Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Razorena sela, srušene džamije, poginula djeca i civili, ubijeni ratni zarobljenici te raseljeni Bošnjaci – to je posljedica sukoba HVO-a i Armije BiH na području općina Gornji Vakuf i Jablanica, u dijelu kojih je sudjelovala i Hrvatska vojska. To je sažetak činjenica koje je Raspravno vijeće Haškog suda opisalo u prvostupanjskoj presudi šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne.

Događaje u općinama Gornji Vakuf i Jablanica presuda opisuje u drugom svesku, na devedesetak stranica. Cijela presuda podijeljena je u šest tomova, i obuhvaća gotovo dvije tisuće stranica.

Napetosti između Armije BiH i HVO-a u Gornjem Vakufu rasle su u posljednjim mjesecima 1992. godine, da se naglo pogoršaju nakon incidenta “u vezi s isticanjem hrvatske zastave 6. januara 1993”, navodi se u presudi.

U to je vrijeme već šest mjeseci vrijedila zabrana isticanja nacionalnih zastava u općini, osim na vjerskim objektima i kasarnama, koju je 24. lipnja 1992. donijelo predsjedništvo Skupštine općine Gornji Vakuf, kako bi spriječilo međunacionalne incidente. Napetosti su, međutim, izbile već oko Božića 1992., jer “su Hrvati istaknuli zastave hrvatskog naroda u BiH”, što je “izazvalo više incidenata”, pa su “vojnici muslimanskih snaga reagovali tako što su uklonili desetine hrvatskih zastava u opštini Gornji Vakuf”.

Konkretni incident ovako je opisan: “Dok je zabrana još uvijek bila na snazi, 6. januara 1993., HVO je, zajedno s pripadnicima HOS-a, stavio pod svoju kontrolu jednu muslimansku školu u Gornjem Vakufu. Hrvatska zastava je nakon toga istaknuta na toj školi, i to u prisustvu jedne ekipe novinara hrvatske televizije koji su došli iz Splita da snime taj događaj. Jedan vojnik ABiH-a pokušao je ukloniti zastavu, međutim u tome ga je spriječio vojnik HVO-a zapucavši prema njemu.”

Ti događaji ubrzali su izbijanje oružanog sukoba. Tjedan kasnije, na sastanku predstavnika HVO-a i ABiH, HVO je zatražio da se “sve snage ABiH stave pod kontrolu HVO-a”. Zahtjev je ponovljen 16. siječnja 1993., i to na temelju “opšteg naređenja o potčinjavanju koje je 15. januara 1993. izdao Milivoj Petković.”

“Tužilaštvo je u vezi s tim istaklo ulogu Slobodana Praljka, koji je došao iz Zagreba kako bi se uvečer 15. januara 1993. pridružio zapovjedništvu snaga HVO-a u Gornjem Vakufu, kao i odlučnost s kojom je 16. januara 1993. preko svojih zapovjednika nametnuo ‘ultimatum’, upozoravajući predstavnike ABiH u Gornjem Vakufu da ‘će biti pregaženi ukoliko ne budu prihvaćali odluke HZ HB’. Praljkova odbrana je u svojoj završnoj riječi precizirala da je Slobodan Praljak tokom svog svjedočenja pobijao te navode, i da tako nešto nije rekao”, navodi se u prvostupanjskoj presudi.

Rekao to Praljak ili ne, HVO je postavio ultimatum: ABiH se mora potčiniti HVO-u općini Gornji Vakuf do 17. siječnja 1993. Dan nakon isteka ultimatuma, HVO je napao: “Vijeće je prihvatilo velik broj dokaza koji se odnose na napade 18. januara 1993. na opštinu Gornji Vakuf i saslušalo više svjedoka koji su potvrdili da su snage HVO-a napale grad Gornji Vakuf i sela Dušu, Uzričje, Ždrimce i Hrasnicu.” Nakon tog napada, “grad Gornji Vakuf je gorio”, a “muslimanski dio Gornjeg Vakufa bio je mjestimično teško razoren”.

Presuda opisuje i razaranja u selima Duši, Uzričju, Ždrimcima i Hrasnici. Najveća tragedija dogodila se u Duši: granata je jednoj kući usmrtila sedmoro bošnjačkih civila, među kojima troje djece.

