Uborak i Sutina su prvi i najveći masovni zločini u Mostaru i Hercegovini

Nekažnjeni masakri u Mostaru

30 godina čekanja na spomen-obilježje

Masakri u Uborku i Sutini kod Mostara tokom sukoba 1990-ih bili su prvi i najveći ratni zločini na području Hercegovine. U prvom dijelu trodijelnog serijala, svjedoci se prisjećaju pogubljenja u kojima je ubijeno 114 ljudi.

U utorak, 2. februara 2010. godine, tačno u 9.10 časova, zaštićeni svedok VS-1067 ušao je u sudnicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, gdje se sudilo lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju.

Šešelj je procesuiran za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u različitim regijama Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije u periodu od 1992. do 1995. godine.

Među tim zločinima su bili i masakri u Uborku i Sutini, dvije lokacije sjeverno od grada Mostara na području Hercegovine, gdje je 13. juna 1992. godine pogubljeno 114 civila.

Nasilje iz 1992. godine u Mostaru je relativno nepoznato u širem narativu sukoba u BiH. O tome se vrlo malo pisalo, vrlo malo je istraživano, a skoro niko nikada nije procesuiran. Iako je tokom dvomjesečne opsade Mostara koju je predvodila Jugoslavenska narodna armija (JNA), general JNA Momčilo Perišić ostavio grad razorenim, ovo razaranje nije uvršteno u Perišićevu optužnicu kada je procesuiran pred MKSJ.

Rad MKSJ-a pomogao je da se utvrde činjenice, hronologije i ko je odgovoran za zločine tokom rata u BiH. Svjedočenja data Tribunalu takođe su mogli utvrditi detalje o manje poznatim događajima, poput masakra u Uborku i Sutini.

Iz iskaza svjedoka VS-1067 otkriveni su potpuno zanemareni aspekti nasilja na području Hercegovine. Ispostavilo se da je VS-1067 bio vojnik JNA stacioniran u Mostaru, gdje je i rođen. Tokom svjedočenja pokazao je da dobro poznaje grad i njegovu okolinu, kao i mnoge mještane uključene u događaje i zločine o kojima je svjedočio. Naveo ih je po imenima i profesijama, ponekad čak dodajući i neku ličnu anegdotu.

Ono što se može saznati iz njegovog svjedočenja jeste da je, uprkos činjenici da je oružani sukob u BiH zvanično počeo u proljeće 1992. godine, već 1991. godina donijela dosta promjena u živote Hercegovaca dolaskom oko 30.000 rezervista JNA na području oko Mostara i korištenje njegove lokalne zračne baze u napadima JNA na Dubrovnik.

U oktobru 1991. godine, JNA, na putu ka opsadi Dubrovnika, napala je i hercegovačko selo Ravno i potpuno ga uništila. Stanovnici sela, većinom hrvatske nacionalnosti, bili su ili pobijeni ili deportovani u Trebinju. Ovo je bio prvi čin rata na tlu BiH, koji ostaje uglavnom nepoznat i nikada nije opisan kao početak rata.

Uništenje sela Ravno naglašava kako se situacija u Hercegovini pogoršavala, uz  postavljanje blokada na putevima i povećanje tenzija između lokalnog hrvatskog stanovništva i hrvatskih oružanih formacija, s jedne, i JNA, koja je bila pod srpskom kontrolom, s druge strane.

Roko Markovina u svojoj knjizi „Mostar: dolazi rat“ opširno opisuje atmosferu u ovom gradu u jesen i zimu 1991. godine i višestruke susrete predstavnika svih političkih stranaka u gradu i vojnih vlasti. Praktično na svim sastancima govorilo se o tenzijama između lokalnog stanovništva i rezervista JNA, te sigurnosnim problemima koje su provocirali rezervisti, koji su sve više vršili pritisak na civile i prijetili im.

Civili su se plašili novih rezervista jer su izgledali i ponašali se kao da su van kontrole. Knjiga Markovine i svjedočenje VS-1067 opisuju ih kao prljave, sa dugim bradama, često pijane i nepristojne.

Ti rezervisti „van kontrole“ bili su pripadnici JNA koji su bili lojalni Vojislavu Šešelju. Malo-pomalo oni su nametnuli svoju vlast u Mostaru, koji je već krajem 1991. godine, prema VS-1067, bio u haotičnoj situaciji i bio je poluokupiran od strane JNA.

Do proljeća 1992. situacija se još više pogoršala. VS-1067 je rekao da su do tada snajperisti već bili u supermarketu Razvitak u blizini centralnog mostarskog trga Musala, odakle se vidi gotovo čitav grad. Svjedok je istakao kontrast između situacije unutar Mostara, gdje je vladao haos, i van njega, gdje je Perišić održavao disciplinu svojih vojnika i gdje se činilo da je situacija pod kontrolom, makar i napeta.

Sukobi između Hrvatskih obrambenih snaga, odnosno paramilitarne HOS, i JNA, bili su sve češći, dok su lokalni članovi Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića, podigli barikade na sjevernom ulazu u grad. Ispred Sjevernog logora JNA u Mostaru 3. aprila 1992. godine eksplodirao je kamion, pri čemu je pričinjena velika šteta, posebno u naselju Zalik sa druge strane puta.

