ZNATE LI KO JE BIO MUJO ŠAHMAN?

Dva dana nakon genocida nad Bošnjacima u Ahmićima, 18.aprila 1993. godine, HVO je izveo teroristički napad na Bošnjake u Starom Vitezu sa cisternom punom eksploziva.

Vozač kamiona bio je Mujo Šahman, kojeg su teroristi HVO-a vezali lisicama za volan. Takve scene danas gledamo u Siriji i Iraku gdje ISIL kamionima bombama napada položaje svoje neprijatelje.

Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj.

Početkom aprila 1993. godine, u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor u OŠ “Dubravica” kod Viteza.

Dva dana nakon stravičnog pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima, 18. aprila 1993. godine (kako u svojoj knjizi 48 sati pepela piše Munib Kajmović), pripadnici HVO-a vezali su Muju Šahmana za volan velike cisterne napunjene eksplozivom i naredili da je odveze u Stari Vitez, u onaj sasvim mali dio grada koji je ostao pod kontrolom Armije RBiH.

Prečnik te teritorije nije bio viši od 500 metara. Cisterna s tonama eksploziva trebala je, prema projekcijama, potpuno raznijeti taj dio grada u kojem je, osim pripadnika Armije RBiH, bilo mnogo civila. Bojovnici HVO-a, trebali su je aktivirati kad Mujo dođe na tačno određeno mjesto. Međutim, kako su svjedočili očevici, Mujo je u jednom trenutku naglo dodao gas i brzo se našao na samom izlazu s teritorije Armije RBiH. Cisterna je tu i eksplodirala. Poginulo je šest civila, a gotovo pola istočnog dijela Starog Viteza porušeno je.

Nisu tačni neki napisi da se Mujo sam prijavio da vozi cisternu jer su mu navodno prijetili da će mu pobiti zatočenu porodicu. Mujina porodica nije bila u logoru.

Prema svim opisima tog događaja, Mujo Šahman znao je da ide u smrt. Nije bilo ni suda ni porote. Sve se dogodilo u nekoliko minuta. Presudili su mu neki još nepoznati bojovnici. Nije imao priliku ni reći osjeća li se i za šta krivim. Znao je samo da je zatvoren i da mu je presuđeno zato što se zove Mujo i što zna voziti kamion. Nikad nećemo saznati o čemu je razmišljao u tih nekoliko minuta prije smrtnog hropca. Njegovi rođaci koji su s njim rasli rekli su nam da Mujo nikada nije čitao ni Sokrata ni Shakespearea, a ipak će za sva vremena ostati upamćen kao veliki “Vitezov vitez”.

Mujo Šahmana, rođen je u Vlasinju kod Mrkonjić-Grada 7. februara 1966.

Znate li tužnu priču o Muji Šahmanu:

Čovjek koji je spriječio druge Ahmiće,

a znao je da ide u smrt!

“Ti, ti, ustaj!”, čuo je tog jutra povike Mujo Šahman od nekoliko bojovnika HVO-a. “Ustaj, vozaču, sad ćeš da voziš, zadnju veliku turu, majku li ti balijsku! Eksplozivnu turu.”

A Mujo Šahman, čovjek koji ni mrava ne bi zgazio, bio je civilni zarobljenik koji se početkom aprila 1993. iz Švajcarske vratio sa humanitarnom pomoći. Pripadnici HVO-a zarobili su ga negdje u okolini Jajca i poslali u logor Dubravica kod Viteza.

Mujo, zbunjen, preplašen, bez igdje ikoga svog, zbunjeno je ustao, sve vrijeme gledajući u kundake pušaka i maskirne uniforme HVO-ovaca.

“Kud me vode? Nisam nikome ništa kriv. Nisam ni vojnik. Vozim humanitarnu pomoć za ljude”, mislio je Mujo.

No, te iste ustaške jedinice pod vodstvom Darija Kordića i kamarile imale su za Muju “zadatak” iz pakla. Jednu “posebnu” vožnju. Vožnju koja će se decenijama kasnije primjenjivati u redovima ISIL-a.

