Zaboravljeni i nekažnjeni krvavi pir sa Uborka i Sutine

Proteklo je puno godina od najmasovnijeg ratnog zločina u Mostaru i Hercegovini, kada su pripadnici jugovojske i paravojnih milicija, iz više skloništa, kuća i stanova, u širem području Zalika i sjeverne mostarske kotline, odveli i brutalno likvidirali 114 mostarskih civila, čija su tijela, tog ljeta 92.ge, uoči velikog najavljenog povlačenja Perišićeve jugovojske, pronađena masakrirana na deponijama smeća Uborak i Sutina. Hoće li zaista tako veliki zločin ostati do kraja nerazjašnjen i nesankcionisan, zarobljen u makazama što usporenog, letargičnog bh.pravosuđa, što odsustva prijeko potrebne međunarodne saradnje sa istražnim i pravosudnim tijelima Republike Srbije.

Teška rešetkasta kapija na blindiranim vratima Atomskog skloništa u mostarskom naselju Zalik, zaljuljala se u gluho doba noći svom snagom i zloslutno zaškripala, sluteći nevolju. Bio je kasni 30.april devedeset druge. Kome, osim izuzetne potrebe, može pasti na pamet da dolazi baš u tako kasno doba, kad je većina od nekoliko stotina stanara - danima naviklih da sve nemirnije noći u naselju, iskidane puškaranjem, reskim rafalima i povremenim detonacijama prijetnje i nespokoja, dijeli na jednom, posigurnijem mjestu, zajedno sa komšijama i susjedima - već utonula u prvi san. Ko će biti ako nije neko od preostalih komšija Zalika, koji su ipak odustali da zanoće u vlastitim stanovima, pa žure u kakvu-takvu sigurnost prisilno organizovanog kolektivnog zbjega u atomskom skloništu naselja, organizovanog još otkako je kraj vojne kasarne Sjeverni logor, 3. aprila 92-ge, detonirala cisterna ispunjena gorivom i eksplozivom - rezonujemo dok iščekujemo da vidimo ko su odocnjeli gosti.

„Ko je, ko lupa !“ – oglasi se iz predsoblja komšija Hamo Kuko, prijeratni popularni malonogometni sudija, odlažući potez na šahovskoj ploči.

„Vojska,... otvaraj !“ – prolomi se glas sa kapije.

„Koja vojska !“ – ote se, u po glasa, nekome od komšija, dok je škripavo ljuljanje kapije već postalo neprijatno glasno i prijetilo provaljivanjem.

„Kako koja vojska, sunce ti jebem ! Jedna je vojska – Jugoslovenska narodna armija ! Zar ima neke druge...!“

U predvorju skloništa nasta opšta strka, ledeni strah nalegao u kosti i na leđa  kao teška koprena i nepodnošljiva nelagoda. Gledam kako sjenke nekolicine stanara kojima ionako nije bilo do spavanja, pa su duge noćne sate, najčešće, ubijali igrajući karte ili šah, i čitajući stare novine, brzo zamiču u dublje prostore skloništa. Nastade bježanija. Šahovske figure sa treskom popadaše svuda oko stola, stolice zaškripaše... U magnovenju, nabacih nekakvo čebe na radio stanicu u ćošku predvorja, drugi peškirom pokriše telefon, ali nas kablovi koji strše posvuda, neminovno izdaju... Na stolu ostade otvorena sveska sa spiskom prisutnih u skloništu, koju smo ažurno vodili u svih 24 sata na dan...

Otvaramo kapiju, a pet – šest uniformisanih, mladih ljudi jugovojske proguraše se prije nas, nahrupiše bahatom silinom. U rukama četvorice, kalašnjikovi, dvojica sa „papovkama“, na gotovs. Pred podignutim cijevima, uzmičemo bez glasa i sami raspoređujemo u ćoškove, dok su vojnici u trenu, „pokrili“ cijelo predvorje, stavljeno pod kontrolu iz svih uglova.

„Ti, novinar, u onaj čošak !“ – naređuje mlad, visok i plavokos vojnik u smb-uniformi sa epoletama, očito komandir.

„Otkud me poznaje. Šta li ovo znači ?“, misli se vrtoglavo množe, dok sam sebe pokušavam ubijediti da ovo ne mora biti nikakva direktna prijetnja i da nije neočekivano da me ne poznaje. I što me ne bi poznavao. Kao profesionalni dopisnik dnevnika „Oslobođenje“, stalno boravim u Mostaru, kao novinar bio sam prisutan na svim važnim događajima, pa i press-konferencijama, koje je u Vili „Neretva“ držala i jugovojska.

Trojica vojnika su već u spavaonici skloništa koje se, bunovno i iz debelog ponoćnog mira, budi uz glasne povike djece, gunđanje bunovnih i iznenađenih starijih ljudi i zapomaganje žena. Rezak rafal iz kalašnjikova u plafon spavaonice, razbio je sve iluzije o spontanoj dobronamjernoj i redovnoj posjeti, zaprijetivši nesrećom. Iz ugla predvorja u koji sam se povukao, vidim dim iz podignutih cijevi, bljutav smrad baruta već štipa nosnice, dok obrušavanje klačarde sa plafona podiže prašinu. Barem šest stotina ljudi iz Zalika i okolnih naselja - koliko je te noći, 30.aprila 1992.godine, odlučilo da zanoći u onom sjevernijem, od ukupno dva atomska akloništa u mostarskom naselju Zalik, je na nogama. Ali, niko se i ne pomiče sa svog mjesta koje je prije spavanja zaposjeo. Samo vriska, uz prigušen plač žena, ljudi, djece... ne prestaje.

„Je li ovo zaista bilo potrebno ? Šta je ovo, šta radite, pa ovdje su samo civili...“, ne mogoh otrpjeti.

„Tišina ! Tišina !“ – izdire se komandir jugovojske, sa vidljivo naglašenim uživanjem i isforsiranim autoritetom osobe koja se sada, eto, nešto važno pita i odlučuje, jer je došlo njegovih pet minuta.

„Gdje je oružje ? „ Ko puca na vojsku u kasarni ? Otkud vam radio-stanica? Ko je donio ?“. Ko je ovo priključio telefon ?“, pitanja za pitanjem, grme predvorjem skloništa...

Kao britkom sabljom, plavokosi komandir pogledom nemilosrdno sječe nas nekolicinu što smo odlučili ostati u predvorju skloništa. Nit' se iko pomiče, niti iko progovara.

Osmjelih se: „Radio stanica“ nam je stigla iz Kriznog štaba Grada. Bila je potrebna samo i isključivo da možemo osigurati brzu vezu u slučajevima hitne zdravstvene pomoći... I korištena je samo u par navrata, baš za te svrhe...“, pokušavam mirno objasniti komandiru. Opisujem kako smo u skloništu nešto ranije imali slučaj žene koja se porađala, a zahvaljujući upravo radio-vezi, uspjeli smo zaustaviti pucnjavu u gradu i kolima hitne pomoći obezbijediti njen siguran transport do bolnice...“

Nisam još ni završio objašnjenja vezana za radio-stanicu, kad se jedan od vojnika, slavodobitno, progura kroz masu ljudi i na stol u predvorju položi četiri kalašnjikova. „Našao sam ih u dijelu skladišta, uz vreće sa brašnom „! – referiše komandiru.

