Ivo Lozančić je platio VRS-u da napadne Žepče a onda je Irfana Ajanovića izručio četnicima

General-bojnika Ivu Lozančlća Bošnjaci iz okoline Žepča pamte najviše kao čovjeka koji je četnicima prodao Novi Šeher. Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma to naselje je vraćeno pod kontrolu HVO bez ispaljenog metka. Ali, Bošnjaci su protjerani iz Novog Šehera, a njihove kuće su odreda popaljene

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je u Mostaru uručio odlikovanja prilikom obilježavanja 30. godišnjice osnivanja HVO-a. Odlikovao je posthumno Ivu Lozančića, ratnog komandanta HVO. Odlikovan je Redom kneza Domagoja za hrabrost i junaštvo u ratu. Lozančićeva kćer preuzela je odlikovanje.

Ivo Lozančić je rođen 1958. u Ozimici kod Žepca. Jedno vrijeme je radio u zeničkoj Željezari, zatim je u Sarajevu završio studij opštenarodne odbrane na FPN. Jedan je od osnivača HDZ-a u Žepču i prvi predsjednik njenog Općinskog odbora.

U jednom intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji*, u proljeće 1992. pored ostalog je rekao "da je bosanskohercegovačkim Hrvatima jedini izlaz u povezivanju sa Republikom Hrvatskom, te da njihovo vodstvo nikako ne može biti u Sarajevu, nego samo u Zagrebu". Iz takvog stava proizašla je najprije tzv. hrvatska zajednica, a onda i hrvatska republika "Herceg-Bosna", kojom su hercegovački Hrvati prevarili bosanske, odričući se bosanske Posavine, koja je "preko noći" pala i postala srpska.

Nekadašnji čelnik HDZ BiH, kasnije uz Krešimira Zubaka ključni čovjek Nove hrvatske inicijative, pa onda I zvaničnik HDZ 1990, nije se zadovoljio samo političkim djelovanjem nego se bacio i na vojno. Od proljeća 1992. formirao je 111. žepačku brigadu HVO, čiji je prvi zapovjednik. Te godine Lozančić intenzivno saraduje sa četnicima. Nakon što je Bošnjake protjerao iz Žepča, Karadžiću poklanja Novi Šeher, pa čak i dio Žepča. Kad su se četnici, poslije Vašingtonskog sporazuma povukli iz tog mjesta, od njega su ostale samo ruševine.

Za vrijeme oružanog sukoba Armije RBiH i HVO, Lozančić se pokazao vrlo brutalan prema Bošnjacima. Promaknut je u čin generalbojnika i postavljen na dužnost doministra obrane u vladi paradržavice, tzv. HZ HB.

Bio je jedna od važnijih osoba u uspjehu akcije "Maestral" kada je HVO, uz pomoć Hrvatske vojske i sadjejstvo 5. korpusa Armije RBiH, oslobodio veliki broj mjesta u Bosanskoj krajini i nanio ogromne gubitke tzv. Vojsci Republike Srpske. Zajedno sa generalbojnikom Lasićem, on je zapovijedao postrojbama HVO. Dobri prijatelj četnika preko noći je postao njihov Ijuti protivnik.

General-bojnika Ivu Lozančlća Bošnjaci iz okoline Žepča pamte najviše kao čovjeka koji je četnicima prodao Novi Šeher. Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma to naselje je vraćeno pod kontrolu HVO bez ispaljenog metka. Ali, Bošnjaci su protjerani iz Novog Šehera, a njihove kuće su odreda popaljene.

U vrijeme dok je žario i palio po Žepču pred televizijskim kamerama je izjavio kako se nada da će Tudman “narodu ovoga kraja naći neko slično podneblje u Hrvatskoj, pa da se svi preselimo, jer ovdje se ne može opstati”.Ne smije se zaboraviti kako je upravo Lozančić bio taj koji je izručio četnicima Irfana Ajanovića, poslanika SDA u bosanskohercegovačkom parlamentu da bi nakon toga Ajanović postao dugogodišnji zatočenik srpskih koncentracionih logora.

