Zaboravljene žrtve: Nekažnjeni pojedinačni zločini u
tzv. Herceg-Bosni
Zaim Konjhodžić je u Ljubuškom u ljeto 1993. godine čuvao unuke koji su kod njega došli iz Mostara, gdje je rat tada bjesnio. Kada su vojnici došli po njegovog oca, Alija bio je vani, provjeravajući da li mu je brat Sulejman odveden iz kuće u logor.
“Tu je počeo da se nagurava s ocem i govori mu: ‘Moraš poći s nama.’ Ja ih pitam: ‘Imate li vi neki sudski nalog da ga vodite ili šta već?’ Taj meni nepoznati čovjek govori ovom s nadimkom Struja: ‘Ako se budu opirali, pobij ih sve’”, kaže Konjhodžić i sjeća se kako je nepoznati vojnik njegovom ocu rekao: “Okreni se, pogledaj kuću zadnji put.”
Tada je 66-godišnji Zaim posljednji put vidio svoju kuću, a Alija svog oca.
On kaže kako je u stanici Vojne policije tražio informacije o tome zašto mu je otac uhapšen.
“Kažu mi da je kod njega pronađeno oružje. Otac jeste imao oružje, ali ono lovačko, i imao je sve dozvole. Međutim, šta je u pozadini? Oni su njega lovili valjda jer je jedini preživio iz Drugog svjetskog rata kao partizan, i njima je on bio trn u oku”, kaže Alija, koji je kasnije istog dana ponovo u policiji tražio informacije, ali njegov otac nije bio na spiskovima odvedenih.
Deset dana nakon hapšenja, tijelo Zaima Konjhodžića doneseno je u Ljubuški. Alija Konjhodžić kaže kako je dobio informaciju da mu je otac ubijen i da je prevoz posmrtnih ostataka organizovao nekadašnji Zaimov kolega s posla u policiji u Mostaru, gdje je radio. Zaim je sahranjen 12. jula 1993. godine u Ljubuškom.
“On je ubijen vjerovatno dan ili dva nakon što je došao u ‘Heliodrom’ jer ga nismo mogli sahraniti vjerski s obzirom da mu se tijelo počelo raspadati. Ja sam dobio neku poluinformaciju da su ga ubili na ‘Heliodromu’, a tijelo ostavili na Brkanovom brdu i da je to neko navodno prijavio civilnoj policiji”, kaže Alija.
Krv je šikljala do stropa
Pretresno vijeće u predmetu “Prlić i ostali” je zaključilo da je HVO u periodu od 9. maja 1993. do 18. ili 19. aprila 1994. godine u “Heliodromu”, pored ostalih, držao u zatočenju pripadnike Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i muškarce koji nisu bili pripadnici bilo kakvih oružanih snaga.
“Vijeće podsjeća na to da je konstatovalo da su uslovi zatočenja na Heliodromu bili veoma teški i da je HVO zatočenike s Heliodroma odvodio na rad na linijama fronta u opštini Mostar, radi obavljanja poslova kao što su popravke fortifikacija ili sakupljanje tijela poginulih, kao i da je više desetina zatočenika, izloženih vojnom sukobu, poginulo ili bilo ranjeno usljed vatrenih dejstava bilo HVO-a, bilo ABiH”, navodi se u prvostepenoj presudi.
Zatvorenici u ovom logoru bili su psihički i fizički maltretirani, odvođeni su na prisilni rad te su u pojedinim situacijama služili kao živi štit vojsci HVO-a.
Mostarski stomatolog Huso Obradović bio je zatvoren u logoru “Heliodrom” 253 dana. Bio je prisutan kad su Zaima Konjhodžića početkom sedmog mjeseca doveli u ovaj logor, u prostoriju s dvadeset zatvorenika.
“U sobu nama je tad došao čovjek u kasnim šezdesetim godinama. Visok, koščat. Tukli su ga vojni zatvorenici HVO-a koji su bili u prostoriji do naše. Tukli su ga jako, njih pet do šest. Zazivao nas je u pomoć. U jednom trenutku su ga oborili na pod i onda ga je jedan udario nekom drškom po licu. Pukla mu je facijalna arterija i veliki mlaz krvi je počeo šikljati prema stropu. Oni su se valjda prepali toga i otišli su. Ja sam pritrčao i pokušao mu zaustaviti krv, uspio sam nekako kompresijom, i tada sam mu rekao: ‘Pazi, čovječe, kako se ponašaš, ovo je logor.’”
On se sjeća da je Zaima nedugo nakon ovog premlaćivanja vidio posljednji put.