„I još kažete kako ovdje nema oružja, kako niko iz naselja ne puca na kasarnu i na vojnike !“ – viče zapjenušano komandir, dok grozničavo filmskom brzinom prebirem po sjećanju. „Otkud kalašnjikovi, čiji su ? Presječe me užasna spoznaja. Pa svi znaju da je jedna puška baš moj „kalašnjikov“ ! Prije samo sedmicu, dvije, odlazeći iz naselja, komšija „Tara“ mi je, čak pred većim brojem ljudi iz skloništa, kao da mi poklanja bonbonjeru, posudio jedan „kalašnjikov“.

„Novinar, preuzmi oružje. Neka posluži za odbranu naselja, zlu ne trebalo...“, rekao je, otprilike, ovo dok sam, sticajem okolnosti, još od prvih dana aprila i eksplozije cisterne u najbližem komšiluku - uz zgradu vojne kasarne „Mostarski bataljon“, u Zaliku utemeljio i vodio Odbor za organizaciju života u naselju i u skloništu. U magnovenju, sjetih se da sam nekome iz Odbora čak glasno rekao – „sklonite oružje u spremište sa namirnicama...“ Ali, otkud i čije su preostale puške ?

„Oružje je bilo tu radi odbrane naselja, ali niti je korišteno, niti je bilo potrebe za tim kada je kraj nas kasarna sa vojskom“, pokušavam objasniti i odobrovoljiti komandira, a onda mi sine luda i opasna misao: „Nije teško da ovdje zajedno provjerimo da li je iz ovog oružja ikako pucano ?“ – glasno rekoh, gledajući komandira pravo u oči, dok se roje nove misli sa pitanjem: „A, šta ako je zaista neko prije pucao...?“

Ostadoh smiren i uporan: „Zar mislite da bi se iko iz naselja usudio da puca na vojsku i na kasarnu, kod ovoliko ljudi, žena i djece koji se svake večeri, s prvim mrakom, sklanjaju u sigurnost atomskog skloništa. Ko bi tako nešto rizikovao, i s kojim razlogom. I zar mislite da bi uopšte više i bilo ljudi u ovom naselju da se plaše vojske...“

Moje objašnjenje moralo je djelovati prihvatljivo, rezonski i pomirujuće. Komandir je, koliko vidim, sada već nešto smireniji, zainteresovano nadzire pregled oružja i iščekuje rezultat, dok je jedan od vojnika pomno zagledao i mirisao cijevi i pažljivo provjeravao sve zatvarače na puškama. Duge minute, kao sati, tišina razdire i prijeti.

„Komandire, oružje je još konzervirano, iz ovih cijevi nije pucano !“

Sa olakšanjem, pokušavam da sačuvam mir i ostanem pribran. Komandir se povuče unatrag, prema kapiji skloništa, propuštajući jednog po jednog vojnika. Pokupiše puške, preuzeše radio-stanicu. Sa zebnjom gledam kako sa sobom povedoše par momaka iz naselja. Nešto kasnije skloništem prostruja kako su sa vojskom otišli naše komšije, Srbi iz Zalika. Da li su ih poveli kako bi u kasarni zaokružili uvid u događanja u naselju i skloništu, šta ko radi, govori, odlučuje... kolaju turobne misli.

„Da se niko nije usudio izaći ili napuštati sklonište. Ostavićemo stražu...“ – kratko poručuje komandir jugovojske.

Još užasnut sadržajem i ishodom neočekivane ponoćne avanture, pretrnuo od dugog stajanja, spuštam se na stolicu, dok komšije smiruju ljude i djecu, užurbano pospremajući rusvaj nastao poslije neočekivane posjete jugovojske. Moram odmah otići, zaključujem, dok se vrtlog užasnih scenarija roji i već vidim kako me vojska ranim jutrom odvodi sa sobom, dok mi u kasarni slažu „optužnicu“: „Taj je donio radio-stanicu, taj je upravljao redom u skloništu, taj mora znati čije su puške i ko puca na nas...“ Ako dođu po mene, evo me – oči u oči, pred komandantom vojske u kasarni, majorom Milanom Ugrešićem, koji je prije samo mjesec-dva grupi koja je predstavljala građane iz Zalika čak nudio oružje i opremu kako bi, uz kontrolu vojske, održavali red u širem rejonu sjeverne kapije Mostara. Ta lukava Ugrešićeva ponuda značila je, zapravo, da se cijelo naselje, praktički, vezuje uz kasarnu i definitivno bude u službi Perišićevih snaga. Kako mu sada objasniti da smo mi već naoružani, da su u skloništu već bili pohranjeni kalašnjikovi ? Otkud i čiji ? Moram otići, nema druge...

Hamo se mračnim hodnikom potiho već prikradao do kapije skloništa, potvrđuje kako u mraku razaznaje obrise čovjeka sa cigaretom.

„Ostavili su stražu, nije nam se zajebavati“ – kaže.

Pokušavam okupiti ljude iz Odbora. Šta nam je raditi, pitam, ali malo ko ima odgovor. Moramo ostati organizovani, mirni i pribrani, dok smo svi zajedno, na jednom mjestu i u ovolikom broju, ne mogu nam ništa – prenosim savjete od prethodnog dana i razgovora sa Josipom-Jolom Musa i Ismetom Bajrićem, predsjednikom mostarske Vlade, s kojima sam se svakodnevno viđao u Kriznom štabu Mostara, prenosio informacije i dobijao instrukcije kako da se ponašamo. Svaki odlazak u grad i uz obavezu da osiguramo kakvo-takvo snabdijevanje hljebom i potrepštinama, podrazumijevao je razmjenu informacija koje sam kasnije dijelio sa komšijama u skloništu.

„Biće najgore ako svi odete iz Zalika ! Oni samo to i čekaju, da većina vas ode i da onda manjinu lako drže pod kontrolom. Oni su odavno zapikali samo lijevu obalu Neretve kao svoj ekskluzivni teritorij...“,  sjećam se Jolinih zaključaka i preporuka.

Kažem nekolicini komšija i članova Odbora da ja moram otići, svakako - prije zore, jer sam za njih postao „interesantna osoba“ i da bi ujutro mogli doći najprije po mene. Već i sam pogled u oči komšija, potvrđuje kako je moja odluka potpuno očekivana i rezonska. Pozivam i druge koji se ne osjećaju sigurno da razmisle:ako još neko želi poći samnom, valja nam se organizovati. Nudim privatnog „stojadina“ za prevoz, drugi mogu poći samnom službenim vozilom - „dzetom“ „Oslobođenja“. Hamo odlučuje da ostane u Zaliku, Emir sa porodicom takođe. Brojni drugi kojima nudim mogućnost da se sklone, izjašnjavaju se na isti način. Rizikovaće, kažu: jedni nemaju drugog smještaja, osim ovdje u Zaliku, tu su im stanovi, kuće, čeljad i sva imovina. Drugi zaključuju: pa neće nam jugovojska ništa nauditi, nema razloga ! Niko ne može ni da nasluti neku krajnju, zlohudu nesreću. Nećka se i komšija Zurahid Karčević, profesor engleskog jezika. Sa 44 godine, još poletan i mlad čovjek, visok i brkat: „Nisam nikome naudio, nisam ni sa kim u zavadi“, tako on vidi i objašnjava stvari. U Mostar je došao odnekud iz Bosne. U Zaliku čuva stan, supruga i kćerke su u izbjeglištvu na moru. Kažem mu, potiho, da pomišljam i na moguće loše scenarije. Nudim da pođe samnom, a ako nema gdje drugo, možemo u naselje Bijeli brijeg, kod moje majke. Ali, i Zurahid odustaje, ostaće, kaže, u Zaliku – pa šta bude.

