“Za ljubav je potrebno dvoje, ali i za rat je potrebno dvoje”: Kultura sjećanja na rat u Kiseljaku

Kod središnjeg spomenika se organiziraju i održavaju sve najvažnije komemoracije i obljetnice koje igraju važnu ulogu u oblikovanju kolektivnog sjećanja za hrvatsku zajednicu u Kiseljaku. Spomenik je mjesto na kojem se, između ostalog, komemoriraju i obilježavaju:

studenoga – Svi sveti, kada se obilježava sjećanje na poginule u ratu

studenoga – utemeljenje Herceg-Bosne i godišnjica pada grada Vukovara

prosinca – obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana

prosinca – utemeljenje brigade HVO-a ‘Josip ban Jelačić’

srpnja – Sveti Ilija Prorok – zaštitnik župe Kiseljak i Dan Općine Kiseljak[23]

Sve bitne obljetnice u općini Kiseljak, od obilježavanja stradanja Hrvata, nekih značajnih bitaka do obljetnica značajnih za hrvatski narod, kao što je obljetnica pada Vukovara, zajednički organiziraju četiri krovne udruge proistekle iz Domovinskog rata.[24] Osim u samom gradu Kiseljaku, obilježavaju se i neki događaji u široj općini Kiseljak, kao što su bitka za Zavrtaljku, stradanje civila u Gojakovcu, bitka za Jasikovicu, te stradanja u Višnjica Gaju (prvih šest žrtava koje su tu stradale u travnju/aprilu 1993. godine) i utemeljenje brigade HVO-a Jastrebovi.

Osim udruga, jedan od važnih organizatora javnog sjećanja je i Mladež HDZ-a BiH Kiseljak koja organizira ‘večer sjećanja’ uoči dvije obljetnice (koje padaju na isti datum): pad grada Vukovara te utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Obilježavanje pada Vukovara se organizira, prema riječima organizatora, jer je “Vukovar simbol svih Hrvata, bio on u Kanadi, Kiseljaku ili Zagrebu ili Vukovaru, to je poseban dan za sve”.[25] Na komemoraciji se pale svijeće i drži molitva za sve poginule branitelje i žrtve Domovinskog rata, ne samo u BiH, nego i u Republici Hrvatskoj, jer se komemoracijom ne odaje počast samo žrtvama Vukovara, “već i svih drugih hrvatskih stratišta”.[26] Osim lokalnog stanovništva, na komemoraciji sudjeluju i predstavnici općinske vlasti, te hrvatski predstavnici Doma naroda Parlamenta Federacije BiH i Sabora Županije Središnja Bosna.[27] To je ujedno i komemoracija na koju dolazi najveći broj ljudi zahvaljujući hrvatskim medijima, posebno Hrvatskoj radioteleviziji (koju u Kiseljaku prati najveći broj Hrvata), koji posebno ističu važnost obilježavanja pada Vukovara, pa se samim time u obilježavanje uključi veći broj ljudi.[28] Nositelji javnog sjećanja planiraju i postavljanje informativne oglasne ploče kod centralnog spomen-obilježja, na kojoj bi se napisalo “kako je obranjen Kiseljak, koliko smo imali vojnika, da to malo slikovitije pojasnimo ljudima”.[29] Obilježavanje događaja iz rata financijski pomaže Općina, odnosno u općinskom su budžetu osigurana sredstva (kroz grantove) za udruge proistekle iz rata, i bošnjačke i hrvatske.

Ulogu nositelja javnog, kolektivnog sjećanja u bošnjačkoj zajednici preuzeo je Medžlis Islamske zajednice. Zahvaljujući dominantnoj ulozi koju Islamska zajednica ima među kiseljačkim Bošnjacima, ove su ceremonije gotovo uvijek spoj kolektivnog, javnog sjećanja na poginule šehide i civile te vjerskih obreda. Glavne komemoracije se odvijaju kod centralnog obilježja poginulim, nestalim i umrlim pripadnicima Armije BiH i civilnim žrtvama rata u Kiseljaku,[30] koji se nalazi u dvorištu kiseljačke džamije, a čije je podizanje 2007. godine inicirala Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Kiseljak (vidi fotografiju br. 2).[31] Kako tvrde neki naši sugovornici, iako su tražili od općinskih organa da im se dopusti i podizanje spomenika bošnjačkim žrtvama rata u centru grada, na platou pored spomenika poginulim hrvatskim braniteljima, u vrijeme gradnje ovog spomenika, to im nije dozvoljeno.

Pored spomen-obilježja koji se nalazi ispred kiseljačke džamije, svaki džemat ima i svoje lokalno spomen-obilježje. Godišnjice stradanja Bošnjaka se obilježavaju u selima u okolici Kiseljaka, kao što su Grahovci, Han Ploča, Duhri, Bukovica, Gromiljak, Milodraže, a 20. 10. svake godine se obilježava i ponovno otvaranje centralne džamije u Kiseljaku.[33] Udruženje bošnjačke omladine ‘Fatih’ Milodraže-Kiseljak također obilježava i 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, pri čemu se obilježava i sjećanje na poginule borce (šehide).[34] Također se obilježava i 18. 4. kao Dan logoraša Kiseljak i stradanje Bošnjaka u mjestu Rotilj.[35] Taj dan je izabran kao Dan logoraša jer, prema riječima našeg sugovornika, “osamnaestog aprila se to desilo, znači napad na Rotilj i od toga dana je naš bošnjački narod počeo da se zatvara u logore, tako da smo mi na općini, udruženje općinsko, donijeli da uvedemo datum (…) tako da smo stavili da je 18. 4. Dan logoraša Kiseljak”.[36] Program obilježavanja se održava kod spomen-obilježja šehidima i civilima u Rotilju (vidi fotografiju broj 3)[37] na koji se polaže cvijeće i kod kojeg se obavlja vjerski obred.[38] Osim prilikom komemoracija, žrtava se prisjeća i prilikom vjerskih manifestacija: “Mi kad god imamo bilo kakvu vjersku manifestaciju, mi se svakako sjetimo onih koji su svoj život dali za svoju zemlju, koji su poginuli i, naravno, njima se prvo čita El-Fatiha”.

Službeni narativ hrvatske zajednice, kroz podignuta spomen-obilježja i organizirane komemorativne prakse, naglašava kontinuitet stradanja hrvatskog naroda, ali i povezanost stradanja Hrvata u BiH i u susjednoj Republici Hrvatskoj. To je vidljivo iz upotrebe naziva ‘Domovinski rat’ kako bi se označio i rat u Republici Hrvatskoj, ali i stradanje branitelja i hrvatskih žrtava, odnosno “hrvatska stratišta”,[40] u BiH. Službeni hrvatski narativ se također temelji na ideji obrane Kiseljaka od Armije BiH i očuvanja teritorija na kojem živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Službeni narativ bošnjačke zajednice, s druge strane, govori o protjerivanju bošnjačkog stanovništva za vrijeme rata te o diskriminaciji Bošnjaka unutar općinske vlasti danas.[41] Oba službena narativa se, međutim, temelje na viktimizaciji grupe kojoj taj narativ pripada te govore o potrebi obrane od ‘druge strane’, zbog čega oba narativa rat smatraju ‘obrambenim’, s tim da inicijatorima rata smatraju drugu etničku zajednicu.

Dok Bošnjaci podršku očekuju i dobivaju iz Federacije BiH, iako se na to u intervjuima ne osvrću,[42] svoju podršku Hrvati u Kiseljaku vide u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska predstavlja svojevrsni ‘centar’ za bosanske Hrvate, što propagira službena politika. Međutim, nitko od ispitanika ne dovodi u pitanje Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, ali se također osjećaj privrženosti zemlji ne ističe posebno. Karakteristično za službene narative i jedne i druge strane je to što zapravo, kako je istraživanje pokazalo, postoji malo kreatora službenih politika sjećanja, kao i to da one nisu vezane isključivo za Kiseljak i ono što se događalo za vrijeme rata u samom Kiseljaku, već se vežu za šire nacionalne politike hrvatske odnosno bošnjačke zajednice u BiH.

