Amer Đulić - preživio logore Koštana bolnica, Dretelj, Gabela i Heliodrom

Amera Đulića iz Stoca HVO je zatočio kao maloljetnika, a do oslobođenja u logorima Herceg-Bosne proveo je 233 dana.

"I prije 25 godina dan je bio baš kao ovaj današnji, sunčan, ljetni i topao", počinje svoju logorašku golgotu pripovijedati Stočanin Amer Đulić, koga je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zatočilo u dobi od 17 godina. U četiri logora Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Koštanoj bolnici u Stocu, Dretelju i Gabeli na području Čapljine i Heliodromu kod Mostara Đulić je proveo 233 dana, a logoraško iskustvo opisao je u knjizi Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima, koju je ove godine izdalo Udruženje logoraša Stolac.

Taj august 1993. Đulić nikada neće zaboraviti, a prizori odvođenja bošnjačkog stanovništva iz kuća i razvrstavanje, odvajanje i zarobljavanje muškog stanovništva duboko su mu se urezali u pamćenje. Činjenica da je bio maloljetan vojnicima HVO-a nije ništa značila, a na plač njegove majke, sestre, djeda i nene ostali su gluhi. Svako ko je vojnicima izgledao kao odrastao muškarac bio je razvrstavan u kolonu za odvođenje na ispitivanje. Nije znao kamo ga vode, ali ubrzo će otkriti da je to zgrada Koštane bolnice u Stocu, mjesto koje Đulić i danas pamti kao najgroznije mučilište.

Vandalizirana spomen ploča na ulazu u Koštanu bolnicu

Koštana bolnica

"Nas 10 ili 15 odveli su na ispitivanje. Sjeli smo u vozilo s oznakom Crvenog krsta i dovezli su nas do Koštane bolnice u Stocu. Nisam znao gdje smo došli, vidjeli smo vojnu policiju. Tu su nas popisali i sveli nas u podrumske prostorije, a taj silazak bio je težak i jeziv, osjećao se miris hladnoće, a bilo je ljeto, osjećao se strah i čuo se miris mema. Kad smo silazili, nismo ni znali gdje smo silazili. Uveli su nas u neku prostoriju i pitali koliko ko ima godina i odveli nâs maloljetne u jednu prostoriju, a punoljetne i vojno sposobne u drugu. Tu smo zatekli neke ljude koji su već bili tu. To su bili Muslimani [kako su se tada Bošnjaci nacionalno izjašnjavali], prezimena Selimić, ljudi koji su se prije dan-dva predali svojim komšijama i oni su bili krvavi i prebijeni."

Prvi vojnik HVO-a koga je Đulić sreo u "Koštanoj" bio je dozapovjednik vojne policije Pero Matić, koji je došao u pratnji dvojice uniformisanih vojnika. Odmah je tražio da se preda sve naoružanje, a od Amera je zahtijevao da prizna gdje njegova porodica krije naoružanje. Đulić je priznao da njegov otac ima pušku i da ju je kupio od HOS-a. Nakon toga uslijedilo je naređenje da se zarobljeni civili odvezu u svoja sela po "skriveno" oružje. Na ulasku u mahalu, prisjeća se Đulić, doživljava pravi šok. Tih nekoliko sati "odsustva" najbliže komšije iskoristile su da opljačkaju njihove kuće.

"Po dolasku u svoje selo vidio sam da je ta puška na ramenu moga komšije Tvrtka Raguža. Ono što me iznenadilo jeste da smo već sat vremena nakon što je narod izašao vidjeli naše komšije koji su kamionima došli i pljačkaju naše kuće. Tu srećem komšiju Ivu Prkačina, koji iz moje kuće iznosi kantu meda, a druge komšije iznose bijelu tehniku. Nakon toga nas vraćaju nazad u Koštanu."