„Zar ću zaista iz Zalika, te noći, otići sam“, razdire me naprasna odluka i sluđena misao dok prokleto duga i teška noć, sa 30.og na 31.april devedeset druge, gotovo da je zaledila kazaljke sata. Branim svoju odluku o odlasku ubjeđenjem da će me ujutro sigurno povesti u kasarnu, sigurno će naći povoda za takav ishod. Itekako, ima. Za ove druge, baš i ne vidim nekog posebnog razloga...

Prišunjam se već po deseti put do kapije, nema sumnje - stražar je na svom mjestu, u mrkloj noći nazirem žar cigarete. I ponovo, u kratkim razmacima, izvirujem i čekam...Već će skoro i zora, nazirem kroz tminu obrise zgrada, domalo čak i plavetnilo brda Planinica zapadno od Neretve kada u jednom trenutku, sa velikom sigurnošću, zaključujem da stražara više nema. Mora da mu se prikunjalo, ili je otišao na doručak u kasarnu, zaključujem odbacujući ružne misli da se taj momak samo sklonio, možda u neki haustor i tamo drijema. Provjeravam situaciju još jednom, zajedno sa Hamom. Straže definitivno nema, zaključujemo zajedno. Tiho, da ne uzbunimo komšije koji ostaju u skloništu i da ne privučem pažnju izvana, milimetar po milimetar, povlačim škripavu rešetku na vratima skloništa. Provirujem, oprezno: do kola na parkiralištu ispred moje zgrade (Zalik Z3-Lamela C) je tek nekoliko desetina metara, pretrčaću učas. Još jednom provjeravam svoju riskantnu odluku, pogledam lijevo, potom desno, prije nego potrčim. Oštar, svjež zrak zore i užasavajuća zebnja riskantnog poteza, siječe poput sablje. Šta će biti – biće ! To je bio trk na prstima, poput mačke, da ne čuje niko, ali uvjeren sam – najbrži na svijetu. Evo me već kod kola: ali, već je i tu idiotska dilema – pobjeći vlastitim „stojadinom“, ili uzeti dežurnu „džetu“ „Oslobođenja“. Odlučujem u sekundi, povešću se „džetom“, šta bi rekle kolege iz redakcije da se vratim bez službenog vozila... (spašavao si svoje, jel'de...) Drhtavim rukama ubacujem ključ, palim automobil, pogledima još jednom i lijevo i desno, sluteći rafale... I krećem. Te zore, bio sam jedini koji je smogao snage da pobjegne automobilom iz naselja sa sjevera Mostara. Kroz Zalik, pa preko Pasjaka, niz Brankovac, stotinu i kusur na sat... Već sam na Titovom mostu, koji je danima pokriven snajperom sa istočnih padina grada. Vozim slalom između kontejnera sa smećem, radi sigurnosti raspoređenih niz Korzo, škripa guma koje ostavljaju trag na asfaltu, i evo me u spasu i sigurnosti Cernice ! Blijed, siv, mokar do kože, od znoja, straha i zebnje. Ali, slobodan, konačno slobodan. Kakva luda sreća ! Bože, zar sam zaista uspio pobjeći i preživjeti prijeteći pakao...

„Stoj, stani, zaustavi auto“ ! – presreću me galamom i mahanjem glasovi pripadnika Armije BiH i teritorijalaca s puškama na gotovs', koji iskaču iz sokaka i sa stražarskih mjesta, uznemireni neočekivanim brujanjem vozila ranom zorom. I to sa istočne strane Neretve. Trebalo mi je vremena da ih ubijedim da zaista dolazim iz Zalika i da je tamo, potpuno nezbrinuto, u opasnosti ostalo na stotine ljudi...

Istog dana, 30. aprila 1992. godine, već do podne, iz Zalika i drugih naselja, povuklo se na zapadnu obalu Neretve još na stotine građana Mostara, pritisnutih strahom, osjećajem prijeteće nelagode i već sluteći opasnosti koje su se opasno nadvijale ne samo nad naseljem Zalik, nego nad cijelim Mostarom. Komšije koje tog dana sretoh potvrdile su mi kako je vojska već ranije ujutro ponovo došla u sklonište i raspitivala se za mene: „A gdje vam je nestao novinar, što pobježe... Već u drugoj polovini dana, na širem pojasu Pasjaka i u Titovoj, Perišićeva soldateska postavila je ček-pointe, sa kontrolisanim propuštanjem stanovnika. Preostali građani Zalika i susjednih naselja koji su odlučili da ipak ostanu, zbijeni su „radi njihove sigurnosti“ u atomska skloništa i tako stavljeni pod punu vojnu kontrolu. Od početka aprila, do prve trećine maja 92.ge, Perišićeve snage već su privremeno ovladale istočnom obalom Neretve. Srpski mediji sa istočne obale Mostara i iz Nevesinja, slavodobitno su javljali „kako se „zenge povlače“, dok su „zelene beretke u opštem rasulu“, lamentirajući o uspjesima jugovojske i zaokruživanju SAO (srpske autonomne oblasti) Hercegovina. Vojno-obavještajno-operativni plan, takozvani „Sistem prepelice“, koji je tih dana aprila i maja devedeset druge vješto i koordinirano – od mostarskih Potoka na sjeveru, do Bune i Blagaja na jugu – uspješno primjenjivala Perišićeva soldateska, funkcionisao je do kraja besprijekorno. „To je situacija slična onoj kada brojno jato prepelica popadne po polju pšenice, a ti uđeš sa dva tri pljeska dlanovima, nakon čega dvije trećine jata odleti. Ali, šta će biti sa dijelom jata koje ostane... koje ne bude htjelo poletjeti...“, objašnjava poznanik, vojni analitičar. S njima ćemo kasnije lako, odgovor je podmuklih kreatora etničkog čišćenja, nakon čega su ostajale teritorije ekskluzivno namijenjene samo jednima, a pritom jačima... SAO Hercegovina u dolini rijeke Neretve mogla je da slavi pobjedu...