Nakon izlaska iz tunela Salakovac iz Sarajeva, otvara se nepregledni pogled na dolinu Neretve, dok put vodi dalje prema Mostaru, preko Potoka, Bjelog Polja, Vrapčića, Uborka, Sutine i na kraju Zalika na samom ulazu u grad.

Fabrika pamuka Đuro Salaj nalazila se u Vrapčićima, usred poljoprivredne nizine. Značajan broj stanovnika obližnjih sela i naseljenih mjesta bio je zaposlen u fabrici, što je takođe doprinjelo izgradnji velikog broja stambenih objekata u okolini.

Fabrika je u proljeće 1992. dijelom pretvorena u zatvor. Odmah nakon 3. aprila, novi rezervisti JNA stacionirani u Mostaru počeli su kupiti civile nesrpske nacionalnosti, dok su civile srpske nacionalnosti izvan Mostara, u Zapadnoj Hercegovini, koja je bila pod kontrolom HOS-a i Hrvatskog vijeće obrane (HVO), počeli deportirati, hapsiti ili internirati u razne zatvore i logore. Među tim logorima bio je i logor Dretelj, gdje je HVO godinu dana kasnije počelo internirati, mučiti i ubijati civile bošnjačke i srpske nacionalnosti.

Kako je u svom iskazu objasnio svjedok VS-1067, tenzije između hrvatskih oružanih formacija i JNA dodatno su porasle nakon što je Perišić počeo metodično bombardirati Mostar. Dva mjeseca JNA i novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) gađali su civilne stanove, infrastrukturu, vjerske objekte i mostove. Civili su se od početka aprila počeli skrivati u podrumima i nuklearnim skloništima.

Svjedok Redžep Karišik je tokom svog svjedočenja na suđenju Vojislavu Šešelju u MKSJ-u 2008. godine objasnio da su civili hapšeni, a muškarci odvođeni da čiste puteve, sakupljaju smeće i čuvaju rovove. Karišik je rekao i da su tela bila usred Titove ulice, glavnog puta u istočnom delu grada, koji je do tada već bio pod kontrolom rezervista JNA i pripadnika srpskih oružanih formacija lojalnih Šešelju.

Svjedok VS-1067 je opisao pljačke, premlaćivanja i silovanja širom istočnog dijela Mostara, koji je bio pod kontrolom srpskih ekstremista nad kojima, kako se činilo, JNA nije imala ovlasti.

Nakon dva mjeseca okupacije i granatiranja, JNA se pripremala za povlačenje sa područja Mostara i ustupanje naoružanja novoosnovanoj VRS. Mostar je do tada bio teško oštećen grad. Svi njegovi mostovi preko rijeke Neretve su uništeni osim znamenitog Starog mosta koji je pretrpio oštećenja. Stari grad Mostar, džamije i razni dijelovi osmanskog naslijeđa uništeni su ili oštećeni. Fabrike su bile rasturene, infrastruktura spaljena. Do junu 1992. godine, Mostar je već postao sjena nekadašnjeg grada.

Oružane snage bosanskih Hrvata, koje su se sada ujedinile pod jednim komandantom, 7. juna 1992. su pokrenule operaciju „Čagalj“. Operacija je imala za cilj oslobađanje svih puteva oko Dubrovnika i ostatka Hercegovine od srpske kontrole. Dio kampanje za oslobađanje Mostara nazvan je „Lipanjske zore“, a hrvatske snage su u grad stigle 11. juna 1992. godine.

VS-1067 se 13. juna sa prijateljem vratio sa dužnosti i zatekao veliku uzburkanost u Sjevernom logoru, gdje su se nalazile trupe JNA. Diverzantska jedinica novoformirane Armije BiH pokušala je da uđe u prostorije, a borbe su bile oštre, rekao je on MKSJ. Vojnici JNA i Šešeljevci su potom zatočili lokalne civile.

„Prišla mi je jedna žena i rekla da su joj odveli sina Nedžada Bencu, da su ga odveli i da je (zatvoren) negdje u svlačionicama (na fudbalskom stadionu FK Lokomotiva) u Vrapčićima. Međutim, sve je više ljudi dolazilo tamo i govorilo da su im odvedeni muževi, djeca itd. Onda smo Borislav Janjić i ja otišli da tražimo te ljude”, objasnio je VS-1067 u svom iskazu.

Kada je VS-1067 stigao u svlačionice na malom stadionu u Vrapčićima, zatekao je mnogo zatočenih civila, ali ne i Nedžada Bencu. Jedan od zatočenika je VS-1067 rekao da je jedna grupa civila već odvedena na nekoliko kilometara udaljenoj deponiju smeća u Uborku.

Nakon kraće verbalne svađe sa članovima Šešeljeve SRS koji su se ponašali kao da su zaduženi za to improvizovano mesto za zatočenje na stadionu, VS-1067 i njegov prijatelj odvezli su se do Uborka. Tamo su zatekli 20-ak šešeljevaca sa 20-ak civila.

