Da li je ubistvo nedužnog djeteta ČASNO djelo HRVATSKIH HEROJA i BOJOVNIKA?
rođen 27.05.1985. godine,
ubijen 13.10.1993.godine
u Vitezu od strane HVO (Hrvatsko Vijeće Odbrane) snajperskim hicem ravno u srce.
Da li je ubistvo nedužnog djeteta ČASNO djelo HRVATSKIH HEROJA i BOJOVNIKA?
Ako jeste, zaista ste "HEROJI" !
Treba naglasiti da je malog Adisa držao za ruku njegov otav Semiz u njihovom dvorištu. Bio je u uniformi jer se je vratio sa linije i veliki borac, bojovnik nije ubio borca Armije BiH, oca, nego njegovog sina to se zove heroj..
Neka mu je veliki rahmet.
Semiz Gradinović
Zovem se Adis. Imam 8 godina. Zovem se Adis, sin Semiza i Sabahe. Zovem se Adis, i imam drugove Jaska, Nejru, Betka i Adu Mrkijevog. Volim da se igram s njima, i oni vole igrati se sa mnom.
Često me babo vodi da se igramo.
Jasko i Nejra sada žive u kući pored Ahmedagine džamije. Otac mi kaže da je to samo privremeno dok im se dedo Ćazim vrati iz bolnice. Njega su ranili 16. Aprila. Topom mu gađali kuću dok je
spavao i onako u snu mu raznijeli pola utrobe. Otac kaže da će rat brzo stati i da će čika Ćazim biti dobro, a Nejra i Jasko će opet živjeti u kući do moje. Ni ja više ne živim u svojoj kući.
I nas su neki zli ljudi istjerali iz nje, pa nas je babo smjestio u kuću preko puta šehidskog mezarja gdje su ukopani ubijeni ljudi iz Ahmića. Ja kažem babi da ja to ništa ne razumijem. Ja
bih samo da se igram. Al' babo veli da je opasno i da još neko vrijeme nećemo moći svojoj kući.
Danas je osvanuo lijep dan. Mama me lijepo uredila, a babo je rekao da idemo kod Jaska i Nejre. Baš sam poželio svoje drugove. Mama je spremila jabuka da podijelim s njima. Došao je i Ado. On
sad živi u podrumu kod Rije. Jedva smo dočekali da se vidimo. Nejra ima tri godine. Jasko i Ado su malo mlađi od mene, pa ih ja učim karate. Nejra je danas uzela nanulu kad sam ja Jasku
pokazivao novi karate potez. Branila je svoga brata. Meni je to bilo simpatično pa sam je jako zagrlio. Tako se paze oni koje voliš.
"Adise sine, idemo kući, brzo će akšam, a u akšam djeca ne smiju biti vani." - bijahu očeve riječi, prije nego me uzeo za ruku i poveo.U tih 105 koraka koje smo napravili vraćajući se kući
stalno sam se osvrtao. Nisam htio da se rastanem od svojih drugara.
Dok me otac čvrsto držao za ruku odjednom sam osjetio bol. Kratku i jaku. Snajperista HVO-a, iz Mlakića, pogodio je moje male grudi. Silina udara metka me odbaci i istrgnu iz čvrste babine
ruke. Babin krik čuo se do neba.
Pokušavao je da me spasi, ali spasa nije bilo. Moje malehno srce bilo je pogođeno dušmanskim metkom.
Otac kaže da je dušmanin mogao ubiti njega umjesto mene, ali je izabrao da nas ubije obojicu. I ubio je.
Danas bih imao 36 godina. A evo već dvadesetosmu ležim u hladu Bećirbegovog voćnjaka, zajedno sa ostalim šehidima.
Mama mi kaže da šehid znači "svjedok" i da smo mi svjedoci jednog teškog vremena. Naši nišani svjedoče o postojanju ljudi koji su ubijeni samo zato što su se jednom Bogu molili.
Ubijeni jesmo ali živimo, samo vi to ne znate.
In memoriam
Adis (Semiz) Gradinović, rođen 27.05.1985. godine, a ubijen 13.10.1993.godine u Vitezu od strane HVO (Hrvatsko Vijeće Odbrane) snajperskim hicem ravno u srce.
Da li je ubistvo nedužnog djeteta ČASNO djelo HRVATSKIH HEROJA i BOJOVNIKA?
Ako jeste, zaista ste "HEROJI" !
Treba naglasiti da je malog Adisa držao za ruku njegov otav Semiz u njihovom dvorištu. Bio je u uniformi jer se je vratio sa linije i veliki borac, bojovnik nije ubio borca Armije BiH, oca, nego njegovog sina to se zove heroj..
Neka mu je veliki rahmet.