Neđo Galić i supruga Štefica
u ratu su iz Ljubuškoga lažnim potvrdama od logora na Heliodromu spasili nekoliko stotina Bošnjaka.
To im se pamti, u negativnom smislu
U medijima i na društvenim mrežama pojavi se povremeno potresno, humano svjedočanstvo iz posljednjeg rata o velikim, najčešće anonimnim herojima. U biti tako te priče i žive.
Tako imamo priču o oficiru JNA, Kaštelaninu Tomu Buzovu koji se hrabro suprotstavio izvođenju Bošnjaka iz vlaka u Srbiji i to platio glavom. Ili o mladome Trebinjcu Srđanu Aleksiću kojega su nasmrt pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske jer je ustao u obranu sugrađanina Alena Glavovića. Ili o Mevludinu Kuliću, 19-godišnjaku iz Vogošće koji je u kasarni JNA u Osijeku u rujnu 1991. rekao na pisti da neće pucati u građane. Pa se iz JNA nije vratio živ, kao i deseci dugih mladih vojnika....
Iako nije nova, posljednja od tih priča obnovila se jučer. Riječ je o Neđi Galiću iz Ljubuškoga. Dvije godine star status Bosnae podijelila je novinarka Jutarnjeg lista Snježana Pavić, na godišnjicu smrti Neđe Galića, koji je umro 17. listopada 2001. godine. Tekst je, kako se navodi, preuzet sa FB stranice Sergija Šotrića, a u njemu se, pod naslovom "I nisu živjeli sretno do kraja života", navodi:
"Neđo Galić 1993. nije mogao mirno promatrati, kako pripadnici HVO-a provode progon ljubuških sugrađana - dojučerašnjih komšija/ susjeda - u logor "Heliodrom" kod Mostara. Iako je imao troje djece, iako je imao privatnu firmu, Neđo Galić nije želio gledati svoj posao i biti pasivan promatrač ratnih zločina - u međuvremenu - pravosnažno osuđene politike paradržavne tvorevine takozvane Herceg-Bosne
Neđo Galić je u najtežim trenucima aktivno djelovao, pomagao i spašavao u skladu sa svojim mogućnostima - i puno više od toga. Zajedno sa suprugom Šteficom Galić, Neđo Galić je nekoliko stotina sugrađana uspio aktivno spasiti, pomoći, da - umjesto da budu deportirani u logor "Heliodrom", prolazeći torturu ostalih nevinih žrtava logora "Herceg-Bosne", spas pronađu u izbjeglištvu drugih zemalja.
Neđo Galić nije sahranjen u rodnom Ljubuškom, on počiva na mostarskom groblju "Sutina".
'NEMA POSLA ZA NJIHOVU DJECU'
Danas se neće održavati svečane akademije u čast Neđe Galića, danas se niti u Ljubuškom, niti u Mostaru, niti bilo gdje u Bosni i Hercegovini neće održavati svečani govori o čovjeku-humanistu-susjedu Neđi Galiću. Danas ni jedno od njegovo troje djece neće dobiti posao u jednom od javnih poduzeća. Danas će njegova supruga nastaviti raditi, ono što je radila od 1993. - do danas - samo drugim sredstvima digitalne tehnologije i pisanom riječju. Danas će veliki broj moje mostarske raje i poznanika ignorirati ovo moje skromno podsjećanje na Neđu Galića - "niti će ga vidjeti, niti će ga pročitati", ni u kojem slučaju neće javno komentirati...
Na brdovitom Balkanu u najljepšoj našoj Bosni i Hercegovini, živio je čovjek i žena - živjeli su kao ljudi, voljeli su se... I nisu živjeli sretno do kraja života", zapisao je na Facebooku Sergio Sotrić.
Da ne ostane sve samo na FB statusima, guglanje o Neđi Galiću, otkriva tri godine star tekst iz Deutsche Wellea pod naslovom "U pogrešnom filmu: Strašna sudbina 'ljubuškog Schindlera'" iz berlinskoga Tageszeitunga.