Između maja i juna 92.ge, Mostar je grad pod opsadom – stradanje svakodnevnica. Grad je proživljavao neviđenu agresiju pogibeljnog i razornog bombardovanja, kako svih položaja HVO i Armije BiH, tako i civilnih kvartova, uz svakodnevne pogibije svojih građana, što od gelera granata kojima su nemilosrdno gađani svi civilni kvartovi, što usljed snajperskog orgijanja sa istočnih strana grada. Niko nije bio pošteđen; ljudi su stradali jednako u redovima za vodu, pred narodnim kuhinjama ili žureći u komšiluk da se ispeče hljeb jer je u sokačetu gdje si stanovao funkcionisao samo jedan šporet na drva... Ali, sa vojnog stanovišta, jedno je bilo jasno: snage pod kontrolom generala Momčila Perišića nisu preduzimale neku ozbiljniju vojnu akciju s ciljem pokoravanja cijelog grada. Očigledno su namjeravali zadržati samo istočnu obalu Neretve kao mostarsku „prijestonicu“ zamišljene, kontroverzne, nacionalističke tvorevine „SAO Hercegovina“. Sa ove distance, bilo je jasno da se, uprkos svemu, tog ljeta u centru Hercegovine čekao nekakav politički, a ne samo vojni rasplet situacije u dolini Neretve. A onda se, već u prvoj polovini juna, dogodio brzi, potpuno neobičan i neočekivan preokret. Mostarci su o tome ponajmanje mogli znati, ali bilo je sasvim očigledno da je u Beogradu već pala odluka o povlačenju jugovojske. O tome su tokom Haškog procesa Slobodanu Miloševiću, govorili ne samo veliki balkanski krvnik, nego i brojni svjedoci što Haškog tužilaštva, što odbrane. Sam Milošević je tvrdio kako je pod pritiskom Zapada lično naredio povlačenje vojske iz BiH, posebno nakon što je BiH i službeno primljena u Ujedinjene narode (22.05.1992.godine), nakon čega je JNA proglašena stranom silom na njenom teritoriju. Sve se izdogađalo brže nego što se očekivalo, posebno nakon incidenta kada je jugovojska uhapsila predsjednika Aliju Izetbegovića, nakon čega je međunarodna zajednica Srbiji jasno stavila do znanja gdje je crvena linija koju ne smije preći.


Perišić i Milošević / Vijesti.ba

Zaštićeni svjedok-pokajnik „C17“ (bivši pripadnik „crvenih beretki“), u Haškoj sudnici, u procesu protiv Miloševića, svjedočio je ovako: „Perišić nas je početkom juna postrojio na mostarskom aerodromu i kratko rekao: „Vojska se povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i cijeli Posavski koridor...dok Hrvatima ostavljamo dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu, od vojske mogu da dobiju samo oružje...“ –zaključio je Perišić.

U ratnom izvještaju „Oslobođenju“, napisao sam tada da je to bio vjerovatno prvi zabilježeni slučaj jednog vojnog generala tako moćne jugovojske, da – gledajući u oči svoje vojnike, izdiktira naređenje - o povlačenju sa fronta ! General je, zapravo, vojnicima izdiktirao – ne vojnu, nego ranije donesenu političku odluku ! Cijela regija već je tada brujala o tajnim susretima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana i velikom srpskohrvatskom vojnom pomirenju u lovištu Karađorđevo, gdje su se iscrtavale vojne karte i razgraničavale interesne zone preko kičme Bosne i Hercegovine. Posao iz Karađorđeva u Gracu kraj Beča, kasnije su dovršavali Radovan Karađić i Mate Boban. Po receptu: Srbi i Hrvati više nemaju potrebe ratovati, interesno podijeljena, pa „mirna“ Bosna !

Rat između Hrvatske i Srbije bio je tako okončan pa je i veliko povlačenje iz doline Neretve moglo je da krene. Iz kasarne „Mostarski bataljon“, preko Porima i Rujišta, već danima su tutnjale kolone tenkova koji su vukli topove i višecjevne bacače raketa. Sa aerodroma su ubrzo poletjeli i preostali „orlovi“ i „galebovi“. Snage HVO i Armije BiH su dale sve od sebe da to organizovano povlačenje jugosoldateske – ne bez žrtava, ubrzaju i dokrajče konačnim obračunom i pobjedom.

Pod Pećinom, u Kujundžiluku, kao akreditovani dopisnik Oslobođenja“, prisustvujem press-konferenciji ključnih osoba iz vojnog krila HVO. Ozarena lica slave veliku pobjedu ! Malobrojnim novinarima obraćaju se Srećko Vučina, portparol, i bivši zapovjednik HVO, Jasmin Jaganjac, tu su generali HV Roso i „Daiđa“, hvale vojni podvig i najavljuju dalje napredovanje. Cilj je oslobađanje cijele Bosne i Hercegovine, nema odustajanja ! - poručuju. Teško je bilo tog aprila 1992. godine procijeniti kakve su, zapravo, bile istinske namjere i konačni ciljevi HVO i HV. Uglavnom, bilo je očigledno da se rat protiv jugovojske privodio kraju a krhki mir najavljivao moguća politička rješenja. Ali, ruski rulet u dolini Neretve tek je trebalo odigrati...

Kroz potpuno spaljeni Kujundžiluk, duž kojeg su još neugasle vatre i svježa garež izazivali suze i štipali nosnice, nastavljam pješice, preko Tepe i kroz Fejićevu. Snage HVO i Armije već su daleko iznad obronaka Brankovca i pod kontrolom drže magistralnu cestu. Još se ponegdje vode sporadične borbe i čuju rafali i detonacije. Svud naokolo tragovi svježih borbi, u Ulici Huse Maslića, na izlaznom platou kina „Zvijezda“, iz spaljenog „fiće“ vire noge poginulog vojnika u smb-uniformi. Pred očima samo ruševine i palež, kao da je cijelom ulicom protutnjao ogroman bacač plamena i spržio sve pred sobom.

Kad sam već tu, hoću i do Zalika. Moram vidjeti šta je sa stanom i imovinom, šta je sa mojim „stojadinom“ ostavljenim na parkingu ispred zgrade. Na Bijelom brijegu „zenge“ su mi već otuđile „džetu“ kojom sam odavde pobjegao, bilo bi od koristi ako je „stojadin“ još tu poslije povlačenja srpskih snaga. Živo me interesuje i susret sa mojim komšijama i kako su proživjeli zatočenja u skloništima. Unaprijed se radujem tom susretu. Ubrzajem korake, nervozno premještajući revolver koji žulja pod kaišem na leđima. Hujka je bio uporan i neumoljiv kada je insistirao da ga zadjenem za pojas, ružeći me, usput kao stariji brat: „... Ako već danas hoćeš do Zalika, ponesi barem pištolj, još se okolo puca, poginućeš, budalo...“

Bilo je posigurno da sam bio prvi civil koji tog 16. juna 1992.ge ušao u naselje nakon što su u oslobodilačkom naletu već protutnjale snage Armije BiH i HVO. Iza vrata atomskog akloništa, onog bližeg centru grada, poput aveti izlaze ženske osobe. Prepoznajem ih sve, uglavnom, u susret mi idu naše stare dobre komšinice i poznanice, dobro znam ko su im sinovi i muževi. Ali, gdje su ljudi, gdje su muškarci ? Jedna za drugom, lomeći prste na skrštenim rukama, uz ridanje i glasno zapomaganje, govore o užasu koji proživljavaju...

„Ale moj, odveli su nam sve muškarce iz naselja ! Odveli su ih u kasarnu Sjeverni logor... Bio je 13. juni... Sve što je bilo muško, i staro i mlado, ne samo iz Zalika, nego i okolnih naselja, grubo postrojili i odveli... Javi svima dole, molimo te, zovite strance i Crveni krst, treba ih odmah tražiti...