Dok je VS-1067 prilazio grupi da provjeri da li je Benco među civilima, zaustavio ga je pripadnik srpske oružane formacije i rekao mu: „Nemaš šta tražiti ovdje”.

„Dok smo išli prema autu, spustili su ih u jednu dolinu… Kada smo došli do auta, čuli smo pucnjavu. Ušli smo u auto i pobjegli”, ispričao je VS-1067.

Među civilima koji su držani u svlačionicama na stadionu FK Lokomotiva u Vrapčićima bio je i Redžep Karišik, koji je šest dana ranije tamo prebačen iz upravne zgrade gradskog groblja Sutina. Karišik je u svom iskazu pred MKSJ objasnio da je bilo 37 muškaraca kada je odveden u Vrapčiće i da je za šest dana broj zatočenika, među kojima je bilo i žena, porastao na 90.

Uslovi u pritvoru su bili užasni, svjedočio je on. Sudija Jean-Claude Antonetti, koji je bio predsedavajući sudija na suđenju Šešelju, upitao je Karišika: „Ako sam vas dobro razumio, pili ste jednom u četiri, a jeli jednom u šest dana?“.

U noći 13. juna 1992. godine u 22.30 ispred svlačionica parkirao se bijeli kombi u kojem je ukrcano oko 20 ljudi.

„Nismo znali kuda idemo. Nije to bio asfaltni, već zemljani put… Onda je kombi stao. Čovjek je otvorio vrata, a ljudi koji su bili na kraju su počeli da izlaze. I dok su izlazili, taj čovjek ih je počeo obarati rafalnom paljbom”, ispričao je Karišik.

„Dobro se sjećam da je jedan zatvorenik koji je izašao rekao (jednom od onih koji su ih zarobili): ‘Dragane, znamo se. Znamo se 30 godina.’ A on ga je samo upucao”.

Karišik je preživio masakr jer nije mogao da ustane i izađe iz kamiona. Vraćen je u upravne prostorije gradskog groblja Sutina i vezan lisicama za radijator. Uspio je pobjeći tako što je slomio lisice i izašao kroz prozor.

U jami pored Neretve, 150 metara udaljenoj od groblja Sutina, 16. juna 1992. godine pronađena je prva masovna grobnica u BiH. U njoj se nalazilo 26 tijela, koja su odmah ekshumirana, zahvaljujući Admiru Bolobanu, koji je preživio streljanje tako što se nekoliko dana skrivao u žbunju pored rijeke, a kasnije je o tome obavijestio policiju. Druga masovna grobnica na deponiji u Uborku ekshumirana je 28. avgusta 1992. godine. U njoj je bilo 88 tijela.

Masakri u Uborku i Sutini bili su prvi masovni zločini rata u Hercegovini, a grobnice koje su tamo pronađene, prve masovne grobnice u zemlji. Karišik je postao ključni svjedok, pomažući u identifikaciji žrtava i utvrđivanju i rekonstituisanju činjenica. Kasnije je davao intervjue novinarima i svjedočio protiv Šešelja.

Ali Šešelj je na kraju oslobođen optužbi za odgovornost za zločine u Uborku i Sutini. Trideset godina kasnije, niko nije osuđen za ova ubistva, niti za razaranje Mostara 1992. godine.

Drugi dio trodijelnоg serijаla Aline Cateux o masakrima u Uborku i Sutini bit će objavljen u utorak.

Adnin Hasić govori veoma smireno. Na pitanje o radu Udruženja porodica stradalih u Uborku i Sutini, njegovi odgovori su artikulisani i precizni. Svojom pričom, Hasić, predsjednik ovog Udruženja, odmotava niz informacija, detalja, datuma, imena, lokacija i brojeva vezanih za ono što je trebalo da bude slučaj Uborak i Sutina, da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ikada otvorilo ijedan.

Ukupno 114 civila pogubljeno je 13. juna 1992. na deponiji u Uborku i u blizini groblja u Sutini. Za ove masakre još niko nije osuđen. Lider Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj oslobođen je svake odgovornosti za ova ubistva od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.

Hasićevi roditelji ubijeni su na deponiji u Uborku. „Mi smo u to vrijeme bili djeca, nismo ništa mogli uraditi  i nismo ništa znali niti razumjeli”, kaže on.

Dok pravosudne institucije koje su navodno odgovorne za rješavanje ovakvih zločina čine toliko malo da izgleda kao da napredka nema, preživjeli ratnih zločina u BiH postali su eksperti za vlastite slučajeve.

Dok objašnjava djelovanja svog Udruženja, Hasić spominje posjetu Memorijalnom centru Srebrenica, gdje se susreo sa direktorom centra Emirom Suljagićem i predstavnicima Udruženja Majke Srebrenice na čijem je čelu Munira Subašić. Postoji osjećaj zajedništva između ove dvije grupe preživjelih jer su uglavnom vodile borbu za pravdu za ratne zločine u kojima su izgubile članove porodica, muževe ili roditelje. „Ono što su oni uradili za Srebrenicu, mi radimo za Uborak i Sutinu”, ističe Hasić.

