Da li znamo što se dogodilo noæi izmeðu 10. i 11. augusta 1993? Da li uistinu znamo? Mrtva usta šute. Ne govore. Imamo službenu verziju dogaðaja. Verziju prepunu manjkavosti i nedostataka: kriminalistièki tehnièari koji su bili na licu mjesta, a koji se ne sjeæaju detalja;

Fotodokumentacija koja nije bila dostupna sudu i koja je postala neupotrebljiva, jer je bila èuvana u vlažnoj prostoriji;

Poricanje krivnje optuženih;

Aljkavost i neprofesionalizam UNPROFOR-ovih ljudi, koji su radili na rasvjetljavanju zloèina;

Navodna hapšenja prvooptuženoga od strane MUP-a koja nisu urodila plodom itd.

Mnogo je toga što upuæuje da istraga koja je provedena nije voðena u potpunosti i do kraja.

Možda nekome nije odgovaralo da se sazna istina? Možda nekome to odgovara i danas? Možda je ono što je nama poznato da se dogodilo veèeri sa 10. na 11.8. 1993. godine samo mali, skoro neznatni dio onoga što se zaista dogodilo?! Pitanja i želje da se sazna istina su sveprisutne kod obitelji ubijenih, kod svih muslimana ovog kraja, ali i kod svih ljudi drugih nacionalnosti, ljudi dobre volje, onih koji žele živjeti u miru i suživotu, bez obzira na razliku da li se neko pred Bogom krsti ili mu na sedždu pada.

Znamo ovo:

Ljetne veèeri 10.augusta 1993.godine iz pravca Tomislavgrada stigli su Ivan Bakoviæ, Albert Topiæ, Petar Majiæ i neki, nikad identificirani muškarci u selo Mokronoge, udaljeno nekoliko kilometara od Tomislavgrada. Stigli su automobilima. Ugasili su svjetla i parkirali se. Izišavši, poèeli su tražiti svoje žrtve…Osluškivali su…Noæ je bila lijepa, topla. Lavež pasa. Svjetlo od mjeseca i zvijezda. Rat u zraku. Ratnici u pohodu. Zloèinci u potrazi za žrtvom. Koraci…Škripa vojnièkih èizama na rosnoj travi i tvrdom kamenu… Kuæe. Zamraèeni prozori. Osluškivali su.

-U ovoj kuæi nema nikoga. Dalje…Koraci…Uzburkana zloèinaèka strast i želja za krvlju…Osluškivanje.

-Psssst! U ovoj kuæi se èuju dva glasa!

-Premalo! Samo dvoje ljudi…Dalje…Koraci…Pomraèenje uma…Zakrvavljene oèi…Ubrzan puls. U glavama nema uspomena na djetinjstvo, nema uspomena na školu, nema uspomena na ribarenja s ocem, nema sjeæanja na topal hljeb koji je mater upravo ispekla…U glavama zujanje. To strašno zujanje! Buka! Zaglušujuæa buka! Glasovi! Stotine glasova koji vièu: Ubij! Ubij!!! Dalje…Koraci…Napokon! Glasovi!

-Pssst! Više glasova?! Više od dva?! Više! Osluškivanje…

-Više od pet glasova?! Djeèiji glasovi! To je to!-bruji u glavama. Meso, krv, žrtve!

Na vratima obitelji Bešlaga pojavio se Ivan Bakoviæ. Komšija obitelji u èiju je kuæu ulazio. U kuæi su se nalazili Bešlaga Sadika, njene kæerke Emira, Subha, Sinha, sin Emir, Husein, roðaci Ibrahim, Mustafa i Muharem Tiro, dvoje male djece, jedno od dvije godine, jedno samo od nekoliko mjeseci, èija je majka bila Bešlaga Sinha, udata Ðuliman, i Bešlaga Amela, tada devetogodišnja djevojèica.

Miris straha u zraku, molbe u oèima, jeza i krupne kapi znoja po èelu, hiljade misli u glavama ljudi, koji su se zatekli u kuæi…Plaè…Molbe, uz jecaje. I odbrojavanje…Ko zna na što misli èovjek koji gleda u oèi smrti?! Ko zna kao se osjeæa èovjek pred kojim stoji smrt? Smrt koja ga gleda, priželjkujuæi trenutak kad æe mu uzeti život. Da li su se žrtve nadale da æe se nešto dogoditi, da æe neko èuti, doæi, pomoæi? Da æe se dogoditi èudo? Vojnik s puškom u jednoj ruci, bombom u drugoj…Namirisana krv. Namirisan strah. Glasovi, stotine glasova u glavi koji urlièu: Ubij! I kameno srce! I bezdušno tijelo, i zakrvavljene oèi od želje za smræu.