"Jedan film naglavačke je okrenuo život 55-godišnje bh Hrvatice Štefice Galić. Ona ne želi govoriti o tome što se dogodilo u ljeto 2012. nakon emitiranja dokumentarca o zbivanjima iz 90-ih godina i njenom pokojnom suprugu Nedjeljku Galiću. Film prikazuje živote ovih humanistički nastrojenih Hrvata u neprijateljski raspoloženom okruženju hrvatskih nacionalista. Ona se nadala da će njen suprug Nedjeljko dobiti zasluženo priznanje, posebno unutar hrvatske etničke grupe. On je u filmu nazvan "Schindlerom iz Ljubuškog".
"Nadala sam se da će s ovim dokumentarnim filmom naša zajednička priča tokom posljednjeg rata završiti“, kaže Štefica. Ali dogodilo se suprotno.
FILM 'NEĐO IZ LJUBUŠKOG' SVETLANE BROZ
Ona se prisjeća svog pokojnog supruga Neđe koji je, kako kaže, bio roker s dugom kosom i motorom. U gradiću Ljubuškom s hrvatskom većinom slovio je za pobunjenika. A onda je došao rat. "Oboje smo osjećali da nešto ne štima", kaže Štefica. Zapadna Hercegovina sa svojih 250.000 stanovnika se ni u komunističko vrijeme nije puno promijenila i ostala je izrazito konzervativna. Većina stanovnika je tokom Drugog svjetskog rata bila na strani ustaškog režima, koji su ustoličili Hitler i Musollini. U ustaškim koncentracijskim logorima poput Jasenovca i Gradiške stradale su tisuće Jevreja, Srba i Roma. O tome u Ljubuškom nitko nije govorio.
"Neđo se međutim suprotstavljao svakom obliku nacionalizma“, kaže ona. Stoga se i prije rata 90-tih razlikovao od drugih. No, u socijalističkoj Jugoslaviji ništa nisu mogli poduzeti protiv njega", priča Štefica.
Zajedno su zasnovali obitelj, dobili troje djece i nadomak policijske stanice su izgradili prostor za svoju fotografsku radnju. Bila je to pametna odluka, jer svi koji su trebali fotografije za pasoše i dokumente dolazili su u njihovu radnju. No, sve se promijenilo 1992. s izbijanjem rata u BiH. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, srpske vojne postrojbe zauzele su dvije trećine teritorija BiH. Desetine tisuća Hrvata i Bošnjaka su ubijene, dva milijuna ljudi se dalo u bijeg. U Mostaru su kontrolu zadržali Hrvati i Bošnjaci. Kada su iz susjedne policijske stanice čuli krike, Neđo i Štefica su pretpostavljali da je posrijedi mučenje srpskih civila. Oni su pokušali pomoći tim ljudima, ali su se ubrzo našli na meti hrvatskih nacionalista.
Tek dvadeset godina nakon tih događaja došlo je do toga da se netko zainteresirao za tu temu. Bila je to Svetlana Broz, unuka bivšeg predsjednika Jugoslavije i vođe KP Josipa Broza, koja sada živi u Sarajevu i koja je inzistirala da se o tome snimi film. Film "Neđo od Ljubuškog" tako prikazuje kako su Štefica i Neđo početkom ljeta 1993. godine pomagali žrtvama, kada su hrvatski nacionalisti počeli progoniti svoje dotadašnje susjede i saveznike Bošnjake. Mnogi su od njih u to vrijeme bježali u Njemačku, piše Deutsche Welle.
Kako su Nijemci tražili garantna pisma u kojima netko iz Njemačke mora dati pismene garancije za te osobe, Neđo i Štefica su u svojoj fotografskoj radnji imali mogućnost falsificirati te dokumente. Tako je stotinama progonjenih ljudi pošlo za rukom da najprije otputuju u Hrvatsku, a potom i u Njemačku. Posebno su ljudi iz obližnjeg bošnjačkog sela Gradska uspjeli izbjeći zarobljavanje. Oni koji su pak uhvaćeni bez tih dokumenata završili su u logorima poput Heliodroma, Dretelja ili Gabele.
Biti izdajnica bila je jedna od najblažih optužbi koje su Štefici upućene. Dokumentarac rekonstruira ratno vrijeme. U njemu je pokazano da je u to vrijeme postojala mogućnost da se suprotstavi onome što se događalo i da se djeluje ljudski. Čak i samo nakratko.