“Sjedaj u vozačko sjedište!”, čuo je Mujo dok su mu lisicama vezali ruke za volan. Jedna lisica na svakoj ruci slijepila mu je udove za upravljač. I, poput kakve bespomoćne lutke, na glavu su mu stavili šljem, a oko tijela pancir. Za šta? Šljem i pancir dok voziš kamion s nekoliko tona eksploziva, dok je detonator u rukama neprijatelja, dok te čeka sigurna smrt. Tebe i stotina tvojih sugrađana u okruženju od godinu dana. “Kakav šljem i pancir”, mislio je Mujo Šahman. U trenutku mu je sve bilo jasno:

– “Ja sam MRTAV čovjek. Živ, a mrtav!”

Bosanska Hiroshima

Dva dana nakon Ahmića Kordićevi bojovnici planirali su da detoniraju cisternu punu eksploziva na 500 metara slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH i pobiti doslovno SVE. Dva dana nakon Ahmića Ahmići su trebali biti tek jedan lokalni napad u odnosu na “Hirošimu”, koja je čekala stanovnike Starog Viteza. Dva dana nakon Ahmića približavao se Mujo svom odredištu, sad kao zavezani čovjek ubica u kamionu bombi.

Šahman je znao da je detonator u ustaškim rukama i da će biti aktiviran negdje na pola Starog viteza. Na sredini puta dugog samo 500 metara. Na bilo kakvu čudnu aktivnost, koju bi napravio, znao je Mujo, eksploziv će biti detoniran. Morao je da se pravi da radi po uputama bojovnika.

I on tako živ, a mrtav, vozio je tog 18. aprila 1993, prije 25 godina, ka središtu Starog Viteza.

Ukleti kamion bomba je klizio. Pripadnici Armije RBiH počeli su da pucaju po kamionu. Po Muji.

“Cijeli sam okvir ispucao u šoferšajbu. Gledam čovjeka i vidim mu samo oči jer mu je na glavi bio šljem i pancir, a ruke su mu bile na volanu. Imao sam osjećaj kao da je nešto htio reći. Međutim, samo su oči govorile”, prisjeća se Ibrahim Abdić u svojoj izjavi za Justice Report.

“Ako sad nešto uradim, usporim ili dodam gas, ode cijeli Stari Vitez u vazduh”, mislio je Mujo Šahman dok su mu meci ispaljeni iz pušaka sunarodnika zvonili oko ušiju i poneki geler se zabijao u pancir.

A onda, u posljednjih nekoliko sekundi, odlučio je. Zatvorio je Mujo oči, zaboravio na pucnje i sve oko njega, dodao je gas i u tih nekoliko odlučujućih trenutaka prije detonacije udaljio se kamionom koliko je mogao od centra Starog Viteza. Ono što je tada uslijedilo zaista je podsjećalo na atomski udar.

“Čujem kako padaju komadi crijepa, stakla, krš, lom… U tom momentu pogledao sam prema svojoj kući. Vidim da nema crijepa, stolarije… Jednostavno je izgledalo kao da uzmete maketu nekog grada i opušete je. Kao Hiroshima. Ostale su samo zidine”, priča Almir Bešo, tada 17-godišnjak.

Propast plana ustaških bojovnika ili zločin bez kazne?

Razorna eksplozija bila je toliko zastrašujuća da se više osjetila kao niz toplotno-udarnih valova, poput zemljotresa, a ne kao nekakav zvuk. Taj tajfun od eksploziva odnio je živote šest civila: Huseina Karahodžića, Fatime Grahić, Enesa Šehića, Munevere Begović i Mehmeda Silnovića. Ranio je više od 50 ljudi. Užasno je reći “samo šest života”, jer je smrt jednog čovjeka smrt cijelog čovječanstva, ali premalo za krvlju gladne bojovnike, kojima valjda nije bilo dovoljno krvi dva dana ranije u Ahmićima.

Ono što znamo jeste da je Mujo Šahman u nekoliko sekundi spriječio nove Ahmiće. Znamo da je znao da ide u smrt. Znamo da je tako zavezan uradio najracionalniji mogući potez koji ljudsko biće može uraditi u toj situaciji.