-Kume, Ivane, nemoj to èiniti, otac ti je dobar èovjek!!!- kriknula je Bešlaga Sadika.

-Kume, Ivane, nemoj to èiniti…!!!-kriknula je majka i rodica žrtava.

Preklinjala je majka da se poštede barem njena djeca, njene kæerke, sin, najmlaði, nejaè…

Nebo se namrštilo. Augustovska noæ izgubila je ljepotu i dobila izgled smrti i krvi. Nebo je dobilo boju krvi. Nebo je bilo svjedokom kako zloèinci odvode devetero duša, a duša je najvrjedniji dar èovjeku od Gospodara njegova. Vjetar je otpuhao dalje. Nije želio milovati još devetero tijela muslimana. Nije želio jer ih je milovao veæ bezbroj puta po Bosni i po Hercegovini. Nije mogao jer je veæ toliko puta osjetio miris nedužne i nevine muslimanske krvi, koju su zlotvori prolijevali samo s jednom namjerom: istrijebiti! Uništiti!

Nebo je uzdahnulo. Teško. Zastenjalo je, rastvorivši se da primi devet nevinih duša. Da primi još devetero šehida. Otvorila su se vrata Dženneta! Teška vrata, jer teško ih je proæi, teško je zaslužiti prolaz kroz njih. Otvorila su se džennetska vrata, nebo se rastvorilo gledajuæi kako krvnici vode devetero nedužnih žrtava na mjesto stratišta.

Na suprotnoj strani kuæe iz koje su žrtve odvedene, na oko 400 metara, malehna je zaravan i lokacija gdje su pronaðene žrtve. Upravo mjesto na kojem se sada nalazi spomenik. Njih devetero bili su poredani jedno do drugog. Samo je Sinhino tijelo bilo malo istureno od ostalih u pravcu kuæe iz koje su odvedeni, gdje je ostalo njeno dvoje male djece.U njihovih devet tijela pronaðena su 103 metka.

Nije li Amela Bešlaga imala sreæu u strašnoj nesreæi?! Amela Bešlaga je ostala u kuæi te kobne veèeri sa 10. na 11. 8.1993. godine. Bog je htio tako. Ostalo je s njom i dvoje Sinhine malodobne djece. Bog je htio tako! Ostavio je Amelu, oèi, uši i glas ubijenih devetero Bošnjaka. Bog je ostavio Amelu, devetogodišnju djevojèicu da može posvjedoèiti o zloèinu, koji su krvnici uradili nad devetero nevinih duša, a duša je najvrjedniji dar èovjeku od Gospodara njegova!

Amelu su sljedeæe jutro, jutro koje je osvanulo 11.8.1993.godine našle komšije. Cijelu je noæ Amela probdjela s dvoje male Sinhine djece. Djevojèica je izvirivala na prozor, hodala iz sobe u sobu ne bi li vidjela kako se vraæaju njeni najdraži. Igrala se s mališanima, pronašla sve igraèke u kuæi samo da bi ih smirila i da bi utihnuo njihov plaè za majkom. Amelu su zatekli kako ima mališane na rukama i hrani ih, ne sluteæi šta se desilo njenim najdražim.

Za ovaj zloèin suðeni su

1. Ivan Bakoviæ,
2. Albert Topiæ, koji je tokom suðenja bio u bjekstvu i nikad ni do dan danas nije priveden pred lice pravde i
3. Petar Majiæ, kojem se, takoðer, izgubio trag.

Prvooptuženi Ivan Bakoviæ i sam je bio mještanin sela Mokronoge. Bio je komšija obitelji Bešlaga koja je najviše stradala u ovom masakru. Trenutno je na izdržavanju kazne u KPZ Zenica i ovih dana smo svjedoci njegovog traženja za premještajem u drugi zatvor, zbog navodnog maltretiranja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

Komšija? Kako ironièno. Kako nevjerovatno! U opæim propisima i dužnostima kojih se mora pridržavati svaki musliman stoji i objašnjenje šta je komšija, te pravila ponašanja prema njemu. U islamu, pored održavanja rodbinskih veza, veze sa komšijama su najbitnije. Tako se objašnjava da je komšija svako èija je kuæa blizu naše kuæe. Islam dalje propisuje šta smo dužni prema komšiji:

-da ga ne uznemiravamo tako što neæemo dizati galamu i buku, neæemo mu uništavati imetak, niti uznemiravati djecu;

-èinit æemo dobro komšiji tako što æemo ga posjeæivati i zvati u posjetu, uèestvovati u njegovoj tuzi i radosti;

-štitit æemo komšiju od napada na njega tako što neæemo nikome dozvoliti da nasrne na njega, njegovu djecu, imetak ili kuæu, te æemo mu pružiti pomoæ bez odlaganja.

