Aug 22, 2021
Nisveta Bucman kazala je kako je borba da se u Stocu podigne spomen obilježje poginulim pripadnicima Armije BiH trajala 13 godina.
- Bili smo uporni u tome i na kraju su tri udruženja porodica šehida, ratnih vojnih invalida i boraca općine Stolac, uspjela uz pomoć dobrih ljudi u svom naumu. Skupili smo na jednom mjestu imena svih Stočana koji su se borili i koji su sahranjeni diljem Stoca i Hercegovine i oni su po prvi put večeras ovdje s nama - poručila je Bucman.
Prvi zapovjednik brigade "Bregava" Bajro Pizović kazao je kako je Armija BiH bila jedina legitimna i legalna vojna organizacija koja se borila za nezavisnu, jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu svih njezinih građana bez obzira na vjeru i naciju.
- Mi danas otvaramo ovo spomen-obilježje s imenima boraca s područja Stoca, Bileće i Ljubinja koji su svoje živote ugradili u temelje drage nam i jedine domovine Bosne i Hercegovine. Naša je trajna obveza da ih se sjećamo i da ih ne zaboravimo - kazao je Pizović.
Svečanosti otvaranja spomen obilježja nazočio je i bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović koji je u svom govoru istaknuo da se ne smiju zaboraviti žrtve podnesene u vrijeme najvećeg iskušenja za Bosnu i Hercegovinu, a posebice se to odnosi na Stolac odakle je, kako je kazao, 1993. godine protjerano 8.000 Bošnjaka od kojih je 3.000 završilo u logoru HVO-a.
- Šta je bila krivica vaših sugrađana? Šta je bila vaša krivica? Šta je bila krivica svake nedužne žrtve ubijene u agresiji na Bosnu i Hercegovinu? To što smo ostali dosljedni temeljnim načelima Bosne i Hercegovine kao zajednice različitosti, ne tražeći ovu zemlju samo za sebe, isključujući ili braneći to pravo drugima - kazao je Džaferović.
Prema njegovim riječima, to je suština svih sukoba od srednjovjekovne Bosne pa do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, prenosi Fena.
- Treba ponavljati ove činjenice, uporno i predano. Da se više nikada ne zaboravi uzrok zbog kojeg smo vjekovima izloženi nasilju i nepravdi naših susjeda - poručio je.
Džaferović se osvrnuo i na ulogu Hrvatske i Srbije u ratnim zbivanjima na području Bosne i Hercegovine, kazavši kako su "počinitelji genocida i udruženog zločinačkog poduhvata imali namjeru uništi multietničko tkivo bh. društva kroz masovni pokolj, mučenja, silovanja, protjerivanja i pljačku".
- Njihovi sljedbenici i dalje sanjaju o završetku političkog projekta Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana koji je donio krvoproliće cijelom regionu. Oni gotovo svakodnevno prijete otcjepljenjem dijela Bosne i Hercegovine ili zloupotrebljavaju dejtonski ustav raznim blokadama kako bi nas natjerali da pristanemo na politiku podjele, politiku isključivosti i nejednakosti za sve građane. Nećemo to prihvatiti - poručio je bošnjački član Predsjedništva BiH.
Na kraju svog govora kazao je kako niti jedno mjesto u BiH nije ničiji ekskluzivni prostor, pa tako ni Stolac.
- Svaki dio Bosne i Hercegovine podjednako pripada svim građanima. Stolac je grad svih Bosanaca i Hercegovaca kojima je dobro ove zemlje na srcu (...) Bosna će se postepeno vratiti na ono što je oduvijek bila - mjesto gdje ljudi različitih religija, kultura i identiteta žive zajedno u sigurnosti i napretku - zaključio je Džaferović.
“STOLAC – PREŠUĆENI ZLOČIN”
Ne obazirući se na prigovore koji isječak stvarnosti izdižu na univerzalni nivo, Bise i Tafro sve su potencijalne čitaoce podsjetili na sve važne “detalje” koji su podsticali ratni zaplet na prostoru Bosne i Hercegovine i Stoca posebno, koji se našao na svojevrsnoj raskrsnici velikosrpskih i velikohrvatskih političko-vojnih planova Nermin Bise, Aziz Tafro: “Stolac – prešućeni zločin”, autorsko izdanje
Stolac je, zbog golgote koju su proživjeli njegovi stanovnici tokom posljednjeg rata, ali i riješenosti da se istraje na povratku u vlastite domove, uz već poznate detalje vezane za nesvakidašnja svjedočanstva kulturno-civilizacijskog kontinuiteta, bio u žiži medijske i spisateljske pažnje. Ratni period, obilježen progonom Bošnjaka, neviđenim urbicidom i kulturocidom, logorima itd., tretiran je na različite načine, ali je tek rukopis autora Nermina Bise i Aziza Tafre taj period osvijetlio na način koji predstavlja svojevrsnu sublimaciju svih aspekata jedne povijesne drame.