“Dokazi uvršteni u spis ukazuju na to da je HVO selo Dušu napao i granatirao 18. januara 1993. ujutro iz pravca Mačkovca. Napad su vodili vojnici HVO-a i HV-a (…) Neki su imali okrugle bedževe sa dva slova, ‘H’ i ‘V’, a drugi oznake s ukrštenim mačem i puškom ispod kojih je pisalo ‘HVO’”.

Ispitujući navode iz optužnice, da je “tokom napada na selo ubijeno više civila Muslimana”, suci su ustanovili da je “jedna granata pogodila kuću Envera Šljive usmrtivši sedam osoba u podrumu”. To su bili Mirsada Behlo (jedanaestogodišnje dijete), Muamer Zulum (dvanaestogodišnje dijete), Mirsad Behlo (trogodišnje dijete), Sabaha Belho (žena stara 31 godinu), Rasiha Belho (žena stara 20 godina), Fatka Gudić (žena stara 44 godine) i Salih Čeho (muškarac star 65 godina) koji je, iako je preživio napad, preminuo od zadobivenih ozljeda.”

Selo Duša “je najviše uništeno uslijed napada HVO-a”, a “znatan dio imovine u vlasništvu Muslimana u selu oštećen”. “Vijeće je u mogućnosti da zaključi da je tokom napada na selo život izgubilo više stanovnika koji nisu učestvovali u borbama i da su uništene muslimanske kuće”.

Presudom je utvrđeno da su snage Hrvatske vojske ratovale zajedno s HVO-om i u Gornjem Vakufu i u Jablanici. “Kad je riječ o opštini Gornji Vakuf, više dokaza potvrđuje prisustvo snaga HV-a u toj regiji u januaru 1993. Isto tako, više dokaza potvrđuje da su vojnici HV-a, zajedno sa HVO-om, sudjelovali u napadu na Soviće 17. aprila 1993. Pripadnike HV-a su, osim toga, viđali na tom području sve do maja 1993.”

Sovići su selo u općini Jablanica koje je, zajedno s obližnjim Doljanima, najteže stradalo u napadima hrvatskih snaga. “Niz dokaza ukazuje na to da su u napadima na sela Sovići i Doljani u aprilu 1993. i u hapšenjima koja su potom uslijedila učestvovali vojnici HV-a”, navod je iz presude.

Razaranje ta dva sela opširno je sankcionirano i u presudi Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću, jer je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića sudjelovala u napadu, a njezin zapovjednik Naletilić bio jedan od zapovjednika u napadu na Soviće i Doljane.

Napad je počeo 17. travnja 1993. ujutro. Tri dana kasnije, “svjedokinja D1447 je vidjela vojnike HVO-a i HV-a, kao i ljude u crnim uniformama bez oznaka, kako uz povike i pjesmu pale kuće u vlasništvu Muslimana”.
“U jednom izvještaju HVO-a od 23. aprila 1993. stoji da su nakon prestanka sukoba u Sovićima i Doljanima sve muslimanske kuće u tim selima zapaljene po zapovijedi “viših zapovjednika”.

“Dana 4. maja 1993., Hasan Rizvić, član delegacije ABiH i HVO-a koja je poslana u Doljane i Soviće, ustanovio je da je selo Doljani potpuno uništeno, da su kuće spaljene, a dvije kuće dignute u vazduh eksplozivom. Ustanovio je isto tako da su u Sovićima uništene ili spaljene sve muslimanske kuće, a da su sve hrvatske kuće ostale netaknute”.

U oba sela srušene su džamije. “Svjedokinja X i Nihad Kovač, koji su oboje bili zatočeni u školi u Sovićima, vidjeli su džamiju u Sovićima u plamenu. Nihad Kovač je potvrdio da je oko 18. aprila 1993. džamija u Sovićima dignuta u vazduh eksplozivom i da je nakon toga gorjela oko pola sata.”

“Što se tiče džamije u Doljanima, svjedokinja CA1461 je rekla da je čula vrlo jaku eksploziju i da je kasnije saznala da je džamija u Doljanima dignuta u vazduh. I drugi dokazi, među kojima su i dva izvještaja HVO-a, potvrđuju da je HVO u danima nakon napada na selo Doljani uništio tu džamiju.”