Tako kaže islam, tako je propisano muslimanima. Tako muslimanima, ali i svim ljudima, svih drugih vjera, koji u srcima nose ljubav. Tako je propisano i kršæanima i hrišæanima. Onima koji vjeruju i koji su sluge Božije. Koji znaju da je ovozemaljski život samo ispit. Neki su pali na tom ispitu. Iza nekih su ostali nišani na seoskom mezaru da svjedoèe kako se njihov život na Zemlji završio rano, a kako æe im život u vatri biti vjeèni život.

Kur`an kaže: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne èini-kao da je sve ljude poubijao.“

I Biblija kaže tako.

Pa zašto su onda poubijani ovi ljudi? Radi koje vjere, radi koje politike, kojeg rata? Ubijeni muškarci u ovom zloèinu bili su od prvog dana pripadnici HVO-a. Osim njih, Tiro Mesud, roðen 18.4.1963.godine iz Mokronoga, nestao je 10.4.1992.godine u borbama za Kupres.

Bešlaga Juso, takoðer iz Mokronoga pronaðen je mrtav u naselju Latice, u jesen 1993.godine, nedugo nakon ovog masakra od 10.8.1993.godine.

Pa zašto? U Mokronogama su i prije `93. živjeli i Bešlage, Tire, Lakaèe, Musiæi i Bakoviæi i Budimiri. Nastavili su živjeti i `93. a žive i danas.

Spomenik koji gledate pred sobom i na èije sveèano otvaranje ste i sami došli podignut je u èast devetero poubijanih Bošnjaka iz porodica Bešlaga i Tiro, 10.8.1993.godine.

Organizacioni odbor za izgradnju ovog spomen-obilježja dobio je suglasnost za gradnju i zemljište od opæine Tomislavgrad, 26.7.2004.godine.

Diplomirani inženjer arhitekture Kemal Zukiæ, direktor Centra za islamsku arhitekturu, ponudio je šest idejnih rješenja za spomenik, bez uzimanja naknade za svoj rad. Meðu njima bio je i prijedlog za spomenik koji gledate. Spomenik se sastoji od 9 ploèa, koje se sužavaju prema samom vrhu, gdje se nalazi polumjesec sa zvijezdom. Na svakoj od devet ploèa isklesana su imena ubijenih Bošnjaka i godina njihovog roðenja. Oko stupa visine 4 metra nalazi se okrugla platforma na koju se može popeti sa dvije strane stepenicama. Tu se nalazi i spomen-ploèa na kojoj je napisano: „Na ovom mjestu, dana 10.8.1993.godine palo je od zloèinaèke ruke devet nevinih bošnjaèkih žrtava iz porodica Bešlaga i Tiro iz Mokronoga. Neka Svemoguæi Allah nevinim žrtvama podari Džennet i smiraj, porodicama žrtava strpljenje i snagu prštanja, a zloèincima barem malo stida i pokajanja. Pokušajmo svi iz ovog gnusnog zloèina nad nevinim Bošnjacima izvuæi pouku tako da se nikada nikome ne desi ponovo ovolika bol i sramota.“

Šta su danas za nas Mokronoge? Šta je Srebrenica, Bratunac, Foèa, Stolac i sva ona mjesta na kojima su muèki ubijeni muslimani, samo zato što su muslimani?!