Tako se službeni hrvatski narativ oslanja na situaciju u kojoj se danas nalaze Hrvati kao jedan od konstitutivnih naroda u BiH, a ne toliko na lokalna događanja u Kiseljaku za vrijeme rata (stradanja samih Kiseljačana). Službeni hrvatski narativ, dakle, živi kroz nacionalnu politiku na razini čitave BiH. Kod službenog bošnjačkog narativa teško je odvojiti službene od privatnih narativa, ali se za njega može reći da je ujednačeniji od hrvatskog narativa, odnosno da se veže za neka konkretna događanja koja igraju važnu ulogu u sjećanju čitave zajednice, kao što je Rotilj kao mjesto zajedničke traume.

Bošnjački narativ, za razliku od hrvatskog, nije ‘uprostoren’, odnosno nije toliko izražen i ne reflektira se u javnom prostoru, već se više zatvara u privatna sjećanja lokalnog stanovništva. Razlog je taj što su spomenici za bošnjačke žrtve podignuti uglavnom u okviru džamija, odnosno prostoru oko džamija, koji je time simbolički označen kao ‘bošnjački’ prostor. Prema našim sugovornicima, za spomenike bošnjačkim žrtvama u gradu, izvan prostora džamije, nije bilo mjesta, odnosno lokalne vlasti su se protivile podizanju spomenika bošnjačkim žrtvama pored onog koji komemorira hrvatske branitelje u samom središtu grada.[43] Bošnjački je narativ zato javno izražen najčešće kroz vjerske manifestacije i komemoracije, odnosno kroz prakse obilježavanja stradanja bošnjačkog stanovništva.

(Ne)postojanje interesa za sjećanje i obilježavanja događaja iz rata

U službenim komemoracijama koje organizira hrvatska zajednica ne sudjeluje velik broj lokalnog stanovništva, odnosno najviše sudjeluju predstavnici udruga, stranački predstavnici te članovi obitelji poginulih vojnika/civila. Prema jednoj sugovornici, udovici hrvatskog branitelja, “nikoga više to ne zanima, iskreno da vam kažem, uvijek su jedni te isti”.[44] Mnogi sugovornici ne sudjeluju na komemoracijama jer se ne vole puno vraćati unazad,[45] dok neki smatraju da takva obilježavanja ‘odrađuju’ jedino članovi udruga te da nisu niti dovoljno informirani o komemoracijama i obljetnicama koje se organiziraju.[46] Međutim, neki sugovornici također ne sudjeluju na komemoracijama jer smatraju da su to prigode na kojima bi se trebao čuti glas žrtava i njihova iskustva o ratnim stradanjima, ali su ih, umjesto toga, ‘preotele’ političke elite u svakodnevne političke svrhe. Kao što navodi jedan od Kiseljačana, “previše mi je žao tih ljudi kojima se manipulira kroz te komemoracije, nisu te komemoracije zbog mog šure čije ime piše ovdje na ploči. To je parada politička i mislim da je to paradiranje s domoljubljem, baš mi je bljutavo, tako da ja osobno ne sudjelujem”.[47] Drugog sugovornika, mlađeg Kiseljačana, također “frustrira sve to zajedno, jer u pravilu su tu ljudi koji nisu bili tu kad su trebali biti, tako da je tu neka politička krema (…), sve je to meni zajedno bezveze, ispolitizirano”.[48] Jedna od sugovornica srednje generacije, ipak, smatra da se komemoracije organiziraju zbog žrtava i da se ne obilježava likovanje zbog nečega, nego se odaje počast “ljudima koji su poginuli braneći to gdje mi danas živimo. Ti ne možeš biti da ne obilježiš to što se desilo, jer činjenica je da su stradali, moraš to jednostavno iz poštovanja prema žrtvama (…)”.[49]

I u bošnjačkoj zajednici se također navodi kao problem nedovoljan interes lokalnog stanovništva za komemoracije i obilježavanje događaja iz rata, budući da “narod to slabo obilježava”.[50] Mnogima koji dolaze na komemoracije i obilježavaju stradanja je najbolnije to što još uvijek nisu pronašli tijela svojih poginulih članova porodice, pa ne mogu ni obaviti njihov posljednji ispraćaj.[51]

Iako jedni druge ne pozivaju na svoje komemoracije niti odlaze na komemoracije koje organizira ‘druga’ strana, za vrijeme obilježavanja događaja iz rata među Hrvatima i Bošnjacima u Kiseljaku ipak nema napetosti, odnosno “svatko obilježava svoje”.[52] Upitani da li je moguće da jednog dana svi zajedno obilježavaju neki događaj iz rata, većina sugovornika se slaže da to (još uvijek) nije moguće i da ljudi za to još nisu spremni. Kao što objašnjava jedna starija sugovornica, koja je rat dočekala i proživjela u Kiseljaku, “treba svako sa sobom puno stvari da raščisti, da puno oprosti, koliko to mogu najviše vjernici pravi da urade, da nije iz nekoga interesa i na kraju opet je najljepše kad čovjek može oprostiti i preći preko svega”.[53] Drugi smatraju da to nije moguće zbog političara, koji stvaraju podjele među ljudima.[54] Za neke sugovornike je takvo nešto ipak moguće, pa tako predstavnik jedne od vjerskih organizacija smatra da je “moguće ukoliko ljudi se dogovore, sve je moguće, ukoliko nađu kompromisa, to ne ovisi ni o meni lično ni o nekome drugom”.[55] Drugi predstavnik vjerske organizacije smatra da “sve je moguće, šta će biti ubuduće, Bog zna, ako se dogovore dvije strane, sve se može uraditi. Mislim, žrtve su bile, mi poginule ne možemo vratiti u život, ali normalno bi bilo da civilno društvo cijeni svačije žrtve i da ih treba pronaći i da ih treba pristojno po vjerskim propisima ukopati i da znaju njihove porodice za njihove kosti i za njihova tijela”.[56]

Kad je u pitanju općenito sjećanje, odnosno zaboravljanje, događaja iz rata u obje zajednice, “detalja se čovjek uvijek ne može sjećati, ali one cjelokupne situacije, neizvjesnosti, nitko to ne zaboravlja”.[57] Većina sugovornika se, ipak, slaže da se mlađe generacije ne sjećaju tj. da mladi mogu zaboraviti jer nisu sudjelovali u ratu i jer ga nisu proživjeli. Kao što tvrdi jedna sugovornica koja je za vrijeme rata izbjegla u Kiseljak, “sve su to bila djeca i oni pamte male dijelove, što kaže moj sin. Oni jednostavno nisu opterećeni time, nisu opterećeni jer nisu prolazili, nisu se borili, nisu osjetili tu tugu i nisu osjetili taj teret kroz šta smo mi sve prolazili”.[58] Prema nekima, ljudima je jednostavno svega dosta. Kao što kaže jedan od rođenih Kiseljačana, povratnik u Kiseljak, “ma ja mislim da je svakome to došlo do ušiju (…) Ovi stariji koji su se svega nasitili, njima je svega dosta”.[59]

Problem zaboravljanja rata leži i u činjenici da je dosta starijeg stanovništva umrlo, “ali se dosta i naroda iselilo pa valjda i zbog toga, sve je manje naroda, stanovništva je sve manje”.[60] Stoga je i sve manje onih koji bi se događaja iz rata mogli sjećati. Neki sugovornici smatraju da ljudi, kada pričaju o ratu, pričaju zbog nepravde koja im je nanesena, jer su u ratu stradali, a danas za to ne dobivaju nikakvu odštetu.[61] Za neke je, ipak, od sjećanja i pričanja o ratu, tj. prošlosti, bitnija sadašnjost i perspektiva da se nađe posao i da se radi, kako naglašava jedan od povratnika u Kiseljak.[62] Zato smatraju da bi “trebalo obilježiti propadanje firmi i pokrenuti ih da rade (…), da bi tu radio svijet i da ne bi bilo ovakvih gluposti kao što sad ima”.[63]

Polazna tačka o sjećanju na rat u Kiseljaku ovdje je predstavljena komemoracijama i memorijalima, te odnosom stanovnika/ca Kiseljaka prema njima. Istraživanje pokazuje da na komemorativnim skupovima većinom sudjeluju organizatori tj. kreatori službenih politika sjećanja, dok lična sjećanja pojedinaca većinom egzistiraju u privatnoj sferi. Uočeni nedostatak interesa za obilježavanje događaja iz rata usmjerava propitivanje na dva bitna aspekta sjećanja u Kiseljaku: tendencija ka zaboravu (da li ljudi žele da zaborave?) ili postojanje različitosti u sjećanjima (službenim i privatnim) i njihovoj interpretaciji. Ili možda oboje, paralelno, isprepleteno, nadmećući se ili dopunjujući?