Neposredno nakon rata, Žene Srebrenice i Majke Srebrenice postale su aktivistkinje ekspertkinje koje su se zalagale za akciju. Kada ekshumacije nisu napredovale, predsjednica Žene Srebrenice Hajra Ćatić i ostali organizovali su kolektivne ekspedicije u šumama oko Srebrenice kako bi prikupili kosti i lične stvari žrtava.

Vlada BiH u početku nije imala namjeru komemorirati genocid iz 1995. u općini Srebrenica, koja se nalazi u entitetu Republika Srpska, već je htjela da podigne spomenik u Kladnju, preko entitetske granične linije u Federaciji BiH.

I ponovo je upravo Ćatić, zajedno sa Sabahetom Fejzić, Hasanom Nuhanovićem i mnogim drugima, organizovala prvu komemoraciju 1999. godine u bivšoj bazi mirovnih snaga UN-a u Potočarima kod Srebrenice, gdje su se civili sklonili 11. jula 1995. godine kada je grad pao u ruke Vojske Republike Srpske (VRS) na čelu sa Ratkom Mladićem. Oni su vodili uspješnu kampanju obilježavanja godišnjice genocida tamo gdje se on dogodio; u Memorijalnom centru Srebrenica, u Potočarima, gdje se danas nalaze grobovi žrtava.

Adnin Hasić ima enciklopedijsko znanje o zločinima u Uborku i Sutini. „Da ste slušali moje izjave od prije 15 godina, vidjeli biste da mi nedostaju informacije, da postoje stvari kojih nisam bio svjestan. Mnogo sam napredovao, mnogo naučio”, naglašava on. „I sve dok sam živ, nastavit ću raditi na obilježavanju sjećanja i pravde“.

Dok Hasić nabraja mukotrpne korake preduzete tokom 17 godina rada Udruženja, koje je osnovano 2005. godine, postaje jasno da proces traženja pravde zahtijeva ogromno strpljenje i upornost.

„Moramo učiniti sve kako bi se sjećali žrtava Uborka i Sutine. Ovo je prvi i najveći ratni zločin u Hercegovini, prve dvije masovne grobnice ekshumirane u Bosni i Hercegovini. Ekshumirani su odmah tokom rata … Ostale masovne grobnice u zemlji su pronađene i ekshumirane nakon rata”, objašnjava on.

Mnogo je specifičnih aspekata masakra u Uborku i Sutini. Hasić ističe važnost činjenice da su žrtve različite nacionalnosti – 85 Bošnjaka i 29 Hrvata.

„Ovo je jedinstveno u zemlji“, kaže on. Iz raznih sela sjeverno od Mostara, te iz gradskih naselja Carina i Zalik odvedeno je 114 civilnih žrtava.

Iako su masovne grobnice ekshumirane, žrtve identifikovane i iskazi prikupljeni, u BiH nikada nije pokrenut nijedan slučaj kako bi odgovorni za ovaj masakr bili procesuirani. Trideset godina kasnije, uprkos tome što su poznata imena osumnjičenih – od kojih je 12 preminulo nakon 1992. – porodice žrtava i dalje čekaju sudski epilog.

„Predmet je formiran u martu 1993. godine od strane Vojnog suda HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) u Mostaru, ali se vrlo malo šta dogodilo”, objašnjava Hasić.

Ipak, on je uvjeren da će pravda na kraju pobijediti. „Znamo da postoji opći problem sa pravosuđem u Bosni i Hercegovini, ali ja sam legalista i želim vjerovati u svoje institucije”, naglašava on.

Nedavni događaji dali su mu razlog da se nada napretku. „Krajem prošle godine uhapšeno je devet bivših pripadnika VRS-a, jedan je još bio u aktivnoj službi u Oružanim snagama BiH, a jedan od njih je bio Damir Miskin”, navodi on.

Tužilaštvo BiH je u januaru 2022. godine podiglo optužnicu za ratni zločin protiv Damira Miskina, rođenog u Mostaru 1968. godine. Miskin, bivši pripadnik 5. bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, optužen je za silovanje.

Priznao je učešće u zločinu i zaključio nagodbu sa Sudom BiH. Tužilaštvo se konsultovalo sa porodicom žrtve, koja više nije živa, i oni su pristali na dogovor. Miskin je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine koju trenutno izdržava u kućnom pritvoru.

Još jedan osumnjičeni za masakre u Uborku i Sutini, Mladen Kandić, rezervista mostarske milicije,  optužen je u februaru zajedno sa još osam pripadnika VRS-a za zločine počinjene na području Nevesinja, nedaleko od Mostara.

Optužnica ih tereti za zločine protiv čovječnosti, odnosno u njoj se navodi da su odgovorni za smrt preko 100 ljudi sa područja Nevesinja, među kojima su bile i žene i djeca, nedugo nakon ubistava u Uborku i Sutini.

„Nadamo se da će sud uvesti Uborak i Sutinu u ovaj slučaj o Nevesinju koji se dogodio nešto manje od dvije sedmice nakon toga u junu 1992. godine”, rekao je Hasić.