Šta ne znamo i kao da nikada saznati nećemo? Ne znamo ili se pravdamo da ne znamo da iza svega stoji rukovodstvo HVO-a na čelu sa Dariom Kordićem. Ne znamo ili se pravimo da ne znamo da je nakon Ahmića i spaljivanja živih ljudi bacačima plamena ovo trebao da bude novi eksperiment ubica, samo sa kamionom punim eksploziva.

A kad smo kod Kordića i ostalih, za zločin u Starom Vitezu, konkretno za eksploziju cisterne, sudilo se bivšim pripadnicima HVO-a Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i Tihomiru Blaškiću. Međutim, NIKO NIKADA nije osuđen.

Konkretno to izgleda ovako:

“Dana 18. aprila ‘93 eksplodirao je kamion bomba u blizini džamije u Starom Vitezu. Tom prilikom je poginulo barem šestero ljudi, a povrijeđeno još 50. Pretresno vijeće zaključuje da je to bio čisto teroristički čin koji su počinili elementi iz viteškog HVO-a, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi mogli povezati s tom akcijom”, rekao je sudija Ričard Džordž Mej obrazlažući jednu od presuda.

Pred Sudom Bosne i Hercegovine, treba li to uopšte i govoriti, takođe NIKO nije optužen za eksploziju cisterne u Starom Vitezu.

Možda je do nas

Pa se tako na ulazu u Stari Vitez nalazi mali spomenik, znan kao “Cisterna”, slabo vidljiv, na kojem su ugravirana imena šestero nastradalih i među njima ime Muje Šahmana, čovjeka koji je doslovno svojim životom spriječio masakr neviđenih razmjera.

Možda baš zato ništa ne znamo ni o Muji ni o šestero ubijenih u Starom Vitezu. Možda bi se ovaj pokolj izučavao da je Šahman stao kako su mu naredili i da danas imamo nekoliko stotina imena na nadgrobnoj ploči?

A možda je i do nas. Jer mi smo takvi. Dok ulicama ove zemlje inspiratori, podstrekači i izvršioci ovog gnusnog zlodjela hodaju kao slobodni ljudi i uživaju sve moguće počasti, eto, o Muji, čovjeku koji je spriječio druge Ahmiće, ne znamo ništa.

Možda je stvarno do nas.

Teroristički čin hrvata u Starom Vitezu

Takve scene danas gledamo u Siriji i Iraku gdje ISIL kamionima bombama napada položaje svoje neprijatelje.

Cisterna bomba u Starom Vitezu

18.aprila 1993.godine HVO je napao Bošnjake u Starom Vitezu sa cisternom punom eksploziva. Haški tribunal je u procesu suđenja Dariju Kordiću, Tihomiru Blaškiću i Mariju Čerkezu utvrdio da je detoniranje cisterne bombe u Starom Vitezu bio teroristički čin koji je izveo HVO nad Bošnjacima.Uprkos takvim terorističkim napadima, HVO nikada nije uspio osvojiti Stari Vitez. Bošnjaci su herojski odbranili taj dio Viteza.

Prije 24 godine, u eksploziji kamiona-bombe u starom dijelu Viteza smrtno je stradalo pet civila. Svjedoci ovog terorističkog čina prisjećaju se pustoši koju je izazvala eksplozija, razmrskanih ljudskih tijela, ranjenih komšija, srušenog naselja...

Sudovi do danas nisu utvrdili ko je kamion sa eksplozivom uputio u stari dio grada i za volan svezao logoraša, koji je također otišao u smrt.

Vojni kamion iz pravca Viteza, tada pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), približavao se 18. aprila 1993. godine starom dijelu grada.

Pripadnici Armije BiH (ABiH) su ga pucajući pokušavali zaustaviti.