Raspitujem se, slijede samo šokantne i bolne spoznaje. Među odvedenima je i moj komšija, Zurahid Karčević, zapisujem u notes, zatečen crnim mislima i neočekivanim slijedom događaja. Znači, da sam i ja ostao, bio bih odveden sa njima, zaključujem turobne misli.

Ko ih je odveo, jeste li prepoznali nekoga ? – pitam, zatečen i skrhan saznanjem da je Zalik ostao bez muškaraca civila, da su odvedeni svi do jednoga i to još tri dana ranije... Bože, da li je to moguće ? Šta li je sa njima ? Nije valjda... crne misli pletu se poput mreže dok pokušavam da smirim sagovornice... Raspitujem se, pažljivo bilježim u notes užasna svjedočenja i uz brojna imena koje nabrajaju. Kako onih koji su odvedeni, tako i onih koji su došli da ih odvedu. Je li moguće da su u taj neljudski čin Perišićeve jugoarmade koja je dozvolila da u njenoj zoni odgovornosti vršljaju i različite paravojne milicije i druge formacije, zaista bile umiješane i neke naše komšije, Srbi ? Da li su se zaista i neki među njima svjesno stavili na stranu šovinističke histerije ?

Užasavajuće misli skraćuju boravak u Zaliku. Valja se odmah vraćati i javiti o hapšenju civila. Tek kratak pogled u stanje mog stana, na broju „Z3-Lamela C“; razvaljenih vrata, temeljito je opljačkan. Sprat naviše, stan komšije Grahovca, rođenog Nevesinjca, koji je prije rata radio u Vatrogasnoj jedinici Mostara. Vrata, širom otvorena. Bilo je jasno da su se povukli u brzini, zajedno sa vojskom. Oprezno, do njegove spavaće sobe u kojoj je ispod kreveta – kako nam je jednom – u po pića, slavodobitno znao i pokazati, ljubomorno čuvao dugački smb-sanduk, u kojem je – zadužen od lokalnog SDS-a, držao „kalašnjikov“ i „papovku“. Sjećam se kao sada, najmanje jedna trećina dubine sanduka bila je ispunjena mecima, ravno sa proizvodne trake – svjetlucali su poput dukata. Bilo je to vrijeme žestokog i vrlo neprijatnog suočavanja sa stvarnošću koju su kreirale moćne političko-vojne strukture na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo, jer je u vrijeme kada je moj komšija Grahovac od vojske i SDS-a „zadužio“ brdo ličnog naoružanja, meni je iz MUP-a i TO Mostar, stigla depeša da odmah predam uniformu pripadnika rezervnog sastava policije i automat američke marke „thompson“, sa torbicom i pet okvira municije. Sjećam se kako sam tada burno i emotivno reagovao u razgovoru sa komšijama: „...Jebem ti sistem u kome meni uzimaju naoružanje, ali u isto vrijeme mog komšiju Grahovca naoružaše...“  U stanu Grahovčevih sada nije bilo ni sanduka, niti traga od oružja. Na parkingu nema ni jednog automobila, a kamoli mog tek kupljenog „stojadina“.

Žurim u grad, informacije o odvedenim civilima Zalika i okolnih naselja dijelim sa ljudima iz vojske i policije, tražimo posmatrače UN-a i Crvenog križa, javljamo svim medijima. Pokreće se velika provjera i velika potjera, gdje su ljudi ? Nije, valjda, da ih je jugovojska povela sa sobom...

Svi već naslućuju ono što ćemo uskoro i službeno saznati – na deponiji Uborak, i u jami na obali Neretve, u naselju Sutina, vojna i civilna policija sa svjedocima zločina otkrivaju strašnu istinu – u te dvije jame, pronađeni su leševi čak 114 civila, među kojima je bilo 29 Hrvata i 85.toro Bošnjaka. Svi oni odvedeni su prisilno iz atomskih skloništa u naseljima Zalika, ili pokupljenih u haotičnoj raciji iz njihovih kuća i stanova duž istočne obale Mostara.

Tog juna devedeset druge, obavljao sam svoj najteži novinarski i redakcijski zadatak. Kolega Nenad Žujo i ja, zajedno potpisujemo redakciji „Oslobođenja“, priču o Zaliku – Naselju udovica i ucvijeljenih majki, pod naslovom „Pamtimo likove zlikovaca i ubica“. Priču je potom odmah preuzelo i objavilo „Mostarsko jutro“, štampano redovno na slobodnoj, zapadnoj obali grada. Ratni studio Radio Mostara, također je obavijestio o tom zločinu bez presedana.

Tih sumornih junskih dana u kojima se slavila pobjeda nad Perišićevpom soldateskom, Žujo i ja pokušavamo doći do nekih porodica, čije su žrtve pronađene na stratištima Sutine i Uborka. Na zaključanim vratima haustora u stambenom bloku u Ulici Ivana Krndelja, pokraj Željezničke stanice, sa tri smrtovnice poredane jedna ispod druge, tih ljetnjih dana 92.ge, prepisujemo:

„Hasan Kasalo...godina 63, od strane četnika 13.06.1992.godin odveden i mučki ubijen...Aid Kasalo...godina 31, od strane četnika odveden i mučki ubijen...Adis Kasalo...godina 29...odveden...mučki ubijen. U reporterski kasetofon, svoja saznanja o zločinu nad njenim najmilijima, prenosi nam Suphija Kasalo, supruga rahmetli Hasana, majka Aidova i Adisova...

„Bio je 13. juni, kada su zalupali na vratima haustora. Bila su četvorica, mlađi ljudi. Moj mlađi sin, Adis, otključa kapiju. Traže lične karte, pitaju kako se zove. A onda: „Polazite sa nama !“ Odvedoše muža, obojicu sinova. Samo smo se pogledima stigli pozdraviti. Sve se dogodilo u trenu, ni ruke im nisam uspjela stisnuti. A njihove oči su mi, čini mi se, govorile da je to možda naš posljednji susret, naš rastanak. Komšija Mile Duždević, izađe iz podruma. Odvedoše i njega, domalo i još desetine drugih, skupljenih u gomilu iz drugih ulaza stambene zgrade. Ostala sam bez glasa, u grču, dugo nisam mogla da se pomjerim... Nijema ja ostala, nijemi oni otišli...“, svjedočila je majka i supruga Suphija Kasalo.

