Gospodine predsjedniče,u Stocu nije ostao nijedan jedini musliman

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

U općini Stolac nije ostao više nijedan jedini musliman. To je, pred hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, 21. rujna 1993. izjavio predsjednik HVO-a Stolac Anđelko Marković.

Navod je to iz presude Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, u kojoj je na tridesetak stranica rekonstruirano protjerivanje i nasilje nad Bošnjacima u Stocu, hercegovačkom gradiću između Čapljine i Trebinja. Od svibnja do rujna 1993., iz stolačke je općine HVO protjerao svih devet tisuća muslimana.

Ta presuda, kako je u ovom feljtonu već više puta rečeno, na dvije tisuće stranica raspoređenih u šest svezaka detaljno opisuje nastanak i strukturu Herceg-Bosne i HVO-a, kao i zločine koje je HVO počinio nad Bošnjacima na tom području od listopada 1992. do travnja 1994., u pokušaju da ga etnički očisti i pripoji Hrvatskoj.

Presuda je izrečena 29. svibnja 2013., i njome je šest najviših političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne i HVO-a osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Četiri i pol godine kasnije, 29. studenog 2017., presuda Žalbenog vijeća Haškog suda potvrdila je zatvorske kazne osuđenicima, ne preinačivši nijedan od krucijalnih činjeničnih nalaza sudskog vijeća koje je odlučivalo u prvostupanjskom postupku.

Dvije godine prije događaja opisanih o presudi, 1991., Stolac je bio etnički miješana općina s 18.845 stanovnika, od kojih 44 posto muslimana, 33 posto Hrvata i oko 22 posto Srba.

Nakon prvih slobodnih izbora 1990., načelnikom općine postao je Hrvat Željko Raguž. U travnju 1992. Stolac su napale srpske snage i JNA, pa su Hrvati izbjegli, a s njima i načelnik; no nakon što su Hrvatska vojska i HVO u lipnju oslobodili grad, Raguž se vratio i ponovo preuzeo dužnost, da preuzme vodstvo nad Kriznim štabom koji su 1. srpnja 1992. zajedno osnovali predstavnici Hrvata i muslimana.

No Raguža je, na mjestu predsjednika Kriznog štaba, uskoro zamijenio Anđelko Marković, koji će 1993. pred Tuđmanom izvijestiti da u Stocu “nije ostao više nijedan jedini musliman”.

“Vijeće je saslušalo svjedočenje Svjedoka CR, prema čijim riječima su nakon izvjesnog vremena – svjedok nije rekao nakon koliko tačno vremena – članovi SDA u Stocu ‘odbili prijedlog Anđelka Markovića o uređenju društvenog i političkog života u opštini Stolac’”, navodi se u presudi. Taj Markovićev odbijeni prijedlog donesen je, precizira presuda, “na osnovu konstitutivnih tekstova Hrvatske zajednice Herceg-Bosne’.” Suradnja muslimana i Hrvata u Kriznom štabu tada je prestala, a “funkcije Kriznog štaba potom je preuzeo HVO Stoca, čiji je predsjednik bio Anđelko Marković, koji je na toj dužnosti ostao do 1995. godine.”

Usprkos tome, Hrvati i Bošnjaci cijelu su 1992. godinu proveli zajednički braneći grad od srpskih snaga na okolnim brdima, postupajući po zapovijedima – Hrvatske vojske. “U julu 1992., Božo Pavlović, zapovjednik stožera HVO-a Stolac, formirao je četiri mješovite satnije i jednu satniju sastavljenu isključivo od Muslimana pod zapovjedništvom Ureda za obranu Stolac, na osnovu zapovijedi Ivana Benete, zapovjednika 116. brigade HV-a”, navodi se u presudi.

Još i početkom 1993. hrvatske i bošnjačke vojne postrojbe surađivale su i zajednički koordinirale akcije, pa čak i zajednički postupale po zapovijedima HVO-a. A onda je, naglo i neočekivano, nastupio zaokret: “Dokazi pokazuju da je počev od aprila 1993. HVO pokušao da prisili jedinice ABiH da napuste opštinu. Konačno, 19. aprila 1993., HVO je razoružao i zatočio 183 pripadnika Brigade ‘Bregava’ ABiH u kasarnu u Gubavici.”

