DA SE NE ZABORAVI HRVATSKA LAŽ: 

“Jajce nije oslobođeno nego je predato dogovorom sa Srbima”

Trebinje se, po ranijim dogovorima Tuđman- Milošević iz 1991. moralo razmijeniti za grad Jajce. Tačnije, Srbi iz Trebinja su trebali biti preseljeni u Jajce a Hrvati Jajca u Trebinje zbog stvaranja nacionalno kompaktnih teritorija. Do razmjene gradova nije došlo jer je Karadžić, na insistiranje Vučurevića, tada u Ženevi rekao Tuđmanu i Miloševiću da se trenutno u Trebinju nalazi pet i po hiljada Bošnjaka i da je zbog toga razmjena stanovništva nemoguća. Onda se krenulo sa masovnim protjerivanjem Bošnjaka Trebinja. Dok je Armija RBiH grčevito branila Jajce, a HVO planski napuštao položaje i puštao četnike u svoje rovove , HV i HVO su iza leđa jedinica Armije 1992.napali na Prozor i D. Vakuf. Nakon što je Vučurević odbio zamjenu gradova, Jajačka brigada Armije RBiH je bila na obroncima grada, spremna da ga zauzme. Da se to ne desi, Srbi su pustili HVO jedinice da helikopterima slete u grad i prepustili ga po UZP dogovoru Hrvatima

Sjećanje na progon Bošnjaka Trebinja

Krajem januara 1993. počeo je progon Bošnjaka iz njihovog Trebinja. Nakon prijetnji i pritisaka, u teroru nad civilima je ubijeno 38 bošnjačkih civila. Dogodila su se brojna premlaćivanja ljudi pa i silovanja. Razbacani širom svijeta na pet kontinenata, tek nedavno su uspjeli popisati sve žrtve terora devedesetih.
Minirano je i srušeno 14 džamija u Trebinju i okolini, a kada su gradske džamije zapaljene, počelo je napuštanje grada. Ljudi su grabili najosnovnije, uzimali najvažnije uspomene i bježali prema Crnoj Gori. Većini Bošnjaka je rečeno da idu prema autobuskoj stanici, gdje ih je čekao organizovan prevoz. Prebacivani su planski do crnogorskog gradića Rožaja. Izgon trebinjskih Bošnjaka se najvećim dijelom završio tokom zadnja četiri dana januara 1993. godine.

Rijetki preostali su istjerivani do polovine februara.

Mnogo kasnije Trebinjci su se sjećali svog ulaska u Rožaje. Nekoliko hiljada ljudi su posjedali izgubljeno po ulicama ne znajući kuda dalje. Bio je ledeno hladan januarski dan, a na svim kućama u Rožaju bila su širom otvorena vrata. Prognani su se čudili tim otvorenim vratima dok iz kuća nisu počeli izlaziti domaćini i nuditi porodicama da uđu. Trebinjski Bošnjaci su tek tada otvorena vrata na domovima Rožajaca razumjeli kao poziv gostoprimstva.

Kako se trgovalo ljudskim životima

Trebinje je posljednji grad u BIH u kojem je napravljeno etničko čišćenje Bošnjaka. Prije ovog izgona u januaru ‘93., trebinjski Bošnjaci su na neki način spriječili izgon trebinjskih Srba iz njihovog grada.

Naime, u augustu 1992. godine dogodio se masovni bijeg srpskog stanovništva Trebinja prema Nikšiću u Crnoj Gori. Priča o prodoru HOS-ovaca Blaža Kraljevića iz Dubrovnika prema Trebinju, o kojoj su pisali i javljali beogradski mediji, bila su ciljano zastrašujuća. Jedinice HOS-a su bile desetinu kilometara daleko na rubnim dijelovima opštine, ali je medijski namjerno rašireni strah učinio svoje pa su se kolone automobila trebinjskih Srba odmah nakon ponoći pokrenule prema Nikšiću. Trebinjski Srbi svjedočili su da se nije čula niti jedna eksplozija granate, čak niti pucanj iz pravca Dubrovnika, ali je grad masovno napušten. To avgustovsko jutro su automobili iz Trebinja potpuno zakrčili Nikšić. Tek iza podneva su se kolone počele vraćati u svoj potpuno miran grad. Trebinje je bilo u planu razmjene gradova između Miloševića i Tuđmana, te njihovih sluga u BiH Karadžića i Bobana.

Božidar Vučurević, politički lider SDS-a istočne Hercegovine, zamolio je to jutro Radovana Karadžića, koji se nalazio u Ženevi, da ih ne dira, rekavši da „nema srca ljudima reći da napuste Trebinje“.