Od boli, od nesanice, njeno lijepo lice se izboralo i posivjelo. Kasnije, kada su joj na vrata pokucali oslobodioci, ljudi iz policije, vojne bezbjednost i tužilaštva, bilo je sve jasno. Ipak je smogla snage da ode radi prepoznavanja tijela:

„... Morala sam lično vidjeti jesu li barem čitavi, sada sam nekako mirnija jer sam ih vidjela i svoje suze nad njihovim tijelima isplakala...“

Ljudima iz istraga Suphija je detaljno opisivala ljude koji su ih odveli, ispričala i o ranijim posjetama jugovojske kada su dolazili i školski drugovi njenog sina Adisa. Istražiteljima je čak izdiktirala i njihova imena: „... Tražili su navodno radio-stanicu, nekakvo oružje... Kada je Adis rekao da toga kod njih nema, jedan od dvojice njegovih školskih drugova, tada obučen u smb-uniformu, kao da se nikada nisu ni sreli, a kamoli bili školski drugovi - hladno mu je rekao: „Nemoj slučajno lagati. Ako ti nađem oružje u stanu, bacićemo te preko balkona...“  

U širem pojasu Zalika, u Ulicama Ivana Krndelja, i na Pasjaku – Ulica Adema Vuka, gotovo svaki ulaz u stambene zgrade bio je tog ljeta 92.ge tokom našeg novinarskog istraživanja za dnevnik „Oslobođenje“, izlijepljen smrtovnicama ubijenih čiji su leševi otkriveni na deponiji smeća Uborak, i na lokalitetu Ćupina liman na Sutini. Brojni svjedoci upotpunili su mozaik ratne drame koja se odvijala tokom privremene okupacije lijeve obale i divljanja čeničkih hordi. Ko su, osim vojnih i paravojnih formacija bili mogući egzekutori ? – bilo je najčešće pitanje istražitelja. Jedna svjedokinja izdiktirala je imena devetorice koji su na stratište u Sutini odveli grupu stanara Zalika, u predvečerje tog 13. juna. Njih 54.voro odvedenih, potpuno nevinih ljudi, više se nikada nije vratilo svojim kućama. Žene-svjedoci pominjale su tada i zloglasnog majora „jugovojske“, Milana Ugrešića, koji je zarobljene civile dočekivao u Sjevernom logoru, odakle su, poslije strašnih batinanja i maltretiranja, odvođeni put stratišta. Bilo je potpuno jasno da su svoju ulogu u odvođenju ljudi imali i neki lokalni Srbi, čije su identifikacije policija i tužilaštva vrlo pomno bilježili i provjeravali prije nego što je formiran tužilački predmet. Većina njih, na žalost, živi u Srbiji ili Crnoj Gori, do danas nedostupna tužilaštvima Bosne i Hercegovine.

Svjedočenja o učesnicima i saučesnicima monstruoznog plana o čišćenju lijeve obale od stanovnika nesrpske nacionalnosti, dugo vremena brižljivo prikupljaju braća Osman i Hamo Kuko, čijih je devetero najbližih rođaka završilo u najtežim mukama u jamama i na stratištima zločinaca. Svoju porodičnu tragediju istražiteljima je detaljno opisala i gospođa Šaćira Salčin, koja je tog ljeta u masovnim racijama srpske vojske i paravojske, ostala bez muža, dva brata, djevera i svekra:

„I poslije 26 godina, tuga je golema i sveprisutna. Nikad se zbog ovog zločina nikome nije sudilo, a oni su našima presudili u čas posla. Žalosno jeste, ali se ne može iz ove kože...“ – zaključuje Šaćira rezignirana i ljuta.

Istražitelji su, naravno, imali velikog razloga što su od medija i javnosti dugo vremena krili imena neposrednih očevidaca ovog masovnog zločina, ljudi koji su i sami bili u koloni smrti, ali su na čudesan i gotovo nevjerovatan način preživjeli smaknuća. Jedan od njih je Admir Boloban, drugi Ređep Karišik.


Ređep Karišik / Vijesti.ba

U slučaju suđenja lideru radikala Vojislavu Šešelju, koji je pred Haškim sudom, između ostalog, odgovarao i za zločine u Uborku i Sutini kod Mostara, svjedočio je i Ređep Karišik. Do u detalje vjerno i autentično, opisao je događaje vezane za brutalna smaknuća, nakon što su ga u ljeto 92.ge lokalni srpski policajci i pripadnici paravojski priveli sa još desetinama drugih, zatočivši ih u svlačionici fudbalskog igrališta u Vrapčićima kod Mostara:

 „Broj privedenih narastao je na 88 osoba“, prisjetio se Karišik, dok je opisivao strašne torture kroz koje je tih dana morala proći većina uhapšenih. A onda je, kaže, uslijedila noć hladne i sračunate egzekucije:

„U noći između 13. i 14.juna 92.ge, iza deset uveče, utrpali su nas u bijeli kombi. Ušao sam među prvima, doslovce smo se gušili koliko je ljudi utrpano u vozilo. Poslije desetak minuta vožnje, sa asfalta smo se počeli truckati makadamskim drumom. Pomišljao sam na najgore, a tako se i dogodilo. Kako su počeli izvlačiti ljude iz kombija, začuli bi se kratki rafali. To je bila gola egzekucija, koju su pratili krici, dozivanja i jauci, u mrkloj noći. Kad je onaj vojnik sa bradom izašao i rekao, „Izlazi“, a iza toga rafalom počeo kositi ljude, jedan od zarobljenika mu je rekao:  „Nemoj, Dragane, znamo se 30 godina...“, ali ga je ovaj odmah pokosio rafalom. I sve druge koji su izašli iz vozila...“

Ređep Karišik je ostao posljednji u bijelom kombiju, ne želeći da ga napusti. Držao se grčevito, s obje ruke, za nekakvu prečagu u dubini kombija, odbijajući izaći. Na povike i naredbe da izađe, tražio je da ga ubiju u kombiju, ali izaći neće. Onaj bradati mu je opsovao „ustašku mater“ i rekao: „Tebe ćemo na drugi način...“ Odvezli su kombi ponovo na gradsko groblje u Sutini, da bi ga u prostorijama Upravne zgrade lisicama vezali za radijator. Kakve li sudbine, Ređo je vraćen u prostore gdje je prije rata stalno bio i zaposlen. Znao je do u detalje raspored svih prostora. Sa sobom je, nekim čudom, još imao nekoliko cigareta i šibice. Duga i hladna noć proticala je u strašnoj groznici, u kojoj je Ređo satima zagrijavao šarku na lisicama paleći šibicu za šibicom, đeljajući istovremeno noktaricom po željezu kojeg je zagrijavao pokušavajući istovremeno da širi ruke. Kako je palio koju šibicu, slabašno svjetlo bi otkrivalo potoke krvi po cijeloj prostoriji, uključujući zidove koji su takođe bili krvavi. Onda se, konačno, lanac na lisicama odvojio... Na sreću, Ređo je dobro poznavao teren, provukao se kroz prozor a onda – šumom do slobode. Sa razdvojenim lisicama na rukama, kao autentičnim svjedočanstvom i živim dokazom golgote koju je prošao.

Te noći, 13.juna, ubijeno je 88 građana Mostara. Ređo Karišik je bio jedini svjedok koji je preživio tu organizovanu, nemilosrdnu masovnu egzekuciju.

Karišik je zajedno sa istražiteljima ovog zločina aktivno učestvovao i u ekshumacijama i identifikacijama ubijenih. U prvoj grobnici otkrivena su 22 tijela, od kojih je Ređo 18 njih prepoznao kao žrtve iz kombija. Pred Haškim sudijama, gledajući Vojislava Šešelja u lice, detaljno je opisivao događaj i divljanje paravojske koji se odvijao kao da je iz nekog horor filma. Svjedočio je i o prisustvu „šešeljevaca“ i ulozi lokalnih pripadnika ili sljedbenika bivše jugovojske. Pred Vojislavom Šešeljem i sudijama je pokazao obruče od lisica kojima je bio vezan, ljubomorno ih čuvajući sve ove godine kao neoboriv i neusporediv dokaz bespravnog privođenja i zločina kroz koji je morao proći, na sreću – preživjevši. Dio lisica kojima je bio vezan Karišik je poklonio Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu (vidjeti slike u prilogu).