Odnosi narativa

U pokušaju da se odgovori na navedena pitanja, namjera ovog poglavlja je ‘suočiti’ privatne i službene, bošnjačke i hrvatske narative. Zašto se u ovom tekstu navode kao ‘bošnjački’ i ‘hrvatski’, odnosno kao ‘privatni’ i ‘službeni’? Zadnja dva egzistiraju i unutar bošnjačkog i unutar hrvatskog narativa i upravo sličnosti i različitosti, odnosno mogućnost diferenciranja jednih od drugih (unutar dominantnih narativa) dovest će u odnos privatna sjećanja i službene narative. Narativi bi se mogli interpretirati na više načina, ali će se, za svrhu ovog rada, usmjeriti na predstavljanje: koje su sličnosti svih ili skoro svih pojedinih narativa bez obzira na etničku pripadnost; kako su službeni i privatni narativi o ratu isprepleteni – kako pojedinačni narativi odražavaju okvir jednog od dva službena narativa; te kakav je odnos sjećanja i identiteta.

Tačke sličnosti narativa

U gotovo svim intervjuima vođenima sa stanovnicima i stanovnicama Kiseljaka može se uočiti nekoliko tačaka koje se ponavljaju, bez obzira kojem narativu pripadaju: nostalgija, odnosno odnos prema prijeratnom životu; nevjerica da će se sukobi desiti u Kiseljaku; strah. Kiseljačani/ke, oni koji danas žive u Općini Kiseljak, dijele osjećaj nostalgije za prošlim, prijeratnim vremenom. Ne radi se o ‘jugonostalgiji’, već o prisjećanju na vrijeme kada su djeca zajedno rasla, igrala se, zvala oca jednog od njih ‘babo’ misleći da mu je to ime; radi se o žalu za radom i zajedništvom, za prijateljstvom i povjerenjem, za “onim mojim najljepšim godinama”,[64] kako ih opisuje sredovječni muškarac. Nostalgija u sjećanjima ovdje odiše potrebom za čuvanjem te ‘dobre’ prošlosti “koja bi inače bila ukradena” današnjicom, čime se ona održava utopijskom, alternativnom i nečim što prevazilazi postojeći poredak, čežnjom za ‘starim vremenima’, za onim ‘već doživljenim’ (Velikonja 2010: 165).

Tako razlike kojih se naši sugovornici/e ne sjećaju od prije rata postaju bitna određenja njihovih života u ovoj zajednici. Život se dijeli na onaj ‘prije rata’ i ‘poslije rata’. Ono što se desilo između je zapravo suštinski odredilo njihove živote. Prijeratna jednakost i ljubav ostaju dijelom nostalgičnog sjećanja.

Sljedeća zajednička tačka u sjećanjima jeste vrijeme neposredno pred početak sukoba u Kiseljaku. Niko nije vjerovao da će do sukoba doći. Sukobi u BiH su se vezali za Srbe, kojih u Kiseljaku nije bilo puno, i nikada nije bilo konflikta, čak ni u Drugom svjetskom ratu, zbog čega je sukob ovdje smatran nemogućim. Kiseljačani/ke su “vjerovali da jedna mala, pitoma sredina, koja ne želi ratovati, ona će i uspjeti ostati izvan rata”.[65] Kao što često navode i kreatori službenog sjećanja i sami građani i građanke, sukob se “prelio iz Hrvatske”,[66] on je “isprogramiran, isprovociran”[67] te je dio “politike”.[68] Tako se zapravo sam sukob pripisuje nekome drugom – drugoj politici, drugim vojskama, a ne onim složnim ljudima koji su živjeli u Kiseljaku. Iako se ne bave previše razlozima ‘zašto’ se desio sukob (čime se ukazuje na konstruktivističku kulturu sjećanja), narativi u određenom trenutku utvrđuju da je “rat bio neizbježan”.[69] Naši sagovornici/e ne propituju pitanje početka rata sa ‘zašto’, ‘zašto se rat desio’, ‘zašto su se formirale strane’, ‘zašto smo se podijelili’ – to pitanje se čini van njihove percepcije, ali ga ni ne zaobilaze u potpunosti. Najčešće se tek nastoji identificirati krivac, a ne uzrok. Zapravo je službeni narativ taj koji se direktnije bavi ‘uzrocima’, posežući rijetko za historijom, a češće za politikom kao takvom. Ovo gotovo ‘ograđivanje’ od sukoba (kako službenog, tako i privatnog narativa) otvara vrata za propitivanje drastične promjene od zajednice koja je funkcionirala u miru i prosperitetu do snažnog sukoba u kojem se formiraju strane, ograničava kretanje i mještani/ke ginu – no, do tog propitivanja ipak ne dolazi.

Slike straha zamjenjuju nevjericu da će se u Kiseljaku desiti rat. One su prisutne u deskripciji onoga čega se naši sagovornici/e sjećaju. Gotovo se može osjetiti turobnost “nagovještaja da će se nešto desiti”[70] jer je, na primjer, ‘muslimanima’ ograničena sloboda kretanja. “Jeziv mi je uvijek taj doživljaj”,[71] govori jedna od povratnica, “to je bilo strašno vrijeme”.[72] Osjećaj straha od grozota rata jednako pogađa sve građane/ke, i Bošnjake i Hrvate i Srbe, bez obzira na njihovu poziciju u ratu. Pa ipak više ga eksplicitno artikuliraju osobe koje su tokom rata bile raseljene, bilo iz Kiseljaka ili u Kiseljak. “Bilo me strah da ne izgubim dijete koje sam držala za ruku i dijete koje mi je bilo u naručju… bojala sam se jednostavno da ne umrem i šta bi onda bilo sa mojom djecom”,[73] sjeća se naša sagovornica koja je izbjegla u Kiseljak. Slična sjećanja ima i druga sagovornica, također izbjegla u Kiseljak za vrijeme rata: “to je bilo jezivo, jezivo, rat počinje, pali se, plakala sam za svaki dio… nas je bilo 17 u jednoj vikendici, jedna je soba bila i kuhinja i ja onako trudna i plačem i čekam šta će biti”.[74] Iskustva straha također opisuje i penzionisani Kiseljačanin, raseljen iz Kiseljaka: “ja sam teže proveo život u svojoj kući (…) jer u čitavom strahu gdje god šta kucne kontate neko je došao oko vas i došao da vas likvidira”.[75] Strah od drugačijih pravila življenja spominje i mlađi Kiseljačanin. On to opisuje na sljedeći način: “strah je opravdan, strah je realan, pogotovo ako pripadaš jednom narodu koji nema oružja (…) bilo je ljudi koji tumače pravdu i provode pravdu na način na koji oni misle”.[76] “Svi smo mi živjeli u strahu”,[77] sjeća se i sredovječna žena koja je rat provela u Kiseljaku. Ne postoji u privatnim narativima tačka u kojoj je moguće zanemariti paniku i užase neizvjesnosti u kojoj su Kiseljačani/ke živjeli u ovom periodu. Svjesnost da ono što se do tada podrazumijevalo sada više nije sigurno (poput nemogućnosti obavljanja sprovoda prema običajima zbog granatiranja), da sada vrijede neka druga pravila koja nikome nisu poznata (zatočeništvo, iseljavanje, pljačke), pretvorila je živote Kiseljačana u očekivanje i pribojavanje od onog ‘šta je sljedeće’.

