Masakr u Ahmićima je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici 4. bojne vojne policije HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv bošnjačkih civila tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. aprila 1993. u selu Ahmićima, u općini Vitez u Bosni i Hercegovini.

Ubijeno je 116 osoba. To je bio najveći pojedinačni pokolj tokom sukoba između Bošnjaka i bosanskohercegovačkih Hrvata.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske i pukovnik Bob Stewart

3. aprila 1993. hrvatsko vodstvo sastalo se u Mostaru i raspravljalo o mirovnom planu Vancea-Owena. U skladu sa sporazumom, prema uputi ministra odbrane BiH, odlučeno je da će se provesti stavljanje svih oružanih snaga (i Armije BiH i HVO-a) na području "hrvatskih provincija" (provincije 3, 8 i 10) pod komandu HVO-a, kao i stavljanje svih oružanih snaga (Armije BiH i HVO-a) na području "muslimanskih provincija" pod zapovjedništvo Armije BiH, radi efikasnije odbrane od velikosrpske agresije. Bošnjaci nisu pristali provesti odluku.

U petak, 16. aprila, u 5:30 ujutro, došlo je do istovremenih sukoba između HVO-a i Armije BiH u naseljima Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantići, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad na Ahmiće je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude.

Male grupe od oko 5-10 vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih, te ubijali ili tjerali mještane. Na kraju, Ahmići su teško razoreni.

Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene a 11 djeca mlađa od 18 godina.

Dvije lokalne džamije su uništene eksplozivima.

Prema Centru za ljudska prava u Zenici, od 200 bošnjačkih kuća, spaljeno je 180. Počinioci su bili pripadnici slijedećih jedinica:

Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a "Jokeri",

Viteška brigada HVO-a, Vitezovi

te brigada

"Nikola Šubić Zrinski".

Prema navodima prohrvatskih medija, Ahmići su bili apsolutno legitiman vojni cilj, selo u kojem su se stalno nalazile dobro naoružane, ukopane i utvrđene bošnjačke snage, uključujući džamiju i osnovnu školu. Po spoznajama hrvatskih obavještajaca u Ahmićima su se nalazile dobro naoružane, ukopane i utvrđene bošnjačke snage.

Armija BiH je, 16. aprila ujutro, trebala iskoristiti Ahmiće kao najpogodnije polazište za daljnje napredovanje prema obližnjem Vitezu iz pravca istoka jer se selo nalazi na veoma važnoj uzvisini s koje su Bošnjaci još od oktobra 1992. nadzirali glavnu cestu Travnik - Busovača, otežavajući, a povremeno i sprječavali prolazak hrvatskim snagama.

Stoga je jedinica Vojne policije HVO-A zajedno s mjesnim pripadnicima HVO-a, nakon nekoliko oružanih provokacija s bošnjačke strane, poduzela neočekivani napad na selo, suočivši se sa žestokim bošnjačkim otporom i pretrpjevši značajne gubitke, što je sve u jednom trenutku dovelo do toga da odgovorni hrvatski zapovjednici izgube nadzor nad situacijom, pa se jedna apsolutno legitimna akcija aktivne odbrane izopačila u uništavanje sela i nepromišljeni divljački pokolj velikog broja Bošnjaka.

Nakon tragičnih događaja, hrvatski politički vrh pokušao je zataškati cijeli slučaj ili okriviti drugu stranu u ratu u Bosni. Dario Kordić i Tihomir Blaškić su osporavali da je HVO imao ikakve veze sa Ahmićima. Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić otkrio je mnogobrojne dokumenate i tonske zapise o planu Franje Tuđmana za napad na pojedine lokacije u Bosni i Hercegovini protiv Bošnjaka. Tokom suđenja u Haagu saslušane su izjave nekoliko svjedoka. Svjedok B je u početnom, otvorenom dijelu svjedočenja ispričao kako je u njegovu kuću 16. aprila 1993. godine ušao vojnik koji je izveo svjedokovog brata na balkon odakle su se zatim čula tri ili četiri pucnja. ...Taj vojnik je zatim izveo na balkon mene i majku i naredio nam da skočimo, - nastavio je svjedok, napominjući da su vojnici oko njegove kuće bili u maskirnim uniformama, jedan je imao crnu maramu oko glave, a jedan drugi je bio namazan po licu.. Svjedokinja D govorila je kako su u periodu između prvog oružanog incidenta u Ahmićima u oktobru 1992. godine i napada 16. aprila 1993. godine odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Ahmićima bili pogoršani. ...Incidenti su bili gotovo svakodnevni, oni (Hrvati) su nas vrijeđali i provocirali, - ustvrdila je, napominjući kako su prije tog razdoblja međunacionalni odnosi bili dobri. 6. septembra 2000, na konferenciji za novinare Policijske uprave zadarske, glasnogovornik Ivan Bilić službeno je potvrdio da su Ante Slišković, bivši načelnik SIS-a u Kiseljaku, i Tomislav Vlajić, Sliškovićev pomoćnik, uhapšeni u ponedjeljak navečer na području Republike Hrvatske. Obojica su državljani Hrvatske, a njihova imena povezuju se sa zločinima u Ahmićima. Premijer Ivica Račan ocijenio je da hapšenjem dvojice osumnjičenika za ratni zločin u Ahmićima hrvatska država dokazuje da u njoj više nijedan zločinac neće moći živjeti mirno i slobodno. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Kordića na 25 godina zatvora te je definirao te događaje kao kratkotrajni međunarodni sukob Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Presuda Međunarodnog suda bila je slijedeća: ...Prije januara 1993. ABiH i HVO su imali zajedničku vojnu kontrolu nad Lašvanskom dolinom u središnjoj Bosni. Međutim, snage ABiH su uglavnom bile smještene kako bi konfrotirali snage bosanskih Srba koje su, potpomognute JNA, izvršavale svoju vlastitu ofanzivu u Bosni i Hercegovini te su napredovali do područja sjeverozapadno od Travnika s jedne strane te do sjeveroistoka od Kiseljaka s druge. Potom, u januaru i aprilu 1993, HVO je pokrenula niz napada kako bi osigurala Lašvansku dolinu. Niz je započet u januaru napadom na Busovaču te je potom nastavljen 16. aprila općim napadom u Lašvanskoj dolini koji je kulminirao masakrom u selu Ahmići kada je ubijeno preko 100 Bošnjaka, uključujući mnoge žene i djecu... Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić bili su nepravedno prvostepenom presudom osuđeni na zatvorske kazne od 6 do 10 godina zbog navodnog učešća u napadu, ali tek pravomoćnom presudom 2001. su oslobođeni svake krivice, nakon više od 4 godine nevino provedenih u pritvoru.

Drago Josipović dobio je 12 a Vladimir Šantić 18 godina zatvora.

Dragan Papić oslobođen je krivice.

Paško Ljubičić

Na suđenju koje je trajalo od 2006-2008, Sudsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine donijelo je 29. aprila 2008. godine prvostepenu presudu, kojom je optuženi Paško Ljubičić proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti nad civilnim stanovništvom u području Srednje Bosne u periodu od januara do maja 1993. godine, te mu je izrečena kazna od 10 godina zatvora.Ljubičić je bio u pritvoru u Bosni i Hercegovini od 22. septembra 2006. godine

Ratnici, britanski TV film iz 1999. koji spominje Bošnjačko-hrvatski sukob