Nešto što smo već vidjeli i iskusili, s tim što te ratne uloge sada glume “nova lica”. Da se radi o istoj politici i nemiloj sudbini iz bliske prošlosti ovoga grada svjedoče tekstovi iz zapisnika s razgovora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana s izaslanstvom HVO-a Posavine, te općine Ravno, Čapljina i Stolac u predsjedničkim dvorima dana 21. septembra 1993. godine.
"Gospodine predsjedniče, danas u Stocu nema ni jednog muslimana"
Anđelko Marković: “Gospodine predsjedniče, Stolac je dva puta obranjen i od muslimana i od četnika. Danas u Stocu nema ni jednog muslimana. Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne. Stolac je potpuno razrušen, možda gore nego Vukovar. Da li možemo sada dozvoliti da tu dođu muslimani, da dođe njihova televizija koja bi nama natovarila na vrat sve to, pa možda čak godinama nam to stavljala na vrat, možda i sankcije, neke velike posljedice pred Europu? Dakle, strateški značaj (za Hrvatsku) Stoca i ovo ako se muslimani vrate, da li nas to izlaže pred Europom da oni slikaju džamije porušene, spomenike porušene, ulice, mostove itd. Ovdje je gospodin iz mostarske biskupije don Luka Pavlović, pa možda će on nešto reći s vjerske strane ako treba.”
Don Luka Pavlović: “Nas je poslao biskup, dvojicu u ime svoje, i mi vas pozdravljamo u ime dr. Perića, našeg svećenstva i mi smo poduzimali neke korake za koje smo mislili da su dobro za interes našega naroda, što se tiče samoga Stoca. (…) Svakako da smo dolje u ovom smislu potpuno na strani ljudi iz stolačke općine pa i ovoga protektorata nad Mostarom cijele neretvanske doline…”
Pero Marković, ratni načelnik Općine Čapljina: “Gospodine predsjedniče, kada se tiče Mostara od Bune do Stoca i do Čapljine natrag, to je prostor otprilike 250 četvornih kilometara, nema nijednog muslimana, nastanjeni su Hrvati i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika također, i Hrvate iz Konjica. Ono što je zdravo kuća, to je napučeno sve. Za njima su došli i njihovi svećenici.”
Tuđman: “Čekajte, ja sam rekao i kontejnere, da, još i to.”
Pero Marković: “Imamo, gospodine predsjedniče, u Tasovčićima oko stotinjak kućica, gdje ćemo također isto, i razmišljamo o renoviranju na Domanovićima bivše vojarne i bolnice za smještaj tisuća prognanika… Na stolačkom području također, to zna bolje moj rođak dr. Anđelko. Ali i na stolačko područje smo isto napučili to. (…) To je naš prostor i mi ćemo ga naseliti.”
Franjo Tuđman: “Ja znam stratešku važnost Stoca, i kao predsjednik Hrvatske, i kao, ako hoćete, vojnik. Ja znam da je Stolac i čitav jablanički bivši kotar i konjički bio ušao u Banovinu Hrvatsku 1939. I to su argumenti koje sam isticao od prvog dana. Ali oni ističu argumente da je Stolac bio pretežno muslimanski i da je bilo etničko čišćenje itd. Jasno da smo opet polazili i sve činili da pokušamo sačuvati ono rješenje koje je bilo 1939.” (Iz knjige Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga I, priredio: Predrag Lucić, Kultura&Rasvjeta – Civitas, Split – Sarajevo, 2005. godine, str. 329-330, kao i moja knjiga Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. g.)
Identičnu ovakvu izjavu ponovio je u mom prisustvu dr. Anđelko Marković četiri mjeseca od potpisivanja Washingtonskog sporazuma prilikom posjete Stocu visoke delegacije Islamske zajednice s reisul‑ulemom dr. Mustafom Cerićem na čelu i Federacije Bosne i Hercegovine s dr. Ejubom Ganićem na čelu, kazavši: “Ja nemam što razgovarati s vama. Mi smo završili s muslimanima.”
Ono što se događa u Stocu nije poziv na osvetu i mržnju
Tako je govorio Anđelko Marković, ratni načelnik Stoca, i njegov prezimenjak Pero Marković, ratni načelnik Čapljine 1993. i 1994. godine, provodeći zacrtanu politiku predsjednika Tuđmana. Tako je govorio i don Luka Pavlović u ime biskupa i svećenstva. Toj su politici ostali odani i svi načelnici općina nakon Washingtona i Daytona. U toj bjesomučnoj kampanji protiv Bošnjaka uništeno je, prema vlastitom priznanju ovih aktera, sve što je podsjećalo na njihovo egzistencijalno, kulturno, civilizacijsko, historijsko i duhovno bitisanje kroz stoljeća, a oni na najbrutalniji način kroz logore i mučilišta pobijeni ili protjerani s ovih prostora.
Kada je 1998. i 1999. godine krenuo povratak odvažnih Bošnjaka na svoje toprake, opet su aktivirani bombaški napadi na bespomoćne povratnike. Još su uvijek svježa sjećanja na bombaške akcije u Stocu, Dubravama, Tasovčićima, tzv. Zapadnom Mostaru…
Borba Stočana za obnovu porušenog kulturno‑historijskog naslijeđa i porušenih i popaljenih zgarišta svojih domova iznjedrila je uspostavu i povrat otetog i pogaženog ljudskog dostojanstva, kao i civilizacijski iskorak protiv mraka i jednoumlja, vulgarnog nacionalizma utjelovljenog u aktualnim strukturama hrvatske općinske vlasti.
Međutim, ljubav za ognjištem, vjera, patriotizam i neubijena kreativnost i vitalnost pobijedili su primitivne i nakaradne modele nacionalističke vlasti, koja se, ostajući dosljedna zacrtanoj politici etnički čistih prostora ostvarenih nasiljem i zulumom, opirala svakom povratku.
Ono što se trenutno događa u Stocu nije poziv na osvetu i mržnju, nego da akteri ovog apsurdnog modela upravljanja i vladanja promjene svoje ponašanje ili da napuste političku scenu i tako oslobode prostor onima koji istini mogu pogledati u oči i krenuti u normalizaciju i izgradnju zdravih, konstruktivnih, međunacionalnih, međuvjerskih, ljudskih odnosa, što će dovesti do oslobađanja enormno značajnih potencijala mladih, školovanih, inteligentnih i stručnih kadrova na projekte značajne za život.
Ovima treba podrška, a ne otrcanim, poltronskim, istrošenim strukturama koje su, kako je neko dobro primijetio, zaleđeni u prošlosti.
Eliminacija drugačijeg u Stocu nije polučila uspjeh. Naša vitalnost da izdržimo sve nedaće dokaz je našeg nemirenja s postojećim stanjem i odlučnosti da ostanemo svoji na svome, u Stocu, u Mostaru, i svakom drugom mjestu koje su nastanjivali naši časni preci. Što, naravno, nije usmjereno protiv drugog i drugačijeg i što bi u političkoj hijerarhiji više strukture koje su sponzorirale dosadašnje, u vremenu zaleđene lokalne strukture vlasti, trebale imati na umu. One domaće, i naročito one spolja.