Po povratku u Koštanu bolnicu počinje "pravi pakao", prisjeća se Đulić, jer tada počinju tortura, ispitivanje i maltretiranje, a najveće "neugodnosti" doživljavali su od najbližih komšija "Perića, Prkačina, Raguža, ljudi koji su živjeli kod nas i znali nas u dušu".

Prvo su bili maltretirani i tučeni, tog 2. augusta, vojno sposobni i ljudi koji su bili pripadnici HVO-a. Sjeća se, veoma jasno, krikova koji su dolazili s gornjeg sprata jer su se zatočeni nalazili u dvije podrumske prostorije. Tog dana kada su spušteni, Suad, Hasan, Salem i Vejsil Đulić pričali su o strahotama koje su preživjeli, a od povreda zadobijenih u torturama podliježu Salem i Vejsil.

Đulić priča da su po naređenju vojnika HVO-a odvezli dva leša na seosko groblje i pokopali ih u plitku raku, nakon čega su vraćeni u podrum Koštane bolnice. Tu noć Đulić još pamti kao "najgoru koju je preživio u životu".

'Najteža noć u životu'

"Ta mi je noć bila najteža, noć sa 3. na 4. [august], jer sam osjetio kako šest odraslih prebijaju jedno dijete i to se desilo oko 10 navečer kada su tražili da ja izađem. U tom momentu noge su mi se odsjekle. Ne smijem poći, a ne smijem ni ostati. Vojna policija odvela me gore. Gore sam vidio svoje komšije i, kada sam ih vidio, bilo mi je drago jer sam mislio da oni neće dozvoliti da me biju. Ali, ispostavilo se da su oni najgori jer, da me oni nisu počeli udarati, niko me ne bi ni dirao gore. Nakon deset minuta ispitivanja, u kojem su tražili da sve priznam i sve kažem, počela su neka pitanja tipa 'Bi l' ti pucao na me?', a ja kažem 'Ne bih'. A on pita: 'Šta misliš bi l' ja na te?' i kažem 'Ne bi'. On odgovori 'Ja bih na te', a ja kažem, u šali: 'Onda bih i ja na te'; sve mislim: to je šala i dobri smo, pa će shvatiti da je to zafrkancija. Onda su oni to shvatili kao neku namjeru. Onda slijedi: 'Šta bi, majku ti j...m!' i kažu 'Udaraj glavom u ormar!' Morao sam glavom udarati u njega sve dok ga nisam slomio. 'Sad priznaj da si zapalio crkvu na Aladinićima, priznaj da si palio kuću Mile Perića, da ste pljačkali po našoj mahali!', sve neke stvari su nagonili da priznaš i ti, ako ne priznaš, on te udara, ako priznaš, onda te još više udara. U biti, kako god, ti si svakako dobijao degenek. Tu je bilo pet, šest odraslih ljudi s pendrecima, drvenim motkama, kojima su me tukli."

Tu agonija ne prestaje jer pripadnici HVO-a prislanjaju Đulića uza zid i nastavljaju s fizičkim maltretiranjem. Svaki pokušaj da eskivira torturu bio je neuspješan.

Amer Đulić opisuje način na koji je bio fizički maltretiran

"Prvi val koji sam trpio trajao je nekih deset minuta i osjetio sam bol u leđima i bubrezima. Sve mislim: okanit će me se. Onda su mi rekli da stanem uza zid i raširim ruke i noge da mogu udarati kuda žele. Prvi put sam pao i nekako sam mislio: ustat ću, hoću, neću, ali sam ipak ustao. Drugi put kad sam pao mislim 'Neću da ustanem', pravio se da ne mogu od bola, samo mi onda komšija moj spustio nož i stavio mi pod vrat i rekao 'Ustaj! Moraš ustati!' i ustao sam i nastavili su s udaranjem. Udarao me čovjek od 120 kila u međunožje i od te boli izgubio sam svijest."

