Majka je bila težak invalid s oboljenjem zglobova (reumatoidni artritis). Ipak, uspjeli smo joj nekako pomoći da se uspenje na kamion. Valjalo nam se kretati seoskim puteljcima pored ili kroz blagajske, dračevičke i gnojničke zaseoke. Vozilo se samo po mraku i to bez svjetala. Civili su jedva, na jedvite jade mogli uhvatiti neko slobodno mjesto. Budući sam bio vojnik nekako su nas primili i ukrcali smo se na kamion za Mostar.

Kako smo se iz Kočina i Opina približavali gradu pušketanje je bilo sve glasnije. Jedina svjetlost na lijevoj obali Neretve na trenutak bi biicnula ako bi sa desne strane Neretve bio ispaljen rafal sa svjetlećom municijom. Nama su u posadi kamiona rekli da ćemo izaći u Zaliku te da trebamo potražiti Atomsko sklonište.

To sklonište bilo je objekat u blizini nekadašnje kasarne JNA u Sjevernom logoru. Nakon bauljanja i laganog hoda uspjeli smo pronaći naše odredište. Međutim, naš cilj bilo je dokopati se Potoka, centra Bjelopoljske kotline. Ni slutili nismo da ćemo na prevoz do Vrapčića morati čekati skoro dvije sedmice. I to, ako budemo imali sreće da se nakačimo na vojni kamion koji bi trebao voziti noćno i bez svjetala magistralom kroz Sutinu i maksimalnom brzinom i tako se izlažući riziku da iz Raštana bude pogođen nekom zoljom, ručnim bacačem raketa ili RPG-om, u najlakšoj varijanti snajperom ili u onoj najtežoj varijanti teškom artiljerijom sa Goranaca i Đubrana.

Kada se svanulo konačno smo ugledali i zračak svjetlosti. Prava je lutrija bilo izaći na čist zrak. Ni u jednom trenutku i nigdje stanovništvo lijeve obale Neretve nije moglo reći da se nalazi na sigurnom.

Posebno rizično bilo je otići po vodu na Djevojačku česmu koja se nalazila par stotina metara od Atomskog skloništa prema Autobusnoj stanici. Ta dionica od par stotina metara bila je "upucana" snajperskom vatrom iz Centra 2 i s Bakijine luke.

Ko nije vidio i na koži svojoj osjetio strahote rata u Mostaru taj ne može ni zamisliti šta je pakao ma kako i koliko čitao Danteov Pakao.

Jedan dječačić koji je možda mogao imati nekih 8-9 godina u skloništu je bio veseo, bezbrižan i razigran. Ne do kraja svjestan šta se oko njega dešava odavao je svojom virtuoznošću veliki potencijal za fudbal tako što se poigravao s kanisterima za vodu i plastičnim bocama jer fudbalska lopta u to vrijeme bila luksuz ili misaona imenica.

Ko je, međutim, tada razmišljao o fudbalu? Taj klinac je i sam, izlažući se riziku, išao po vodu na Djevojačku česmu.

Kada je godinama poslije rata istupio na svjetsku fudbalsku pozornicu u dresu reprezentacije BiH protiv Španije i kada je "zamantao" velikog Barceloninog asa Carlesa Puyola, a potom i po ćevape slao na Stamford Bridgeu zvijezde Chelsea u dresu slovačke Žiline u Ligi prvaka, vjerovatno je malo ko znao, osim onih koji su ga vidjeli u Atomskom skloništu u Zaliku, da će taj dječačić preživjeti deveti krug Danteovog Pakla u opsadi Mostara.