“Cijeli sam okvir ispucao u šoferšajbnu. Gledam čovjeka i vidim mu samo oči jer mu je na glavi bio šljem i pancir, a ruke su mu bile na volanu. Imao sam osjećaj kao da je nešto htio reći. Međutim, samo su oči govorile”, prisjeća se Ibrahim Abdić.
Dok se kamion približavao Starom Vitezu, gdje su bili civili, Almir Bešo, tada 17-godišnjak, bio je u kući zajedno s prijateljem i rodicom, koja se požalila na glavobolju. Bešo je otišao do svoje kuće kako bi uzeo tabletu. Kada je izašao, kaže, nije čuo eksploziju koja se dogodila 50-ak metara dalje, niti je vidio kamion. Samo je čuo “neku nesnosnu buku”.

Tadašnji devetogodišnjak, Aldin Grizović se u trenutku eksplozije nalazio u podrumu kuće, gdje je bilo sklonište.

“Bilo nas je 20-ak civila, žena i djece. Ne sjećam se toliko eksplozije, to je bio više val... Sve nas je pobacalo po podrumu, prozori su pucali, štokovi izletjeli. Krhotine su padale posvuda. Minutu poslije eksplozije, sve je palo”, prisjetio se Grizović, istaknuvši da su bili u strahu i panici.
Kaže da je imao osjećaj da je cijeli Vitez otišao u zrak.

Strahota na ulici

U trenutku eksplozije kamiona, napunjenog sa 500 tona eksploziva, Haris Cicvara je bio na spratu kuće zajedno s rođakom. Odjednom ih je, kako kaže, nešto poklopilo.

“Osjećam kako gazaju po meni, tri ili četiri sata. Traže nas. Možete li samo zamisliti da možete pomaknuti samo mali prst i da dopire do vas mali tračak svjetlosti. Ne mogu okrenuti glavu, oko mi je zatvoreno. Glava mi je sva raščupana”, prisjeća se Cicvara, koji je tada imao 21 godinu.

Samir Sejdić je od straha istrčao na glavnu ulicu, ne znajući šta se dešava. Okolo su, kaže, bili dijelovi ljudskih tijela.

“Ništa više nije ličilo na ono što je bilo. Strahota”, priča Sejdić.

Nakon eksplozije, Almir Bešo se, kaže, sjetio da je krenuo da rodici dâ tabletu za glavobolju.

“Popeo sam se uza stepenice sa stražnje strane kuće, bile su izlomljene, ali nekako sam se popeo. Rodica je uspjela dopuzati do mjesta gdje je nekad bio prozor. Nije mogla da se digne. Komad betona i cigle su joj pritisli donji dio tijela. Čuo sam kasnije da su bili živi par minuta poslije eksplozije jer su čuli da dozivaju u pomoć”, prisjeća se Bešo.
Poslije toga, kako dodaje, više se ničega ne sjeća do trenutka dok nisu došli predstavnici UNPROFOR-a.

Počeli su izvlačiti žene i djecu. Raščišćavanje terena i izvlačenje zatrpanih tijela nakon eksplozije cisterne trajalo je pet dana. Povrijeđeni su odvezeni u bolnicu u Travnik, dok su tijela pet osoba, uključujući i vozača cisterne, ukopana u obližnjem mezarju.

Svezani logoraš

Kasnije je utvrđeno da je vozač cisterne bio Mujo Šahman. Prije nego što će se javiti da vozi cisternu, bio je zatvorenik u obližnjem logoru. Mislio je da će ga vožnja cisterne spasiti logora, ali odvela ga je u smrt.

U Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) za eksploziju cisterne sudilo se bivšim pripadnicima HVO-a, Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i Tihomiru Blaškiću. Međutim, niko nije osuđen.

“Dana 18. aprila eksplodirao je kamion-bomba u blizini džamije u Starom Vitezu. Tom prilikom je poginulo barem šestero ljudi, a povrijeđeno još 50. Pretresno vijeće zaključuje da je to bio čisto teroristički čin koji su počinili elementi iz viteškog HVO-a, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi mogli povezati s tom akcijom”, kazao je sudija Richard George May obrazlažući jednu od presuda.

Pred Sudom BiH niko nije optužen za eksploziju cisterne u Starom Vitezu.