Raspravno vijeće u presudi je spomenulo izvještaj načelnika Ureda obrane HVO-a u Jablanici od 23. travnja 1993., prema kojemu su “viši zapovjednici HVO-a zapovjedili da se unište dvije džamije na području Sovića i Doljana”. Međutim, “Vijeće ne raspolaže informacijama o identitetu tih zapovjednika”.

Nakon što su sela razorena a mještani pohapšeni i protjerani, 13. svibnja 1993., “Marko Rožić, načelnik Ureda obrane HVO-a Jablanica, donio je odluku prema kojoj se sva pokretna i nepokretna imovina u vlasništvu ‘iseljenih’ Muslimana iz sela Sovići i Doljani smatra ratnim plijenom i pripada HVO-u HZ HB.”

Mještane Sovića i Doljana HVO je pohapsio i raselio. U danima nakon napada, zatočeni su u školi u Sovićima, “iznureni i prljavi”, “natrpani u dvije učione. Životni prostor bio je skučen, a higijenski uslovi vrlo loši.”

“U prvim danima zatočeništva, zatočenici nisu imali dovoljno hrane ni vode, a vojnici HVO-a su zabranjivali da im bilo koji Musliman ili Hrvat spolja nešto donese. Ipak, Svjedokinja D, zatočena Muslimanka, pomenula je da su postojali WC-i i da je imala mogućnost da dobije vodu kako bi svojem novorođenom djetetu mogla pripremiti hranu”, detalj je koji potresno dočarava situaciju.

“Više svjedoka koji su bili zatočeni u školi u Sovićima izjavilo je da su tokom svog zatočeništva bili žrtve ili svjedoci premlaćivanja ili drugih oblika zlostavljanja koje su vršili vojnici HVO-a. Iz svjedočenja proizlazi da su vojnici HVO-a, među kojima su bili vojnici Kažnjeničke bojne, tukli i muškarce i žene.”
“Dana 19. aprila 1993., dva vojnika HVO-a ne samo da su tukli dvije zatočene Muslimanke, nego su Svjedokinju X i tu drugu Muslimanku prisiljavali da oko pola sata jedna drugu jako udaraju komadom drveta. Osim toga, (…) uvečer 18. aprila 1993., vojnici HVO-a su maltretirali jednog zatočenika po imenu Muharem Helbet tako što su mu zarili nož u butinu (…)”.

U toj su školi ubijena i četiri ratna zarobljenika. “Iz dokaza proizlazi da su 20. ili 21. aprila 1993. Ismeta Čilića, Salema Škampu, Hasana Radoša i Ekrema Tašića, četvoricu Muslimana, pripadnika 44. brigade ABiH, koji su bili zatočeni u školi u Sovićima od 17. aprila 1993., u blizini škole u Sovićima ubili vojnici HVO-a, čiji identitet je Vijeću nepoznat.”

Svjedok Nihad Kovač posvjedočio je pred sudom da su “20. ili 21. aprila 1993. u školu u Sovićima došla dva vojnika HVO-a koje svjedok nije poznavao; oni su imali kod sebe listu s imenima, prozvali su zatočenike i naredili im da izađu iz škole.”

“Pet minuta kasnije, Nihad Kovač je čuo četiri pucnja. Svjedok D je pak čuo rafalnu paljbu, a kad je išao u WC iza škole, vidio je na zemlji krv i prepoznao leševe Ekrema Tašića, Hasana Radoša, Ismeta Čilića i Salema Škampe koji su ležali na leđima.”

Pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića zvanog Tuta, pa i on osobno, zlostavljali su i premlaćivali zatočenike iz Sovića i Doljana na nekadašnjem Ribnjaku nedaleko Doljana, koji je HVO pretvorio u svoje zapovjedno mjesto.

“Vojnici HVO-a tukli su zatočenike na način koji su zvali ‘branje grožđa’, što je značilo da su zatočenike, dok su oni klečali držeći ruke u zraku kao da beru grožđe, udarali u predjelu grudnog koša i stomaka. Vijeće napominje da se Tuta lično uključio u premlaćivanja i ponižavanja. Na primjer, snažno je udario po licu Svjedoka TT, a zatočenicima je naredio da legnu i ljube hrvatsku zemlju.”