Adnin Hasić imao je samo 11 godina, a njegova sestra Narcisa nepunih 9 kada su, u istom danu, juna 92.ge – u paklu brutalne opsade i pokušaja vojnog pokoravanja Mostara, ostali bez oba roditelja. Majka Tidža imala je tek 35, otac Omer 39 godina. Pripadnici jugovojske i razularenih, otuđenih paravojnih formacija pod komandom generala Momčila Perišića, pogubili su iz zločinačke obijesti u neviđenom brutalnom ubilačkom pohodu i ovaj nevini bračni par - potpuno nepotrebno, bez ikakvog povoda i razloga. Njihov problem je bio što nisu bili Srbi ! Nakon teških batinanja, zlostavljanja, maltretiranja i ponižavanja u kasarni Sjeverni logor i na nekoliko drugih zatočeničkih lokacija, i svi drugi su između 13. I 14. Juna te ratne godine, skončali svoje živote na besprizoran, zvjerski način, a zatim pobacani u dvije grobnice – Sutina i Uborak.


Adnin Hasić / Vijesti.ba

Adnin Hasić, u funkciji predsjednika Udruženja porodica žrtava Uborka i Sutine, godinama budno bdije nad ovim slučajem. Osim što na dnevnoj bazi sarađuje i kontaktira sa rodbinom žrtava zločina, on istrajno prikuplja sve relevantne informacije, slaže svjedočenja, sarađuje sa organima istrage i tužilaštvima. Razočaran je, kao i drugi, što slučaj Uborak i Sutina – koji se službeno, u pravosudnim krugovima, tretira kao prvi slučaj masovnog zločina na području Hercegovine i prvi slučaj u cijeloj BiH kada su i službeno otkrivene jame sa leševima ubijenih, nakon toliko godina još nije dobio službeni pravosudni rasplet.

„Svima nama teško je, i sve teže, živjeti sa činjenicom da poslije takvih i tolikih gubitaka naših najbližih nismo dočekali trenutak pravde. Porodice su s pravom ogorčene jer se prema cijelom slučaju ovog ratnog zločina godinama postupalo aljkavo i neodgovorno. Ipak, ja ne gubim nadu. Predmet jeste kupio prašinu po tužilaštvima, jeste već proteklo punih 26 godina od zločina, ali naša očekivanja su i dalje pozitivna i nismo izgubili vjeru u pravdu. Ona mora jednom doći i mi vjerujemo da će biti tako“, kaže Hasić, dodajući:

„Teško se, zaista, pomiriti sa tom činjenicom, pogotovo što nam i pojedini svjedoci, pa i članovi najbliže rodbine, neumitno odlaze sa životne pozornice, a bez konačne istine o sankcioniranju zločina i zločinaca. To nije u redu“.

Poslije dugih 26 godina, koliko je već proteklo od tog svirepog pokolja na sjevernim prilazima Mostaru, ostala je neodgovorena čitava serija pitanja koja se s pravom adresiraju pravosudnim tijelima države BiH. Cijeli slučaj najprije je godinama bio pod ingerencijom u Okružnom vojnom sudu u Mostaru, kasnije kantonalnom Tužilaštvu Mostar, koje je pred sobom imalo istražno zaokruženu priču sa najmanje 30-tak za zločin osumnjičenih osoba. U svojoj dokumentaciji o slučaju, ovaj novinar raspolaže i Rješenjem o sprovođenju istrage protiv 30 osoba, iz januara 1993.godine, kojeg je potpisao tadašnji postupajući istražni sudac Željko Soldo.

Službena istraga o zločinu nastavljena je 02.03.1993.godine, kada je Okružni sud u Mostaru donio Rješenje o provođenju istrage protiv 23 pripadnika „neprijateljskih formacija u bjegstvu“. Formalno su bile raspisane potjernice jer je identitet mogućih počinilaca bio poznat, ali su bili nedostupni.Tvrdilo se da su od ključnog značaja bila svjedočenja supruga, majki i djece odvedenih civila. Pominjana su brojna imena lokalnih Srba iz naselja sjeverno od grada, koji su odvodili zarobljene muškarce i nesumnjivo bili među odredima pokolja i smrti. Među najodgovornije za zločin, tužilaštvo je imenovalo generala Momčila Perišića, kao glavnokomandujućeg kome su morale biti podređene ne samo vojska nego i otuđene grupe, poput „šešeljevaca“, „arkanovaca“ i drugih bandi koje su, uz zločine, prilikom povlačenja, temeljito opljačkali lijevu obalu grada, danima odvlačeći imovinu brojnih firmi ali i građana Mostara. Za mnoge od njih, zločini i pljačka bili su glavni motivi ratovanja. Kamione i šlepere sa crvenim, žutim, narančastim i inim ceradama, sa zapadne strane grada danima smo mogli gledati kako jure prema Nevesinju, i dalje, prema Crnoj Gori ili Srbiji, natovareni sa pohoda iz pljačke po Mostaru. Istražitelji su temeljito obradili uloge i potencijalne odgovornosti Milana Ugrešića, tadašnjeg komandanta jugovojske iz kasarne Sjeverni logor, potom lokalnog šefa milicije (SAO Hercegovina) Milana Škore, pa uloge lokalnih šefova SDS (Srpske demokratske stranke) koja je svoje paralelne policijske i paravojne strukture (SDS-ove mislicije) snabdijevala oružjem dobijenim od bivše JNA... Sve je potom utemeljeno svjedočenjima neposrednih aktera koji su mogli jasno razabrati uloge i ponašanja svih u lancu odgovornosti nad događanjima na lijevoj obali Mostara. Dugo se čekalo i na formiranje Odjela za ratne zločine pri Tužilaštvu BiH, da bi cijeli predmet, po težini odgovornosti, bio otpremljen u Sarajevo. U cijeloj priči, bila je zanimljiva i uloga Haškog tribunala jer je bilo očekivano da tako važan i delikatan masovni zločin procesuira Sud Ujedinjenih naroda. Ali, mostarski tužilački predmet nije uvršten ni u optužnicu koja je u Hagu formirana protiv generala Momčila Perišića.

Glavna tužiteljica u to vrijeme, Karla Del Ponte, dvoumila se oko slučaja Uborak i Sutina, zaključivši kako će taj predmet, ipak, biti povjeren radi procesuiranja u okviru bh.pravosuđa. Prilikom posjete Mostaru, dok je Momčilo Perišić već boravio pred Haškim tužilaštvom, Del ponte se raspitivala za mnogo detalja oko tog zločina, uključujući i onaj famozni snimak Radio Mostara kojim je i tada i godinama kasnije slavodobitno mahao tadašnji urednik Veselko Čerkez, a mogli da čuju svi Mostarci. I ovaj novinar, kao i nebrojeni građani Mostara, bio je svjedok kada je Momčilo Perišić telefonskim pozivom na talasima Radio Mostara glasno prijetio bombardovanjem civilnih kvartova grada od čega se ledila krv u žilama. Nakon njegovih prijetnji,  u tačno najavljeno vrijeme, sa položaja jugovojske na Fortici ili Čobanovom polju, nad Mostarom bi počele pljuštati granate smrti. Potencijalno, zlata vrijedan radijski snimak kao dokaz direktne Perišićeve umiješanosti i kontrole nad agresorskim trupama, je nestao kao da ga nikada nije ni bilo.

