GORNJI VAKUF

SPOMENIK POGINULIH HV

IZ JEDNE OD GARDIJSKIH BRIGADA U GORNJEM VAKUFU

Gornji Vakuf – jasan primjer umiješanosti Hrvatske u rat u BiH

Stvaranje tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne počelo je još u ljeto 1992, kada prvi put postaje jasno da ponašanje jedinica HVO-a ne slijedi državnu politiku Bosne i Hercegovine, kažu autori knjige Svjedoci zla Faruk Vele i Akif Agić.

U ljeto te godine, dok su vođene borbe u Bosanskoj Posavini, niko nije slutio da se u pozadini vojnih operacija krije politički plan za podjelu Bosne i tek je po dolasku “naroda i boraca” na prostore srednje Bosne postalo jasno da Hrvatska ima drugačije planove nego što se mislilo.

Akif Agić, jedan od autora knjige, bio je aktivni novinar u to vrijeme i još pamti svjedočenja vojnika koji su potvrđivali tezu o kojoj se već tada počelo javno govoriti. “Bosanska Posavina je izdana u ljeto 1992. godine po naredbi vojnog vrha Republike Hrvatske”, jasno oblikuje svoj stav Agić i obrazlaže ga:

“Postrojbe Hrvatske vojske i HVO-a su povučene u to vrijeme iz potpuno nejasnih i teško shvatljivih stvari u tom vremenu izuzev onima koji su to kreirali. Vrlo važno, a zanemaruje se, da su u isto vrijeme u junu 1992. godine postrojbe HVO-a dale ultimatum Armiji Republike Bosne i Hercegovine da se Armija mora potčiniti HVO-u. Tada su bili žestoki sukobi u Gornjem Vakufu i Novom Travniku, a u Vitezu su izvršili prevrat nad civilnim strukturama vlasti bez borbe, dok je ultimatum od HVO-a predsjednik skupštine Opštine Jajce, Midhat Karadžić, koje se tada napadalo od strane četnika, odbio. U to vrijeme Jajce su zajedno branili pripadnici HVO-a i ARBiH. Prevrat nad civilnim strukturama vlasti u Busovači je u potpunosti izvršen još u maju. Zapravo tada, u ljeto 1992. godine, izvršena je i najveća teritorijalna podjela po dogovoru Milošević – Tuđman.”

Gornji Vakuf bio je ‘kost u grlu’

Silina rata koju je hrvatsko vojno-političko rukovodstvo pokrenulo kako bi na tlu Bosne i Hercegovine provelo tajni plan “Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine” najsnažnije se osjetio u Gornjem Vakufu, kaže dalje Agić objašnjavajući da je taj gradić bio meta vojnih udara zbog svoje strateške putne i komunikacijske važnosti.

“Gornji Vakuf je kao ‘kost u grlu’ zločinačkoj politici Franje Tuđmana iz razloga što se nalazi na putnoj komunikaciji koja spaja Hercegovinu sa srednjom Bosnom, a koji su zacrtani ciljevi tzv. Herceg-Bosne. Stoga je Gornji Vakuf bio konstantna meta vojnih napada hrvatske regularne vojske jer bi njegovim zauzimanjem ostvarili zacrtani cilj i zločinačka Herceg-Bosna sa Hrvatskom činila bi kompaktnu cjelinu.”

I pored angažovanosti vojnih snaga Republike Hrvatske, Gornji Vakuf ostao je teritorija izvan HRHB-a, pojašnjava Agić, čime je zapravo i “slomljena agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu”.

Sličnog je mišljenja o razlozima siline napada na Gornji Vakuf i Faruk Vele, koji kaže da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dobro razumio da je “zauzimanje” Gornjeg Vakufa neophodno kako bi se stvorio “kontinuitet teritorija HZHB-a”.

