CRNA PROZORSKA GODINA

Kako je prostor Prozora etnički očišćen

Pored vojnog i političkog vrha Republike Hrvatske i paradržavne tvorevine Herceg-Bosne, za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u Prozoru od jeseni 1992. do početka 1994. godine osuđena su i četvorica pripadnika HVO-a.

Progon Bošnjaka u općini Prozor kreirao je politički i vojni vrh samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), koji je funkcionirao kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem su čelu stajali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, Gojko Šušak, ministar odbrane Hrvatske, i Janko Bobetko, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Tako je utvrdio Haški tribunal u presudi kojom je prvake HZHB Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Brunu Stojića osudio na 111 godina zatvora, oglasivši ih krivima za etničko čišćenje u općinama Čapljina, Stolac, Mostar, Ljubuški, Prozor, Gornji Vakuf i Vareš. Krajnji cilj bio je da se Herceg-Bosna pripoji Hrvatskoj. Tako tačka 29 II toma presude Prliću i ostalima kaže: “Vijeće napominje da brojni dokazi potvrđuju prisustvo snaga HV-a, koje su posjedovale tenkove, na području Prozora od oktobra 1992. do januara 1994.”

U tačkama 38 i 39 presude Prliću i ostalima opisuje se napad HVO-a i HV-a: “Dana 23. oktobra 1992, tokom sastanka između Hrvata i Muslimana u Prozoru, Ilija Petrović, predsjednik HDZ-a Prozor, tražio je od muslimanskih vlasti da se stave pod političku i vojnu vlast HZHB i HVO-a i izjavio da će se time zaustaviti napetosti i nasilje između Muslimana i Hrvata. Oko 15:00 sati, u pauzi tokom sastanka, HVO je, uz pomoć HV-a, napao Prozor tenkovima, artiljerijom, snajperskom vatrom i oklopnim transporterima. Na grad je palo više od 1.500 projektila različite jačine. Iz dokaza proizlazi da je HVO tokom napada ciljao upravo dijelove grada većinski nastanjene Muslimanima (Podgrađe i Varoš)...” Tačka 44: “Uveče 24. oktobra 1992. Željko Šiljeg primio je izvještaj brigade 'Rama' po kojem HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i nad područjem Ramskog jezera, i u kojem stoji da su ta dva rejona 'etnički čista – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobjeglo'...”

Tačka 50 haške presude: “Od jutra 24. oktobra 1992. do barem 30. oktobra 1992. vojnici HVO-a prodirali su u grad Prozor, gdje su uništili i spalili oko 75 muslimanskih stambenih objekata nakon što bi ih polili benzinom...” Ujutro 24. oktobra 1992. – govori tačka 66 – 18 vojnika HVO-a upalo je u selo Paljike i ubili su starca Selmu Polića i Emu Hodžić i ranili jednog maloljetnika koji je uspio iskočiti kroz prozor prije nego što su zapalili kuću. Uslijedili su pregovori između HVO-a i Armije RBiH i odbjeglo stanovništvo vratilo se kućama.

ZLODJELA UZP-A

Ataci HVO-a ponovo počinju s proljeća 1993. U tačkama 83 do 91 haške presude prvacima HZHB opisuju se napadi na sela Parcane, gdje je zapaljeno devet “stambenih muslimanskih objekata”, Lizoperce, koje je granatirano višecijevnim bacačima raketa, i Tošćanicu, u kojem je “HVO 19. aprila 1993. zapalio stambene objekte Muslimana”, a ubijeni su starci Ramo Vila i Ahmet Husrep. Uslijedile su racije. O njima govori tačka 95 presude: “Vijeće napominje da su između juna i augusta 1993, te što se tiče sela Skrobućani vjerovatno u maju ili junu 1993, pripadnici vojne policije, kao i pripadnici civilne policije i brigade 'Rama' vršili racije u više muslimanskih sela opštine Prozor. Te racije, tokom kojih su između ostalog spaljene kuće i štale u vlasništvu Muslimana, uglavnom su vršene noću. Pripadnici HVO-a terorizirali su muslimansko stanovništvo koje je ponekad noću moralo bježati u šumu...”