Štefica je dobivala prijetnje od svojih susjeda Hrvata. "Vi ste Hrvati, kako možeš pomagati neprijateljima?", pitali su je susjedi. Neđo i Štefica su potom morali napustili Hercegovinu i otišli su u Prag, gdje su iznajmili stan. Neđo se nakon rata želio vratiti u svoju domovinu.
"Ja nisam", kaže Štefica dok stoji ispod starog mosta u Mostaru, jer je znala šta ih čeka. "Neprijateljsko raspoloženje prema nama je, kada smo se vratili, nastavljeno. Nitko se više nije želio fotografirati kod nas." Radnja je propala. Neđo se razbolio. Da bi kupili lijekove, morali su se zadužiti kod banaka. Naposljetku je Neđo preminuo od posljedica raka. Tako se film i završava.
Štefici su nakon Neđine smrti ostali krediti i kasnih 90-ih je morala ići u Italiju kako bi berući voće zaradila novac za sebe i djecu. Štefica se nadala da će ljudskost prikazana u filmu prosvijetliti ljude iz njenog grada. Ali dogodilo se suprotno. Ponovo se našla usred velike oluje. Ljuti Hrvati iz Hrvatske, oni iz zapadne Hercegovine, a posebno oni iz njihovog rodnog Ljubuškog, upućivali su joj najgore prijetnje.
ZA SUD SU KLEVETE 'DOZVOLJENO KRITIČKO IZVJEŠTAVANJE O FILMU'
Ona je za njih bila izdajnica, Hrvatica koja je bila na strani neprijatelja. To su bile neke od do najblažih optužbi. Zaposlenica lokalne uprave Vera Dedić udarila ju je u dvorištu franjevačkog samostana. Tada joj nitko nije pritekao u pomoć, čak ni svećenici.
Štefica je prijavila napadačicu policiji, koja je zbog svog postupka morala platiti tek malu novčanu kaznu. A neprijateljsko raspoloženje se opet nastavilo. Nije imala drugog izbora, morala je sa svojom djecom iz Ljubuškog pobjeći u Mostar. Danas živi u istočnom dijelu grada, većinski naseljenom Bošnjacima. Nekoliko puta je na zapadnoj strani grada napadnuta od agresivnih Hrvata. "Oni rade sve da mi otežaju život", kaže Štefica.
Usprkos tome nije odustala, osnovala je portal tacno.net kako bi se branila. Tako je prouzročila i mali informativni rat. Uostalom, na portalu se mogu pročitati mišljenja istaknutih nenacionalističkih intelektualaca u Bosni i Hercegovini.
Glavni urednik portala Poskok Ivan Šušnjar, lobist koji se zalaže za hrvatsku stvar, se u više članaka dotakao Štefice. On posjeduje odlične veze u strukturi Hrvatske demokratske zajednice HDZ BiH, Hrvatske narodne stranke, te kontakte u "najvišim obavještajnim krugovima u Zagrebu.” On se pohvalio i time kako je kandidat HDZ-a Dragan Čović njegov prijatelj.
Kao urednik Poskoka Šušnjar je odgovoran za klevetu Štefice Galić, koja je uzrokovala izbijanja mržnje među stanovništvom. No, novinar Ivan Filipčić je pisao tekstove u kojima je iznosio optužbe protiv obitelji Galić. Nakon projekcije filma on je u kratkom tekstu, aludirajući na naslov filma "Neđo od Ljubuškog" napisao "Neđo daleko od Ljubuškoga” i predstavio ga kao beznačajnog, neobrazovanog fotografa bez talenta. Neđo nije bio "Schindler iz Hercegovine”, kao što se to u filmu sugerira, već špijun koji je fotografije za pasoše predavao jugoslavenskoj tajnoj službi. On je također, napisao je on, tražio novac od muslimana za koje je krivotvorio garantna pisma.
Ivan Šušnjar pak nije osporio te neutemeljene tvrdnje svog kolege. Tadašnje ubojice su, kako je napisao, bili pripadnici zloglasne jedinice čiji je komandant bio Tuta iz Mostara, a ne cijeli narod i građani Ljubuškog. No, nije išao dalje.