“On je galamio, mislim da nije bio svjestan situacije i gdje je došao. Kasnije smo saznali da su ga doveli iz Ljubuškog”, kaže Obradović i dodaje kako se Zaim kasnije smirio.
“To je bilo poslijepodne, predvečer je ustao i razbio staklo te htio sebi pokidati vene. Čapljinski policajac koji je bio do njega, uhvatio ga je i izbio mu staklo iz ruke. Za desetak minuta došao je Ante Buhovac, koji je bio neki šef straže u ‘Heliodromu’ i odveo ga. Nakon toga mi tog čovjeka nikad više nismo vidjeli. Kasnije smo saznali da ga je porodica ukopala u Ljubuškom”, kaže Obradović.
Kantonalni sud u Mostaru je 2007. osudio nekadašnje čuvare u logoru “Heliodrom” Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca na ukupno sedam godina zbog ratnog zločina protiv zarobljenika i civila. Osuđeni su za maltretiranje zatvorenika, premlaćivanje i prijetnje smrću. Apelacijsko vijeće Vrhovnog suda je po žalbi donijelo pravosnažnu presudu kojom je Marijanović osuđen na dvije i pol godine, a Buhovac na dvije godine zbog ratnog zločina protiv zarobljenika.
Obradović kaže da je želio svjedočiti u Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK).
“Želio sam reći šta sam vidio, međutim tada mi je rečeno da to na sudu ništa ne znači. Buhovac ga je odveo. Da li ga je on ubio, ja ne znam. Ko su bili ti vojnici koji su ga tukli? Ja im imena ne znam. Znam samo jednog pod nadimkom Slavonac. Sve se to odigralo u par sati”, kaže Obradović.
Prema odgovoru iz Tužilaštva HNK-a, u ovoj instituciji se ne vodi predmet za slučaj Zaima Konjhodžića.
Emir Konjhodžić, najstariji sin Zaima Konjhodžića, rat je proveo u opkoljenom Mostaru. Za smrt oca saznao je preko radioamatera. Dešavanja u vezi s ocem prijavio je Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) pod kontrolom tadašnje Republike BiH.
Prema njegovim saznanjima, nekadašnja Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH (AID) preuzela je kompletnu dokumentaciju o dešavanjima u logoru “Heliodrom”.
“Zvanično, ja sam prijavio 1999. godine na ovoj, lijevoj strani (grada Mostara). Od ljudi koji su radili u MUP-u ja sam dobio informaciju da su oni istraživali ‘Heliodrom’, ali da je AID preuzeo dokumentaciju i navodno je proslijedio u Haag. Međutim, što se tiče mog oca, niko nije podnio krivičnu prijavu. Niti je nas iko kontaktirao.”
Iz Tužilaštva BiH su na upit o istrazi o smrti Zaima Konjhodžića odgovorili da se stranke i drugi učesnici obavještavaju u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH.
Emir Konjhodžić kaže da se njegova porodica susrela s podatkom da Zaim Konjhodžić ima dva upisa datuma smrti:
“Kad smo krenuli da završavamo papire oko ostavinske rasprave, vidjeli smo da otac ima dva upisana datuma smrti. Jedan iz 1999. godine, na kojem piše da je umro u ‘Heliodromu’. Po službenoj dužnosti taj datum je brisan. Moja supruga je išla u ‘Đački dom’ da te papire završi kada je iz nekog arhiva dobila papir da je moj otac umro u bolnici 11. jula 1993. godine u 17 sati. Što je nonsens jer, po riječima moga brata koji ga je ukopao, tijelo se već bilo počelo raspadati. Imam osjećaj da se sve radi kako bi se zločini zaboravili a zločinci amnestirali.”
Štefica Galić, danas urednica portala “Tačno.net”, ratni period provela je u Ljubuškom, gdje je radila kao fotograf. Zaima Konjhodžića poznavala je lično, a prisustvovala je i njegovom ukopu, koji je fotografirala.
“Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili, a Salko je preživio dva mjeseca u logoru, a onda s familijom završio u Norveškoj. Kada su Zaimovo tijelo ukopavali 12. jula 1993., tijelo se sigurno već počelo raspadati jer se širio teški miris raspadanja. Tako da ti navodi da je umro u bolnici samo su nastavak zataškavanja onoga što se tačno dogodilo”, kaže ona.
Zajedno sa suprugom Neđom Galićem svjedočila je hapšenjima ljubuških Bošnjaka i deportacijama u logor “Heliodrom” koji su se, kako kaže, masovno počeli dešavati sredinom augusta. Falsificiranjem garantnih pisama nastojali su pomoći komšijama i izvući ih iz logora.
