvata.

Ugledni Bugojanci, Bošnjaci i Hrvati, probali su smisliti način da se Bugojno ne nađe u nizu gradova gdje su ratovali Hrvatska vojska, HVO i Armija BiH.

U julu 1993. već je mjesecima trajao rat između Hrvatske vojske, HVO i Armije BiH u Mostaru, Stocu, Prozoru i Gornjem Vakufu koji je tik do Bugojna. U Srednjoj Bosni vođen je rat istim intenzitetom samo bez prisustva Hrvatske vojske.

Abdulah Jeleč, komandant Armije BiH u Bugojnu u to vrijeme, nam objašnjava da je bio imperativ da se ne uđe u sukob sa HVO.

“Dva su razloga bila. Prvi razlog je bila velika linija prema srpskoj strani, gdje bi rat sa HVO ugrozio te linije te bi doveo u opasnost čitavu regiju, a drugi je isto bio praktičan – HVO Bugojno je bio vojno mnogo opremljeniji. Imali su naoružanje i opremu kakvu jedna ozbiljna vojska treba da ima.”

No, incidenti postaju svakodnevnica u Bugojnu u julu 1993. god.

Na magistralnom putu Bugojno-Gornji Vakuf, u naselju Vrbanja kod raskrsnice koja vodi prema selu Kandija, 17. jula HVO postrojbe su oko 14 sati postavili punkt na kojem su počeli hapsiti i pljačkati Bošnjake.

Ubrzo, Bošnjaci Vrbanje postavljaju kontrapunkt na kojem će poginuti Miroslav Talenta, pripadnik postrojbe za posebne namjene HVO-a.

Komanda Armije BIH i HVO-a nakon toga dogovaraju ukidanje kontrolnih punktova i uspostavljanje zajedničkih patrola.

Šalju se zajedničke patrole.

Pripadnicima Armije BiH Esadu Mušiću, Muji Hoziću i Elvedinu Šehi bila je to zadnja patrola. Uhapšeni su i masakrirani od strane pripadnika HVO.

Š. S., Bošnjakinju iz Bugojna zarobljavaju pripadnici HVO-a te je u kafani „Ritmo„ kolektivno siluju a nakon toga je vode ispred kafane da gleda klanje zarobljenih vojnika Armije BiH.

18. jula, HVO u Vrbanji zarobljava Ahmeta i Zahida Čizmu i Smaila Hodžića, vodi ih do kafane „Ritmo“ gdje ih masakriraju.

Nakon toga bilo je jasno da Bugojno čeka sudbina Mostara, Stoca, Viteza i drugih gradova u kojima se desio rat između Armije BiH i HVO-a.

U naselju Vrbanja ubijeno je 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine.

Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić , Hajdi Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Đulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Zločini nad Bošnjacima počinjeni su i u naseljima Vrpeč, Crniče, Donjići i Čaušlije. Samo od 17. do 28. jula u ovim naseljima ubijena su 54 bošnjačka civila.

Za one koji nisu ubijeni obezbjeđen je smještaj u logoru „Akvirijum“, koji je bio zastrašujuće mučilište.

Iako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) još 2007. kompletirala cijeli slučaj, a Haški tribunal davno dostavio predmete pod oznakom „A“ za devet pripadnika HVO-a zbog zločina počinjenih na teritoriji bugojanske općine (što znači da postoji osnov za njihovo procesuiranje), za zločin u Vrbanji odgovarao je jedino Slavko Šakić koji je, nakon sporazumnog priznanja krivice, osuđen na kaznu od osam i pol godina.

Vrbanja danas, 26 godina nakon rata, živi prekinuti život. Život koji mora da živi.

Besim Zdralović kaže da je oprost humanistička odrednica koja se mora poštovati, ali prije oprosta tražimo pravdu. „Zar je moguće da životi stotine poklanih ljudi vrijede osam godina zatvora jednog čovjeka.“

Bugojanski Bošnjaci optužuju Tužilaštvo Bosne i Hercegovine za nerad, pristrasnost i neprocesuiranje odgovornih za masovne zločine u Bugojnu.

Nepravda je ono što muči Bugojance, Hrvate i Bošnjake.