Napadi na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti bili su sistematični i široko rasprostranjeni. Tačka 96 presude: “U maju ili junu 1993. vojnici HVO-a, od kojih su neki bili porijeklom iz Skrobućana, napali su to selo sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Vojnici HVO-a zapalili su stambene objekte i štale u vlasništvu Muslimana i džamiju, pri čemu je imovina u vlasništvu Hrvata ostala netaknuta. Muslimani, stanovnici Skrobućana, zbog toga su pobjegli, neki u gornji dio sela, neki u šumu, a neki su krenuli prema selu Lug...” Tačka 98: “Što se tiče sela Gračanica, u kojem je živjelo većinsko muslimansko stanovništvo, Vijeće konstatuje da su vojnici HVO-a u junu 1993. dolazili noću u selo kako bi zastrašivali stanovništvo, lupali na vrata i bacali bombe u šumu u kojoj se krio jedan dio muslimanskog stanovništva.” U tački 100 vijeće zaključuje da su kuće u Gračanici “doista spaljene i razorene”. U tački 102 Vijeće je uvjereno da su u selu Lug kuće spalili vojnici HVO-a, a u narednoj tački nabraja i jedinice iz brigade “Rama”, koje se u selu Podaniš spalile kuće i štale i pobile stoku – to su Vojna policija i “Kinder vod”. Spaljene su kuće i u selu Lizoperci i oštećena je džamija.

Tačka 109 presude Prliću i ostalima: “Ujutro 19. juna 1993. tridesetak vojnika HVO-a napalo je planinsko seoce Prajine.” Ubili su jednog bolesnog starca. “Dvojicu drugih ljudi, od kojih je jedan bio nepokretan starac od 80 godina, vojnici HVO-a su premlatili, a nakon toga ih je ubio Nikola Marić.” Tačka 112: “(...) Ubili su i Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića na planini Tolovac”, koji su pobjegli iz sela Gračanica.

PAKAO PROZORA

Početkom ljeta 1993. počinju i masovna hapšenja. Tačka 125 presude vođama HZHB: “'Meta' tih hapšenja, koja su se u početku ograničavala na muslimanske vojnike, pripadnike HVO-a, ubrzo se proširila. Konkretno, Željko Šiljeg, zapovjednik OZ Sjeverozapadna Hercegovina, u zapovijedi od 6. jula 1993. naredio je 'Vojnoj policiji i SIS-u brigade Rama' da privedu i pritvore sve muškarce muslimanske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina iz opštine Prozor.” Presuda Prliću i ostalima govori o četiri zatočenička centra: Srednja škola, gdje je bilo zatočeno “između 400 i 500 osoba; atomsko sklonište u Unisovoj zgradi, gdje su zatočenici bili zatočeni u mraku; prostorija u Vatrogasnom domu, u kojem je bilo sjedište 4. satnije 2. bojne Vojne policije; Srednjoškolski centar, gdje je bilo zatvoreno između 160 i 230 civila, te policijska stanica i bivše skladište TO-a, u kojem je bilo zatočeno preko 200 ljudi. Zatočenici su zlostavljani, izvođeni na kopanje rovova na linijama fronta, gdje su neki poginuli – kako to kazuje tačka 170 – ili su bili ranjeni, a neke su vojnici HVO-a zlostavljali, između ostalog i seksualno”.

