Selo Klek / Prozor - "17.4.1993.

datum koji Klečani ne bi trebali nikad zaboraviti!"

 

Klek je naseljeno mjesto na području opštine Prozor. Smjestilo se na njenom jugoistočnom dijelu. Selo je smješteno sa lijeve strane rijeke Rame i sa lijeve strane njene pritoke Volijaka. Nalazi se u podnožju Klečke stijene tj. zapadna od njenog najvisočijeg vrha -Vihara (1154 m n/v). Nadmorska visina sela iznosi od 750 do 820 m n/v. Do sela se dolazi asfaltnim putem iz naselja Gračanica.

Selo Klek je u proljeće 1993. godine potpuno popaljeno i uništeno, a stanovništvo protjerano. U poslijeratnim godinama, u selo se vratio određeni broj stanovnika, dok je veliki broj stalno mjesto prebivanja našao u obližnjim gradovima ili u zemljama Zapadne Evrope i Amerike.

Danas u selu Klek stalno boravi oko 25 stanovnika povratnika, dok sezonske radove radi i veći broj ljudi koji povremeno dolazi u selo.

Inače, danas u selu stalno ne živi ni jedan učenik osnovne ili srednje škole... Školu pohađaju u Prozoru, Jablanici, Konjicu, Mostaru ili u drugim gradovima, a za vrijeme vikenda, praznika ili raspusta dane provode u selu.

Vratimo se 17. aprilu 1993. godine...

To je datum kad su počeli teški dani za tadašnje stanovnike sela Klek. Tog dana su pečeli napadi, pljaška, progoni, ubijanja, silovanja i paljenja u selu Klek. Tog dana pali su i prvi šehidi u selu Klek... Troture u selu su trajale od 17. aprila pa do kraja ljeta 1993. godine. Bilans svega toga je više od 20 ubijenih civila i šehida sela, veliki broj zatočenih u logore, selo je ostalo bez i jednog stanovnika i jednog objekta, a danas veliki broj žitelja raseljenih po svijetu... Zapaljena je i džamija čija je obnova počela prošle godine.

Osim navedenog, Klečani su preživljavali i ginuli na "živom štitu", a i kao pripadnici Armije RBiH u odbrani jedne nama jedine domovine Bosne i Hercegovine.

(Zamolio bih Klečane koji znaju da isprave pogrešne i da dopune izostavljene navode)

Klek, grobnica otkopana 01.10.1998. godine (izvor: http://www.bosnjacki-front.net)

1. Marić (Osman) Šerif, rođen 1932. godine, ubijen 02.05.1993;

2. Marić (Mustafa) Fatima, rođena 1931. godine, ubijena 18.05.1993;

3. Afradan (Redžo) Džemka, ubijena u maju 1993.

4. Karaduz (Mehmed) Bajro, rođen 05.04.1964. godine, ubijen u maju 1993.

5. Marić (Avdo) Dudija, rođena 1905. godine, ubijena 29.06.1993

6. Marić (Redžoj Himzo, rođen 05.10.1946. godine, ubijen u maju 1993.

7. Karaduz (Ibro) Šaban, rođen 1943. godine, ubijen u maju 1993.

8. Marić (Salko) Halil, rođen 1908, godine, ubijen u maju 1993.

9. Kovačević (Mustafa) Mustafa, rođen 16.04.1940. godine, ubijen u maju 1993.

10. Šehić (Ahmet) Ekrem, rođen 1957. godine, ubijen 27.08.1993. (iz sela Heldovi);

11. Karaduz (Zahir) Ibro, rođen 1919. godine, ubijen 25.07.1993.;

12. Karaduz (Zahir) Adem, rođen 1933.godine, ubijen 25.07.1993.;

13. Marić (Šacir) Munira, rođena 21.03.1934. godine, ubijena 25.07.1993

 

 

Kosti civila stradalih u Kleku do danas nisu pronađene:

1. Hodžić (Ahmet Kurić) Hata, nestala 25.07.1993. godine - Klek, rođeno 1935. u Slatini, Jablanica,

2. Hodžić (Mustafa) Osman, nestao 25.07.1993. godine - Klek, rođen 1935. u Kleku,

Prozor:

3. Hodžić (Mustafa) Ahmet, nestao 01.09.1993. godine - Prozor, rođen 1942. u Kleku, Prozor,

 

 

Ostali šehidi

1. Karaduz (Ibro) Hazim, poginuo u Mostaru (bio u logoru Heliodrom);

2. Karaduz (Arif) Šefkija, teško ranjen 13.9.1993. na Crnom vrhu, preminuo u bolnici u Zenici 29.9.1993.

3. Marić (Šerif) Asim, poginuo 12.9.1994. na Bukovim glavama kod Konjica:

4. Marić (Šačir) Hasan, poginuo 12.9.1994, na Bukovim glavama kod Konjica:

5. Marić (Ismet) Denis, poginuo kod Gornjeg Vakufa:

6. Hodžić (Mehmed) Muharem, poginuo od mine u kanjonu Volijaka:

 

Šehidima Kleka još nikad nije postavljeno nikakvo spomen obilježje u selu Klek, a za navedni zločin nikad niko nije ni odgovarao!

DA SE NIKAD NIKOME NE PONOVI, ŽIVIMA OPOMENA, A ŠEHIDIMA DOVA!

EL-FATIHA!

Armin Medin

Sjećanje na 17.april 1993.godine:

PROGNANICI IZ PROZORSKOG SELA KLEK

Prognanici -muhadžiri, pogotovu oni koji to silom postadoše, zasigurno su najnesrećniji ljudi na svijetu. Napustiti svoja ognjišta pa krenuti u neizvjesnost samo zato što te neko drugi prisilio na to bez sumnje je jako bolno
U ovom našem nesrećnom ratu takvih je nažalost mnogo.

Mi koji smo imali sreću da ne doživimo sudbinu muhadžira te nesrećne ljude nećemo uvijek najbolje razumjeti. Samo oni mogu razumjeti jedni druge i kao takvi jedni sa drugima suosjećati.
Na prostorima i zoni odgovornosti 445. bbr., a posebno u dolini Neretve živi veliki broj muhadžira koji su ne svojom voljom došli u ove krajeve kako bi spasili samo svoje gole živote i ništa više.
Želeći da o tim ljudima kažem nešto više odlučio sam napisati ovu priču o muhadžirima sa Kleka, a evo zašto?
Klek je selo sa najviše šehida i selo koje je pretrpjelo najsurovije grozote koje rat sa sobom nosi.
Selo Klek je selo u prozorskoj opštini smješteno na lijevoj obali rijeke Rame. Prije rata u Kleku je živjelo pedesetak domaćinstava sa oko 250 stanovnika. Klečani su bili jako bogati ljudi iako se u ovom selu uglavnom živjelo od poljoprivrede i stočarstva. Prije rata domaćini iz ovog sela posjedovali su između 250 i 300 grla krupne stoke, te preko 1.200 grla sitne stoke. Uz sve ostalo što su kao vrijedni domaćini imali bilo je zaista nemjerljivo bogastvo koje su nažalost morali prepustiti drugima.

 

Pod prijetnjom smrću od strane bojovnika HVO-a i HV morali su napustiti svoj Klek i sve što su imali u njemu , da bi na kraju postali muhadžiri, nesrećnici što butum svijetom svoj selamet traže.
O tome kako je bilo, kako je i sad i kako bi volili da bude sutra razgovarali smo sa nekim od ovih muhadžira. Kako je bilo u Kleku na samom početku rata Atif Hodžić nam priča:
„Od početka rata bili smo zajedno sa Hrvatima iz Prozora na linijama prema četnicima na Kupresu. To je trajalo sve do 22. oktobra 1992. godine, do dana kada je HVO objelodanio svoju izdaju i mučki napao Prozor. Od tada pa na ovamo shvaćajući šta HVO želi, organizovali smo se na preostalom dijelu slobodne prozorske teritorije. Spremali smo se braniti selo od napada HVO kog smo očekivali. Iako smo se nadali napadu nismo vjerovali da će on biti tako jak i uz prisustvo hrvatske vojske.