“Ne samo da bi Tuđman preko Gornjeg Vakufa spojio Hercegovinu sa Novim Travnikom, Vitezom, Busovačom i Kiseljakom nego bi strateški osigurao kontinuitet teritorija tzv. Herceg-Bosne. Također, Bugojno bi, stiješnjeno u obruč između snaga Vojske RS u obližnjem Donjem Vakufu i Kupresu, s jedne strane, te Hrvatske vojske i HVO-a, koji nadiru iz Prozora, Gornjeg Vakufa i dalje iz Hercegovine, s druge strane, bilo dovedeno u bezizlaznu situaciju. Takva enklava bi se teško mogla održati i tu dolazimo do one Tuđmanove o ‘Hrvatskoj do Bugojna’.”

Aktivnosti vodio Franjo Tuđman

Znakovito je, pojašnjava Vele, da je Tuđman na sastanku u Zagrebu otkrio da je cilj djelovanja “ona crta Novi Travnik – Vitez – Busovača – Mostar i da bi trebali po mogućnosti riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa i Bugojna”. Naglašava da je to, prema njegovom mišljenju, “‘granica buduće hrvatske države’ i da je upravo tu potrebno ‘osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija'”.

O tome da je Republika Hrvatska direktno učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini tokom 1992. i 1993. postoji mnogo dokaza, kaže Vele, a priroda tog djelovanja najočitije se ispoljila na području Gornjeg Vakufa. Sve činjenice i dokaze koji jasno govore o umiješanosti Republike Hrvatske u sukobe na području Bosne i Hercegovine autori su objavili u svojoj knjizi. Sve aktivnosti, kaže Vele, predvodio je lično hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

“Najdirektnije priznanje dolazi od samog Tuđmana, koji na sastanku 23. novembra prigovara Šušku i Bobetku pitajući ih kako su mogli izdati ‘ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat’. Tako general Tole, načelnik Glavnog stožera HVO-a, 9. augusta, u jeku napada na jedinice Armije RBiH, upućuje dr. Tuđmanu i Šušku izvještaj o stanju na bojišnici H-B, posebno u sektoru Gornjeg Vakufa. Tole tu spominje sastanke sa zapovjednikom HV-a, Bobetkom i drugima, te traži bojnu profesionalnih vojnika za realiziranje ‘ključnog problema oko Gornjeg Vakufa’. Štaviše, žali se na ‘neadekvatnu uporabu postrojbi koje su upućene iz RH’.”

Stenogrami do kojih su autori knjige došli i koji su objavljeni dokazuju da je hrvatski vojno-politički vrh “vodio” operacije u Bosni i Hercegovini. Iz njih se vidi da je angažman HV-a bio obiman i u materijalnom i u ljudskom smislu, kaže Vele.

“Janko Bobetko u Tuđmanovim stenogramima potvrđuje da je samo kod Gornjeg Vakufa angažirana kompletna Peta brigada sa vinkovačkog područja, s 2.500 ljudi, te topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo. Ono što je dodatno specifično jest upotreba najelitnijih Tuđmanovih jedinica kod Gornjeg Vakufa. Ovo opet potvrđuje njegov veliki interes da se taj gradić okupira. Vidimo iz bojeve zapovijedi za napad od 18. novembra 1993. da general Žarko Tole kaže da ‘neprijatelj pokazuje žilavost i otpornost na naše udare’, te traži jedinice iz Hrvatske. On u toj bojevoj zapovijedi izdaje naredbe za bojnu ‘Zrinski’ iz sastava HV-a, koja djeluje s vodom ‘Alpha Force’, a koju su osnovali zagrebački studenti iz gornjovrbaske regije. Oni su, prema Tolinim naredbama, u sadejstvu sa specijalnom jedinicom ‘Matija Vlačić’, još jednom iz sastava HV-a. Dobili su konkretne naredbe da ovladaju položajima oko Gornjeg Vakufa.”

Jedinice HV-a na tlu Bosne i Hercegovine

Osim stenograma, naređenja, direktiva, postoji veliki broj drugih dokaza koji govore o uključenosti oružanih snaga Hrvatske u napade na područje Gornjeg Vakufa, jasan je Vele.