Vučurević je molio da se razmjena Trebinja odgodi, jer „ljudi nisu spremni na takav šok“. Karadžić je to prihvatio a Vučurević je za tu „osjetljivost“ pohvalio Karadžića: „On nije uvijek imao srca obavijestiti ljude da će izgubiti svoje gradove ili desetine manjih naselja.“ Time je samo potvrđen ovaj stravični plan etničkog čišćenja ogromnih razmjera i epske trgovine stanovništvom u desetinama gradova u Bosni i Hercegovini. Naime, Trebinje se, po ranijim dogovorima Tuđman- Milošević, moralo razmijeniti za grad Jajce. Tačnije, Srbi iz Trebinja su trebali biti preseljeni u Jajce a Hrvati Jajca u Trebinje zbog stvaranja nacionalno kompaktnih teritorija.
Protiv razmjene Trebinja za Jajce bili su Momir Bulatović i sadašnji predsjednik Milo Đukanović, koji su Vučureviću, prema njegovom priznanju, rekli da su „malo uplašeni dolaskom novih komšija“.

Srbi koji su se borili i ginuli u Trebinju trebaju znati kako su, nakon svega, nove komšije iz Dubrovnika trebali doći u Trebinje turistički.

Do razmjene gradova nije došlo jer je Karadžić, na insistiranje Vučurevića, tada u Ženevi rekao Tuđmanu i Miloševiću da se trenutno u Trebinju nalazi pet i po hiljada Bošnjaka i da je zbog toga razmjena stanovništva nemoguća. To je bio ozbiljan argument, ali su Milošević i Tuđman bili ljuti. „Radovane, dajte to sredite više“, rekao mu je Milošević, pred svjedocima.

Tako su Bošnjaci, ni krivi ni dužni, spriječili iseljenje komšija Srba u ovim igrama etničkog čišćenja i tzv. razmjene teritorija.

Ali, nakon dugih granatiranja i pucanja 29. oktobra 1992. u Jajce, grad bosanskih kraljeva, ušle su srpske jedinice. Oko 30 hiljada Jajčana je u kolonama napustilo svoje domove i svoj grad. Jajce je osvojeno na izdaju i dogovore srpske i hrvatske politike. Znalo se da ide razmjena stanovništva za Trebinje. U Jajcu gotovo i nije bilo Srba, pa je stambeni prostor tog grada bez Bošnjaka i Hrvata odgovarao srpskom stanovništvu Trebinja.
Vučurević je svojevremeno priznao u hrvatskoj štampi: „Hrvati su jako željeli Trebinje“. Na drugoj strani je Smiljko Šagolj govorio o Jajcu kao „žarko željenom hrvatskom stolnom gradu“. Prije rata u „žarko željenom“ Jajcu je živjelo 15,5 hiljada Hrvata, koje bi onda razmijenili za „jako željeno Trebinje“, gdje je živjelo 1.245 trebinjskih Hrvata.

Jači napadi srpskih jedinica na Jajce trajali su od marta i grad je trebao biti očišćen od Bošnjaka i Hrvata već krajem ljeta. Kada je odgođena predaja Trebinja, odgođena je i razmjena za Jajce.

Pored jednonacionalne kompaktnosti teritorija kao osnovnog cilja, ključna je bila mogućnost gotovo adekvatne razmjene kapaciteta hidroelektrana u Jajcu i hidroelektrana u Trebinju.

To je bio ključni, najvažniji dio razmjene stanovništva – hidroenergetski potencijal približne snage.

U Stenogramima Franje Tuđmana, koji su apsolutni dokaz o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, korišteni i u Tribunalu u Hagu, više se spominje Gornji Vakuf nego li Vukovar  i Dubrovnik zajedno. Tuđman govori: „Nije mi jasno zašto ne bismo mogli ovladati u potpunosti Bugojnom, Gornjim Vakufom… Mislimani su orijentirani na rat (za Jajce). To bi trebali mi iskoristiti jednim protivudarom“… Tako je i bilo. Dok je Armija RBiH grčevito branila Jajce, a HVO planski napuštao položaje, HV i HVO su iza leđa jedinica Armije napali na Prozor 25. oktobra 1992. godine, a onda na sami dan pada Jajca 29. oktobra udarili svom snagom i na jedinice Armije RBiH u Gornjem Vakufu.

Više od 30 hiljada izbjeglica iz Jajca kretalo se prema Travniku, a dio i prema Gornjem Vakufu, gdje će ih dočekati još gori ratni pakao. Srpska artiljerija je tukla puteve kojim se ogromna kolona bošnjačkih civila kretala bježeći iz Jajca. Bilo je više od sto poginulih.