Tu noć kada su ga vratili u podrum Koštane bolnice najviše mu je pomogao Amer Obradović, koji ga je njegovao stavljajući na uboje i rane obloge od nakvašenih krpa. Već sutradan s ostalim zatvorenicima izbačen je u dvorište, gdje su potrpani na kamion marke TAM. Tada nije znao, ali kasnije će shvatiti da ih prebacuju u Dretelj, logor u kojem će provesti 38 užasnih dana.

Dobro se sjeća zagušljive atmosfere u kamionu, straha od neizvjesnosti i trenutne spoznaje da idu u Čapljinu i Dretelj. Nisu znali šta ih čeka po dospijeću, ali se nisu nadali ničemu dobrom. "Dretelj je bio pakao", pripovijeda Đulić prisjećajući se da je maltretiranje počelo odmah nakon silaska s kamiona.

Užasi Dretelja

"Na prijemu su odmah razdvojili maloljetne od punoljetnih. Nisu nam vjerovali da smo maloljetni. Maltretiranje počinje odmah na prijemu. Tražili su od mog rođaka Emira da prizna da je punoljetan. Tada su ga mučili induktorskim šokom. Prilikom okretaja od strujnog šoka čovjek pada u nesvijest i krv udara na sve šupljine na tijelu, iz nosa, ušiju i sve to da prizna da je godinu stariji. Zatim je došao do mene taj čovjek što je radio kao stražar, Dražen Mikulić, koji je prije sedam godina osuđen za ratni zločin na dvije i po godine. Stao je do mene i pitao me 'Koliko imaš godina?' Rekao sam: '17'. Imao sam u džepu zdravstvenu knjižicu i htio sam je izvaditi. Rekao je da je bacim i bacio sam je. Mene tada nije dirao. Tada je nastupilo pljačkanje i morali smo izvaditi sve što smo imali, od novaca i zlata. Ko je imao dao je."

Odmah po ulasku u krug logora Đulića počinje tući stanoviti Senad Bašić zvani Trebinjac. On je bio bivši pripadnik HOS-a koji je zbog svoje divljačke naravi i spremnosti da muči ostale logoraše imao privilegovan status. "Jeo je koliko je htio, pio je vodu i imao je cigarete za pušenje", prisjeća se Đulić, koji kaže da je nakon nekog vremena "Trebinjac" odveden u Gabelu, gdje mu se gubi svaki trag.

Kada se prisjeća događaja iz Dretelja, Đulića i dalje najviše zbunjuje naivnost zatočenih. Dobro pamti nevjericu Čapljinaca i tugu Stočana zbog informacija koje su novopridošli logoraši donijeli.

"To su bili hangari dugi 30, a široki osam metara. U svakom je bilo smješteno 400 do 500 ljudi i kada smo ušli i vidjeli narod, ne možeš nikoga prepoznati, svi su bradati, niko se nije brijao, mršavi su. Pitali su nas šta se dešava i mi smo prvi put donijeli informaciju da je narod protjeran, da naroda nema na Dubravi, u Stocu. Nastaje plač. Bila je reakcija Čapljinaca koji su živjeli s nama i koji nisu vjerovali da se nešto takvo može desiti i koji su nas optuživali da smo mi krivi što su oni ratovali sa Hrvatima. To su ljudi koji opet nisu vjerovali da može biti sukoba sa Hrvatima, da je HVO toliko loša vojska i, iako su u logoru, nadali su se da će se vratiti u svoju Čapljinu. Živjeli su u zabludi da se to neće desiti njihovim familijama. Nakon deset dana i njihovo stanovništvo protjerano je u pravcu Blagaja, Mostara i Jablanice."

'Maštovitost' prilikom ponižavanja

Posebno ponižavajući bio je način na koji su logoraši hranjeni. Ispočetka mu nije bilo jasno o čemu je riječ i nije razumio ciničnu poruku stražara. Već sutra ponašao se kao i svaki drugi zatočenik.