Usprkos ratnim užasima opisanima u ovom nastavku feljtona o zločinima Herceg-Bosne pred Haškim sudom, ti se događaji mogu činiti manjim zlom u odnosu na ono što se u isto vrijeme, i mjesecima koji su uslijedili, događalo u Mostaru.

Poginuli pripadnici ARBiH i MUP-a iz Jablanice (1992-1995):

Od ukupno 143 poginula pripadnika Armije RBiH i MUP-a Jablanica u odbrambeno - oslobodilačkom ratu 1992-1995. godine njih:

- 107 ili 75% poginulo je od strane HVO i HV,

- 19 ili oko 13% od strane srpsko - crnogorskog agresora,

- 18 ili oko 12% ostalo, (prirodna smrt, samoubistva, saobraćajne nesreće i drugi nesretni slučajevi).

Stradanje Bošnjaka Sovića i Doljana

Mustafa Škampo, penzionisani oficir Armije RBiH i jedan od organizatora otpora u Jablanici, godinama pokušava da javnost i političare podsjeti na zaboravljeni zločin koji su pripadnici HVO počinili nad Bošnjacima u jablaničkim selima Sovići i Doljani 17. aprila i narednih nekoliko dana 1993. godine. Do sada mu je taj trud bio sizifovski, pa i donkihotski. Škampo čuva pisma koja je slao poznatim TV novinarima i urednicima, a i političarima, ali svi su zatvorili oči kad bi vidjeli da se radi o zločinima nad Bošnjacima. Mnogima se obraćao lično, svaki put uzalud.

„Kad se govori o zločinima u jablaničkom kraju“, kaže Škampo, „postoji stereotip koji je još u ratu postavio Smiljko Šagolj, a koji je na snazi i danas: samo se detaljno govori i piše o zločinima nad Hrvatima u Grabovici, koji su počinili borci iz Sarajeva, kao i zločini u Doljanima, a niko i ne pomišlja da spomene prvi zločin u našem kraju, koji su aprila 1993. godine počinili bojovnici HVO i Hrvatske vojske nad Bošnjacima – pripadnicima Armije RBiH i civilima Sovića i Doljana. Pripadnici HVO i Hrvatske vojske su napali Doljane i Soviće 17.04.1993. i tada i u narednih nekoliko dana ubili 18 Bošnjaka (neke i kao zatočenike logora „Heliodrom“), svo civilno stanovništvo zatočili, pa deportovali, porušili obje džamije i sve bošnjačke kuće.

O napadu HVO i Hrvatske vojske na Soviće i Doljane aprila 1993. godine i zločinima koji su tada počinjeni u ovim selima postoji obimna dokumentacija, prije svega HVO-a, mnogo je i svjedoka. Haški sud je tom događaju posvetio veliku pažnju za vrijeme suđenja Mladenu Naletiliću Tuti.

Šta se događalo u Sovićima i Doljanima aprilskih dana 1993. godine?

Napad na borce Armije BiH i civile u Doljanima i Sovićima, pored domaće postrojbe

HVO „Mijat Tomić“ u Doljanima,

učestvovali su i dijelovi

prozorske brigade „Rama“,

brigade „Ludvig Pavlović“ iz Čapljine,

bojne „Knez Branimir“ iz Čitluka,

Tutina Kažnjenička bojna ,

mostarska Cimska bojna, te

specijalne postrojbe Gardijske brigade Republike Hrvatske.

 

Napad no ova dva sela izveden je u okviru šire operacije čiji je cilj bio zauzimanje Jablanice. To se vidi iz zaplijenjenog Ratnog dnevnika pripadnika HVO inž. Alojza Radoša, koji je 15.4.1993. godine zabilježio da su dejstva počela u 12,30 sati sa Risovca.