Ali postoji trka s vremenom kako bi se postigla pravda jer osumnjičeni, koji su već ostarili, umiru bez procesuiranja, a umiru i preživjeli i porodice žrtava bez da dočekaju pravdu. Preživjeli Redžep Karišik, koji je svjedočio pred MKSJ na suđenju lideru Šešelju, preminuo je u decembru 2021. nakon 30 godina borbe za pravdu.

Karišikovo svedočenje u Hagu u slučaju Šešelj otkrilo je poteškoće sa kojima su se svedoci suočavali u pojavljivanju pred Tribunalom bez pripreme i bez ikakve podrške. U jednom kasnijem intervjuu Karišik je izjavio: „Iz dana u dan nađete se u sudu. Zovu vas, kažu da morate ići i to je to. Niko ništa ne objašnjava”. Njegova konfrontacija sa Šešeljem na sudu bila je oštra, a komunikavija sa sudijama teška –  Karišika su često podsećali da mu nedostaju fokus i preciznost.

Još jedan preživjeli koji je svjedočio na Šešeljevom suđenju, Fahrudin Bilić, suočio se sa istim poteškoćama na sudu kao i Karišik u smislu fokusiranosti i preciznosti. Bilić, moler iz mostarskog naselja Zalik, 13. juna 1992. godine odveden je u upravne objekte gradskog groblja Sutina. Zatvoren je u atomskom skloništu u Zaliku od ljudi koji su, kako ih je opisao, bili mješavina Šešeljevaca i pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Bilićevo svjedočenje opisuje život u skloništu i odnose sa nekim lokalnim Srbima, članovima SRS-a, koji su od komšija postali mučitelji. To je omogućilo da se shvati šta se dogodilo s civilima odvedenim na groblju u Sutini, uslovi u zatočeništvu i način na koji su izvršena pogubljenja. Bilić je na kraju pobjegao zahvaljujući lokalnom Srbinu kojeg je on imenovao kao Boro, za kojeg je rekao da je živio odmah iza groblja.

Iako je to najveći ratni zločin počinjen u Hercegovini, ubistva u Uborku i Sutini nisu glavna tema u arhivama MKSJ-a. Velika većina svedočenja o masakrima vezana je za slučaj Šešelj. Oni su u suštini usmjereni na dokazivanju veze između članova SRS-a, Šešeljevaca i masakra.

Međutim, svjedočenja daju i detalje koji upotpunjuju sliku Mostara u ratu i načina na koji su civili preživjeli. Osim toga, spominju se i imena ljudi za koje svjedoci navode da su umiješani u zločine na Uborku i Sutini. Mnogi su bili lokalni članovi Srpske demokratske stranke, čiji je osnivač Radovan Karadžić, koji su zajedno sa Šešeljevcima navodno učestvovali u hapšenjima, mučenjima i pogubljenjima. Čini se da ova lica nikada nisu saslušana niti procesuirana.

To znači da bi se arhive MKSJ-a mogle koristiti kao moćno sredstvo protiv nekažnjivosti. Oni takođe, kako pokazuje Bilićevo svjedočenje, nude primjere solidarnosti u vremenima nasilja.

Arhive pokazuju mnoštvo aktera koji su bili uključeni u masakre u Uborku i Sutini i potpuni kontekst u kojem su se dogodili, te razotkrivaju različite aspekte rata u Mostaru 1992. koji su uglavnom bili nevidljivi. Oni pružaju jedinstven resurs za svakog istraživača koji želi da prouči ove zločine i daju širu i mnogo precizniju sliku onoga što se dogodilo u Hercegovini 1992. godine, poglavlje rata koje je generalno zanemareno.

Smješteno u ulici Liska, okrenut prema mostarskoj psihijatrijskoj bolnici, ovo mjesto ima više naziva: Liska harem, Liska park, Liska groblje. Prije rata, tu se nalazio park, ali je 1992. godine kada su Jugoslovenska narodna armija (JNA) i ekstremističke srpske jedinice opkolile i bombardovale Mostar, pretvoreno je u groblje. Tu su zajedno sahranjene žrtve svih nacionalnosti.

Nakon Vašingtonskog sporazuma potpisanog 1994. godine, kojim je okončan sukob na ovom području između oružanih snaga bosanskih Hrvata i Armije BiH, Mostar je postao podijeljen grad sa dvije općine i centralnom zonom. Rasprava o tome ko treba da ima kontrolu nad grobljem Liska bila je izuzetno napeta, jer se ono nalazi nedaleko od Bulevara revolucije, nekadašnje linije fronta.

Uprkos zahtjevima da groblje bude dio centralne zone kojom zajednički upravljaju Stranka demokratske akcije (SDA) i HDZ BiH, odlučeno je da ono pripadne zapadnom dijelu grada u kojem dominiraju Hrvati. Zbog toga se mislilo da će groblje odmah postati nedostupno Bošnjacima.

Porodice Bošnjaka sahranjenih na groblju Liska su 10. februara 1997. godine, na dan Bajrama došle na ovo mjesto da posjete grobove svojih najmilijih. Međutim, napali su ih pripadnici specijalne policije bosanskih Hrvata koji su upotrijebili palice, da bi zatim, dok su se porodice povlačili prema Bulevaru revolucije, policija na njih otvorila vatru i ubila Refika Suljemanovića i ranila još nekoliko ljudi.

