Ahmići
48 sati pepela i krvi
MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina počinjenih u aprilu 1993. u Lašvanskoj dolini
Tragedija koja se aprila 1993. dogodila u malom selu Ahmići odražava poput mikrokosmosa mnogo šire napetosti, sukobe i mržnju koji od 1991. more bivšu Jugoslaviju i koji su prouzrokovali toliko patnji i krvoprolića. Za samo nekoliko mjeseci pripadnici različitih etničkih grupa koji su dotad bili u dobrosusjedskim odnosima, živjeli jedni kraj drugih u miru i koji su nekada poštovali različitost vjerskih običaja i tradicije pretvorili su se u neprijatelje. Nacionalistička propaganda je postepeno pothranjivala promjenu u predodžbama i samoidentifikaciji pripadnika pojedinih etničkih grupa. Prvobitna percepcija “drugih”, tj. pripadnika drugih etničkih grupa, kao “različitih” postepeno se počela mijenjati u percepciju njih kao “tuđinaca”, a zatim i kao “neprijatelja”, te potencijalne prijetnje identitetu i prosperitetu vlastite grupe. Nekadašnji dobrosusjedski suživot pretvorio se u progon onih “drugih”.
Glavna meta tih napada bio je upravo sam identitet – sama ljudskost – žrtve. To “lično nasilje” se provodi nad drugim ljudskim bićima isključivo zbog njihove etničke, vjerske ili političke pripadnosti.
Iz sažetka Presude Pretresnog vijeća u predmetu ‘Kupreškić i drugi’
U rano jutro 16. 04. izbili su oružani sukobi između Armije Bosne i Hercegovine i hrvatskih snaga HVO-a u gradu Vitezu. Bilo je i istovremenih i naizgled usklađenih napada hrvatskih snaga HVO-a na okolna sela. Čini se da je većina sela branjena i vođene su borbe, uz izuzetak Ahmića.
Selo Ahmići nalazi se oko dva kilometra istočno od grada Viteza, u središnjoj Bosni i Hercegovini. Do 16. travnja imalo je otprilike 800 stanovnika, od kojih je bilo oko 90% Muslimana. U Ahmiće se sklonilo oko 300 Muslimana prethodno prisilno raseljenih iz drugih područja.
Kada je terensko osoblje specijalnog izvjestitelja posjetilo selo početkom svibnja, dva tjedna nakon napada, zgarišta nekih od otprilike 180 uništenih kuća još su tinjala. Tijekom ili nakon napada dvije džamije u selu su uništene, jedna eksplozivom, dok je druga bila zapaljena i njeni ostaci su još uvijek tinjali kad su terenski djelatnici stigli u selo. Od 89 tijela koja su pronađena u selu, većina su bile starije osobe, žene, djeca i dojenčad. Popis 101 moguće žrtve dobiven je iskazima raseljenih osoba koje su svjedočile ubojstvima.
Iz izvješća Mazowieckog, 19. svibnja 1993.
Masakr izvršen 16. aprila 1993. u selu Ahmići predstavlja tek jednu užasnu epizodu u široko rasprostranjenom obrascu nasilja kojem je svrha progon. Tragedija koja se odigrala tog dana ima sve odlike antičke tragedije. Kao prvo, odlikovala se jedinstvom vremena, prostora i radnje. Ubijanje, ranjavanje i paljevina izvršeni su na istom području, u razdoblju od nekoliko sati. Izvršile su ih relativno male grupe pripadnika vojnih snaga bosanskih Hrvata: HVO-a i specijalnih jedinica hrvatske vojne policije, takozvanih Jokera. U toku nekoliko mjeseci koliko je trajao ovaj sudski postupak vidjeli smo pred sobom, kroz priče žrtava i preživjelih, veliku tragediju. Baš kao i u antičkim tragedijama, u kojima se zlodjela nikad ne prikazuju već ih prepričavaju glumci, brojni su svjedoci Pretresnom vijeću opisali ljudske tragedije koje su snašle tolike obične stanovnike tog malog sela.
Iz sažetka Presude Pretresnog vijeća u predmetu ‘Kupreškić i drugi’
Poricanje i prikrivanje zločina počinjenih u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije je, u pravilu, bilo pažljivo planirano i sustavno provođeno, baš kao i njihovo činjenje. Zločin u Ahmićima u tom pogledu nije izuzetak. Štoviše, paradigmatičan je primjer.