Hrvati su uvjereni da zločini nad njima nisu dovoljno procesuirani. O strašnim zločinima nad Hrvatima Bugojna pisali smo ranije.

Žrtve Vrbanje, Vrpeča, Crniče, Donjića i Čaušlije zaslužuju pijetet i pravdu.

Pravda definitivno nije 8 godina zatvora i jedan osuđen čovjek.

Pijetet prema ovim nedužnim ljudima čuvat će se i tako da oni nikako ne mogu biti opravdanje za zločine nad Hrvatima Bugojna koje su počinili pripadnici Armije BiH.

Hrvati Bugojna zbog vlastite patnje koje su prošli 1993. ne smiju naći bilo kakvo opravdanje za monstruozne zločine koje su počinili pripadnici HVO-a u Bugojnu.

Bez obzira na monstruoznost konc logora „Akvarijum“, gdje su mučeni i ubijani Bošnjaci a silovane žene, Bošnjaci Bugojna ne smiju naći opravdanje za logor „Stadion“ u Bugojnu.

Suočavanje sa zločinima u Bugojnu nije se dogodilo ni nakon 26 godina.

Glavni krivci su SDA i HDZ koji su godinama podvaljivali samo jednu istinu i koji godinama štite „svoje zločince“.

Možda bi u julu ove godine Bakir Izetbegović i Dragan Čović trebali doći u Bugojno, prvi položiti cvijeće i šutjeti ispred logora „Stadion“, a drugi otići u Vrbanju i šutjeti stotinjak minuta za masakrirane civile.

Možda bi tada Bugojancima konačno završio juli-srpanj i počeo august-kolovoz.

ZLOČINI U NASELJIMA VRBANJA, DONJIĆI,

ČAUŠLIJE, CRNIČE I VRPEČ

U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine, na području bugojanske općine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Bošnjaka Bugojna i legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine, a tokom ovog perioda, ustaški teroristi su pobili 54 nevinih civila. Snage tzv. Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bugojno, inspirisane idejom instaliranja vlasti paradržavne tvorevine “Hrvatske Republike Herceg – Bosna” (“HR […]

Masakr u Vrbanji naziv je za ratni zločin koji su od 17. do 28. jula 1993., tokom sukoba HVO-a i Armije BiH, počinili vojnici HVO-a

Pripadnici HVO-a ubili su tada u Vrbanji 45 civila Bošnjaka, starosti od 19 do 82 godine, a zločini nad Bošnjacima počinjeni su i u naseljima Vrpeć, Crniče, Donjići i Čaušlije.

Jedinice HVO-a imale su i logor u prostorijama motela Akvarijum u kojem je prisilno bilo zatvoreno još 46 osoba. Zatočeni Bošnjaci, djeca, žene i starije osobe, bili su žrtve različitih oblika zlostavljanja.Slavko Šakić je zbog ovog zločina 2008. godine osuđen na 8,5 godina zatvora.

U stvaranju etničke čiste hrvatske teritorije, vojni i politički establišment Republike Hrvatske i Herceg Bosne označio je Bugojno kao gradom koji se mora naći u sastavu veliko-hrvatskog projekta. Uzimajući u obzir demografsku i etničku strukturu grada Bugojno ostvarenje tog cilja bilo je nemoguće bez preduzimanja nasilnih mjera suprotnih normama međunarodnog prava. Sljedeći praksu iz Mostara, Stoca, Čapljine, Jajca, Kiseljaka, glavni vinovnici Herceg Bosne u Bugojnu počeli su realizacijom tog plana. Najtežu sudbinu doživjeli su mještani Vrbanje. Jedinice hrvatskih postrojbi, mučki su ubili 45 Bošnjaka u naselju Vrbanja. U logoru “Akvarijum” pripadnici HVO-a i HV-a su zatočili Bošnjake Bugojna, koji su bili podvrgnuti teški fizičkim i spihičkim maltretiranjima, a određeni broj zarobljenika usljed takvog postupanja je pogledao.