U tački 154 sudsko vijeće Haškog tribunala konstatuje da je šest bolesnih zatočenika iz SŠC-a “31. augusta 1993. predano Vojnoj policiji, koja ih je trebala odvesti u Konjic”, ali “otada ih niko više nije vidio”, to su: Abdulah Alibegović, Ahmet Hodžić, Bajro Pilav, Omer Purgić, Numo Imamović i Haso Hrinić. U tački 160 vijeće napominje “da su tokom večeri 3. augusta 1993. tri pripadnika HVO-a, među kojima su bili Vinko Papak i Željko Jukić, ovaj potonji pripadnik 'Kinder voda', ušla u SŠC i odvela Mirsada Pilava, Ibru Pilava, Vahida Berića, Šefika Čiču i Edisa Omanovića, koje više niko nikada nije vidio”. U tački 174 opisuje se 31. juli 1993, kada je 50 zatočenika iz SŠC-a odvedeno na Crni vrh, gdje su ih vezali jedne za druge i svakom stegli omču oko vrata kako bi se ostali ugušili ako bi neki od njih pao i tako ih uputili prema položajima ARBiH kao živi štit. Vijeće je utvrdilo da su tada poginuli: Bećir Kmetaš, Ismet Pilav, Huso (Huseina) Pilav, Hazim Pilav, Omer Pilav, Ismet Berić, Smajo Ruvić, Edin Šabić, Emir Šabić i Zajko Ugarak, te da se u SŠC nisu vratili: Džafer Adžić, Zijad Grcić, Ramiz Letica, Rasim Letica, Ibro Munikoza, Enver Osmić, Muharem Pračić, Selim Purgić, Mujo Šabić i Abdulah Trtić, njihova tijela su ekshumirana 1998.

“Krajem jula ili početkom augusta 1993.”, kazuje tačka 225, “pošto je pohapsio muškarce Muslimane, HVO je okupio, premjestio i zatočio brojne žene, od kojih su neke bile trudne, te djecu i starce, u Podgrađe i u sela Lapsunj i Duge”. Tačka 235 donosi izvještaj Luke Markešića, načelnika SIS-a u brigadi “Rama”, od 14. augusta 1993, u kojem se kaže: “Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga, koji nisu osigurani, svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrše silovanje i maltretiranje, ponižavanje istih, npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuje se, neke šišaju naćelavo. Dolazi se također u muslimanske kuće, gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo s istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. (...) Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio Vojne policije.” U ovim naseljima ljudi su držani u pretrpanim kućama, po 30 ili 40 u jednoj kući, a vojnici HVO-a su svakodnevno dolazili i, pored zlostavljanja, silovanja i prisiljavanja na prostituciju, iznuđivali novac i nakit.

“Dana 28. augusta 1993”, kazuje tačka 273, “vojnici HVO-a su u civilnim i vojnim kamionima premjestili muslimansko stanovništvo, žene, djecu i starce iz Podgrađa, Lapsunja i Duga u Kućane, selo nedaleko od linije fronta.” “Prisilili su ih da iz Kućana”, nastavlja tačka 276, “idu pješke u pravcu Čeline, područja pod kontrolom ABiH. Rekli su im da idu 'prema svojima'. (...) Vojnici HVO-a, među kojima je bio jedan zvani Cele, pripadnik 'Kinder voda', zapucali su u njihovom pravcu, ranivši više osoba...” Vijeće u tački 277 procjenjuje da je tada protjerano oko 2.500 žena, djece i staraca. Preostalih 600 Bošnjaka iz Prozora prebačeno je u logore “Gabela” i “Heliodrom”.

Djelovanjem UZP-a s glavom u Zagrebu broj Bošnjaka u općini Prozor je prepolovljen – sa 7.225 ili 36,5 posto po popisu iz 1991. broj je pao na 3.525 ili 25 posto u 2013. Pao je i ukupan broj stanovnika – s 19.760 na 14. 280. Ali i broj Hrvata – s 12.259 na 10.702. Međutim, procentualno, broj Hrvata se povećao – sa 62 na 75 posto.

PRED BOSANSKOHERCEGOVAČKIM SUDOVIMA

Za ratne zločine HVO-a na području općine Prozor suđeno je i na dva domaća suda. Doneseno je pet presuda. Sud BiH je osudio trojicu na 41 godinu, a jednog je oslobodio, dok je Kantonalni sud u Mostaru jednog pripadnika HVO-a osudio na 6 godina zatvora.