Liska, dugo poznata kao „zajedničko groblje“, je sporan prostor u gradu. Vodile su se razne kampanje za ekshumaciju posmrtnih ostataka pokopanih žrtava rata i njihovo ponovno sahranjivanje na drugim grobljima. Ove kampanje su uvijek pokretali političari, ne porodice poginulih.

Groblje je sada zapušteno. Nema ograde ni ikakvog znaka. Pored grobova se nalaze kontejneri za smeće. Kroz groblje prolazi mala staza kojom ljudi hodaju, automobili se parkiraju pored grobova, a samo mjesto je generalno prljavo. Groblje se ne održava jer su tu „zajedno sahranjeni ljudi (različitih nacionalnosti), to je problem njima, političarima“, kaže Željka (ovo nije njeno pravo ime), čiji je brat sahranjen na Lisci.

Liska je ostala u lošem stanju i nakon poslijeratnog ponovnog ujedinjenja grada,  koje je u martu 2004. nametnuo tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, i redovno je na meti etnonacionalističkih političara.

„Ideja u vezi s Liskom” gradonačelnika Kordića, najavljena u avgustu, je da se svi posmrtni ostaci ekshumiraju i izgradi spomenik svim civilnim žrtvama Mostara. Gradonačelnik je znao da će takav stav isprovocirati reakcije, pogotovo što porodice sahranjenih prethodno nisu konsultovane niti upozorene. Njegova najava, uoči izborne kampanje, izazvala je široke reakcije javnosti u gradu.

S druge strane, pozdravljen je dogovor između općinskih vlasti i udruženja žrtava da 13. juni bude proglašen Danom civilnih žrtava rata u Mostaru, kao i planovi za izgradnju spomenika civilnim žrtvama. „Mislimo da je to veoma važno za porodice, za grad”, kaže Adnin Hasić iz Udruženja porodica stradalih u Uborku i Sutini.

Udruženje predstavlja porodice 114 civila ubijenih 13. juna 1992. godine na deponiji u Uborku i u blizini groblja u Sutini; žrtve ubistava, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, su nakon ubistava zajedno pokopane u masovne grobnice. Niko još nije osuđen za ove masakre.

„Mislim da zato što je u masovnim grobnicama bilo žrtava hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, Uborak i Sutina mogu biti spona između svih u gradu”, naglašava Hasić.

Ali spomen-obilježja u Mostaru su, još od 1992. godine, predmet žestokih debata i meta vandalizma. Najpoznatije takvo spomen-obilježje je verovatno Partizansko groblje, antifašistički memorijalni kompleks, remek djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Redovno je vandalizirano, ispisivano grafitima a nedavno je i djelimično srušen kada je 700 nadgrobnih spomenika sistematski razbijeno u komade.

Svako antifašističko spomen-obilježje, koje se nalazi u zapadnom dijelu grada, je ili potpuno uništeno tokom rata 1992-95. ili djelimično oštećeno, a u nekim slučajevima renovirano pa potom ponovo oskrnavljeno.

Na meti su takođe bili i spomenici vezani za rat 1990-ih. Spomen-obilježje pored zgrade općine Mostar, podignuto u znak sjećanja na poginule borce Armije BiH koji su branili grad, srušeno je samo nekoliko sati nakon postavljanja. Nikada nije obnovljeno, već leži u komadima uz nekadašnji Bulevar revolucije, koji se danas zove Bulevar hrvatskih branitelja.

Memoralizacija u Mostaru, kao i u drugim dijelovima BiH, je složeno pitanje. Ono je dodatno iskoplikovano podjelom grada i radikalnom etnonacionalnom politikom sjećanja, što predstavlja ogromnu prepreku uspostavljanju bilo kakvog zajedničkog vokabulara o sukobu.