Počelo je hrvatsko protjerivanje stolačkih muslimana. “Dokazi pokazuju da su, 20. aprila 1993. godine, 3. satnija 3. bojne Vojne policije HVO-a iz Stoca i vojnici HVO-a uhapsili ugledne Muslimane iz opštine Stolac i zatočili ih u Grabovini. Među tim muškarcima bili su pripadnici Civilne zaštite Stoca, odnosno doktor Kapić, direktor Koštane bolnice i predsjednik društva ‘Merhamet’, Ibro Mahmutović, učitelj, Mehmet Dizdar, policajac, Ragib Dizdar, Salko Marić zvani Zenda, Ibrahim Mahmutović, Sakir Turković, profesor, i Mohamed Sator, profesor.”

Mjesec i pol kasnije, 30. lipnja 1993., načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković izdao je zapovijed da se razoružaju i “izoliraju” svi muslimani vojnici HVO-a, kao i “svi vojno sposobni muškarci Muslimani, koji su živjeli u zoni odgovornosti Operativne zone Jugoistočna Hercegovina HVO-a”.

“Iz svjedočenja velikog broja svjedoka koji su proživjeli te događaje i iz dokumenata HVO-a proizlazi da su počev od 1. ili 2. jula 1993. Vojna policija i 1. brigada ‘Knez Domagoj’ HVO-a provodili masovnu i sistematsku kampanju razoružavanja i hapšenja vojno sposobnih muškaraca Muslimana u opštini Stolac, konkretno u mjestima Pješivac Greda, Stolac, Prenj i Aladinići. Ti muškarci su zatim zatočeni u zatvore u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i na Heliodromu.”

Sudsko vijeće usvojilo je dokaze prema kojima je ta kampanja bila usmjerena i protiv civila: uhapšeni su, na primjer, “Ferid Rizvanović, ekonomista koji je prije rata radio kao inspektor u finansijskoj instituciji Služba društvenog knjigovodstva, Himzo Humačkić, radnik u preduzeću HEPOK, Fahrudin Rizvanbegović, profesor, svjedok DD, ljekar opšte prakse, otac Svjedoka BI, radnik u opštini Stolac…” Nisu, međutim, protjerani samo muškarci: “U julu 1993. HVO je započeo kampanju hapšenja i raseljavanja žena, djece i starijih osoba u opštini Stolac.”

Sela su iseljavana sustavno, jedno po jedno, uz prijetnje smrću i nasilje. U Aladinićima, spaljena je džamija. Naročito dramatično bilo je u zaseoku Pješivac greda, s trinaest muslimanskih i dvije hrvatske kuće.

“Dana 13. jula 1993., oko 14:00 sati, HVO je protjerao i uhapsio Muslimane u selu Pješivac Greda, među kojima su bili djeca, dojenčad, žene i starije osobe. Među tim osobama nalazilo se više članova porodice Kaplan, uključujući Fatu, Aišu, Sanidu, Enada i Salka. Dragan Bonojza, vojnik HVO-a, došao je pred kuću Fate Kaplan i ubio njenu kćerku Sanidu, koja je u to vrijeme imala 17 godina, ispalivši rafal prema njoj u trenutku kada je izlazila iz kuće i upitala ga: ‘Ma kućete, odvede muške, đe ćete nas?’”

Stanovnici sela protjerani su iz kuća i odvedeni. Majka ubijene Sanide morala je tijelo svoje kćeri ostaviti gdje je ubijena. “Prilikom ekshumacije tijela Sanide Kaplan utvrđeno je da je ubijena hicima iz vatrenog oružja, koji su je pogodili u rame i glavu.” O tom su događaju pred sucima svjedočile tri žene iz Pješivac grede.

Desetak dana uoči ubojstva Sanide Kaplan i protjerivanja stanovnika iz sela, vojnici HVO-a pljačkali su po selu. “Približno od 2. do 13. jula 1993., Jazo i Boro, dva vojnika jedinice HVO-a stacionirane u selu Pješivac Greda, krali su automobile i traktore Muslimana iz ovog sela. Svjedok CM vidio je kako su vojnici HVO-a ukrali sve zalihe hrane iz kuća u zaseocima Đulić i Kaplan. Šejla Humačkić izjavila je da je, prije nego što je odvedena u Blagaj iz kuća u selu Pješivac Greda u kojima su bile zatočene žene, djeca i starije osobe, na jednom stolu vidjela gomilu novčanica i nakita koje su vojnici HVO-a ukrali zatočenicima.”