Istog dana on bilježi:

„Pred veče su sa Risovca sišli Ivan Rogić i Ivica Azinović, zatim Ivica Tomić, Vlado Antunović i Mato Krtić. Gore je sve mobilno, „veselo“, spremni su da se posao „odradi“ za dva dana, „da sutra popijemo kavu u Jablanici“. Gore su mnogi visoki dužnosnici na čelu sa Miljenkom Lasićem koji zapovijeda operacijama. Gore je i legendarni „Tuta“, Mićika i njegovi specijalci, širokobriješki slavuji, topništvo, minobacači i slično. Dobivamo izviješće da tačno pogađaju zadate ciljeve, po Ostrošcu i punkt, potom po podprenjskim selima, zatim i po Jablanici… “ Moral je na visini..“

Sve do sredine aprila 1993. uveče u Sovićima i Doljanima zajedno su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Zbog sukoba Armije RBiH i HVO-a odnosi među njima jesu bili napeti, ali podnošljivi. Podnošljivi su i 15. aprila 1993. godine, kad je HVO napao Jablanicu.

Međutim , uveče 16. aprila 1993. godine jedan ugledni Hrvat iz Doljana obavijestio je komšiju Hasana Rizvića da će HVO sutra u osam sati napasti borce Armije RBiH u Doljanima i Sovićima. Iste noći gotovo svo bošnjačko civilno stanovništvo Doljana, osim iz zaseoka Krkača, kao i izvjestan broj boraca, izvukli su se preko planine Tovarnice u Jablanicu. Izvjestan broj boraca Armije RBiH ostao je u selu. Ali, niko iz Doljana te noći nije obavijestio Bošnjake iz susjednog sela Sovića o sutrašnjem napadu HVO-a.

Alojz Radoš je u svom Dnevniku zabilježio da je napad na Soviće i Doljane počeo u subotu 17. aprila 1993. godine u devet sati ujutro. Ali, slabašne snage Armije RBiH iz Doljana nisu pružile značajniji otpor jedinicama HVO i Hrvatske vojske. Već u 12,45 sati, kako bilježi Radoš, „Matan, Stipe i Ivan su zapovijedili da se ide megafonom kroz Doljane i da se traži od Muslimana da predaju oružje“. I pripadnici Armije RBiH su se predavali ili pokušavali da se probiju prema Jablanici. Niko od boraca Doljana nije poginuo tog dana, ali su gotovo svi zarobljeni.

Borci Sovića pružili su otpor sa linija iznad sela. Prvog dana napada poginuli su

Ismet Kladušak ,

Zahid Skender, 

Safet Lulić,

Dževad (Jusufa) Tašić i

Bajro (Muje) Tašić,

koje su bojovnici HVO pobili u selu. „Čišćenje Sovića“ trajalo je još nekoliko dana i za to vrijeme ubijeni su putar

Salko Eglenović,

70-godišnji Ibro Poljarević, koji nije htio da napusti kuću i

dječak Ismet Tašić (rođeni brat ubijenog Bajre), koji je pokušao da pobjegne u šumu, ali su ga, pred očima njegove majke Tahe, pokosili rafalom.

Ubistvo braće Bajre i Ismeta Tašića bio je, nažalost, tek početak stradanja ove porodice.

Prvog i drugog dana napada na Soviće gotovo svi borci sela su se predali. Bojovnici HVO i Hrvatske vojske su ih, zajedno sa civilnim stanovništvom, zatočili u zgradu osnovne škole. U školu u Soviće su dopremljeni i zatočenici iz Doljana. Bojovnici HVO, njihove komšije, govorili su im kako će za dva dana zauzeti Jablanicu, a za još dva izbiti na „granicu“ na Ivan sedlo.

Iz „izvješća“ pomoćnika zapovjednika HVO „Mijat Tomić“ iz Jablanice Blaža Azinovića, od 07. maja 1993. godine, vidi se da je zarobljene pripadnike Armije RBiH u Sovićima isljeđivao hrvatski oficir, sada general Ivan Andabak, koji je 18. aprila sa sobom u Ljubuški poveo 84 pripadnika Armije RBiH na daljnju obradu“.

Azinović još piše da je 19.4.1993. godine i poslije on obrađivao 13 zarobljenika – pripadnika Armije RBiH koji su sa okolnih brda dolazili i dovođeni“.