"Jelo se svodilo na 33 porcije, tako da su bila tri mjesta gdje su jela: borić, branik i pijesak. To su nazivi. Kod borića bi čučnulo 11 ljudi, branik je bio kao gelender, a pijesak je bila bačva pijeska od JNA i kada izlazimo iz hangara, trčali bismo odozgo 11 nas, trčimo, uzimamo porciju, taj vreo grah, koji je većinom bio svaki drugi dan, dobiješ 150 grama tog graha i daje ti šnitu hljeba koju nemaš vremena pojesti. Ideš, čučneš na taj dio koji si dobio, on ti broji i izbroji ti do 11, a nakon 11 sekundi govori 'Gotovo'. Ustaješ, nosiš tu porciju i odmah je predaješ drugom koji trči odozgo, tako da nikad nema hlađenja. Kada sam prvi dan došao i uzeo porciju, čučnuo sam i gledam, pa iako dva dana u Koštanoj ništa nisam jeo, kontam: kako ću jesti – prljava kašika. Nejasno mi i pitam ovog: 'Gospodine, moram li ja ovo pojesti?' Kaže: 'Ne moraš, samo ti ostavi, pojest će drugi, a ti ćeš pojesti sutra.' Mislim: 'Šta je ovo?' Kontam: ima večera. Ništa od toga – bio je jedan obrok u 24 sata. Sutra kada sam uzeo tu kašiku, toliko sam je oblizao, što se kaže, bio mi je toliko sladak obrok. Šnita je bila tako da se hljeb kidao na 16 dijelova. Nju bismo ostavljali za navečer i davali je za dvije cigare."

Sadistička mašta mučitelja u Dretelju nije se tu ograničavala. Od svakakvih poniženja najbolje pamti "zabavu" prilikom kupanja.

"Dva puta je bilo neko kupanje za tih 38 dana. Čitav hangar izvedu napolje i imaju vatrogasni top, na njega stave čovjeka koji je zatvoren s nama, ali je imao ovlasti da rade šta hoće. Upali cisternu i onda nas tim topom prska. U jednom momentu se iživljavaju ti stražari, gledaju nas onako gole, omjeraju kako izgledamo. Daju nam neki sapun, koji podijele na 50 dijelova da se namažeš i onda okrenu top prema tebi, pa koga pogodi u prsa baci ga 20 metara, povaljaju 20 ljudi i smiju se tome, ili te ostave nasapunjana, neće da te splaču."

O okolnostima koje su dovele do zatvaranja Dretelja saznao je mnogo kasnije, ali se sjeća da su ih jednog dana samo potrpali na kamione i sproveli do 15 minuta udaljene Gabele. U tom logoru proveo je 78 dana, a pamti ga po upravniku Boki Previšiću i psihološkom maltretiranju.

Gabela, Boko Previšić, pjevanje pjesama

"Gabela je specifična. Spomen Gabele veže te za upravnika logora, logornika Boku Previšića, koji je bio tu i koji je i prije rata imao dijagnozu i nije bio sav svoj. Radio je neke mizerne poslove. Kad bi god dolazio, morali bismo svi ustajati i taj što je bio redar rekao bi glasno 'Za dom...', a mi bismo svi uglas rekli '...spremni!' To smo ponavljali, prvi, drugi dan možda stotinu puta sve dok nismo uvježbali da jednoglasno i dobro kažemo. Pjevale su se pjesme: 'Sarajevo ispod Trebevića bit ćeš opet Ante Pavelića', pa onda te i slične pjesme: 'Ne volim te, Alija, zato što si balija, odnijela ti Drina tisuć mudžedina'. Morao sam to prihvatiti kako bih preživio."

Obroci u Gabeli bili su redovniji, a tretman je bio nešto humaniji nego u Dretelju, prisjeća se Đulić. Zatvorenici su imali dva obroka dnevno i mogli su ih jesti u miru, sjedeći.