Napali su nas u popodnevnim satima 17. aprila 1993. godine i od tada počinju naše golgote.
Na Atifovu priču nadovezuju se se Šaban i Dževad Karađuz.
„Naše selo sa svih strana okruženo je selima gdje žive pretežno Hrvati i to: Uzdol, Kućani i Ustirama. Koristeći to HVO i HV dolaze nama iza leđa i otpočinju jak napad 17. aprila iz tri pravca. Pravci napada bili su Ustirama – Klek, Kućani – Klek i Gračanica – Klek.

Naše snage od oko 50 naoružanih boraca zajedno sa civilima dolaze u potpuno okruženje. Uz to Hrvati su imali osam naših zarobljenih boraca. Prijeteći nam njihovom likvidacijom tražili su da se predamo.
Vjerujući da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji neki od mještana su se predali, dok je većina odlučila da se ne preda i krijući se po šumama punih tri mjeseca čekali smo priliku da se izvučemo na slobodnu teritoriju u pravcu Bokševice i dalje prema Neretvici. To nam je pošlo za ruku tek u drugoj polovici mjeseca jula“.
Koliko vas se uspjelo izvući, a koliko vaših komšija je stradalo?
„Nešto više od 200 nas se izvuklo, priča nam Ejub Karađuz, njih sedamnaest je ubijeno, dok je dvadeset boraca završilo u logorima HVO-a, a jedan od njih Hazim Karađuz ubijen je u logoru. Mi koji smo se uspjeli izvući, uglavnom smo se naselili na slobodnim prostorima doline Neretvice, a najveći dio u selima Goransko Polje i Gorani, gdje smo svoje domove zamijenili napuštenim hrvatskim kućama“.
Kakav je trenutni život ovih muhadžira, kako su bili primljeni i kako je živjeti bez ičega svoga priča nam jedan od najstarijih Klečana, muhadžir Omer Karađuz: „Po dolasku u ove krajeva bili smo lijepo primljeni od ovdašnjih ljudi i fala im na tome velika. Osjetili su našu nevolju, priskočili nam u pomoć koliko su mogli, ali sve to nije dovoljno da bi moglo zamijeniti ono što je ostalo iza nas na Kleku. Prebolit mi nemeremo svoje, premda i ovdje ne fali nam ništa.

Živimo od humanitarne pomoći, a ovog ljeta ponešto smo i proizveli tako da je ova godina lakša od one lanjske kad se ništa nije imalo“.
Slušajući ovog sedamdesetogodišnjeg dedu nisam mogao da ne prebilježim dio priče u kojoj nam je kazivao svoja svjedočenja o stradanju Kleka čiji je živi svjedok bio, a kroz to ispričao je i dio onog što je lično preživio.
„Ja sam bio kod goveda, ja i komšija mi Muharem. Došli smo na domak sela i tu su iz homara iskočile ustaše pred nas. Zavikali su nam da se predamo. Otale su nas vratili prema Heldovima. Tražili su da im kažemo đe nam je omladina. Ja im nisam stjeo reći i oni su mi zaprijetili da će me objesiti. Popeli su me na ošlamu i stavili mi uže oko vrata. Taman je jedan od njih stio gurnuti kad mu ovaj drugi reče: „Nemoj ga tako, ubićemo mi njega iz puške“. Skinuli su mi uže s vrata pa me gurnuli s ošlame. Ostavili su me živog i čitavo vrijeme sam gledao kako se iživljavaju paleći kuće i što je još gore ubijajući ljude. Nisam vjerovao da čovjek može biti toliki katil da se na onakav način iživljava nad nedužnim ljudima. Iako su govorili ko škutori mnoge od njih sam prepoznao i znam da su najveća nedjela činile naše komšije, oni su nam i džamiju zapalili.