Traume koje je stvorio strah doživljen na mjestima gdje se nije očekivao, na mjestima gdje danas funkcionira simulacija ‘normalnog života’ (jer je opšti dojam da Kiseljačani/ke danas žive onako kako mogu, a ne onako kako bi željeli/e), i dalje ostaju. Naši sagovornici/e napominju nerijetko da bi sve ovo (izrečeno u intervjuima) i ‘javno rekli’,[78] ali i da njihova djeca ne žele slušati o ratu.[79]

Penzioneru povratniku je “žena skrenula pažnju da ne dajem nikakve izjave, kaže da me ne bi mrak negdje pojeo”.[80] Pojedinačni osjećaji straha vjerovatno i dalje postoje među stanovnicima/ama Kiseljaka – kao posljedica proživljenog u ratu, onog ‘nenadanog’ neprijateljstva i neizvjesnosti. Ako je uopšte moguće povući paralelu između tačaka privatnih sjećanja Bošnjaka, Hrvata i Srba, opisi straha (od svega što je rat donio) bili bi ona tačka u kojoj su sjećanja još uvijek svježa, empatična i međusobno bliska. Upravo je postojanje ove zajedničke tačke sjećanja možda jedini jasno odvojeni segment koji pripada isključivo privatnim sjećanjima i narativima u odnosu na one službene.

Početkom sukoba, svaki zajednički, isti segment sjećanja završava. Od ovog trenutka (o kojem također nema saglasnosti u narativima) sjećanja i narativi, o gotovo svakom dijelu života od 1993. godine, dijele se na hrvatski i bošnjački (muslimanski).

Točke sukoba i točke ‘šutnje’ narativa

Kada razgovarate s ljudima koji su proživjeli rat na prostoru Kiseljaka, bilo da je riječ o stanovnicima/ama Kiseljaka, kreatorima politika, vjerskim predstavnicima ili bivšim pripadnicima Armije BiH i HVO-a, dominantni se narativi, hrvatski i bošnjački, u iskazima jako rijetko podudaraju i obično su u potpunosti suprotstavljeni. Jedan od razloga je i to što su za vrijeme rata bili odvojeni jedni od drugih i nisu mogli svjedočiti teškoćama druge strane, a ta se izoliranost i odvojenost zadržala sve do danas. U takvim uvjetima, posebno kada izostaju sustavna historiografska i društvena istraživanja, stvorena su dva sukobljena narativa o prethodnom ratu koja u velikoj mjeri isključuju drugu stranu, pa su i sjećanja na to razdoblje uglavnom ograničena na iskustva jedne strane. U sljedećim potpoglavljima izdvojile smo i prezentirale nekoliko tema koje svjedoče o sukobljenim narativima ili o točkama ‘šutnje’ narativa.

Izbjeglice

U hrvatskom je narativu, kako u službenom tako i u privatnom, posebno živo sjećanje na veliki priljev izbjeglica koje su pristizale u Kiseljak cijelo vrijeme sukoba, još od 1992. godine. U grad su počele dolaziti ‘muslimanske’ izbjeglice ponajviše iz Istočne Bosne, bježeći pred srpskim vojnim snagama. Narativ je emotivan o dolasku hrvatskih izbjeglica iz okolnih gradova (Fojnice, Vareša, Kaknja). No, dok se u hrvatskom narativu na hrvatske izbjeglice gleda kao na svoje (jer “mi smo isti mentalitet skoro i nije bilo problema”[81]), izbjeglice iz Istočne Bosne su percipirane kao oni koji su donijeli nemir i na određeni način poremetili do tada dobre odnose među stanovnicima (“te izbjeglice su jednim dijelom, svjesno ili nesvjesno, donijele dodatan razdor između muslimana i Hrvata ovdje”[82]). Ovakvo viđenje izbjeglica kao ‘stranaca’ je prisutno i u drugim bh. postkonfliktnim zajednicama, kao što je, na primjer, pokazao Kolind (2007) u studiji o Stocu. Hrvati, odnosno oni koji su ostali za vrijeme sukoba u gradu, veoma se ponose svojim doprinosom u zbrinjavanju izbjeglica, velikom solidarnošću i suosjećanjem koju su Kiseljačani pokazali jer “nekako, mi smo tu bili ko da, samo da pomažemo, ja sam imala takav osjećaj, takav dojam da je to tako ostavljeno”.[83] S druge strane, u bošnjačkom narativu se rijetko govori o dolasku bošnjačkih izbjeglica tijekom 1992. godine, a tema izbjeglištva se spominje samo u opisu poslijeratne situacije kada su se Bošnjaci počeli ponovno vraćati u svoje kuće koje su morali napustiti u toku sukoba 1993. godine.[84]

Sudbina ‘druge’ strane

U sjećanjima Hrvata, sudbina Bošnjaka ne zauzima bitno mjesto, jer se ona objašnjava logikom razvoja situacije u kojoj su oni jednostavno “otišli”[85] ili su “izmješteni”[86] bez mogućnosti izbora. Nestanak Bošnjaka iz Kiseljaka se uglavnom prešućuje, stradanja bošnjačkih civila se ne spominju. Iako se nerijetko ponavlja “i njihovi su ginuli”,[87] uočljivo je da se smatra da je hrvatska žrtva bila puno veća. No, većini intervjuiranih je poznato da su u obližnjem selu Rotilj bili smješteni kiseljački Bošnjaci i bošnjačke izbjeglice. Štoviše, grupiranje Bošnjaka na jednom mjestu ispitanici hrvatske nacionalnosti uglavnom smatraju pametnim potezom jer su se tako Bošnjaci jedino mogli zaštititi od eventualnog nasilja i osvete pojedinaca, posebno onih kojima je netko stradao.[88] S druge strane, Bošnjaci spominju stradavanja samo bošnjačkih civila, a ne govore o granatiranju Kiseljaka od strane Armije RBiH, kao ni o stradanjima Hrvata. Sjećanja su gotovo u potpunosti ograničena na doživljaje svoje strane, dok se oni drugi potpuno isključuju.

O toj drugoj strani sugovornici u intervjuima nikada ne pričaju samoinicijativno. Daju tek vrlo kratke i šture odgovore kada ih se upita za sudbinu ‘drugih’ u vrijeme i neposredno nakon završetka sukoba. Život unutar samo jedne etničke zajednice, čime se ističe dominantnost kolektivnog identiteta, i dalje ne pruža mogućnost za dijalog i otvaranje osjetljivih pitanja iz tog razdoblja. Ovom tačkom šutnje o sudbini drugog gradi se mit o svojoj nadmoćnosti ili žrtvi, a ignoriraju stradanja druge strane.

Rotilj

Postojanje logora i pitanje značenja mjesta Rotilj u narativima obje strane tačka je najvećih proturječnosti u sjećanjima stanovnika i kreatora politika sjećanja u Kiseljaku. Do Rotilja se dolazi uskom, strmom cestom koja vodi uzbrdo iz Kiseljaka i on je svojim geografskim položajem prilično izoliran tj. izdvojen od okolnih naseljenih mjesta, pa je lako zamisliti da su u njemu, za vrijeme rata, mogli biti izolirani ljudi. Bošnjački narativ, i kreatori sjećanja i građani, Rotilj naziva logorom i on se nekada opisuje kao ‘logor otvorenog tipa’,[89] jer “logor zatvorenog tipa je prostorija u kojoj si zaključan i nema izlaska, a Rotilj je bilo mjesto u kojem su dotjerivani u kuće sa svih mjesta koji su bili pod kontrolom HVO-a; imali su ograničeno kretanje, nisu imali izlaska nigdje”.[90] Klasifikaciju logora kao logora ‘otvorenog tipa’ nismo pronašle u pravnoj terminologiji. Prema našim sugovornicima Bošnjacima, u Rotilju je zatvoreno bošnjačko stanovništvo, bili su izloženi maltretiranju i pljačkanju, nisu se mogli slobodno kretati, nisu imali dovoljno humanitarne pomoći, muškarci su vođeni na kopanje rovova, vjerski život se obavljao, ali uz stalne prepade i zastrašivanja.[91] Rotilj se kao mjesto prisilnog i protupravnog zatvaranja bošnjačkog stanovništva spominje i u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Dariju Kordiću[92] i Tihomiru Blaškiću.[93]