"Prednost Gabele je što nismo morali trčati nego smo sjedili i jeli. Zatvorenici su preuzimali hranu i unosili je u hangar i tamo smo jeli bez žurbe. Bila je zabrana [pušenja] cigareta. Unutra je bio toliki mrak da bi se većina gubila kad bismo izašli na svjetlost. Ona nam je smetala, bili smo neuhranjeni. Prvi put smo u Gabeli osjetili vaške ili uši. Prvo smo ih osjetili u glavi, pa je naređeno da nas ošišaju sve na 'nulu'. Donijeli su neku mašinu i ošišali nas sve na 'nulu'. Tada srećem oca, jer je došao u Gabelu. Nisam za njega znao nekoliko mjeseci jer je bio zatvoren u drugom hangaru, Dvojci, a ja sam bio u Četvorci. Koliko mi je teško kad ga vidim toliko mi je i drago, jer sam osjetio sigurnost što je kraj mene. On se trudio, išao na prisilni rad, rizikovao život da bi meni koru hljeba donio, da bih ja imao da pojedem."

Nakon velike razmjene zarobljenika i zatvorenika između Armije Republike Bosne i Hercegovine i HVO-a sredinom decembra 1993. preostali dio logoraša – dakle, one koji nisu bili razmijenjeni – vlasti Herceg-Bosne premještaju u Heliodrom kod Mostara. Đulić opet doživljava šok.

'U Heliodromu bih mogao ostati dvije godine'

"Kada smo sišli na Heliodrom, vidjeli smo da smo došli u neku kasarnu. Vidimo sređeno stanje, to je već 15. 12. '93. Ulazimo u zgradu koju su zvali Centralni zatvor i vidimo u hodniku tri prostorije. Ulazimo u prvu, vidimo spavaonicu; imaju dušeci, vidim: ima i ćebadi i vidimo parket ispod nas, prozori otvoreni s rešetkama, ali nam nejasno da ćemo mi u ovakvim uslovima boraviti. Onda nas vrate vani na hodnik i postroje nas. Vidimo: ima WC i tuš-kabina i sve nam nejasno, jer mi do tada nismo imali ni vode ni hrane ni bilo čega. Do tada smo imali neke kante od nekih keksova i na njima smo vršili malu i veliku nuždu. To se ujutro istrese, pa se vraćalo u hangar. Nije bilo ni brijanja ni umivanja. Kada smo to vidjeli i na moje pitanje 'Mogu li ići da se napijem vode?', čovjek me gleda i kaže 'Ko ti brani?' Rekoh:'Nama nije bilo dozvoljeno da imamo vode.' Kaže on: 'Uđi' i prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je 'Mogu ovdje biti i dvije godine koliko je dobro, samo da nas ne diraju."

No, bolji uvjeti u zatočenju nisu značili prestanak životne opasnosti. Specifičnost Heliodroma bila je u tome što su zatvorenici odvođeni na prisilni rad na samu liniju razdvajanja između Armije RBiH i HVO-a u centru Mostara.

"Jednog dana otvorila su se vrata i tražili su dobrovoljce da idu na rad. Nismo znali da ljude vode na linije razdvajanja između Armije i HVO-a i bila je riječ o 90-ak dobrovoljaca. Nisam bio među njima jer sam više volio da se patim nego negdje da idem u nepoznato. Dvadeset dana nakon toga pola ih se vratilo, pola nije. Nekoliko poginulo, nekoliko ranjeno, prebačeno u bolnicu pod Bijelim brijegom, nekoliko prebjeglo Armiji i nekoliko se vraća. Vratili se 40, 50, a otišlo ih 90. Ljudi su rizikovali život pretrčavajući liniju razdvajanja između Armije i HVO-a na Bulevaru i u Šantićevoj."

Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma preostali logoraši prebačeni su na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, priča Đulić. Kad je vidio zastavu s ljiljanima, prvi put je osjetio da je slobodan. Kod zgrade "Razvitka" dočekali su ga rođak i otac, a nakon 12 kilometara pješačenja, do Blagaja, susreće ostatak porodice. Tek tada počinje shvatati da više nije logoraš.