 

Moram vam ispričati još nešto, reče Omer i grohotom se nasmija. Ispričaću ti kako sam pazario ovce. Imao sam tri stotine ovce. Poćero sam ih iz sela ne bi li ih kako protjero u šumu pa otale neđe dalje ne bi li bar njih spasio. Tamam ja poćero, kad ustaša pridame. Bi li ti Turčine prodo ovce, pita on mene. Nisu na prodaju velim ja njemu. U to dođe još jedan i uperi pušku u me. Onaj prvi pruži mi kutiju cigara i reče: -Eto Turčine vidiš da su na prodaju, nisi nikad bolji pazar napravio. Ostavi on meni kutiju cigara i otjera mojih tri stotine ovaca. Šta ćeš njegov Pazar, zasmija se ponovo Omer, nisam se plaho imao kad godit sa njim“. Eto i to je ratna zbilja.
Do sad je Klek imao dvadesettroje poginulih.

Od toga jedanaest njih su bili civili koje su bojovnici pobili u Kleku, a preostalih dvanaest bili su borci pripadnici Armije R BiH, koji su ginuli širom Republike boreći se za njenu slobodu. Najveći broj Klečana, onih vojno sposobnih, po izlasku iz obruča i dolaska u Neretvicu prijavili su se u jedinicu i postali pripadnici 45. bbr., odnosno njenog prvog bataljona.
O tim borcima njihovi komandanti imaju samo riječi hvale. Zaista su to pošteni i Bosni odani borci. To potvrđuje i podatak da ih je dvanaest dalo živote više već ijedno drugo selo u zoni odgovornosti 45. bbr. Da ne bude zabune, Klek je okupiran, a da nije on bi bio u zoni odgovornosti 446. lbr., ali zbog prisustva velikog broja Klečana u redovima 45. bbr., svi mi zajedno sa njima u svojim razmišljanjima Klek vidimo sastavnim dijelom ove brigade, te stoga i kažemo da je Klek selo sa najviše šehida u zoni odgovornosti 45. bbr. Svi su oni dobri borci. Svi njihovi šehidi su vrijedni čestog spominjanja. Ko još ne pamti Šekija i Hareta, ko još ne pamti Hasu i Asima, ponos DIV-a. Bile su to oči sokolove. Sva svoja izviđanja, DIV 45.bbr. gledao je kroz oči Hase i Asima do smrti nerazdvojnih prijatelja. Nekoliko riječi o svojim komšijama šehidima ispričao nam je Dževad.
„Ne mogu a da se ne sjetim svih onih naših komšija, šehida koji su dali živote za slobodu. Možda je nepravedno da izdvajam bilo koga, ali ipak ću se usuditi pa ću spomenuti imena, a prije svega Hasu i Asima. Posebno me impresioniralo Hasino poimanje života. Bio je to čovjek koji je za tren od neznanog stvarao prijatelja, bio je jednak za sve i svi su mu bili isti, nije razdvajao ljude. Asim je bio više tih, ali je imao sebi svojstven humor koji je ljudima u jedinici mnogo značio. Među njegovim saborcima dugo će živjeti njegove poznate riječi sa Bukovih glava, kad je ušao u četničke rovove i rekao im: - Eselamu alejkum četnici, čuvajte se džeparoša. Na žalost bile su to njegove posljednje riječi. Za sve nas koji ostajemo oni će ostati legende, koji će živjeti u nama dok smo živi i mi, jer sjećanje na njih ne može umrijeti. Nećemo ih pamtiti samo mi sa Kleka, pamtiće ih sigurno i cijela Neretvica“.

(Autor teksta: Ibrahim Turak; novine: Bošnjak, februar 1995. godine; Foto: prozorsko selo Klek koje su ustaše zapalile 1993. godine)