Većina intervjuiranih Hrvata, pak, smatra da su Bošnjaci bili smješteni u Rotilj isključivo radi njihove sigurnosti i zaštite.[94] Napominju da su u Rotilju Bošnjaci imali dovoljno hrane, imali su telefon, žene i djeca su se mogli slobodno kretati, a postavljanje barikada i oružane straže na ulazu u naselje tumači se kao mudar potez koji je osiguravao sigurnost ljudi koji su tu boravili, a “i njima je na jedan način odgovaralo da budu tako grupisani”.[95] Takav stav u vezi Rotilja prihvaćen je i kod građana, pripadnika hrvatske zajednice, i kod nosilaca službenog sjećanja. Prisutna je i jedna doza ljutnje među hrvatskim kreatorima službenih politika sjećanja i nekim bivšim pripadnicima HVO-a, jer se smatra da je biti logoraš ‘pravo’ koje je dano isključivo Bošnjacima, dok “Hrvat u BiH se praktično ne dozvoljava nazvati imenom logoraša”.[96]

Rotilj u sjećanjima Bošnjaka, posebno muških sugovornika svih dobnih, društvenih i socijalnih kategorija, zauzima važno mjesto, pa se često spominje odmah na početku opisa ratnih zbivanja. Očigledno je da se smatra najvećim simbolom žrtve koju su Bošnjaci podnijeli u Kiseljaku. U bošnjačkom narativu se kao mjesta zatvaranja bošnjačkog stanovništva spominju pored Rotilja i zgrada bivše Općine[97] i kasarna u Kiseljaku[98] (danas vojarna Mate Lučić Maturica), što je i potvrđeno u presudi MKSJ-a u predmetu Kordić i Čerkez.[99] U hrvatskom se narativu o tome, kao ni o drugim mjestima stradavanja Bošnjaka, ne govori.

Pored tačaka o kojima narativi šute ili se sukobljavaju, Rotilj, jednako kao i zatvaranje bošnjačkih civila, ostaje tačka u kojoj se prepliću šutnja i različita sjećanja.

Odnos sjećanja i identiteta

Izrazita slojevitost unutar dominantnih narativa manifestira se i kroz poimanje i konstituiranje identiteta koji se pojavljuju u velikom broju intervjua, medijskih sadržaja i svakako opisa današnjeg života u Kiseljaku. Ne radi se isključivo o nacionalnim identitetima (čija se prisutnost i bitnost može iščitati iz dosada iznesenih nalaza), već i o (pod)identitetima koje su ‘stvorili’ upravo sukobi. Sjećanje ovdje donosi ne samo ‘gotove’ identitete, ono ih opisuje te gotovo i ‘opravdava’ nametnutom prošlošću. Kao što to tvrdi povjesničar John R. Gillis, “sjećanja i identiteti nisu fiksni, već reprezentacije ili konstrukcije stvarnosti, subjektivni prije nego objektivni fenomeni. (…) stalno mijenjamo svoja sjećanja kako bismo ih prilagodili našim novim identitetima” (Gillis 2006: 171).

Nužnost identifikacije, razdvajanje ‘nas’ od ‘njih’ reflektira se ne samo kroz službeni narativ, već mnogo češće kroz privatna sjećanja, koja se selektivno pojavljuju sama ili pak kao nešto što smo morale pitati. Identiteti (Hrvati, Srbi, muslimani) se negdje ističu odmah na početku intervjua, čime se pokazuje njihova bitnost za sagovornika/cu i ono što će biti u nastavku rečeno, dok se negdje pojavljuju onda kada se osjeti potreba za pozicioniranjem sebe u ratu (zašto su bili protjerani? zašto su bili zatvoreni? zašto su se branili?). Niti jedan intervju ipak nije bio bez odrednica ‘nas’ i/protiv ‘njih’.

Izraz ‘muslimani’ (ne Bošnjaci[100]) kojim se označava jedna (vjerski) određena grupa građana prisutan je u velikoj većini urađenih intervjua, jednako kod Hrvata, Srba, Bošnjaka i onih koji se nisu izričito izjasnili, čime se vjerski identitet dovodi u istu ravan s nacionalnim identitetom[101] (npr. Hrvati i Srbi). S druge strane, Srbe u Kiseljaku se doživljava kao dio hrvatske ‘grupe’. Ta identifikacija nastaje u ratu (prema našim sagovornicima/ama), u onom trenutku kad se osvijestila spoznaja da neće doći do sukoba između Hrvata i Srba (kako je to bilo očekivano zbog situacije u drugim dijelovima BiH). Srbi zapravo čine veoma mali broj stanovnika/ca Kiseljaka, i na pitanje kako je došlo do toga da dijele poziciju Hrvata u Kiseljaku, odgovori pripadnika hrvatske zajednice su zapravo djelomično sadržavali i sadašnji odnos prema nazivu ‘musliman’ (umjesto Bošnjak): “Srbi su ovdje živjeli ko kap vode na dlanu.. nije bilo tenzija, ko je otišao-otišao, ko je ostao, bilo je uredu. Ovi koji su ovdje ostali znali su kazat: krst je krst. Tko je ostao išao je u HVO”;[102] “jednostavno, po mnogo čemu su mi bliži, mi smo jedna strana, a oni druga strana i to je nekako tako”;[103] “oni (Srbi, op.a.) nisu protjerivani kao naši… oni su bili uključeni u taj život sa njima”.[104]

Ratna dešavanja su puno toga odnijela, uzela stanovnicima/ama Kiseljaka, ali su im donijela gotovo nove identitete (za koje se tvrdi da ranije nisu bili bitni[105]). Tako se svjesnost o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti iz sfere privatne i nebitne prema vani premješta u presudno važnu odrednicu identiteta u ovoj zajednici – te nove budućnosti koje se projiciraju iz sjećanja (tj. prošlosti). Nekada su bili komšije, sada su samo muslimani i Hrvati; nekada je Ilindan značio ringišpil za svu djecu, a sada je to slavlje samo za jednu stranu; nekada su obilježja Kiseljaka bili kiseljački izvori vode i pogačice, a sada se pominju krstovi i turske zastave. Kao što navodi politolog Dejan Jović, “svaka veća promjena političkog sistema direktno utiče na političke i osobne identitete. Sa urušavanjem režima (ili čak) države, svaki pojedinac se mora propitivati iznova: ko sam ja sada, poslije promjene? Neke ranije moguće opcije nisu više moguće kao rezultat društvenih i političkih nemira” (Jović 2004: 104). John R. Gillis također primjećuje da su “identiteti i pamćenja vrlo selektivni, inskriptivni više nego deskriptivni, u službi određenih interesa i ideoloških pozicija. (…) oni održavaju na životu određene subjektivne položaje, društvene granice i, naravno, moć” (Gillis 2006: 172).

Kao što su pokazala još neka istraživanja o poslijeratnim podijeljenim zajednicama u BiH, rat je duboko promijenio kulturalne identitete na svim razinama društvenog života (Kolind 2007: 124). Etno-religijski identitet je postao primarni način identifikacije i u privatnoj i u javnoj sferi (Ibid.). Međutim, druge vrste društvenih identifikacija još uvijek postoje i u nekim su situacijama važnije od nacionalnih identiteta. U Kiseljaku, između granica postavljenih identifikacijom Bošnjaka, Hrvata i Srba, egzistiraju i podidentiteti, odnosno identiteti koji osim onog dominantno bitnog ovdje nose zasebne specifičnosti. Među njima se izdvajaju ‘izbjeglice’, odnosno ‘prognanici’, koje su u Kiseljak došle iz drugih mjesta u BiH za vrijeme rata i tu ostale. One grade svoje mjesto unutar narativa, jer samo iskustvo prognanstva, dolaska u nepoznatu sredinu u kojoj se sukob tek osjeti u zraku, gubitak uže porodice te useljavanje u tuđe kuće jeste dio sjećanja duboko utisnut u njihov narativ o ratu.