Tridesetog juna 1993. je okupirano Žepče, kada su u njega ušli tenkovi takozvane VRS: Žepče su okupirali na osnovu finansijskog sporazuma tadašnje komande HVO i njihove komande. Po zauzimanju grada, okupaciji, pod dugim cijevima i cijevima tenkova, svi građani, izbjeglice, žene, djeca, starci, svi su otjerani na plato gdje su Hrvati i Srbi pozvani da izađu, te nekim dokumentom dokažu da su “nebošnjaci”.

U periodu od jula 1993. do marta 1994. godine procjenjuje se da je HVO Žepče u hangarima, silosima preduzeća Nove trgovine u Bistrici i Žepču, zgradama osnovnih škola u Žepču, Perkovićima i Ljubatovićima držale zatočeno oko 5000 Bošnjaka s područja općina Žepče, Maglaja Zavidovića i Teslića.

Tokom devetomjesečnog zatočeništva, od tortura i teških poslova kopanja rovova na prvim borbenim linijama poginulo je ukupno 86 logoraša te na desetine teže i lakše ranjeno. Iz Žepča preko teritorije koja je bila pod kontrolom vojske RS-a u ljeto 1993. godine iz logora Žepče u hercegovačke logore HVO-a deportovana su 427 Bošnjaka u kojima mnogi nisu preživjeli a za pojedinim osobama se još traga. Ni nakon 25 godine još uvijek ne zna sudbinu devet zatvorenika iz zatvora Lovački dom i zatvorenika Bajre Bašića i imama MIZ Žepče Nedžiba Zgrče.

Lozančič je dolazio u logor ”Silos” I jednom je prilikom kazao da je ”bespotrebno trošiti hranu na balije, bolje je nahraniti pse”. Svom vozaču je naredio da pretuče lokalnog župnika jer je logorašima donio keks i preklinjao ih da ne čine zločin. Pakete keksa i župnika Lozančić i njegov vojnik su šutali nogama pred logorašima.

Župnik je naredne nedjelje počeo misu riječima ”da mu u crkvu nisu dobrodošli oni što dođoše na sveto mjesto ukradenim muslimanskim autima gledajući na ukradene muslimanske satove…” Lozančić mu je poručio da će ”jedno jutro osvanuti u požaru i on i njegova crkva”.

Kao zapovjednik 111. XP brigade Hrvatskog vijeća obrane osumnjičen je za ratne zločine kao prvi čovjek HVO-a u Žepču, te je nakon davanja “A” saglasnosti od Tribunala u Hagu, slučaj je domaćim pravosudnim organima, prvo Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, nakon čega je preuzet od strane Tužilaštva BiH i Suda BiH.

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći kod zenice, 17. novembra 2007. godine.

Postoje neki bolji sudovi – Prijateljica i kolegica s radnog mjesta prije nekoliko večeri mi je ukazala na Facebook post Fočaka Alena Altoke o tome kako, kad zakaže ovozemaljska pravda, postoje “neki bolji sudovi”.

Osim prilike da upoznam još jednu šokantnu priču iz posljednjeg rata, razlog što sam upoznat s ovim tekstom jeste činjenica da je kolegica od mene, ranije, čula gotovo vrlo sličnu priču čiji sam ja akter. Žepčaci Anto Jozić (41) i Ivo Lozančić (50) smrtno su stradali pola sata nakon ponoći 17. novembra 2007. godine u Janjićima kod Zenice, nakon što se “golf”, (165-J-555) kojim je upravljao Jozić, bukvalno zabio pod kamion “Mercedes” (756-T-760), vlasništvo gračaničke firme “Sisko-trade”, kojim je upravljao Senad Zahirović iz Dervente. Treće vozilo, koje se nije uspjelo zaustaviti, te je udarilo u kamion, je kombi “mercedes” firme “Satours” (738-M-982), kojim je upravljao H. Dž. iz Gornjeg Vakufa. Uviđaj su izvršili službenici MUP-a ZDK i dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva Ze – do kantona Enisa Adrović, a angažovan je i vještak saobračajne struke Petar Cvitanović. – Kamion se kretao iz Zenice prema Kaknju, a iz suprotnog pravca je dolazio “golf”, koji se desetak metara ispred kamiona naglo okrenuo na cesti, prešao u lijevu kolovoznu traku i bukvalno podletio po šleper. Kombi mercedes nije uspio zakočiti, te je udario je u kamion otpozadi, ispričali su nam očevici nesreće na licu mjesta. Iz “golfa” su izvučena tijela dvojice muškaraca, koji nisu davali znakove života, a ljekari stanice Hitne pomoći samo su konstatirali smrt na licu mjesta. Jozić je identificiran na licu mjesta, a drugo tijelo identificirano je tek jučer ujutro, na osnovu opisa i informacija iz policije u Žepču.