Svijet se srami što je dopustio takve zloèine. Srami se što je nijemo promatrao kako se iz dana u dan desetkuje muslimansko stanovništvo. Da li je svijet bio zadovoljan time? Da li se bojao tolikog broja muslimana na jednom mjestu, koje je u središtu Evrope. Koje je tako blizu kraljevskoj Britaniji i Francuskoj, habsburškoj Austriji i Njemaèkoj, naizgled uvijek neutralnoj Švicarskoj, prelijepoj Italiji? Da li je svemoæna Amerika u svom veæ paniènom strahu od islama i njegovog širenja odobravala sve ovo što se dogaðalo muslimanima u Bosni i Hercegovini? Pa, šutjeli su. Godinama. Ništa nisu poduzimali. Sad se stide. I neka se stide svi na bilo kojoj strani na kojoj je poèinjen zloèin. Nema razlike. I ne treba da je bude. Žrtva je žrtva. Nevina. Jedna ili stotine njih. Za muslimane svaka nevina žrtva je vrijedna poštovanja i vrijedna dove upuæene Bogu. Za sve vjernike je tako, jer Bog je jedan za sve nas. Stvara nas i Njemu se vraæamo. Svi podjednako. Pred Njim smo svi jednaki, samo su mu šehidi posebno dragi.

Ovakva mjesta širom BiH treba svima da budu svetinja. Nišani sa mezarja po Bosni i po Hercegovini treba da budu putokazi za buduæe generacije-kuda trebaju iæi, a kuda nikako ne smiju! Da se nigdje, nikad i nikome ne ponove!

Ovo mjesto natopljeno nevinom krvlju šalje nam poruku: „…Porodicama žrtava strpljenje i snagu praštanja, a zloèincima barem malo stida i pokajanja.“

Optuženik je iskazao brutalnost koja se očituje u većoj količini ispaljenog streljiva u žrtve koje su bile mlađe životne dobi i nisu sudjelovali ni u kakvim međunacionalnim sukobima

Albert Topić (49) zvani Poglavnik pravomoćno je osuđen na 15 godina zatvora

jer je kao pripadnik HVO-a 10. kolovoza 1993. godine sudjelovao u ubojstvu devet članova obitelji Bešlaga i Tiro u selu Mokronoge u BiH.

Odlučio je tako Vrhovni sud koji je potvrdio nepravomoćnu osuđujuću presudu koji je u rujnu 2015. dobio zagrebački Županijski sud.

Odlukom Vrhovnog suda, pravomoćna je postala i presuda Petru Majiću (48), Topićevom suborcu, koji je zbog nedostataka dokaza bio oslobođen optužbi. Topiću se inače u ovom posljednjem postupku sudilo u odsutnosti, a i njemu i Majiću se za ovaj stravični zločin prije toga sudilo u Zagrebu, kada je s njima suoptužen bio i Ivan Baković, koji je prije izricanja presude pobjegao u BiH. On je tada bio osuđen, dok su Topić i Mamić bili oslobođeni optužbi.

Baković je naknadno zbog zločina u Mokronogama osuđen na 15 godina zatvora na sudu u Livnu i to zbog ratnog zločina nad civilima, a dok je izdržavao kaznu, prije nekoliko godina umro je u  zatvoru u Mostaru. Što se tiče Topića, on je na ponovljenom suđenju osuđen jer je  dokazano da je on osobno dužio pušku kojom je zločin počinjen.

Za svako ubojstvo dobio je po 12 godina zatvora, a na koncu su mu te kazne bile objedinjene u jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora, što je bila maksimalna kazna koja mu se mogla izreći, odnosno koja je vrijedila u vrijeme počinjenja zločina.

U zločinu u Mokronogama, ubijeno je pet muškaraca i četiri žene. Svi su bili članovi jedne obitelji, a Topić ih je s Bakovićem odveo iz njihove kuće u obližnju šumu. Naredili su im da legnu na pod, a nakon čega su ih sve pobili. Topić je osobno ispalio 51 projektil iz oružja, na mjestu usmrtivši devet osoba. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je prvo naveo kako je tužiteljstvo ovaj događaj kvalificiralo kao deveterostruko ubojstvo, a ne kao ratni zločin nad civilima, za što je bio u Livnu osuđen Topićev supočinitelj Ivan Baković.- U ovom kaznenom postupku sud je vezan zakonom pa ne smije optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo drukčije i teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva je teže kazneno djelo - naveo je Vrhovni sud. Objašnjavajući odluku o kazni, Vrhovni sud je naveo kako smatra da će jedinstvena kazna na koju je Topić osuđen ispuniti svrhu kažnjavanja.