“Na koncu, potvrđuje to i slučaj vojnika HV-a Ivice Jegera iz Osijeka, kojeg su, spletom okolnosti, kod Gornjeg Vakufa zarobili pripadnici Armije RBiH. Mi u knjizi objavljujemo razgovor s tim čovjekom koji je, prema našim informacijama, i danas živ, te živi u svom Osijeku. Dokazuje to i monografija 7. gardijske brigade ‘Puma’. Ova brigada ustrojena je u Varaždinu, sastavljena uglavnom od stanovnika sjeverozapadne Hrvatske, a etablirala se kao najuspješnija postrojba HV-a.

Oni navode: ‘Jedna ojačana bojna sastavljena od pripadnika 7. GBr, odlazi, i to u dva navrata, na posebnu zadaću kao ispomoć HVO-u sa zonom odgovornosti na uskopaljskom (gornjovakufskom) bojištu u BiH’. Pojašnjavaju da je od 10. do 17. decembra kod Gornjeg Vakufa bilo 108 pripadnika te brigade na tom području i da su držali položaje kod sela Ždrimci u Gornjem Vakufu. Također, 31. decembra 1993. upućene su tri pješadijske bojne te brigade. U Bosni i Hercegovini su ostali do 26. januara 1994.”

Rat u Hercegovini

Hrvatska vojska, decidan je Vele, nije ratovala samo na prostoru Gornjeg Vakufa – njen rejon borbenih djelovanja protezao se od spomenutog mjesta sve do Blagaja kod Mostara.

“No, jedinice HV-a nisu prisutne samo kod Gornjeg Vakufa – one su ratovale i u napadima na Blagaj i drugdje u Hercegovini. Čak ratni načelnik Čapljine Pero Marković kaže na jednom sastanku Tuđmanu da se pripadnici HVO-a žale jer su bojovnici HV-a pet kilometara iza njih, na što Tuđman ljutito replicira da on svim silama nastoji da ne potvrdi učešće regularnih snaga te zemlje u Bosni i Hercegovini, te da se snalaze sami.”

Iz mnogobrojnih stenograma, vojnih dokumenata i naredbi civilnih vlasti, a kasnije i iz biografskih i memoarskih knjiga, koje su pisali visoki hrvatski politički i vojni funkcioneri, jasno je, kažu autori knjige Agić i Vele, da je Republika Hrvatska nedvojbeno bila uključena u rat na području Bosne i Hercegovine. To učešće bilo je “agresorsko i zločinačko”, kažu autori, i za cilj je imalo “podjelu Bosne” i stvaranje “paradržavne tvorevine Herceg-Bosne”.

Sastav stanovništva – općina Gornji Vakuf
	2013.^[13]	1991.^[14]	1981.^[15]	1971.^[16]
Osoba	20 933 (100,0%)	25 181 (100,0%)	22 432 (100,0%)	19 344 (100,0%)
Bošnjaci	12 004 (57,34%)	14 063 (55,85%)¹	12 399 (55,27%)¹	10 482 (54,19%)¹
Hrvati	8 660 (41,37%)	10 706 (42,52%)	9 574 (42,68%)	8 605 (44,48%)

- 2059 BOŠNJACI

- 2046 HRVATI

Sastav stanovništva – naselje Gornji Vakuf
	2013.^[13]	1991.^[14]	1981.^[15]	1971.^[16]
Osoba	4 831 (100,0%)	5 344 (100,0%)	3 697 (100,0%)	2 465 (100,0%)
Hrvati	2 400 (49,68%)	1 805 (33,78%)	1 228 (33,22%)	651 (26,41%)
Bošnjaci	2 287 (47,34%)	3 274 (61,26%)¹	2 230 (60,32%)¹	1 694 (68,72%)¹

- 987 BOŠNJACI

+ 595 HRVATI

HV vojnik o borbama u Gornjem Vakufu

"Evo iz prve ruke . Osobno sam bio na tom ratištu . Baza mi je bila u selu Pidriš (koliko se sjećam ) a napadali smo , čini mi se Seoce ( nekakvo selo ) i još neka muslimanska uporišta , nemogu se sjetiti imena , bilo je to zima 93-94 g. Što se tiče HVO-a bolje da nije niti sudjelovao , pogotovo sve najgore o minobacačima iz Ljubuškog .