Šušnjar, koji je bio dijete u ratu, pripada generaciji ljudi koji zarađuju za život samo zahvaljujući podršci nacionalnih stranaka. On samo ako ga prepozna rukovodstvo stranke i ako ga smatra korisnim, može dalje napredovati. Naravno, on je bio prisutan i na proslavi 25. godišnjice osnivanja paradržavne tvorevine Herceg- Bosne. Da su pripadnici HVO-a počinili zločine, ne uklapa se u tu sliku. Oni su samo branili Hrvate od napada drugih, a Štefica, kao izdajnica, ne može se uklopiti u tu sliku svijeta.
Štefica je na te klevete reagirala tužbom.
Sud u Ljubuškom je odbio njen zahtjev obrazlažući da je dozvoljeno kritičko izvještavanje o filmu i da se kritika odnosila na umjetničke vrijednosti filma, te da ne predstavlja klevetu. Kantonalni sud donio je sličnu presudu, a i Vrhovni sud u Sarajevu je potvrdio.
"Izgubila sam svaku vjeru u pravdu u ovoj zemlji". Ona se ponovo nemalo zadužila kako bi uspjela snositi sudske troškove.
Jedna njemačka odvjetnica sada želi podnijeti njenu tužbu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. "Ne možete vjerovati da su im uspjele proći sve te laži", govori Štefica. Na njenom licu se nakratko pojavljuje osmijeh dok govori o potvrđivanju presude Jadranku Prliću i ostalima čelnicima Herceg Bosne pred UN-ovim tribunalom u Haagu 29. studenoga 2017. Krivnja tih ljudi dokazana je u Haagu. Tu istinu nitko više ne može ignorirati." Štefica, Hercegovka koja se ne predaje sada podupire multinacionalni školski projekt pod motom motom "Djeca su budućnost", piše Deutsche Welle.
DOBITNIK NAGRADE ZA GRAĐANSKU HRABROST
B. Mrkić-Radević u Žurnalu 10. 04.2018. u tekstu "Pravda, mržnja & kleveta: Vrijeđaju, prijete, napadaju, uzmu kruh i čekaju samoubojstvo!" detaljno navodi diskvalifikacije o udbaškom agentu i začuđujuće sudske presude.
U zaključku teksta pod naslovom "Tko je zaista bio Neđo Galić" donosi suhe fakte koji govore biše od zapjenjenih iskaza:
Nedeljko Neđo Galić rođen je 1949. u Ljubuškom. Umro je 2001. Dobitnik je nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost, posthumno, jer je, kako se navodi u obrazloženju nagrade, od augusta 1993:
Gledajući progone i nepravdu koje su činjene pripadnicima drugih etno-nacionalnih grupa u Ljubuškom, glasno i javno pobunio riječima: “Ljudi, ovo je ludost, ovo je zločin, ovo ne možete raditi!“
- Saznavši da je jedini spas iz logora Heliodrom za njegove sugrađane bio poziv iz inozemstva, koji većina nije mogla dobiti, uporno pravio falsificirane pozive, te ih je na taj način oslobađao zatočeništva, čime je spasio najmanje 1.000 ljudi iz logora, a mnoge od njih i smrti.
- Većini oslobođenih logoraša pomagao je u pribavljanju ostalih dokumenata, jer su u roku od 48 sati od oslobađanja iz logora morali napustiti teritorij BiH.
- Kada su posljednji pripadnici progonjene etničke grupe napustili Ljubuški, odlučio je da sa suprugom i troje maloljetne djece napusti Ljubuški i odseli se u inozemstvo, uz komentar:
“Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako sad ostanem. Ne želim ostati s fašistima koji žele čistu naciju. Neka oni ostanu, neka žive sami, čisti.“
Uz relevantnost nagrade i pretpostavku da je utemeljena na činjenicama i svjedoičenjima spašenih, možemo zaključiti da rat ne čini samo zločince, nego i heroje. Kakvi su, po svemu sudeći, bili i Neđo i Štefica Galić. Unatoč osporavateljima kojih je bilo u ratu, i prije i poslije njega. Jer klevete prolaze, a veličina čina spašavanja nekoliko stotina ljudi, ma koliko bila neprepoznata u ratu, pa i u poraću, svojom veličinom strši nad prizemnom svakodnevicom homogene, ostrašćene gomile kao kampanel ili minaret nad čaršijom.