Ona ističe da osim slučaja Zaima Konjhodžića još uvijek nisu procesuirani odgovorni za ubistva Ljubušaka počinjena u periodu od 1992. do 1995. godine.
“Pored Zaima Konjhodžića, za kojeg se ne zna ko ga je ubio, ne zna se ni ko je ubio Ramizu Delalić, Ibru Osmića, Husu Karaila, Miju i Vidu Grbavac. Ja sam se obraćala Tužilaštvu Zapadnohercegovačkog kantona. Rečeno mi je da se vodi istraga za ubistvo Huse Karaila, čiji se predmet vodi kao ‘ratni zločin’ dok se kao ‘obična ubistva’ vode istrage za Miju Grbavca i Ibrahima Osmića. Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti nikad nisu formirani”, kaže Galić.
Prema svjedočenjima u Haškom tribunalu i Sudu BiH, jedan dio ljubuških Bošnjaka je nakon “Heliodroma” prebačen u Vojno-istražni zatvor (VIZ) u Ljubuškom. Ovaj logor bio je smješten kraj porodične kuće Štefice Galić.
“Bilo je ljubuških policajaca koji su pomagali zatvorenim ljudima, dolazili su s njima do naše radnje da ih slikam ili da vide da li je došlo garantno pismo za nekoga od njih”, kaže Galić.
Početkom ove godine počelo je obnovljeno suđenje pred Apelacijskim vijećem Suda BiH za zločine počinjene u Vojno-istražnom zatvoru u Ljubuškom. Prvostepenom presudom iz augusta 2018. Ivan Kraljević osuđen je na dvije godine, Mato Jelčić na godinu i pol, Stojan Odak na sedam, a Vice Bebek i Vinko Radišić na godinu dana zatvora.
Tužilaštvo BiH je u januaru 2014. podiglo optužnicu protiv Ivana Ančića za zločine počinjene na području Čapljine, ali on nije došao na izjašnjenje o krivnji u septembru te godine, a nalazio se u Splitu. Optužnicu protiv Vida Palamete je Državno tužilaštvo podiglo u maju 2014. zbog zločina počinjenih u logoru “Dretelj”. Palameta također nije došao na izjašnjenje o krivnji, koje je bilo zakazano u januaru 2015. godine, i nalazi se također u Hrvatskoj.
Komšije u logoru
Amer Đulić je u logorima “Koštana bolnica” u Stocu, “Dretelj”, “Gabela” i “Heliodrom” proveo ukupno 233 dana. Danas živi u Stocu susrećući se svakodnevno sa osobama koje su ga 1993. godine kao maloljetnika uhapsile, ispitivale i fizički maltretirale u “Koštanoj bolnici”.
Prema njegovim riječima, “Koštana bolnica” predstavljala je lokaciju za sve pripadnike HVO-a koji su se željeli iživljavati na zatvorenim ljudima. U turnusima, ljudi su prozivani na ispitivanja. U okviru ispitivanja ljudi su mučeni, a kako Đulić naglašava, u tome su prednjačile njegove komšije.
“‘Koštana bolnica’ je bila sjedište Vojne policije HVO-a, ali je bila otvorena za sve pripadnike HVO-a koji su željeli da dokazuju snagu i da se iživljavaju na ljudima svezanih ruku”, kaže Đulić.
On je tjeran za zakopava tijela dvojice rođaka koji su bili ubijeni. Kaže da su njega komšije – koje poznaje cijeli život – fizički maltretirale duže od sat vremena, dok ih u tome nije zaustavio pripadnik hrvatske vojske. Đulić kaže da ni danas ne zna ko je čovjek koji mu je spasio život.
Nakon “Koštane bolnice” Amer Đulić je odveden u logor “Dretelj”, nakon toga u logor “Gabela”, da bi na kraju, 22. marta 1994. godine, bio pušten iz logora “Heliodrom”.
Đulić ističe da je prikupio nove dokaze protiv osoba koje smatra odgovornima i koje još uvijek nisu procesuirane. Objedinio ih je kao krivičnu prijavu te je prije dvije godine poslao na adresu Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona.
“Meni je rečeno da prikupim dodatne dokaze i predam krivičnu prijavu, koju sam adresirao na Tužilaštvo HNK-a. To je bilo prije dvije godine. Meni iz Tužilaštva HNK-a govore već godinu i pol dana da čekaju odobrenje iz Tužilaštva BiH. Odgovor još uvijek nisam dobio. Kao da me ignoriraju”, kaže Đulić, danas predsjednik Udruženja logoraša Stolac.