Riječ je o maksimalnom trajanju kazne zatvora koja se prema zakonu može izreći. Kod izricanja ove kazne Vrhovni je sud posebno kao otegotne okolnosti cijenio da su žrtve izvedene iz svojeg doma, a na nijedan način nisu ugrožavale ni optuženog ni drugog muškaraca. Žrtve su članovi dvije obitelji, usmrćeni su u ležećem položaju. Optuženik je iskazao brutalnost koja se očituje u većoj količini ispaljenog streljiva u žrtve. Žrtve su bile osobe mlađe životne dobi i nisu sudjelovali ni u kakvim međunacionalnim sukobima. Kazna će i utjecati na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano.

Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Osim toga, kazna sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženik prouzrokovao žrtvama i preživjelim članovima njihovih  obitelji - naveo je u obrazloženju presude vrhovni sud. Što se tiče Majića, za njega su naveli da mu je potvrđena oslobađajuća presuda jer indicije koje bi mogle upućivati na zaključak da je on sudjelovao u ubojstvima, nisu dostatne za nedvojbeno utvrđivanje njegove krivnje.

Zbog zločina u Mokronogama Bakoviću, Topiću i Majiću prvi je put suđeno 1999., a Baković je tada bio osuđen na 15 godina zatvora, dok su Topić i Majić oslobođeni. Tu je presudu 2001. ukinuo Vrhovni sud, a Baković je zbog iste stvari u međuvremenu uhićen i suđen u BiH. Susjedna država sudila mu je zbog ratnog zločina, dok je u Hrvatskoj bio suđen zbog zločina počinjenog u ratu. Baković je u BiH osuđen na 15 godina zatvora. Prema optužnici, Topić i Majić te Baković teretili su se da su upali u kuću obitelji Bešlaga, iz nje izvukli devet od 10 članova obitelji, među kojima je bilo i žena, te ih ubili.     

Duvno: 15 godina zatvora za zločin u Mokronogama

Adalbert Topić osuđen u odsutnosti, Petar Majić oslobođe

Nakon ponovljenog suđenja, u petak, 04.09.2015.godine je na zagrebačkom Županijskom sudu Adalbert Topić (43) proglašen krivim za ubistvo devetero civila iz porodica Bašlaga, Tiro i Đuliman, a koje se dogodilo u selu Mokronoge, općina Tomislavgrad, u BiH u avgustu 1993.godine, te je u odsutnosti osuđen na maksimalnih 15 godina zatvora, javili su mediji iz susjedne Hrvatske. Inače, sud mu je za svako pojedinačno ubistvo odredio kaznu od 12 godina zatvora. 

Suoptuženi Petar Majić ponovno je oslobođen optužbe. Njega se teretilo da je čuvao stražu počiniocima zločina Adalbertu Topiću, zvanom Poglavnik i na Kantonalnom sudu u Livnu osuđenom Ivanu Bakoviću, zvanom Rudo, koji je umro na izdržavanju, također 15-godišnje kazne, u Zenici. Ovu trojicu se teretilo da su upali kritične noći u kuću porodice Sadike Bešlaga, u kojoj je bilo 10 članova njene porodice, rođaka i komšija, te njih devetero izvelo iz kuće na obližnje uzvišenje iznad sela gdje su ih pobili iz automatskog oružja. Preživjela je jedino tada devetogodišnje djevojčica Amela, najmlađa Sadikina kći koja je bila i jedini preživjeli svjedok na suđenjima u Livnu i Zagrebu. Topić je u prvom postupku, 1999.godine oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza, ali je Vrhovni sud ukinuo tu presudu te je postupak ponovljen. Osuđeni Topić se zadnji put pojavio na raspravi u decembru 2013. godine, a kasnije je za njim zbog nedostupnosti raspisana potjernica.

Podsjećamo, zločin u Mokronogama su u više navrata osudili predsjednik OV Tomislavgrad Mate Kelava i načelnik općine Ivan Vukadin, koju posljednjih nekoliko godina čak prisustvuju i komemoraciji na mjestu zločina na kojem je izgrađen i spomenih pobijenima.