1. Alibegović Džafer, 1941.
2. Hodžić Hasan,
3. Kuko Senad, 1956.
4. Alić Meho, 1962.
5. Isić Safet, 1953.
6. Mandarić Ljubo, 1936.
7. Japalak Ibrahim, 1939.
8. Manjura Mehmed, 1938.
9. Bajgorić Tofik, 1946
10. Benca Nedžad, 1970.
11. Japalak Salko, 1927.
12. Marić Ramo, 1966.
13. Bislim Bislimaj, 1940.
14. Jazvin Salih, 1924.
15. Mezit Enes, 1960.
16. Blažević Stjepan, 1944.
17. Jerkić Vice, 1937.
18. Merdžo Martin, 1922.
19. Mihalj Marko, 1929.
20. Boloban Redžep, 1940.
21. Juklo Enes, 1968.
22. Bošković Dane, 1941.
23. Juklo Jasmin, 1975.
24. Mihalj Stjepan, 1925.
25. Brekalo Hava, 1914.
26. Juklo Mirzo, 1965.
27. Mikulić Dragica, 1938.
28. Bubalo Husein, 1936.
29. Bušić Stipe, 1948.
30. Jurčić Krešimir, 1930.
31. Miletić Ilija, 1945.
32. Jurić Danica, 1949.
33. Mrkonjić Šemsudin, 1947.
34. Čarapina Miro,
35. Jurić Jelka, 1940.
36. Nuhić Mujo, 1931.
37. Carapina Petar, 1926.
38. Jurić Mario, 1968.
39. Omanović Alija, 1928.
40. Čatić Mirsad, 1950.
41. Coric Hajro, 1950.
42. Kaniža Jusuf, 1928.
43. Omanović Bajro, 1945.
44. Omerika Hajdar, 1942.
45. Karabeg Salih, 1943.
46. Corić Himzo, 1958.
47. Karačević Zurahid, 1948.
48. Omerika Senad, 1977.
49. Corić Smajo, 1930.
50. Kasalo Adis, 1963.
51. Osmanović Enver, 1955.
52. Čuljak Štefa, 1932.
53. Kasalo Aid, 1961.
54. Kasalo Hasan, 1929.
55. Pehar Ivica, 1953.
56. Pehilj Mujo, 1945.
57. Delagić Admir, 1970.
58. Delalić Fadil, 1936.
59. Kelecija Ibro, 1932.
60. Polčić Bečir, 1941.
61. Delić Fuad, 1946.
62. Kelecija Salko, 1953.
63. Prskalo Dragan,
64. Dumpor Omer, 1958.
65. Dužević Mile, 1926.
66. Klepo Ferid, 1949.
67. Prskalo Ivan, 1936.
68. Kokotović Željko, 1968.
69. Puce Mustafa, 1961.
70. Kordić Ljubo, 1921.
71. Gubeljić Zaim, 1932.
72. Puzić Sead-Caco, 1949.
73. Hadžihajdić Hamdija, 1937.
74. Kordić Mara, 1923.
75. Rahimić Bećir, 1944.
76. Hadžihajdić Senad, 1970.
77. Kospo Asim, 1934.
78. Rahimić Mehmed, 1946.
79. Hajrizaj Bajram, 1940.
80. Kremo Husein, 1925,
81. Rahimić Semir, 1953.
82. Hasić Omer, 1953.
83. Kuko Ibro, 1956.
84. Raić Francika, 1958.
85. Rozić Ante, 1935.
86. Hasić Tidža, 1957.
87. Kuko Ramo, 1930.
88. Rozić Petar, 1918.
89. Salčin Enver, 1947.
90. Salčin Nedžad, 1953.
91. Salčin Osman, 1922.
92. Sefić Edin, 1952.
93. Sefić Saša, 1970.
94. Selak Ekrem, 1949.
95. Simidžija Muhamed, 1955.
96. Simidžija Murat, 1952.
97. Sinanović Bego, 1943.
98. Slipičević Esad, 1950.
99. Smajić Hajdo, 1938.
100. Stanić Hajrudin Hajro, 1949.
101. Sakrak Ferid, 1954.
102. Sestić Miralem, 1952.
103. Skegro Sofija, 1940.
104. Skrelja Ibrahim, 1957.
105. Šunjić Ivan,
106. Turkić Salko, 1934.
107. Zadro Petar, 1916.
108. Zovko Duro, 1928.
109. Zukić Mehmed, 1938.
110. N.N.
111. N.N.
112. N.N.
113. N.N.
114. N.N.

Kao i u pravnim slučajevima, preživjeli i porodice žrtava djelovali su kao predvodnici borbe za obilježavanje zločina. Međutim, više su nailazili na ravnodušnost nego na protivljenje. Istina je da Uborak i Sutina nisu bili dio prioriteta nijedne etnonacionalističke sile u gradu, jer nijedna od njih nije mogla pravilno prisvojiti masakre za vlastitu političku ili izbornu upotrebu. Multietnički karakter žrtava masakra nije se uklapao ni u jedan od etnonacionalističkih narativa rata u Mostaru, pa ih bivše zaraćene strane nisu mogle iskoristiti kao dio svog prisvajanja ratne memorijalizacije.

Sukob u Mostaru 1992. godine takođe nije bio prioritet istraživača, koji su se fokusirali na drugi sukob u gradu 1993. godine, kada su snage bosanskih Hrvata srušile simbol grada, Stari most. „Nekako se to (smatra) normalnim”, kaže Branka, 60-godišnja Mostarka čiji su brat i rođak poginuli braneći grad tokom opsade 1992. godine. „Bilo je više žrtava 1993. godine, i logora, svi ti užasi i most naravno. A niko nije zainteresovan za 1992. zbog onoga što se tada desilo srpskim civilima u Hercegovini, ali i u gradu”, dodaje ona, misleći na razne logore u kojima su bili  zatočeni srpski civili i pogubljenja u mostarskom zatvoru.

„Neki ljudi ne žele da se iko sjeća zločina koje su počinili, a drugi ne žele da se iko sjeća da su govorili da su branili grad kada su ga preuzimali“ zaključuje Branka.