Ivo Lozančić i Anto Jozić su dvojica iz “Žepačke grupe” osumnjičenih, ali nikad na sud dovedenih žepačkih Hrvata, koji su pripremili, organizovali i u djelo proveli naum zatvaranja u logor svojih sugrađana Bošnjaka i Srba (ali i Hrvata koji su odbili da se odvoje od susjeda). Jozića nisam ni poznavao, niti bih ga prepoznao, ali Lozančić, koji je prije rata radio u Zenici, bio je poznanik moje porodice. Kad je “puklo” u Žepču, ja sam putovao ka tom gradiću na press konferenciju koju je, zamislite, upravo on organizirao. Tad nisam bio vozač, a u Žepče sam sa prijateljima koji su trebali ka Zenici ušao u trenucima prvih pucnjeva. Došao sam pred Hotel “Žepče”, gdje trebala biti presica Ive Lozančića i lokalnog HVO-a, a nakon što sam se našao u smiješnoj situaciji da stojim između vojnika Armije i HVO koji su zbunjeno gledali otkud neko automobilom ulazi po sred linije fronta… Helem, da skratim, Lozančić je sukob u Žepču preokrenuo u korist HVO-a tako što je angažovao Vojnike Vojske bosanskih Srba (VRS) sa tenkovima i artiljerijom, koji su za novac zauzeli Žepće i predali ga Lozančiću. U logoru sam ostao nepunih pet mjeseci, a jednom prilikom Lozančića je moj rahmetli amidža uspio dobiti iz SAD-a, gdje živio, da ga kao dugogodišnjeg prijatelja proba zamoliti za regularan termin i raspita se o mogućnosti razmjene. – Tvoj bratić je dobro, ne brini se, ići će s prvom razmjenom, ali ja sam nemoćan, ovdje konce vode drugi ljudi, rekao mu je čovjek koji je bio zapovjednik HVO-a, grada, vojnog i civilnog života, gospodar života i smrti u Žepču. Dan poslije došao je pred radni vod logoraša i tražio da ja istupim – zvao me je tvoj stric, samo da znaš, sad živ pogotovo nećeš izaći odavdje, vodite ga nazad i dajte mu najteže poslove, rekao je… Nije mu se dalo, ja sam preživio, iz logora izašao sa 40 kg manje nego sam ušao, ali sam barem izašao. Kad je saznao da ću svjedočiti protiv njega, tražio je da se vidimo. odbio sam.