Devet duvanjskih istina

Najveći zločin nad Bošnjacima Livanjskog kantona u posljednjem ratu desio se upravo u ovom duvanjskom selu 10/11. avgusta 1993.godine kad je u noći iz kuće porodice Bešlaga odvedeno i likvidirano devetero nedužnih civila, skoro djece, među kojima je bila i Sadika-Dika Bešlaga, majka četvero ubijenih braće i sestara i majka preživjele, tada devetogodišnje Amele, a sa Sadikinom familijom ubijeni su još njihov rođak i trojica komšija Tira. Uz Diku Bešlaga(1949) ubijeni su i njen sin Emir i sestra mu bliznakinja Emira (1973), potom sestra im Subha (1970) i Sinha (1968) udato Đuliman, potom Husein Bešlaga (1968) i trojica komšija i rođaka Tiro Muharem (1967), Ibrahim (1971) i Mustafa (1970). Sve je kroz mali prozorčić sobice na katu uprkos noći vidjela i čula tada malehna Amela koja je imala svega devet godina (danas ima 31 godinu) i koja je ujutro u naručju nosila još manje sestriće, jedno od dvije godine a drugo od nekoliko mjeseci, koji su spavajući na katu preživjeli odvođenje najmilijih. Ono što je vidjela i čula Amela posvjedočila je i na livanjskom Kantonalnom sudu i na rekonstrukciji zločina. Ubijene je ujutro pronašao čoban na uzvišenju iznad sela na oko 400 metara od kuće iz koje su izvedeni, a potom je rodbina našla Amelu i manju djecu, sačekala policiju, SFOR-ove snage, istražitelje…koji nisu otkrili ništa i zbog čega je istraga ostala „u tijeku“ sve do suđenja u Livnu i Hrvatskoj Ivanu Bakoviću-Rudi. Žrvte su pobijene automatskim oružjem sa više metaka na uzvisini zvanoj Ćula pedesetak metara od kote 979 i isto toliko od lokacije Mrcinovog groblja gdje se baca uginula stoka, a koju stotinu metara od Bakovića mlina u kotlini Šuice i približno toliko od naselja Mokronoge napravljenog u obliku polumjeseca čiji su krakovi okrenuti jugu pri čemu je prvi i ulazni bošnjački, a drugi hrvatski zaselak osuđenog Bakovića koji je bio kumski vezan za ubijene Bešlage, a sa Dikinim blizancima išao zajedno u školu. U obliku polumjeseca su nađene i žrtve kako leže. Kako je Preporod već pisao na rekonstrukciji je Omer Bešlaga, otac ubijenog Huseina tačno pokazao gdje su ležala krvava tijela. Na istražiteljskom mjestu broj 15. ležao je njegov sin Husein. Otvaranjem spomenika Mokronoge su dobile treći polumjesec na vrhu četverometarskog devetostranog i deveterouglog stuba koji se pri vrhu sužava u jednu tačku i čitavom figurom neodoljivo podsjeća na omanji minaret čija je „džamija“ kružno mramorno i travnato postolje. Spomenik sa ispisanim imenima devet nevinih žrtava svjedoči „devet duvanjskih istina i devet pobijenih svjetova“, kako je to svojevremeno na otvaranju spomen obilježja izjavio naibu-reis Ismet ef. Spahić.

Spomenik

Izgradnja spomenika koji je koštao 10.536 KM, a kojeg su sponzorirali federalno Ministarstvo izbjeglica, općina Tomislavgrad (načelnik), BZK „Preporod“ i nekolicina građana među kojima je prvi donator bio Šahtan Alija, djelo je akademskog kipara Kemala Zukića.

Izgradnja je započela 23.05 a završena 21.06.2005.godine. Izvođač je bila bugojanska firma „Ahmetović“. Otvoren je 10.08.2005.godine na 12-godišnjicu zločina u prisutstvu više stotina mještana Tomislavgrada i susjednih općina. Ceremoniju otkrivanja spomenika pratio je duvanjski hor IZ od devet djevojaka. Spomenik su otkrili preživjela Amela Bešlaga i Omer Bešlaga. Na spomen-ploči piše:

„NA OVOM MJESTU, DANA 10.08.1993.god. PALO JE OD ZLOČINAČKE RUKE

DEVET NEVINIH BOŠNJAČKIH ŽRTAVA IZ PORODICE

BEŠLAGA I TIRO IZ MOKRONOGA.

NEKA SVEMOGUĆI ALLAH NEVINIM ŽRTVAMA PODARI DŽENNET I SMIRAJ,

PORODICAMA ŽRTAVA STRPLJENJE I SNAGU PRAŠTANJA, A ZLOČINCIMA BAR MALO STIDA I POKAJANJA.

POKUŠAJMO SVI IZ OVOG GNUSNOG ZLOČINA NAD NEVINIM BOŠNJACIMA IZVUĆI POUKU TAKAO DA SE NIKAD NIKOME NE DESI PONOVO OVOLIKA BOL I SRAMOTA.

SJETIMO SE NEVINIH ŽRTAVA FATIHOM!“