Hrvatski sagovornici/e sa kojima smo razgovarali su, iz različitih razloga, odlučili ostati u Kiseljaku. Iako se osjećaju sigurno što žive u općini u kojoj Hrvati čine većinsko stanovništvo, za razliku od općina iz kojih su izbjegli tokom rata, ipak i dalje osjećaju nepripadnost zajednici, jer su ostali ‘izbjeglice’ i poslije rata. Kako opisuje udovica hrvatskog branitelja u ratu izbjegla u Kiseljak: “prije 15 godina mi smo došli, bukvalno došli. Ustvari, ja i ne osjećam da sam ovdje domaća … šta god da se desi reći će, to je ona, znate, to su one izbjeglice, nikad nismo građani Kiseljaka (…) gdje god se pojavite, vi ste izbjeglica”.[106] Svoj izbjeglički put i život poslije rata u Kiseljaku opisuje sada sredovječna žena: “nisu baš onako objeručke prihvatili izbjeglice… nitko im se ne veseli… ja se uvijek zezam, ja sam dušom, a nisam tu domaća”.[107] Uhvaćeni u procjepu prijeratnog i ratnog, njihovi životi sada jesu u Kiseljaku, no ipak se danas može osjetiti gotovo opravdavajuća utjeha: “mi nismo došli ovdje zato što smo mi voljeli doći”.[108] Osjećaj (ne)pripadnosti današnjoj kiseljačkoj zajednici Bošnjaka/inja povratnika/ca u Kiseljak je dio i bošnjačkog narativa, kako službenog tako i privatnog, jer je prognanstvo možda i najviše obilježilo sve Bošnjake/inje koji su rat dočekali u Kiseljaku i okolnim mjestima.

Sačuvaj i pamti?

O tome čega se sjećaju stanovnici/e Kiseljaka, kako pamte protekle sukobe, i kako ih ta sjećanja i sukobi određuju u poslijeratnom životu u Kiseljaku, postoje dva vrlo jasno odvojena, općeprihvaćena, službena narativa koji se reflektiraju i u privatnim sjećanjima. Dok jedan narativ govori o Domovinskom ratu, drugi ga naziva odbrambenim. Jedni pominju raseljavanje, drugi protjerivanje. Oba pominju povratak, ali sa drugačijim konotacijama.

“Šta ne smijemo zaboraviti?” često se spominje kao pitanje svojstveno grupama, upravo tamo gdje je centralno i identitetski određujuće. Jan Assmann i Pierre Nora smatraju da možemo govoriti o “zajednicama pamćenja” – “sačuvaj i pamti” (Assmann 2005: 36). Upravo se kiseljački narativi, u svojim različitostima, dodiruju u onome što definiraju kao bitno, tematizirajući i pamteći veliki broj istih događaja.[109]

Specifičnost isprepletenosti službenog narativa i privatnih narativa unutar svake pojedinačne etničke zajednice prisutna je u svim temama o sjećanju na rat u Kiseljaku. Tamo gdje postoji tišina jedne od strana koje pripovijedaju sjećanja, identično postoji i u službenom i u privatnom narativu. Upravo fragmentiranost službenih narativa možda i održava mogućim dva paralelna narativa. Tommaso Diegoli u svom radu Kolektivno pamćenje i obnova društva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini tretira sjećanja kao “dio našeg identiteta” (Diegoli 2007: 23) dovodeći ih u vezu s etnički složenim društvima koja zahtijevaju odvojenu argumentaciju u vezi s pamćenjem kao sredstvom identiteta, usaglašavanje etniciteta i recipročno priznavanje razlika između (različitih) grupa. Kiseljak je možda tek na početku ovog procesa: identifikacijski su sjećanja ovdje bitna, no ona ostaju zatvorena u tim istim identitetima, što kroz nedodirljivosti između njih, što zbog zaborava kojem se Kiseljačani (djelomično) nadaju.

Podnošljiva lakoća postojanja

Izmiješani osjećaji nostalgičnosti, proživljenog straha i utvrđivanje poslijeratnih pozicija održavaju živim današnje narative u Kiseljaku. Oni koji su proživjeli rat smatraju da trebaju prenijeti svoja sjećanja, govoriti o njima i ne dozvoliti da se zaborave, implicirajući da sjećanja imaju zadatak opomene (ne samo da se ne zaboravi šta se desilo već i kao upozorenje da treba, od koga i zašto, biti na oprezu). Prisutna je, negdje između potrebe za sjećanjem i potrebe za boljim životom, i želja za zaboravom.

Kroz različite segmente kiseljačkog života uočljivo je “sve dublje uranjanje u prošlost, održavanje prošlosti u životu i stvaranje vizije budućnosti prema kriterijima retorzije iz prošlosti” (Kuljić 2006: 290): kroz podijeljenost ljudi, politiku, škole, medije, oznake Općine, komemoracije, mjerenja tuđeg zločina i marginaliziranje vlastitog, zaborav i obavezu pamćenja. Koliko oni isprepleteni narativi, one tačke zajedničkog i podijeljenog sjećanja, ono o čemu jedni šute, a drugi govore, oblikuje današnji život? Gdje to sjećanje ‘opominje’, gdje ‘žali’, gdje ‘ostaje’?

“Do podne Ilija, popodne Alija“[110]

Jedna od najčešće izrečenih rečenica u intervjuima koje smo vodile je bila da ‘ne žive skupa, već jedni pored drugih’. Tipična za mnoge bh. zajednice, ona odražava sličnosti u kojima se životi nastavljaju.

Općina i grad su doslovce podijeljeni na dijelove u kojima žive Bošnjaci i one u kojima žive Hrvati. U svakom dijelu se čuju razlozi zašto je tako (“oni u svom, mi u svom”[111]). Podjele koje postoje u sjećanjima Kiseljačana su ucrtane i u javnom prostoru kroz nazive ulica. Odlukom o nazivu ulica Općinsko vijeće Kiseljak je pokrenulo nova nezadovoljstva kod bošnjačkog stanovništva. Odbijanje da se prihvati naziv ‘Bosanska’ za jednu ulicu u Kiseljaku (navodeći kao razlog da je bosansko isto što i bošnjačko[112]) posebno je uznemirilo Bošnjake. Od 51 prijedloga naziva za ulice, Odlukom[113] ih većina (44) nosi nazive vezane za hrvatske toponime, povijest i kulturu.[114]

Dan Općine Kiseljak obilježava se 20. 7., odnosno na Ilindan, dan katoličkog sveca, Sv. Ilije. Prije rata, ovaj dan su obilježavali svi građani/ke Kiseljaka – danas samo Hrvati. Bošnjaci osporavaju ispravnost odluke da se Dan Općine obilježava na dan koji vjerski slave samo Hrvati, čime se favorizira samo jedan dio stanovništva. Dan Općine je tako simbolički prerastao u dan kada se obilježava ‘hrvatska općina’ Kiseljak, što smeta bošnjačkom stanovništvu.[115] Premijer Federacije Bosne i Hercegovine podnio je zahtjev Ustavnom sudu Federacije da utvrdi ustavnost Statuta Općine Kiseljak. Osporavani su zastava, grb i Dan Općine, kao i da sam Statut nije donesen u propisanoj proceduri.[116] Prema podnosiocu zahtjeva, “radi se o nametanju drugim nacijama jednostranih elemenata simboličkog identificiranja, tako da simboli jedne nacije postaju obaveza za sve pripadnike drugih nacija”.[117] Ustavni sud FBiH u svojoj odluci[118] navodi da na grbu i zastavi jesu zastupljeni simboli Bošnjaka i Hrvata, ali ne i Srba. Sud je također presudio da je Dan Općine ustavan. Naime, datum 20. 7. određen je kao Dan Općine Kiseljak jer se na taj dan 1244. godine prvi put u historiji spominju dijelovi današnje općine Kiseljak, te se ne temelji na Ilindanu kao vjerskom prazniku.[119] “Ja se sjećam prije rata, ma kakva misa. Ljudi su govorili: do podne Ilija, a popodne Alija. Mislim da taj dan nije sretno izabran i mislim da Bošnjacima smeta to što je to nama Sv. Ilija. Da sam ja musliman, i ja bi tražio. Ne treba u općini biti križ, ne treba”,[120] negoduje jedan od naših sagovornika.

U Kiseljaku nema istaknute zastave Bosne i Hercegovine. Dan državnosti obilježavaju obično Bošnjaci u krugu Medžlisa, te bošnjački orijentisane političke stranke u Kiseljaku. Prilikom isticanja zastave BiH zabilježeni su u nekoliko navrata incidenti (zapaljene zastave BiH, napadi na povratnike).[121] U Kiseljaku je vidljivo ono što Carl-Urlik Schierup primjećuje u radu Nacionalističko buđenje i njegove globalne nepredvidljive posledice, da je “novi nacionalizam” postao decentralizovan te kao takav, za razliku od ranijih centralističkih i ujedinjujućih nacionalizama, zapravo dovodi do rasparčavanja (Schierup 2004: 114–115).