Veoma je važno da su autori knjige Stolac – prešućeni zločin izbjegli zamku u koju upada veliki broj aktuelnih autora koji, slijedeći parcijalni pogled na problematiku koja se istraživački ili naučno tretira, izostavljaju cjelinu fenomena, povijesno-politički kontekst u kojem se odigravala spomenuta golgota. Takva vrsta literature koja se “drži teme” formalno je zanimljiva, ali lišena konteksta i suštinski bezvrijedna. Ne obazirući se na prigovore koji isječak stvarnosti izdižu na univerzalni nivo, Bise i Tafro podsjetili su čitaoce na sve važne “detalje” koji su podsticali ratni zaplet na prostoru Bosne i Hercegovine i Stoca posebno, koji se našao na svojevrsnoj raskrsnici velikosrpskih i velikohrvatskih političko-vojnih planova. Stolac u kontekstu cjelokupnog stradanja njegovih žitelja na taj način tretira se kao posljedica takve vrste dogovora, a ne stjecaja okolnosti, koje su se izmakle kontroli, kako se u javnosti često, prvenstveno radi prikrivanja počinjenih zločina, nastoji predstaviti.
U navedenom kontekstu, autorski dvojac prezentira brojne dokumente i svjedočanstva koji pokazuju i dokazuju progon bošnjačkog stanovništva s prostora stolačke, kao i susjednih sredina, njihovu deportaciju u konclogore, potpuno uništavanje i fizičko zatiranje cjelokupne materijalne kulture kao svjedočanstva njihovog višestoljetnog prisustva, ali i opstrukcije koje su imale obeshrabriti i onemogućiti njihov povratak na prijeratne adrese i obnovu.
Svjedočenja bivših logoraša, kao i brojnih svjedoka najmonstruoznijih ubistava koji su se zbivali tokom 1993. godine, u vrijeme progona cjelokupnog bošnjačkog stanovništva s prostora stolačke općine, predstavljaju najilustrativnije dokaze o jednom organiziranom zločinu. Tako podastrti podaci isključuju i samu mogućnost bilo kakvih stihijskih odvijanja iza kojih ne bi stajali precizno i u detalje pripremljeni planovi etničkog čišćenja prostora koji je puno ranije definiran kao ekskluzivno hrvatski prostor. U tom pogledu, autori na dokumentiran način predočavaju i dodatne činjenice, svjedočanstva o političkoj podršci tadašnjeg rukovodstva HDZ-a koji je takvu zločinačku praksu legitimirao kao vrhunac patriotskog ponašanja i djelovanja. O tome posebno svjedoče izjave lokalnih predstavnika vlasti i čelnika HDZ-a prezentiranih na svečanoj sjednici Općine Stolac, upriličene 19. aprila 1994. godine, nakon “uspješno” realiziranog progona Bošnjaka koji je tadašnja hrvatska politika javno predočavala kao odbranu južne Hrvatske.
Pored naprijed navedenog, ovo štivo obrađuje i zločine koji su na prilično “zagonetan” način zaobiđeni u kontekstu sudskih procesuiranja, poput zločina u selu Orašlje, mjestu stradanja bošnjačkih civila u Drugom svjetskom, ali i posljednjem ratu, u “Koštanoj bolnici”, u kojoj je smrt uslijed premlaćivanja našlo više zarobljenih civila, i druga ubistva počinjena prilikom progona Bošnjaka s prostora stolačke općine.
Upravo zato, ova knjiga jeste svojevrstan putokaz za pravosudne ustanove koje su po prirodi svog posla dužne procesuirati i pred lice pravde izvesti sve one koji su počinili, ali i organizirali zločine. S druge strane, knjiga Nermina Bise i Aziza Tafre putokaz je i nezaobilazno štivo za istraživače bliske nam prošlosti, kako uspomene na taj užasavajući period ne bi ostale na razini predaja. I na koncu, ovo je štivo i opomena, kako za izvršioce zločina, tako i za žrtve njihove zločinačke misije. Istinska, prosperitetna budućnost i život u jednoj multietničkoj i multikulturnoj sredini nezamislivi su bez jasne istine o zbivanjima u prošlosti.
