U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine Armija RBiH pokušava osvojiti selo Trusinu, sa aspekta vojne taktike tada najvažniju stratešku tačku u Dolini Neretvice. Trusina je bila mješovito hrvatsko i bošnjačko selo. Osvajanjem Trusine Armija RBiH bi povezala svoja iscjepkana područja u Klisu i rasjekla teritoriju koju je držao tkz.HVO na dva dijela.

Borce 45. bbr. predvodi komandant Seid Padalović, tu su i borci SOPN „Zulfikar“ i jedna grupa boraca iz Gornjeg Vakufa.

U mjesecu oktobru 1992. godine tkz.HVO i HV zauzimaju Prozor, a zatim u januaru 1993. godine svom silinom udaraju na Gornji Vakuf. Bile su to strašne borbe, gdje je Hrvatska vojska koristila veliki broj tenkova, VBR-ova i ostalog teškog artiljerijskog oružja. Mnogo je poginulih i teško ranjenih na obje strane. Novinar BBC-a izvještava da takvu vatru nije vidio ni u Iraku. Borbe su vođene danima tako da je borcima iz Vakufa ponestalo pješadijske municije. Pomoć su potražili od komandanta 45. bbr. Hasana Hakalovića. Haso je svojim tajnim putevima poslao pun tamić municije za Gornji Vakuf.

Trenutno je u Gornjem Vakufu vladalo primirje između Armije RBiH i tkz.HVO-a, a u Neretvici je bjesnio strašan rat. Tu Hasinu pomoć nisu zaboravili Vakufljani i došli su pomoći narodu Neretvice.

Tog jutra u Trusini Armija RBiH ima inicijativu, polahko napreduju i uspijevaju ovladati selom. Trusina je selo koje je smješteno u jednoj maloj kotlini i sa okolnih brda ubojito djeluju snajperi tkz.HVO-a. Od snajperskih hitaca ginu Šahić Bećo i Hanić Mujo, borci iz Klisa. Kada je bitka za Trusinu već bila gotova snajperista pogađa jednog borca iz odreda „Zulfikar“. Poginuo je Šemsović Samir Samko, vođa grupe SOPN „Zulfikar“. Pojedini borci odreda „Zulfikar“ iz osvete ubijaju nekoliko zarobljenih vojnika tkz.HVO-a i više civila.

Za ove zločine sud BiH osudio je pet pripadnika SOPN „Zulfikar“.

Samo jedno malo brdo dijeli Trusinu i muslimansko selo Goricu.

U cik zore 25. aprila 1993. godine pripadnici 1. bojne brigade „Herceg Stjepan“, ojačani jednim vodom bojovnika iz Posušja, upadaju u Goricu. Stanovnici sela nisu pružali nikakav otpor, kao ni u Ahmićima. Bojovnici koriste istu formulu koju su koristili prije nekoliko dana u jablaničkim i prozorskim selima. Pale kuće i ubijaju bespomoćne ljude. Goloruki, ubijeni su:

1. Mirsad Gabela,
2. Zaim Keško,
3. Senad Hanić,
4. Šefkija Šteta teško ranjena umire za nekoliko dana u logoru u Buturović Polju.
5. Đemilu Dedić nepokretnu staricu živu su zapalili u kući,a na kućnom pragu ubiše bolesnu
6. Zejnu Zalihić.

Selo je spaljeno, a 137 stanovnika Gorice odvedeno u logor, gdje su bili izloženi svakodnevnim maltretiranjima. Za ove zločine niko nije odgovarao. Zločinci iz brigade „Herceg Stjepan“ kriju se iza Trusine. Čim se spomene Gorica oni kažu:

„Šta je bilo u Trusini?“ Nisu samo ovo nedjela koja su počinili pripadnici ove brigade. Hoće li ikada iko odgovarati za ubistvo zamjenika načelnika MUP-a Konjic,

7. Nusreta Šećibovića Nute?! Njega su 14. aprila 93. godine zarobili u Kostajnici i ubili neznanog datuma.

Tijelo 8. Jasmina Bešića pripadnika 44. bbr. iz Jablanice nikada nije pronađeno, a živog ga zarobiše pripadnici ove brigade na Bokševici.

Umro je brat Sejo i majka Ređiba, a ne odoše mu nikada na mezar. Kažu da se ubica uvijek vraća na mjesto zločina pa i ovi neljudi dolaze kao lovci u lov. Često se opijaju u blizini mjesta gdje je ubijen momčić Senad Hanić, a tijelo mu zapališe. Rahmet duši šehidima Gorice, a vi zločinci mir nećete naći ni na ovom ni na onom svijetu. Gorico suzo klišanska?!