Nikola Marić osuđen je na 20 godina. Dugačak je spisak njegovih zlodjela: 22. marta i 29. novembra 1993. učestvovao je u ispitivanju i premlaćivanju zatočenih civila u Vatrogasnom domu, a 17. aprila u hapšenju oko 20 muškaraca u selima Skrobućani i Paroš, u kojem je naredio jednom vojniku da ubije psihičkog bolesnika Zulfu Bećirovića, koji nije dozvolio da mu pretresu kuću; u aprilu je, s još jednim vojnikom, tukao Hamdu Bevaba sve dok nije pao u nesvijest; 27. augusta u selu Gorica opet se iživljavao na Hamdi Bevabu, gasio mu cigarete po tijelu i tukao ga, a njegovom malodobnom sinu Almiru stavljao pištolj na čelo i nož pod grlo i tjerao ga da krampom kopa beton, a onda ih je odvezao u Lug, gdje ih je tukao, Hamdi kliještima čupao nokte, igrao ruski rulet s njima i pucao im pored glave; u aprilu oko 23:00 iz sela Duge odveo Nusreta Nuspahića i Adema Kaltaka i zatvorio ih u policijsku stanicu; 1. jula učestvovao je u premlaćivanju i zatvaranju oko 40 muškaraca u selu Gračanica, a na autobuskoj stanici u selu Lug pucao je na Bećira Motiku – 15. jula u selu Varvara, a 6. jula u selu Duge činio je isto; oko 17. jula hapsio je u selu Lug i poručio onima koji su pobjegli da će im pobiti porodice ako se sami ne jave u stanicu policije; 18. jula u selu Paroš, skupa s još jednim vojnikom HVO-a, ubio je Đuzela Bećirovića, rekavši: “Neka ga vrane pojedu”; 19. jula u zaseoku Tolovac ubio je Šabana Munikozu, a u planinskom selu Prajin Muju Selimovića, starca od 85 godina, od kojeg je prethodno uzeo novac; pucao je u njega jer je bio izrevoltiran što ovaj hoda sporo, a onda je, s ostalim vojnicima HVO-a, njegovog sina Selima Selimovića svezao za drveni stup i mlatio ga, da bi na kraju pucao u njega, potom je otišao do kuće Omera Selimovića, izveo ga iz kuće i ubio ga s dva hica u glavu, a onda se obratio Ibri Selimoviću: “Ubio sam ti oca i brata, od oca sam ti uzeo 100 maraka, on večeras časti”, i naredio da ga voze u Vatrogasni dom; 3. augusta u SŠC-u ubio je Muniba Grcića, pucao mu u leđa dok su išli uz stepenice; krajem augusta ili početkom septembra, s još nekim vojnicima HVO-a, iz SŠC-a izveo je Haska Hrnića, Numu Imamovića, Ahmeta Hodžića, Omera Purgića, Avdu Alibegovića i Bajru Pilava, koji ga zamolio da ponese jaknu, a on mu je odgovorio: “Neće ti više trebati”, i otada im se gubi svaki trag. Presuda Mariću pravosnažna je od 4. novembra 2016.