Ko se još sjeća ubistva mojih roditelja
Duže od 26 godina Nijaz Piragić čeka procesuiranje odgovornih za ubistvo njegovih roditelja. Bračni par Piragić – Zejna i Jusuf – ubijeni su 1994. godine u svom stanu u Crnoj ulici, u zapadnom dijelu grada Mostara. Od tog trenutka Nijaz Piragić čeka procesuiranje odgovornih za ubistvo njegovih roditelja.
“Kad su mi roditelji ubijeni, ja sam bio na lijevoj strani Mostara. Preko UNPROFOR-a ovdje je prebačena naša prva komšinica, koja je vidjela ko je tu noć došao i ko je ubio moje roditelje, kako bi dala izjavu u tadašnjem MUP-u. Godine su prolazile, ništa se nije dešavalo, da bi prije nekoliko godina mene kontaktirali iz SIPA-e da im dam izjavu. Rekao sam im sve što znam. Nakon toga su me još jednom zvali da potpišem istu izjavu. Dakle, za 26 godina istrage uspjeli su dva puta od mene uzeti izjavu”, kaže Piragić.
Istraga u predmetu ubistva bračnog para Piragić još uvijek nije okončana. Nijaz ne vjeruje da će ubice njegovih roditelja ikada biti procesuirane.
“Prošlo je više od 25 godina, svjedoci umiru, ljudi se više ne sjećaju. Nadležne institucije – od tužilaštva do policije – ne rade, niti im je u cilju rješavanje ovakvih predmeta. Imam osjećaj da sve što se radi, radi se pro forma. Ja sam im rekao, ako nemaju nekih novih informacija, da me više ne zovu. Ja imam PTSP, ranjen sam u ratu”, kaže Piragić.
Svjedokinja ubistva Nijazovih roditelja prošle godine je umrla. Od nje i drugih svjedoka iz mostarskog naselja Centar 2 je dobijao informacije šta se desilo njegovim roditeljima.
“Rekao sam SIPA-i identične stvari koje sad ponavljam. Tu noć oko 12 sati došla su njih četvorica ‘mercedesom’ starijeg tipa koji je imao specifičan zvuk. Taj auto je vozila jedinica Vinka Martinovića Štele [nekadašnji komandant takozvane ‘Kažnjeničke bojne’ policije HVO-a, prema presudi MKSJ-a iz 2003. godine, lično je učestvovao u prisilnom istjerivanju bošnjačkih civila iz njihovih domova u maju 1993., za šta je osuđen na 18 godina zatvora]. Dao sam i imena tih stanara koji su to vidjeli”, kaže Piragić i dodaje kako su vojnici ušli u stan, gdje su pokušali zadaviti njegovog oca, koji je spavao, a kasnije su u njega ispalili rafal preko prsa i glave.
“Majka je pokušala pobjeći kroz prozor, njih dvojica su je uhvatili, vukli po ulici, a kasnije ubili. Meni su rekli da je tu bio Ivan Zelenika. Ja sam to rekao policiji. Da li je Ivan Zelenika ubio moje roditelje, ja ne znam, al’ znam da SIPA ima ovlaštenja da to istraži. Također imaju i stotinu izjava o tome šta je Zelenika radio u naselju Centar 2”, kaže Piragić.
Kantonalni sud u Mostaru prvostepeno je osudio Ivana Zeleniku zvanog Zela na dvije i po godine zatvora za nečovječno postupanje prema civilima bošnjačke nacionalnosti.
Zelenika, nekadašnji pripadnik HVO-a, proglašen je krivim da je u novembru 1993. godine teško fizički i psihički zlostavljao Almira Lalića, dok su zatvorenici s “Heliodroma” izvodili radove u Šantićevoj ulici u Mostaru, kao i da je u noći sa 6. na 7. maj 1994. pretukao Muhameda Lalića u njegovom stanu u Mostaru.
U odvojenom predmetu pred Sudom BiH, Zelenika je 2016. pravosnažno osuđen na šest godina zatvora zajedno s druga tri člana Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) zbog učešća u širokom i sistematskom napadu na civile srpske nacionalnosti koji su bili zatočeni u Vojnoj ambulanti u Mostaru i logoru “Dretelj”, gdje su premlaćivani, seksualno zlostavljani, mučeni i odvođeni na radove.
Ovim optužnicama nije bilo obuhvaćeno ubistvo bračnog para Piragić.
Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).