“Nismo mi nevini, ali nismo ni gori od njih”[122]

Od završetka rata pokrenuto je nekoliko postupaka za ratne zločine počinjene u Lašvanskoj dolini pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Krivim za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u Općini Kiseljak proglašeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Ivica Rajić. Ove presude, te druga hapšenja bivših pripadnika HVO-a iz Kiseljaka, u pojedinim su medijima proglašena “zastrašivanjem Hrvata”.[123] Presude MKSJ-a i uopšte procesuiranja zločina nad bošnjačkim stanovništvom nailaze na kritike u hrvatskoj zajednici, gdje se navodi da se ne dešavaju procesuiranja pripadnika Armije BiH za zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom. Pored toga, pripadnici hrvatske zajednice ističu da “muslimanska strana nema priznat niti jedan logor”.[124] Razočaranost što pravosuđe procesuira isključivo pripadnike HVO-a dodatno je pojačana i time što oni smatraju da za ubojstva hrvatskih vojnika i civila do sada nitko nije odgovarao,[125] iako, kako tvrde, “mi smo se branili od njih, mi smo imali više žrtava”.[126]

Izuzetna zastupljenost informacija u medijima o procesima vođenim pred MKSJ-om (što se posebno moglo uočiti kroz medijsku arhivu) vraćala je suprotstavljene narative u središte kiseljačkih života. Osjećajući se nejednako okrivljenim za ono što se dešavalo u Kiseljaku (a što se ponovo vraća na sukob narativa o tome ko je napao, a ko se branio, ko je otišao, a ko je protjeran, zašto Rotilj jeste logor odnosno zašto nije – čime se formira začarani krug), čini se da procesuiranje ratnih zločina ne donosi potrebnu satisfakciju ni bošnjačkoj zajednici ni drugim žrtvama, a niti pomak u izgradnji mira i poticanju pomirenja. Sociolog Todor Kuljić spominje upravo upoređivanje zločina navodeći da “slabost i ograničenost etnocentrične kulture sećanja možda najjasnije izbija na videlo kada se pređe na teren poređenja nacionalnih zločina… banalnost je u podtekstu ove retorike: ni drugi nisu bili anđeli” (Kuljić 2006: 326). I ovdje se očekuje svojevrsni reciprocitet u podjeli krivice, “tu niko ne može reći da je čist”.[127] No, pitanje je da li bi ‘podjela krivice’ istinski doprinijela prevladavanju prošlosti[128] ili bi samo učvrstila postojeće podjele.

“To je isto kad žicu pokidate, ona se napravi, ali uvijek onaj čvor ostane”[129]

U gradu Kiseljaku postoje dvije osnovne škole jedna pored druge. Dvije zgrade u istom dvorištu, sa odvojenim igralištima. Jedna osnovna škola radi prema bosanskom planu i programu, i pohađaju je djeca bošnjačke nacionalnosti. Druga osnovna škola je škola sa hrvatskim programom, a pohađaju je djeca hrvatske i srpske nacionalnosti. Prema našim sugovornicima, niko ne očekuje ‘spajanje’ / ‘ujedinjenje’ škola. Kiseljačani/ke ne smatraju dobrim to što se djeca odvajaju (i to po vrlo striktnom nacionalnom/vjerskom kriteriju). Zaposleni muškarac, zaposlena žena, različite nacionalne pripadnosti isto razmišljaju da “to je odgajanje mog unučeta za budući sukob”,[130] “segregacija”[131] i većinom tumače kao djelo politike, no ne vide prihvatljivo rješenje. Kreatori službenih politika sjećanja obje strane tvrde da je to državni program i da ne mogu oni to rješavati.[132] Tako slučaj sa dvije osnovne škole postaje dijelom ‘višeg’ nacionalnog diskursa.

Koliko god to odgovaralo kolektivnom sjećanju ili službenom narativu, pojedinci/ke izražavaju sklonost, ne deklarativnu već iskrenu, ka uspostavljanju ‘normalnijih’ odnosa (sugerišući negativnost postojeće podjele). Njihova očekivanja se vežu za mlade, jer računaju, s jedne strane, da oni “nisu opterećeni time”,[133] a s druge strane da “možda ove mlađe generacije to mogu zaboraviti”.[134] Zanimljiv je ovdje odnos prema prošlosti: prevazilaženje prošlosti se zapravo očekuje onda kada se stvori šansa za njen zaborav.

U intervjuima se često naglašava da je “bitno da djeca znaju”,[135] “koliko mladi znaju, znaju od svojih roditelja”.[136] Kreatori dominantnih službenih narativa ističu upravo ovaj segment: ne zaboraviti. Možda je ovdje najvidljivija razlika između službenih i privatnih narativa: dok službeni propagiraju ‘ne zaboraviti’, privatni se stidljivo, gotovo šapatom obraćaju ‘zaboravu’ (otvarajući time posve novu temu mogućnosti zaborava uslijed institucionaliziranih podjela u zajednici). Dok se prošlost ‘čuva’ ili ‘zaboravlja’, kultura sjećanja ostaje podijeljena kako kroz sjećanja tako i kroz njihovo prisustvo danas. ‘Čvor’, dvadeset godina nakon rata, izgleda i dalje ostaje u Kiseljaku.

“Nije prerano, nego je prekasno“[137]

“Graditi povjerenje na lažima, ne ide to tako i sve dok tako bude ništa od toga”,[138] tvrdi umirovljeni Kiseljačanin, član udruge proistekle iz rata. Tvrdi i nepopustljivi narativi ‘uvukli’ su se u gotovo svaki segment života u Kiseljaku, čineći tabore ‘mi’ i ‘oni’, gradeći identitete ne samo iz vlastitog sjećanja već i u određenju prema suprotstavljenom narativu. ‘Laž’ je sve ono što dolazi od drugog (jer ne postoje ista sjećanja na rat, tek se svi s nostalgijom sjećaju prijeratnog vremena). Čini se, zapravo, da se u Kiseljaku našao modus za paralelno vođenje života dvije nacionalne grupe gdje niti jedna nije zadovoljna. Ali nema sukoba. Niti onog “savršenog života”[139] kojeg se sjećaju neki naši sagovornici o zaposlenosti, bezbrižnosti, nepostojanju podjela od prije rata. Sve neproblematično funkcioniše dok svako podupire ‘svoj’ zvanični narativ i ne odstupa kako od njega, tako ni od bilo kakvih intervencija u onaj drugi. Još uvijek se podjela percipira kao nešto što je došlo ‘izvana’. Ako je i došlo izvana, održava se iznutra – podijeljenim školama, podijeljenim dijelovima grada, nazivima ulica, grbovima, nacionalističkim diskursima. Gotovo je apstraktna današnja ‘lakoća postojanja’ u Kiseljaku, gdje paralelno žive dva suprotstavljena narativa, svaki za sebe.

Nalazi istraživanja u ovoj studiji ukazuju na to da je za sjećanje ljudi na rat, od društvenog sjećanja ipak važnije osobno iskustvo onih koji su rat preživjeli, ali i na to da njihovo današnje sjećanje u velikoj mjeri ovisi o njihovim trenutnim životnim uvjetima i time je oblikovano. Kao što su pokazala još neka antropološka istraživanja o osobnim sjećanjima ljudi na rat i nasilne događaje (Jansen 2002), ‘istina’ o prošlosti je uvjetovana trenutnim životnim okolnostima ispitanika, ali i njihovim vlastitim iskustvima i onime što su sami preživjeli za vrijeme rata. Objašnjavajući prošlost na ovakav (osobni) način, ljudi “primjenjuju minimum kontrole nad svojom vlastitom verzijom prošlosti, a time i nad svojim vlastitim svakodnevnim životima” (Jansen 2002: 90).[140]