U Ratnom dnevniku Aloz Radoš spominje veliki broj zapovjednika koji učestvuju u napadu na Soviće i Doljane. Ali, on se najviše divi Mladenu Naletiliću Tuti koga naziva „Odisejem“, te njegovom „legendarnom Čikoti“.

Radoš u Dnevniku spominje nekog Junuzovića koji je kao pripadnik Tutine jedinice napadao na rodno selo Soviće, gdje su mu u tom napadu ranjen otac, a brat zarobljen. Tuta je bio velikodušan, pa mu je dozvolio da posjeti oca i iz zatočeništva oslobodi brata.

Ali, u daljim borbama prema Jablanici, 20. aprila gine Tutin legendarni borac Mario Hrkač Čikota i Tuta narednog dana naređuje da se za odmazdu iz škole u Sovićima izvedu četiri zatočena borca Armije RBiH i – strijeljaju.

Ismeta (Mehe) Čilića su odabrali jer je uoči rata u kafani došao u verbalni sukob sa komšijama Hrvatima koji su pjevali ustaške pjesme.

Salema Škampu su izveli zato što mu je brat Mustafa bio član Komande 44. brdske brigade u Jablanici. Kao trećeg za smrt su odabrali 52-godišnjeg

Hasana Radoša zato što je izvirio da vidi kud odvode ovu dvojicu. Prozvali su i

Ekrema (Muje) Tašića zato što je bio dobar borac. A još su tijela njegove dvojice braće – Bajre i malog Ismeta ležala nepokopana u Sovićima. Majka Taha, koja je takođe bila zatočena u školi, gledala je kako joj odvode u smrt trećeg sina. Sve su ih strijeljali iza školskog zida.

Ni ovdje nije kraj stradanja porodice Tahe i Muje Tašića. Njihova dva preostala sina Mustafa i Fehim odvedeni su u logor „Heliodrom“ i Mustafa je 8.10.1993. ubijen u „živom štitu“ u Mostaru. Tako je od petorice braće Tašića napad na Soviće i zatočeništvo preživio samo jedan – Fehim, koji sada sa majkom Tahom živi u Jablanici.

Kasnije su još petorica zarobljenih mještana Sovića ubijeni u logoru „Heliodrom“ ili u „živom štitu“ u Mostaru. To su

Ismet (Mustafe) Čilić,

Salem Kladušak,

Šefik Tašić,

Mustafa Čilić i

Rasim Lulić.

Predstojnik Ureda obrane HVO općine Jablanica Marko Rozić 23. aprila 1993. godine iz Doljana je poslao „Izvješće“ Odjelu odbrane HZ HB – na ruke Slobodana Božića u kojem je o napadu na Doljane i Soviće napisao ovo:

„Nakon oružanih sukoba u naseljenim mjestima Doljani i Sovići izvršeno je saslušanje i privođenje svih pripadnika Armije te skupljanje civila na nekoliko mjesta. Ukupno imamo 422 žena i djece te 25 vojnih obaveznika. Takođe 94 vojna obveznika otpremljena su za Ljubuški. Do sada je pokopano 7 vojnih obveznika koji su poginuli, a pripadaju Armiji RBiH Sovići. Nakon prestanka sukoba na ovim terenima zapaljene su sve muslimanske kuće te srušene dvije džamije po zapovijedi visokih zapovjednika.“

Sve do 04. maja 1993. godine nije se znalo šta se dogodilo sa Bošnjacima Doljana i Sovića. Ali, tog dana Doljane i Soviće je posjetila mješovita komisija Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga i Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO.

U izvještaju o ovoj posjeti se kaže da je u borbama za Soviće i Doljane poginulo 10 pripadnika ARBiH, a da se ostali nalaze u zatvoru u Ljubuškom i Prozoru.

Halilović i Petković su dogovorili da muslimansko civilno stanovništvo bude deportovano u Jablanicu. Međutim, Petković nije ispoštovao dogovor, nego je naredio da se žene, djeca i starci deportuju preko planinskih visova u Gornji Vakuf. Objašnjenje za promjenu pravca deportacije bilo je ovo:
„Za dva dana ćemo uzeti Jablanicu i opet bismo vas morali deportovati.“

Bila je to nova golgota civila Doljana i Sovića po planinskim putevima, uz studen, kišu i susnježicu.