Sultan Selimova džamija, ponos i srce stolačke čaršije poznato još i pod imenom i “Careva džamija”, sagrađena je bila 1519. godine. U srpnju 1993., zapalili su je vojnici HVO-a. Svjedok zaštićen šifrom “BI” izjavio je pred sucima “da je između 15. i 25. jula 1993. vidio kako gori Sultan Selimova džamija, kao i okolni objekti, a za to vrijeme su vojnici HVO-a, među kojima je bio Marijan Prce, stajali na udaljenosti od stotinjak metara od mjesta požara i nisu intervenisali. Nakon požara od građevine je ostao samo kostur.”

Stolački sveučilišni profesor Fahrudin Rizvanbegović bio je zatočen u Dretelju, ali je njegova supruga, zajedno s još jednim čovjekom, oko 19. srpnja vidjela “kako je jedna jedinica oružanih snaga HVO-a, smještena u kompleksu Begovina, zapalila taj stambeni kompleks nakon što ga je napustila.” Begovina je poznata stolačka orijentalna arhitektonska cjelina za stanovanje s kraja 18. stoljeća, vlasništvo obitelji Rizvanbegović, koja je od 1952. bila zaštićeni kulturni spomenik. Osim što je spaljena Begovina, razorene su i još tri džamije u Stocu, kao i kuće u vlasništvu muslimana.

Početkom kolovoza, iz Stoca su, “uz upotrebu sile”, protjerane žene, djeca i stariji, a dopušteno im je da ponesu “samo jednu plastičnu kesu sa stvarima”. Zatočene ljude iz općine Stolac HVO je držao u nekoliko zatočeničkih centara. U zgradi škole “Branko Šota”, primjerice, ljudi nisu imali WC, spavali su na podu, “prva tri dana zatočenja nisu dobivali hranu, a kasnije su morali da dijele komade hljeba i nekoliko konzervi koje su im dali stražari.”

Svi su ti ljudi, prema nalazima vijeća, “u više talasa” raseljeni prema Blagaju. “Na primjer, početkom maja 1993., HVO je žene, djecu i starije osobe iz opštine Stolac   ̶   koje je prethodno sakupio u privatnim kućama u selu Pješivac Greda  ̶  kamionima odvezao do Bune i zatim ih natjerao da idu pješke do Blagaja, teritorije pod kontrolom ABiH, pucajući im iznad glava dok su pješačili.” Do studenoga 1993., takvo se deportiranje ponovilo još najmanje tri puta.

Do svibnja 1993., u Stocu je djelovala bolnica za liječenje oboljenja kostiju, poznata kao “Koštana bolnica”. “U maju 1993., HVO je rekvirirao Koštanu bolnicu i vojnim kamionima premjestio bolesnike iz bolnice u kasarnu u Grabovini, u Čapljini, u kojoj su bolesnici bili zatočeni bez medicinske njege. HVO je zatim uhapsio doktora Mehmeta Kapića, direktora bolnice.” Tako je počela najmračnija epizoda hrvatskog nasilja nad Stocem, koja je trajala pet mjeseci, od svibnja do listopada 1993..

Sudbinu dijela pacijenata iz Koštane bolnice, prebačenih u kasarnu u Grabovini, opisao je Salko Bojčić, zatočenik logora u Gabeli. Bojčić se u Gabeli dobrovoljno javio kada su vojnici HVO-a među zatočenicima tražili vozače kamiona. Odvezli su ga u kasarnu u Grabovini i rekli mu da kamionom prati jedan automobil Vojne policije HVO-a. “Nakon što je konvoj prošao stožer HVO-a u Buni i nakon što je začuo jecaje jedne žene koja se nalazila u unutrašnjosti kamiona, Salko Bojčić je odlučio da više ne prati automobil što je skrenuo na jedan pokrajnji put, nego je ubrzao i nastavio putem prema Blagaju.”