Željko Jukić osuđen je na 15 godina. Kao pripadnik brigade “Rama”, 6. jula 1993. učestvovao je u napadu na selo Duge, kada je ispucao nekoliko rafala oko nogu Galiba Sabitovića; 7. jula u Vatrogasnom domu Erminu Kormanu žarom cigarete na desnom obrazu nacrtao je krst, a onda ga odveo u drugu prostoriju, naredio mu da se presavije preko stolice i mlatio ga palicom po leđima i zapalio mu bradu; u julu je učestvovao u pratnji transporta više stotina civila iz Prozora u logor “Dretelj” kod Čapljine, a u samom logoru s Vinkom Papkom premlatio je Osmana i Almina Dautbegovića, Aliju Šeru, Omera Subašića i Zejnila Grcića, te opet Emira Kormana; 3. augusta on i još jedan vojnik HVO-a odveli su Ibru Pilava u WC na sprat SŠC-a i tukli ga i isjekli ga staklom, a uvečer su Ibru Pilava i Vahida Berića ugurali na zadnje sjedište lade, a Mirsada Pilava u gepek, te ih odvezli na smetljište Duška kosa, gdje su prvo izveli Ibru Pilava, pa Mirsu Pilava, naredivši im da stanu na ivicu kanjona, a kada su se Vinko Papak i još jedan vojnik HVO-a vratili po Vahida Berića, Mirsad Pilav se bacio niz liticu u smeće i uspio pobjeći. Pošto se stišala paljba za njim, čuo je rafalne pucnje i dva tijela koja su se skliznula niz smeće, a otad se Ibri Pilavu i Vahidu Beriću gubi svaki trag. U augustu 1993. u Gornjim Višnjanima učestvovao je u premlaćivanju i iznudi novca od Ibrahima Lulića i njegovih roditelja Kade i Mustafe, a u Donjim Višnjanima izveo je iz kuće Jusufa Konjarića, oborio ga na tlo i htio ga klati nožem, ali su ga drugi vojnici HVO-a spriječili, a onda je premlatio grupu muškaraca koju su iz Višnjana vodili u Potok; 28. augusta u selu Lapsunj učestvovao je u nasilnom tovarenju ljudi na kamione kojima su ih vozili na teritorij pod kontrolom ARBiH, a kasnije je učestvovao u premlaćivanju staraca Zuhre Berić i Muje Pilava (oboje umrli) i tjerao ih da pjevaju pjesme o HVO-u; u augustu je u Ustirami grupi civila, koji su čekali transport za logor u Prozoru, pokazao Kerima (Sadika) Terzića svezanog u gepeku, rekavši: “Gledajte što smo uhvatili svinju”, a onda se udaljio u pravcu Jezera, odakle se čula pucnjava, a Kerim Terzić nikada nije pronađen. Kad se vratio s Jezera, Željko Jukić naredio je toj grupi muškaraca da se međusobno tuku, a kada je procijenio da to ne čine s dovoljno žara, pretukao je Hamida Kmetaša i učestvovao u batinanju Muje Perviza, Muhe Pilava, Muhe Berića, Enesa Duvnjaka, a Bajru Pilava je vezao konopom oko vrata i tjerao ga da laje, a zatim mu svezao noge i tjerao ga da hrže; u septembru je u SŠC-u pretukao Muju Perviza i izvjesnog “Čorbadžića”. Presuda je pravosnažna od 3. marta 2015.

Goran Pavković priznao je krivicu i osuđen je na godinu zatvora. On je učestvovao u mučenju civila u Vatrogasnom domu. Kazna mu je izrečena 11. aprila 2018. Ivan Jakovljević je oglašen krivim pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Osuđen je na šest godina. Kao pripadnik brigade “Rama”, 10. oktobra 1993, dok je grupa zatočenih bošnjačkih civila radila na pročišćavanju šumskog puta u Zvirnjači, ubio je malodobnog Elvedina Konjarića. U istom mjesecu tukao je malodobnog Enesa Konjarića. Presuda je pravosnažna od 7. marta 2013.

OPTUŽENI I OSLOBOĐENI

Darko Dolić je pred Sudom BiH oslobođen optužbe da je, kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog voda “Jastrebovi”, u augustu 1993. u Družinovićima premlatio i opljačkao grupu civila, te silovao jednu ženu; da je u augusta 1993. u selu Lapsunj silovao jednu djevojčicu u kući Halime Majčić; te da je učestvovao u silovanju dvije djevojke u jednoj napuštenoj kući i silovanju žene, u njenoj kući, na krevetu pored njene petnaestomjesečne bebe. Presuda je pravosnažna od 1. decembra 2011.

Od optuženih za ratne zločine u Prozoru još Vinko Papak nije sjeo na optuženičku klupu. Optužnica potvrđena od Suda BiH 14. septembra 2011. tereti ga da je vršio progon i zlostavljanje civila u Skrobučanima, te u pljačkanju i paljevini. Krije se u Hrvatskoj.  

Na “haškoj listi”, u kategoriji A, u kojoj su imena osumnjičenih protiv kojih, po mišljenju haških istražitelja, ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koju su mediji nedavno objavili, nalaze se četvorica pripadnika HVO-a osumnjičenih za ratni zločin u općini Prozor.