Deveti maj:

Sjećanje na početak opsade Mostara

od strane hrvatskih fašista

Jedinice HVO-a i Hrvatske vojske napale su Komandu 4. korpusa u zgradi Vranica 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro svim raspoloživim sredstvima. Vranica“ je odmah opkoljena. Tako je na današnji dan počela i opsada grada na Neretvi.

U napadu su učestvovali Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve. Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene Vranice uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost, sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi u Vranici nikad nije došla.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi Vranice odvijala se još jedna drama. Iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su Vranicu prvog dana napada.

Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana.

Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonili u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10. maja pojačali napade na Vranicu i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove.

Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. Predsjednik kućnog savjeta, koji je bio Hrvat huškao je stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomiješali među civile.

U 13 sati 10. maja branioci Vranice podijelili su se u dvije grupe.

Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u Vranicu slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. Njih će kasnije, kako pripadnicima HVO pokazivati predsjednik kućnog savjeta.

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko Vranice još više je stegnut .

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je također da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili Vranicu i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije.

Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonili u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da također izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana,

11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih:

1. Hasana Balića,
2. Aliju Čamu,
3. Dževada Čolića,
4. Senada Čehića,
5. Mimu Grizovića,
6. Vahidina Hasića,
7. Dževada Husića,
8. Zlatka Mehića,
9. Nenada Milojevića,
10. Fahira Penavu,
11. Šefku Pobrića i
12. Nazifa Šarančića.
13. Tog 9. maja zarobljeni su i i ubijen i

Feđa Husković

Nedžad Bajrović.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“.. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.

Istragu na Mašinskom fakultetu vodili su i učestvovali u maltretiranju zarobljenika

Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra..

Suprotno svim standardima ženevskih konvencija, mučki su ubijeni i pokopani na nepoznatu lokaciju sa koje su prebačeni u masovnu grobnicu zvanu ‘Rimski bunar’. Državna komisija za traženje nestalih sasvim slučajno, tragajući za nekim drugim ubijenim istinama, našla je njihova prepolovljena tijela, bez nekih dijelova skeleta i lične stvari.

Pronađena tijela njih desetorice pokopana su na mostarskim Šehitlucima 9. maja 2008. godine.