Monstruoznost zločina hrvatskih postrojbi najbolje je opisana u knjizi „Zločini u Vrbanji jula 1993.“ gdje je između ostalog navedeno. U naselju Vrbanja ubijeni su: Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić, Hajrija Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Ðulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Pripadnici HVO-a i HV-a kao i jedinica koje su bile u njihovom sastavu, jedinica za posebne namjene pri Stožeru domobranstva, poznatija kao ATG, Protivoklopni vod iz sastava 104. HVO brigade(Eugen Kvaternik), Domobranska jedinica namijenjena za obezbjeðenje preduzeća “Mlinpek, Topničko-raketni divizion 104. HVO brigade (Eugen Kvaternik) vršila je zločine pojedinačno i masovno. Također prema izvještajima, a koje su navedene u pomenutoj knjizi navedeno je: “Tijela su pronalažena u masovnim grobnicama, ali i na pojedinačnim lokacijama. Masovne grobnice su otkrivene na livadi vlasništvo Fehke Velagića, pored putne komunikacije Bugojno – Gornji Vakuf, na livadi vlasništvo Mustafe Čolića, dvije masovne grobnice, ispod bazena za vodu i neposredno uz makadamski put. Masovna grobnica je otkrivena i u rejonu Bagarića gaja, a rijeka Vrbas je takoðe predstavljala svojevrsnu masovnu grobnicu, jer su u i oko rijeke pronaðena tijela 11 žrtava zločina.

Gotovo na svim žrtvama zločina, uočeni su tragovi zlostavljanja prije smrti, odnosno tragovi masakriranja tijela nakon smrti. U kakvim su mukama tada umrli mnogi Bošnjaci, nama vjerovatno nikad neće biti poznato.

I u naselju Donjići, u blizini ATP “Špedicija” i Prve osnovne škole (tada OŠ “Vojin Paleksić”), je počinjen masovni zločin nad Bošnjacima. Pripadnici I bojne 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik” ubili su šestoro Bošnjaka. Ubijeni su: Bahrija Ćatić, Fahrudin Ćatić, Sulejman Fuka, Fahrija Haračić, Nejra Ramić i Nusret Ramić. Njihova tijela, u nekoliko slučajeva i masakrirana, pronaðena su, uglavnom, na mjestima ubistva.

U naselju Čaušlije, u rijeci Vrbas, pronađena su tijela trojice ubijenih Bošnjaka, civila starije dobi, Nusreta Ćatića, Seada Ćatića i Huse Husića. Na tijelima žrtava su bili vidljivi tragovi teškog fizičkog zlostavljanja prije smrti.
Pored navedenih ubistava, pripadnici HVO Bugojno su počinili i još neka, u ostalim bugojanskim naseljima, ali smo ovdje pokušali spomenuti ona najbrutalnija i najmnogobrojnija”.

Nažalost, iako postoji obimna dokumentacija koja se nalazi u pravosudnim institucijama, za zločine nad Bošnjacima Bugojna nije niko niko odgovrao. Naravno, ovdje se spominje izvjesni Slavo Šakić kao lice koje je proglšeno odgovornim za zločine nad Bošnjacima Bugojna. Međutim ne smije se pristati na navedenu kvalifikaciju jer se radi o običnom vojniku, dok osobe koje su imale komandnu odgovornost nisu još stale pred lice pravde. Zbog takvog ignorantskog odnosa pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine, ne smijemo stati u traganju za istinom i pravdom.

Judith Herman, psihijatrica sa Harvarda je kazala: ”Sve što zločinac traži je da posmatrač ostane pasivan. On naime računa sa univerzalnom ljudskom težnjom da se oči, uši i usta pred zlom drže zatvoreni. Žrtva, nasuprot tome, zahtjeva od svjedoka da s njom podijeli teret bola. Žrtva traži akciju, angažman i pamćenje”.

Upravo iz odrednice Judith Herman mogli bi definisati naše dalje ponašanje i odnose prema počinjenom zločinu u Vrbanji ali i čitavoj državi. Tragati za istinom i pravdom podrazumjeva kontinuiranu borbu ali i obavezu svakog čovjeka. Pojedinac za kojeg postoje osnovni sumnje da je izvršio zločin, ne smije proći nekažnjen jer u protivnom amnestiramo njegovo djelo, a porodici žrtve nanosimo nove psihičke boli.