Inače HVO je bio komedija od vojske , jedino što su imali bolju opremu i vozila od nas . Netko od slavonskih gard. brig je gadno nastradao ( neznam 5 ili 3 gbr)

Mi nismo imali većih problema , osim "podrške" HVO-a . Točno je da se koristilo svo moguće topništvo , tenkovi ( tu nam je poginuo zap. tenkov. bojne ) VBR-i .

E , da sad sam se sjetio imena jednog sela koje smo napadali :

Vrse ( bar tako mislim ) i branili selo Dobrošin . Muslimani su su se veoma hrabro i dobro držali , tako da nije bilo velikih pomaka u crtama obrane . Najviše sam se "ježio" kada bi muslimani počeli u predvečerje sa svojim pjevanjem i molitvama , vjerujte ,gore je nego kada pucaju po vama . I bogu hvala , smjena je došla u sječnju 94 .

Više se nisam vračao na to ratište , i kakav je krajnji ishod bio ni danas ne znam , niti me zanimalo . Bilo je hladno kao u Sibiru .

Nisam narodni heroj i drago mi je što me to ratište više nije vidjelo . Glava je ostala na ramenu"

Gornji Vakuf: Zvjerstva pod zastavom Herceg-Bosne

Prema presudi Haškog tribunala, raseljavanje Bošnjaka, zatvaranje civila, pljačku i paljevinu osmislili su zločinci udruženi u grupu na čijem se čelu nalazio predsjednik susjedne Republike Hrvatske Franjo Tuđman.

Piše: IZET PERVIZ

Za ratne zločine počinjene na području općine Gornji Vakuf do sada su pred lice pravde izvedena dvojica direktnih počinilaca, pripadnika HVO-a, a jedan je optuženi u bjekstvu već duže od osam godina. Obje presude donio je Kantonalni sud u Novom Travniku, izrekavši u jednom slučaju kaznu od dvije, a u drugom od godine zatvora. Pored toga, za paljenje i razaranje kuća, za pljačku i zatvaranje i progon civila prilikom napada na Gornji Vakuf i okolna sela oglašena je odgovornost i od Haškog tribunala.

Riječ je o presudi vojnom i političkom vrhu samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji je funkcionirao kao dio udruženog zločinačkog poduhvata na čijem su čelu stajali Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, ministar odbrane Hrvatske, i Janko Bobetko, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Tom presudom Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Bruno Stojić osuđeni su na 111 godina zatvora za etničko čišćenje u općinama Čapljina, Stolac, Mostar, Ljubuški, Prozor, Gornji Vakuf i Vareš. Krajnji cilj ovih zločinaca bio je da se teritorija paradržavne tvorevine Herceg-Bosne pripoji Hrvatskoj, zaključuju u Haagu.

Izvještaj Zrinka Tokića od 26. oktobra 1992, kojeg presuda Prliću i ostalima donosi u II tomu u tački 329, kazuje da je “zbog borbi do kojih je došlo 24. oktobra 1992. grad Gornji Vakuf podijeljen na dva dijela, da gornji dio grada u pravcu Prozora kontroliše ARBiH, a drugi dio HVO”. Tačka 318 presude: “Od septembra 1992. do maja 1994. Zrinko Tokić je bio zapovjednik brigade HVO-a 'Ante Starčević' u Gornjem Vakufu.”

U januaru 1993. HVO više ne krije da je i Gornji Vakuf ucrtao na kartu samoproglašene HZ HB. Tačka 338: “Dana 14. januara 1993, tokom sastanka između predstavnika HVO-a – među kojima su bili Željko Šiljeg, zapovjednik OZ Sjeverozapadna Hercegovina, i Miro Andrić, pukovnik Glavnog stožera HVO-a, kojeg je poslao Bruno Stojić 12. januara 1993. radi smirivanja stanja u opštini Gornji Vakuf – i predstavnika ABiH – među kojima je bio Džemal Merdan, zapovjednik 3. korpusa – uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, Miro Andrić je zatražio da se sve snage ABiH stave pod kontrolu HVO-a.” Učinio je to i nakon dva dana.