U junu 1992. godine, kada su se JNA i Vojska Republike Srpske (VRS) povukle iz Mostara, kontrolu nad gradom su preuzeli Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Njihov prvi čin odmazde bilo je uništenje Svete Trojice, srpske pravoslavne crkve, jednog od najvažnijih simbola grada. Ovaj čin razaranja dogodio se istovremeno sa otkrivanjem masovne grobnice u Sutini. U međuvremenu, srpski civili su napuštali Mostar u strahu od odmazde ili, u nekim slučajevima, u strahu od pravde.

Adnin Hasić ističe da je „ključno da se pamti sjećanje na sve žrtve grada”.

„Ove godine uspjeli smo obilježiti zločine počinjene u Rastanima 24. avgusta 1993. godine. To je potpuno zaboravljeno”, objašnjava Hasić. Njegov 12-godišnji rođak ubijen je u selu Rastani, zajedno sa još 23 civila i sedam nenaoružanih pripadnika Armije BiH, od strane HVO-a i njegove Kaznene bojne predvođene Mladenom Naletilićem Tutom.

U arhivi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Rastani se spominju jedino u presudi Haškog suda Naletiliću i oficiru Kaznene bojne Vinku Martinoviću, a tiče se nasilja koje se tamo dogodilo nakon avgusta 1993. godine. Masakr se ne pominje.

Hasić ističe da mu je obilježavanje sjećanja svakodnevna obaveza i da će to ostati do kraja njegovog života. Ove godine, njegova organizacija posjetila je Muzej genocida i ratnih zločina u Sarajevu: „Imamo izložene predmete o Uborku i Sutini (u sarajevskom muzeju): lisice Redžepa Karišika i ličnu kartu mog pokojnog oca”. Ove godine, po prvi put, Hasić i njegov tim odali su počast pred spomenikom hrvatskih civila ubijenih od strane Armije BiH u Grabovici 1993. godine.

Trideset godina nakon masakra u Uborku i Sutini, ljudi iz Hasićeve generacije, koji su u vrijeme rata bili djeca, preuzeli su na sebe očuvanje sjećanja na žrtve i podršku potencijalnog napredka ka pravdi i procesuiranju zločinaca odgovornih za smrt 114 civila iz Mostara, kao i za druge zločine.

„U Hercegovini, u Mostaru, ima mnogo više neprocesuiranih i potpuno zaboravljenih zločina: Vranica, Žulja, Branjević, a sigurno i zločina počinjenih nad srpskim civilima”, rekao je Hasić.

Zato je, u kontekstu u kojem nisu procesuirani svi zločini počinjeni na tom području, iako su imena žrtava poznata, dogovor između udruženja žrtava i gradskih vlasti da se 13. juna održi godišnja komemoracija i da se konačno izgradi spomen-obilježje, još važniji. „Imaćemo spomenik, negdje u centru grada, sa imenima ljudi (koji su umrli). Ne može biti drugačije. Osam stotina šezdeset civila je poginulo u tako malom gradu. Njihova imena se moraju znati i staviti na spomenik”, naglašava Hasić.

Prije avgustovske najave načelnika Kordića, Hasić je kazao kako je uvjeren da će se općinska uprava adekvatno pobrinuti za ovaj proces: „Ne znamo kada, nemamo rok, ali smo na raspolaganju općini za diskusije o spomeniku”.

Ali Kordićev plan da se ekshumiraju posmrtni ostaci ukopani na groblju Liska i da se na tom mjestu izgradi spomenik svim civilnim žrtvama – bez prethodnik konsultacija ili upozorenja porodicama žrtava – nije naišao na pozitivne reakcije.

Na sastanku koji je prethodio najavi, OSCE je ponudio da finansira obnovu groblja, njegovih ograda i spomenika. OSCE naglašava i da se, u svakom slučaju, ne trebaju davati izjave prije nego što se kontaktiraju porodice. Ali gradonačelnik Kordić je odlučio krenuti svojim putem i najava njegovog plana je ponovo zakomplikovala ovo pitanje.

„Moglo je sve biti jednostavno, bilo je nekoliko prijedloga da se na dostojanstven način rješi pitanje Liske i spomenika civilnim žrtvama, ali ne. To se moralo ispolitizirati”, rekao je Arman Zalihić, član Općinskog vijeća Mostara koji je prisustvovao sastanku općine i OSCE-a. „To je užasno za porodice i sada će za nešto što je moglo biti rješeno za nedelju dana, biti potrebni mjeseci da se rješi“.

Adnin Hasić i porodice žrtava masakra u Uborku i Sutini preporučili su na sastanku sa OSCE-om da se spomenik civilnim žrtvama Mostara podigne na centralnom Španskom trgu ili pored gradske Vijećnice. Hasić za BIRN kaže da njegova organizacija ne podržava ikakvu ekshumaciju sa groblja Liska.

Nekoliko dana nakon Kordićeve izjave, na obilježavanju godišnjice masakra u Grabovici, sjeverno od Mostara, došli su delegacije Udruženja porodica stradalih u Uborku i Sutini i Udruženja civilnih žrtava Mostara, kako bi odali počast svojim sugrađanima čija ubistva nisu procesuirana.

A dok čekaju na spomen-obilježje, preživjeli i porodice žrtava nastavljaju svoj zadatak dostojanstveno.