Nakon masakra u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Hrvata u kontaktima s međunarodnim predstavnicima podastrlo je čitav niz teorija i (ne)mogućih objašnjenja – od toga da je zločin isprovocirao misteriozni Englez do toga da su ga počinili Srbi, pa čak i Muslimani prerušeni u uniforme Hrvatskog vijeća obrane.
Zataškavanje je nastavljeno i nakon rata, preciznije od novembra 1995. godine, kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnice za zločin u Ahmićima. Hrvatske vlasti su, istina, primorale optužene na dobrovoljnu predaju, ali su ujedno poduzele korake da u Hag – pored Blaškića, Kordića i drugih optuženika – ne stignu i dokazi koji bi doprinijeli razotkrivanju istine o Ahmićima. Tako su arhive prije dolaska haških istražitelja premještane na njima nedostupna mjesta i pedantno čišćene od kompromitirajućih dokumenata.
Hrvatska obavještajna služba je potom otišla korak dalje, nastojeći da se infiltrira u Tribunal i podrije njegove napore u razotkrivanju zločina u Ahmićima i ne samo u Ahmićima. Hrvatske „krtice“ infiltrirane su u Tribunal i njegovo tužilaštvo u okviru tajne operacije nazvane „Operativna akcija Haag“. Zbog odbijanja državnih struktura da dostavljaju tražene dokumente i nastojanja da osujete rad haških istražitelja, glavna tužiteljica Louise Arbour zatražila je u julu 1999. godine od tadašnje predsjednice suda da Hrvatsku zbog nesuradnje prijavi Vijeću sigurnosti UN-a. Iako do prijave nikada nije došlo, ostaje zabilježeno da je tužilaštvo znalo što mu se radi iza leđa.
Da Louise Arbour nije bila u zabludi, postalo je posve jasno 2000. godine, nakon smjene režima. Nova vlast dostavila je Tribunalu dokaze koji svjedoče o nečasnim radnjama državnih struktura i pokušajima da se zataje dokazi o Ahmićima i drugim zločinima počinjenim u BiH s hrvatske strane.
U Tribunalu poricanje krivice je pravilo, a njeno priznanje izuzetak koji ga potvrđuje. Od ukupno 161 osobe protiv koje je tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju podiglo optužnice za ratne zločine, krivicu je priznao 21 optuženi.
S izuzetkom Dražena Erdemovića, koji je odgovornost za sudjelovanje u srebreničkom genocidu javno priznao i prije nego što mu je napisana optužnica, svi ostali su se na prvim pojavljivanjima pred Tribunalovim sucima izjasnili da nisu krivi ni po jednoj od točaka optužnice.
U tu matricu uklapaju se i dvojica optuženih za zločine u Ahmićima i Lašvanskoj dolini: Paško Ljubičić, bivši zapovjednik 4. bojne vojne policije HVO-a, i Miroslav Bralo, pripadnik „Jokera“, antiterorističkog voda u sastavu 4. bojne.
Prve optužnice za zločine u Lašvanskoj dolini podignute su 1995. godine, a do 2006. pred Tribunalom je održano sedam postupaka protiv ukupno 13 optuženih.
Dvojica optuženih su osuđena nakon priznanja krivice: Miroslav Bralo 2005. godine u Tribunalu, a Paško Ljubičić 2008. u Sarajevu, pošto je njegov predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine.
U preostalih pet haških procesa sudilo se jedanaestorici optuženika koji su poricali krivicu. Tihomir Blaškić se predao u aprilu 1996. i, budući da ostala petorica s originalne optužnice za Lašvansku dolinu još nisu bila dostupna Tribunalu, njemu je odvojeno suđenje počelo u junu 1997. Zlatka Aleksovskog su hrvatske vlasti predale Tribunalu u aprilu 1997. a suđenje mu je počelo u januaru 1998. godine. Antu Furundžiju je SFOR uhitio u decembru 1997., a suđenje je održano u junu iduće godine.
Nakon predaje veće grupe optuženih u oktobru 1997. organizirana su dva grupna procesa: šestorici pripadnika HVO-a iz sela Ahmići (Kupreškić i ostali), te dvojici optuženika višeg ranga – političaru Dariju Kordiću i zapovjedniku viteške brigade HVO-a Mariju Čerkezu.