„Snimak se, navodno, netragom izgubio i niz Neretvnu je „nestao“ možda i jedan od ključnih dokaza javno obznanjenih, a potom i na očigled svih građana Mostara, realizovanih ubilačkih namjera generala Perišića na prostorima Mostara, izrečenih glasno u eter.“,  saznao je ovaj novinar iz krugova bliskih istrazi.

Izostankom tonskog radio-snimka iz optužnice, u mnogome je amnestirana i ulogu jugovojske u granatiranju Mostara. Svi znamo kakva smo nemilosrdna granatiranja proživjeli, ali je pitanje kako sve to i dokazati! Među svjedocima i ozbiljnim posmatračima događaja tada, kao i dan – danas, aktuelno je tumačenje kako je srpskohrvatski dogovor na najvišem držćavnom nivou, najprije u Karađorđevu (Tuđman-Milošević), potom u Gracu (Karadžić-Boban), podrazumijevao da hrvatska strana ublaži pristup istrazi u slučaju masovnog zločina na sjevernoj kapiji Mostara. Je li to podrazumijevalo i da se „skloni“ famozni snimak Perišićevih radijskih prijetnji kako će bombardovati Mostar, ostaje da se nagađa. U rasplitanju ovog Gordijevog čvora, bilo bi umjesno i korisno da se u javnosti čuje moguće objašnjenje novinara Veselka Čerkeza  i njegova saznanja o tome kakva je mogla biti sudbina snimljenog razgovora sa Perišićem na talasima Radio Mostara. Zbog toga su Haški tužioci vjerovatno i odustali da slučaj Sutina i Uborak pridruže već formiranoj optužnici protiv Perišića. Još jedna tužilačka dilema, pomogla je da u Perišićevoj optužnici ne bude zastupljen zločin sa Uborka i Sutine.

Nakon incidenta u Sarajevu i hapšenja predsjednika Alije Izetbegovića od strane vojske, 2. maja 1992. godine u Sarajevu, jugovojska je proglašena stranom silom, nepoželjnom na tlu BiH. Da li je i to bio presudan kamičak na vagi tužilačke procjene može li general Perišić u takvoj situaciji biti odgovorna osoba. U međuvremenu je Karla Del Ponte donijela odluku da se slučaj Sutina i Uborak rasplete u okviru predmeta Vojislavu Šešelju, pa je general Perišić mogao da ostane potpuno netaknut i miran za sve zločine koje je nedvojbeno počinio, ili prouzrokovao, barem po komandnoj odgovornosti, kao prvi čovjek jugovojske u dolini Neretve, kome su definitivno morale biti podređene kako vojne, tako i sve druge - paravojne skupine i samoproglašene milicije.

Više pitanja lebdi nad ovim slučajem neprocesuiranog ratnog zločina. Najprije, kako je uopšte moguće da Tužilaštvo BiH, nakon toliko vremena, nije uspjelo formirati optužnicu kada je svima poznato da je cijeli slučaj ovog masovnog ratnog zločina nad civilima Mostara istražen i dokumentovan, do u najsitnije detalje, već krajem 90.tih godina ? Poznato je da je predmet svojevremeno godinama vodila tadašnja tužiteljica, Vesna Budimir, a prije nekoliko godina aktivno preuzela tužiteljica Remzija Smailagić. U Tužilaštvu BiH, predmet je aktivan a zaveden je pod brojem. T 20 0 KTRZ 0007766 13.

Međutim, novinari i mediji koji su pratili i istraživali ovaj slučaj nikada nisu - čak ni putem press-konferencije, uspjeli prenijeti žrtvama zločina i zainteresovanoj javnosti, barem osnovne informacije o napredovanju istrage o ovom zločinu. U međuvremenu, svjedoci i očevici odlaze sa životne scene. Tužilaštvo je već odavno obaviješteno da neće moći procesuirati i jednog od možda najvažnijih i najodgovornijih aktera zločina – majora JNA, Milana (sina Save) Ugrešić (1950), rođenog u selu Šumetlica (opština Nova Gradiška). Ugrešić je, navodno, umro još 25.08.2004.godine, pa je protiv njega obustavljena istraga zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti.

Tužilački tim iz Sarajeva nedvojbeno ima tešku poziciju, imajući u vidu da su brojni akteri ovog nezapamćenog zločina nad civilima u Mostaru, godinama nedostupni bh.pravosuđu. Najveći broj njih definitivno živi u Srbiji, punih 26 godina netaknut od istraga. Žrtve iz familija pobijenih, načinili su precizne informacije i uvid u pozicije aktera koji su odavno osumnjičeni za odvođenja i ubistva civila. Ni jedan od potencijalno osumnjičenih, nije se od rata naovamo, pojavljivao u rodnom mjestu - Sutini, Vrapčićima, Bijelom polju... I tu se, posebno među rodbinom ubijenih, stalno i iznova vrti pitanje; nije li tako monstruozan masovni zločin iz nekih srpskih centara političke i vojne moći, zapravo i osmišljen kako bi se – zauvijek, pod zemlju zakopala svaka ideja o povratku Srba u dolinu Neretve, kao trajni biljeg suludih planova o teritorijalnim razgraničenjima na ekskluzivno „naše“ i „njihove“ teritorije koje je podrazumijevalo surova etnička čišćenja. Ukoliko ovakvo tumačenje može da stoji - samo je težak i neoprostiv zločin morao biti prethodnica takvih dugoročnih promašenih političkih projekcija.

Teško je reći da li su za potencijalno osumnjičene osobe, recimo - putem međunarodne pravne pomoći (između Srbije i BiH), zatražene istražne i tužilačke asistencije. Ako jesu, javnost bi konačno morala znati kako su se u ovom slučaju ponašali pravosudni organi Srbije. Da li je službeni Beograd pokazivao kooperativnost prema zahtjevima bh-pravosuđa, kakvu i koliku ? Ako se takva inicijativa (još) nije dogodila, to bi moralo biti shvaćeno kao dodatni debakl bh. pravosuđa i otvorenih pravnih pitanja među susjednim državama. Na žalost, veo misterije zasad još pokriva žalosnu i tragičnu mostarsku ratnu priču. Umjesto da o zločinu u Sutini i Uborku bruji i zvoni cijela regija, sve dok se – kao i u svim drugim slučajevima najtežih ratnih zločina – sve stvari ne istjeraju na čistac, u javnosti dominira velika i nepodnošljiva lakoća zaborava, nezainteresovanost i šutnja.

Hoće li zaista krvavi pir iz davne 1992.godine sa mostarskih stratišta Uborka i Sutine, ostati nekažnjen ?

(Vijesti.ba)