TV Beograd je u reportaži od 29. oktobra 1992. javio da se vode borbe za Jajce, a onda pokazao srpske vojnike koji spuštenih pušaka šetaju ulicama grada. „Kao i u Bosanskom Brodu, (na isti način predatom Srbima), kamera kruži tihim i pustim ulicama“, zabilježio je ovaj trenutak javne laži poznati novinar Mark Thompson u svojoj knjizi „Proizvodnja rata“. Upravo je Komanda HVO-a obavijestila UNHCR u Kiseljaku 23. oktobra da će za šest dana, 29. novembra pasti Jajce i da se pripreme za prihvat velikog broja izbjeglica. Jasno je kako su znali tačno vrijeme tragedije.
Prema dogovoru, komande srpske vojske i HVO-a su još 12. oktobra 1992. uspostavile vruću radio, a onda i žičanu liniju između tada srpskog Mrkonjić Grada i hrvatskog Jajca. Od 23. oktobra HVO počinje napuštanje položaja u Jajcu, dok srpska vojska istovremeno ulazi u rovove. Posljednje jedinice HVO-a napustile su ujutro 29. oktobra rovove na Paležu i Dobratićima. „Mi kasnimo“, rekli su borcima Armije RBiH u žurbi.

Jedan od oficira Armije RBiH u Jajcu je nakon pada grada rekao: „Gdje god su nam držali crtu, nama je bilo crno. U Jajce su nam uveli četnike prije nego što su otišli s linije, bočnu stranu napustili u dužini od 20 kilometara. Za većinu linija nismo ni znali da su se oni izvukli i da su četnici u rovovima“.

Repriza i novi pokušaj razmjene gradova

Čitav rat se čekalo na zamjene stanovništva ova dva grada. Kako Trebinje nije pristajalo na povlačenje, Vučureviću je u augustu 1995. naređeno da mora biti izvršena razmjena Jajca i Trebinja. Sve se to događa nakon potpisa Vašingtonskog sporazuma i potpisa navodne saradnje HVO-a i Armije RBiH u Splitu. Međutim, Vučurević je ovaj odbio razmjenu. Javno je tvrdio da je organizovao odbranu grada, kopajući, prema svom priznanju, dva prstena rovova prema HV-u. Tako je bar tvrdio javno, ali mu se ne mora vjerovati. Naime, Jajcu se brzo približavao Treći korpus Armije RBiH. Srpska strana je čuvala Jajce sa juga, odakle je napadala moćna Jajačka brigada. Jedinice Trećeg korpusa su se gomilale pred gradom za završni udar. I onda su helikopterima usred noći u centar Jajca slijetali pripadnici HV-a i HVO-a, zauzimajući položaje prema jajačkoj brigadi Armije RBiH. Borci Jajačke 305. brigade su u očajanju gledali kako se njihov grad opet izdaje HVO-u, kao na revers. Protiv navodnih saveznika se nije ni smjelo ni moglo.

Čak je i „neosjetljivi“ Dejvid Oven primijetio te 1995. ove šokantne vojne preokrete: „Djelovalo mi je sumnjivo, kao da Srbi žele da Hrvati, a ne Muslimani, zauzmu Jajce.“

Srpska štampa je zbunjeno pisala o ovom događaju.

Novinar Batić Bačević je u beogradskom NIN-u napisao u tekstu sa znakovitim naslovom: „Grad Jajce je pao pošto je na njega ispaljeno samo 13 granata, što je omogućilo hrvatskim snagama da u grad uđu autobusima“.
Kako je 13 granata moglo istjerati Srbe i omogućiti hrvatskim snagama da uđu autobusima u grad Jajce?
Isto se dogodilo i u susjednom Šipovu i Mrkonjić Gradu. Sav prostor su srpske jedinice predale hrvatskim trupama uigrano i bez ijednog ispaljenog metka.

U Armiji BiH su znali da postoje srpsko-hrvatski dogovori da HVO uđe prije Armije RBiH i u Mrkonjić, Šipovo i Jajce. Ključni razlog je bio spriječiti da se spoje Peti i Sedmi korpus Armije RBiH, da se stvori komapaktna teritorija i poveže Sarajevo sa Bihaćkom krajinom.

Razmjena Trebinja i Jajca je davno dogovoreno tokom pregovora Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Tikvešu, u aprilu 1991. godine. Kartografi, uglavnom akademici SANU i HAZU, napravili su urednu zamjenu teritorija i stanovništva.

BiH je opstala, pa se Trebinjci svake godine mogu vratiti u svoj grad, iako su danas raseljeni na pet kontinenata. Nažalost, nakon lokalnih izbora nemaju nijednog političkog predstavnika u Skupštini grada. Bosnaglobal