Vojni policajci nisu ga pratili. “U blizini Blagaja, Salko Bojčić je otvorio stražnji dio kamiona i u njemu ugledao jedanaest žena različitih starosnih dobi kako leže na podu kamiona i dva četrdesetogodišnja muškarca, od kojih je jedan bio mentalni bolesnik. Te žene su Salku Bojčiću rekle da su invalidi iz Koštane bolnice u Stocu. Od tih osoba samo je jedna jedva mogla da ustane, dok su sve ostale bile potpuni invalidi. Salko Bojčić je odvezao kamion do centra Blagaja, gdje su nemoćne osobe smještene u imamovu kuću.”

Koštana bolnica u kolektivnoj je memoriji zapamćena kao mjesto divljačkog nasilja nad ljudima. S dobrim razlozima: “Prema riječima Svjedoka CM, Milenko Perić i Boro Perić, obojica pripadnici Vojne policije, su 3. avgusta 1993. oko sat i po ispitivali i tukli Vejsila Đulića, zatočenika starog 57 godina i ‘civila’. Zatim su Vejsila Đulića, koji nije mogao da hoda i čije je lice bilo prekriveno krvnim podljevima, ostavili ispred ćelije Svjedoka CM. Nekoliko trenutaka nakon što ga je svjedok CM odnio na krevet, Vejsil Đulić je umro uslijed zadobijenih povreda.”

“Odmah nakon toga, Salem Đulić, koji je već bio surovo premlaćen, doživio je istu sudbinu kao Vejsil Đulić. I on je preminuo nedugo nakon zadobivenih povreda. Zatim su vojnici kamionom došli po svjedoka CM i druge svjedoke da pod nadzorom dva ili tri vojna policajca HVO-a sahrane tijela Vejsila Đulića i Salema Đulića na groblju u zaseoku Kaplan, u grobove dubine tek 50 cm, umotane samo u pokrivače.”

U Koštanoj bolnici ubijen je i Salko Kaplan. “Svjedok CD je pred vijećem izjavio da je Salko Kaplan bio surovo premlaćen u Koštanoj bolnici, a zatim premješten u zatvor u Dretelju, u koji je stigao u gotovo komatoznom stanju. Umro je ubrzo nakon što je premješten u zatvor u Dretelju.”

Ubijen je i Ibro Razić. Pripadnici HVO-a, čija se imena navode u presudi, natjerali su dva zatočenika “da zavežu telefonske žice oko nožnih prstiju i ušiju Ibre Razića i da zatim pritiskom na dugme izazivaju električne šokove u tim dijelovima tijela Ibre Razića. Prijetili su im smrću ako to ne urade.” Ibro je umro u zatvoru u Gabeli, kamo su ga odvezli iz Koštane bolnice, da i ondje bude teško pretučen.

I Suad Obradović: pretukli su ga toliko da mu je lice “prekriveno krvnim podlivima i da obilno krvari iz usta, ušiju i nosa.” “Sutradan, prije svitanja, Suad Obradović je umro uslijed povreda zadobivenih tokom zlostavljanja. Nekoliko zatočenika i stražara odnijeli su njegovo tijelo na lokalno muslimansko groblje u Stocu.”

Više svjedoka prepričalo je sudu zlostavljanja koja su doživjeli u Koštanoj bolnici. Svjedoku EF palicama su slomili nos i nožem zarezali desno uho.

“Jedan pripadnik HVO-a je 3. avgusta 1993. naredio Svjedoku CM da udara glavom o ormar i svjedok CM je to radio sve dok ormar nije napukao. Svjedok CM je zatim bio prisiljen da raširi ruke i noge, i sve prisutne osobe, osim jedne, su ga redom udarale gumenom palicom, pesnicama i nogama po cijelom tijelu, uključujući i genitalije, sve dok se nije srušio.”

To je samo dio svjedočanstava o nasilju nad zatočenicima u stolačkoj Koštanoj bolnici. U javnosti Bosne i Hercegovine, o tom se divljaštvu još ponešto i zna; u Hrvatskoj, većini ljudi ime “Koštana bolnica” ne znači baš ništa. Kao što im ne znači baš ništa ni to što je Franjo Tuđman, 21. rujna 1993., iz prve ruke obaviješten da u Stocu “nije ostao više nijedan jedini musliman”