Zaključak

Tema istraživanja predstavljenog u ovoj studiji su sjećanja na rat koji se od travnja/aprila 1993. do veljače/februara 1994. godine odvijao u zajednici koja je izabrana kao fokus ove studije – Kiseljaku. Predistraživanje je autorskom timu nagovijestilo podijeljenost sredine i različite narative o prošlosti, što je donekle bilo i očekivano s obzirom na kompleksnost sukoba u Bosni i Hercegovini, ali je ujedno predstavljalo i izazov. Ispred nas su se u toku terenskog rada našli srdačnost lokalnog stanovništva te neskrivena znatiželja i spremnost da se doprinese istraživanju – činilo se da je bilo važnije šta ćemo ih to mi pitati nego ono šta će nam oni odgovoriti. Nerijetko su naši sagovornici i sagovornice sa sobom donosili privatne ratne dnevnike, fotografije i bilješke, čvrsto ih držeći kao jedine svjedoke onoga što imaju reći. Trenuci u kojima su odlagali grčevito držane dokumente, prepuštajući nam svoja sjećanja bez straha da li im vjerujemo, bez zebnje da ih moraju ‘dokazati’, zapravo su trenuci u kojima smo došle do suprotstavljenih i podijeljenih sjećanja, narativa i primjera komemorativnih praksi koje doprinose izgradnji kolektivnog sjećanja. U samoj studiji se takva kolektivna sjećanja povezuju i interpretiraju kroz analizu individualnih sjećanja pojedinaca koji žive u ovoj lokalnoj zajednici, a koja su prikupljena u razgovorima vođenim s lokalnim stanovništvom.

Tek manje od sat vremena vožnje od glavnog grada države, ova mala lokalna zajednica ne ostavlja dojam da se nalazi tako blizu glavnome gradu. Iako je na prvi pogled vidljivo da Kiseljak nema jasno postavljene fizičke crte podjele, dovoljan je samo kraći boravak u zajednici da prisutnost tih podjela izađe na vidjelo. Rat je donio sada već duboko ukorijenjene podjele među stanovništvom, Hrvatima i Bošnjacima, koji i danas čine dvije dominantne etničke grupe. Pretrage medijske arhive, kao i aktuelne medijske politike, pokazale su nam to isto. Bilo koja tema koja je bila predmet analize u ovoj studiji ima isprekidanu putanju: često je praćenje i povezivanje široko razbacanih dijelova određene cjeline (poput teme o Rotilju kao mjestu zatočeništva bošnjačkog stanovništva ili hrvatskim izbjeglicama u Kiseljak) zahtijevalo uranjanje u privatne narative, političke poruke, presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, konstatovanje nepostojanja određenih (pretpostavljenih) podataka i tešku razdvojivost privatnog od službenog narativa. Sva kompleksnost fragmentiranosti sjećanja i službenih politika može se ‘pročitati’ zapravo iz izvora koji su najviše korišteni u analizi i nalazima: intervjuima sa stanovnicima i stanovnicama Kiseljaka. Nedostatak izvora i ‘činjeničnih’ referenci o recentnoj historiji Kiseljaka ostavlja više prostora za utemeljenje sjećanja kao izvora informacija, što prijeti da istoriju stavi u službu sjećanja (kako opisuje Todor Kuljić ‘pesimizam’ Pierrea Nore, Kuljić 2006: 108).

O tome čega se, vezano za rat, sjećaju stanovnici/e Kiseljaka, te kako ih ta sjećanja određuju u poslijeratnom životu u Kiseljaku, postoje dva vrlo jasno odvojena, službena narativa, vidljiva u javnom prostoru, koja se također reflektiraju i u osobnim sjećanjima Kiseljačana/ki. Šta se pamti u Kiseljaku? Na ovo pitanje službeni i privatni narativi daju djelomično različite odgovore. Možda nije u potpunosti precizno reći da postoje dva suprotstavljena narativa, jer unutar tih dominantnih narativa postoje dalje specifikacije na službene i privatne koji imaju svoje dinamike i odnose. Sam odnos službeni–privatni narativ je kompleksan jer je teško odijeliti ih i posmatrati razdvojeno. Klupko službenih i privatnih, hrvatskih i bošnjačkih narativa je ‘zapetljano’ u gotovo svim segmentima (čega se sjećaju, kako i zašto se sjećaju, gdje se prenose i održavaju ta sjećanja). Narativi predstavljeni u istraživanju bi se mogli opisati kao monolitni, odnosno ne postoje tenzije unutar svakog od dominantnih narativa – te razlike unutar njih su opisane kroz sam rad, ali one nisu izražene u tolikoj mjeri da bi narušavale njihovu monolitnost.

Nalazi istraživanja spomeničke kulture u Kiseljaku prilično vjerno oslikavaju ono što rekonstruisani dominantni bošnjački i hrvatski narativi jasno iskazuju: podijeljenost javnog prostora, mjesta oživljavanja narativa. Zbog toga je možda hrvatski službeni narativ artikuliraniji i vidljiviji od bošnjačkog, koji ostaje u sferi vjerskog/privatnog. Ovo se može direktno vezati i sa današnjom situacijom u političkom životu Kiseljaka (kontinuirani politički uspjeh hrvatskih stranaka), ali i podjelama koje se i dalje institucionaliziraju (podijeljene škole, nazivi ulica).

Ono što je specifično u Kiseljaku jeste podijeljenost koja na neki poseban način – funkcioniše. Kao što pokazuju i druga antropološka istraživanja (Kolind 2007), ljudski životi su u ratu uništeni jer je ugrožena njihova sigurnost, a normalan život, koji se do tada smatrao neupitnim, doveden je u pitanje, zbog čega je bilo potrebno ponovno izgraditi svakodnevni život. Ovaj proces je podrazumijevao rekontekstualiziranje narativa o stradanju i patnji te proizvodnju novih značenja kroz koja je svakodnevica opet postala moguća. Prihvatanje onoga što se desilo zapravo predstavlja pokušaj da se postojeća podijeljenost donekle pokuša prihvatiti kao ‘normalna’, tj. kao nova svakodnevica. Paralelni životi Hrvata (i Srba) i Bošnjaka imaju svoje tokove, rijetko se dodirujući i bez većih incidenata. Prisutnost određene doze prihvatanja svega što se desilo (rata, protjerivanja i stradanja), bez namjere vraćanja na staro (prijeratno) uključuje i nostalgiju za nekadašnjim željama i nadama i osjećajem da se sva ta bolna ratna prošlost nekako ‘prelila’, da je rezultat tuđe politike, politike nekoga ko nije poznavao i osjećao bliskost i poštovanje koje je Kiseljak imao i u kojem nije bilo bitno ko je ko. Možda upravo takav doživljaj onoga zbog čega se sukob desio i omogućuje miran život i izuzetan povratak protjeranih građana/ki Kiseljaka. Assmann navodi da “kolektivno pamćenje stoga operira u oba pravca: i unatrag i unaprijed. Pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, ono k tome organizira i iskustvo sadašnjosti i budućnosti. Bilo bi stoga besmisleno principu sjećanja suprotstaviti princip nade: oba se međusobno uvjetuju i jedan se bez drugoga ne mogu zamisliti” (Assmann 2005: 49).

Istraživanje je pokazalo da Kiseljačani/ke ipak održavaju živim sjećanja na rat. I to u rasponu od ‘ljubavi’ do ‘rata’, kako stoji u citatu iz naslova. Ne odričući se sjećanja na prijeratnu zajedničku prošlost, pamte neočekivanu promjenu, nasilje, strah i novi društveno-politički poredak. Nije začuđujuće što u nalazima ovog rada imamo i želju za zaboravom: generacije koje nisu doživjele rat smatraju da je možda bolje da ne žive u narativu o njemu. Očekujući da vrijeme donese promjene (zajedno sa zaboravom), naši sagovornici/e su pitanje budućnosti ostavili otvoreno. Između njihovih želja i nada, mi ipak naglašavamo da “samo vrijeme ne liječi ništa – procesi u vremenu liječe rane” (Božičević 2007: 112). Utisak je da će spremnost za potencijalno premoštavanje podjela morati doći ‘odozdo’, ne od kolektivnog pamćenja i ne od politike koja dolazi izvana. Osjećaj nužne zavisnosti od veće cjeline (Hrvatske) ili pretpostavljenog centra (Sarajeva) podržava nacionalne narative kao utjehu i vjeru u kolektivne identitete (Assmann 2005: 62) u situaciji sveprisutne podijeljenosti kiseljačke zajednice.