U političkom životu, nakon što je bio u HDZ-u, prešao je u Novu hrvatsku inicijativu, ja sam svaki put uredno pratio njegov politički angažman, trudio se korektno izvještavati, ali ostao ustrajan u nekoliko svjedočenja pred istražnim sudijama, tužiocima, AID-om, OSA-om, SIPA-om, te ko zna kojim agencijama, uključujući i istražitelje Tribunala u Hagu. Bio je petak 16. novembar 2007. uvečer. Prolazio sam pored restorana Dubrovnik kad me je pozvao komšija i prijatelj advokat Danilo Stijović. Za stolom je sjedio s Jozićem i Lozančićem. Pozvali su me da sa njima idem u hotel “Tisa” u Busovači, gdje je organizovana promocija i degustacija nekih vina. kad sam odbio, počeli su me nagovarati da barem sjednem popijem piće tu s njima. rekao sam Danilu – komšija, posao je posao, razumijem da moraš sjediti s klijentom (on je branio Lozančića i Jozića), ali ja zaista ne mogu sjediti s čovjekom koji je naredio da me tuku, te sam se udaljio… Ja sam se udaljio, a kasnije ću saznati da je i Danilo odustao od odlaska u “Tisu”….i to mu je tada spasilo život… Nekad iza ponoći zazvonio mi je mobitel i drug koji se vraćao iz Sarajeva je rekao da je “kod Janjićkih slapova” neki zeznut udes, izgleda da ima mrtvih… počeo sam se oblačiti, te kroz prozor ugledao da je vani napadalo par centimetara snijega, što je bilo prilično iznenađenje za sredinu novembra i Zenicu. Došao sam na lice mjesta i zatekao nekom strašan prizor, a meni, nakon 10-ak godina rada već uobičajenu scenu, jer se tih godina često ginulo na M17. Sad tek počinje priča o SUDBINI i BOŽIJEM ODREĐENJU.

Sudbina je htjela da uviđaj na licu mjesta nesreće obavi tužiteljka Enisa Adrović. Ona je naime nekoliko godina ranije u Tužilaštvu ZDK vodila slučaj “Žepačka grupa”, u kojem su osumnjičeni Lozančić i Jozić. Slučaj je preuzelo državno Tužilaštvo, a Adrović je na mjesto nesreće, kao i ja došla a da nije u prvi mah shvatila o kome se radi – Vidjela sam tijela i pošto je uviđaj bio kompleksan nisam imala vremena da obraćam pažnju, iako sam vidjela lica stradalih. Tek jutros sam obavještena o punom identitetu osoba koje su izvučene iz vozila, kazala mi je tužiteljka Adrović nekoliko dana kasnije. Sudbina je htjela da im na mjesto pogibje dođe novinar kojeg su zlostavljali i tužiteljica, koja je pokrenula istragu zbog tog i stotina drugih zlostavljanja. Jozić je pokopan u rodnom Brezovom polju, a Lozančić u Donjoj Ozimici. Od urednika sam tražio da NE IDEM na sahrane, jer sam pretpostavio da bi tamo bio prepoznat od saučesnika i njihovih pomagača, pa sigurno ne bi bilo lijepo. Ivo Lozančić je bio član rukovodstva HDZ-a 1990, umirovljeni general HVO-a. Kao zapovjednik 111. XP brigade Hrvatskog vijeća obrane osumnjičen je za ratne zločine kao prvi čovjek HVO-a u Žepču, te je nakon davanja “A” saglasnosti od Tribunala u Hagu, slučaj je domaćim pravosudnim organima, prvo Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, nakon čega je preuzet od strane Tužilaštva BiH i Suda BiH. Lozančić je bio, zamislite, zastupnik BiH u Evropskom sudu pravde u Strazburu, dvaput parlamentarac u bh. parlamentu, te Saboru Hrvatske, a obavljao je i visoke funkcije u HDZ-u i NHI-u, poslije rata. Jozić, poznatiji po nadimku “Čovo” je u ratu bio zapovjednik HVO vojne policije zbog čega se nalazio na istoj listi osumnjičenika za ratne zločine sa Lozančićem. Nakon rata vodio je preduzeće “Armani trade”.

Bilo je najavljeno podizanje optužnice protiv šesnaest članova “Žepačke grupe”, među njima i Lozančićem i Jozićem. Zato sam napisao da POSTOJE NEKI BOLJI SUDOVI. Žao mi je što su porodice ove dvijice ostale bez očeva, muževa, možda djedova. Ipak, mnogo više žalim djecu, majke, supruge stotina zlostavljanih, desetina ubijanih od režima koji su predvodili Lozančić i Jozić.

Ako ih nije dočekala ovozemaljska, vjerujem da jeste Božija pravda. I ovo ne pišem kao pripadnik nečega, nekoga, iz logora sam izašao živ i koliko-toliko normalan, da i danas uživam u prijateljstvu ljudi, a ne Bošnjaka, Hrvata, Srba…