Tačka 339: “Tokom jednog sastanka od 16. januara 1993. između predstavnika HVO-a i ABiH Miro Andrić je predstavnicima ABiH prenio opšte naređenje o potčinjavanju koje je 15. januara 1993. izdao Milivoj Petković, te je ponovo zatražio da se sve snage ABiH stave pod kontrolu HVO-a.” Tačka 340: “Tužilaštvo je u vezi s tim istaklo ulogu Slobodana Praljka, koji je došao iz Zagreba kako bi se uveče 15. januara 1993. pridružio zapovjedništvu snaga HVO-a u Gornjem Vakufu, kao i odlučnost s kojom je 16. januara 1993. nametnuo 'ultimatum', upozoravajući predstavnike ABiH u Gornjem Vakufu 'da će biti pregaženi ukoliko ne (...) budu prihvaćali odluke (...) HZ HB. Praljkova odbrana je u svojoj završnoj riječi precizirala da je Praljak tokom svog svjedočenja pobijao te navode i takvo što nije rekao.”

I početak napada kazuje o postojanju ultimatuma koji je istekao 17. novembra. Tačka 347: “Vijeće konstatuje da je napad počeo u zoru 18. januara 1993. Taj napad su snage HVO-a izvele iz grada Prozora i s prevoja na Makljenu, a došle su iz Tomislav-Grada, Livna i iz drugih gradova u Hercegovini. U sastavu tih snaga bilo je 430 pripadnika Vojne policije i više od 3.000 vojnika HVO-a.” U tački 352 “Vijeće konstatuje da je nakon napada HVO-a 18. januara 1993. grad Gornji Vakuf gorio i da je muslimanski dio Gornjeg Vakufa bio mjestimično teško razoren...”

Istovremeno su napadnuta i sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Tačka 367: “Konačno, na osnovu sveukupnih dokaza Vijeće zapaža da je selo Duša muslimansko selo koje je najviše uništeno usljed napada HVO-a i da je tom prilikom znatan dio imovine u vlasništvu Muslimana oštećen. Konkretno, Vijeće se može pozvati i na izvještaj pukovnika Željka Šiljega, zapovjednika OZ Sjeverozapadna Hercegovina HVO-a, od 29. januara 1993, u kojem se pominje 18 uništenih kuća u Duši, od toga dvije od posljedica granatiranja.” U jednoj od te dvije kuće, kako nam to kazuje tačka 366, u kući Envera Šljive, granata je ubila sedam osoba.

“To su bili Mirsada Behlo (jedanaestogodišnje dijete), Muamer Zulum (dvanaestogodišnje dijete), Mirsad Behlo (trogodišnje dijete), Sabaha Belho (žena stara 31 godinu), Rasiha Belho (žena stara 20 godina), Fatka Gudić (žena stara 44 godine) i Salih Čeho (muškarac star 65 godina), koji je, iako je preživio napad, preminuo od zadobijenih ozljeda.” U tački 402 Vijeće zaključuje da su “vojnici HVO-a zapalili kuće u selu Duše”, a u tački 415 da su “spalili kuće i pljačkali imovinu Muslimana u Hrasnici”, te u tački 427 “da je, nakon napada HVO-a na selo Hrasnica, HVO raselio i zatočio uhapšene žene, djecu i starije osobe, i to na više različitih mjesta, među kojima su fabrika namještaja u Trnovači i kuće u Hrasnici i Trnovači. Tokom zatočenja neke osobe su vrijeđali i 'provocirali'. (...) Najzad, Vijeće je konstatovalo da, poslije puštanja na slobodu, neki zatočenici nisu mogli da se vrate u svoje domove u Hrasnici budući da su bili uništeni.”

I u selu Uzrečje paljene su kuće. Tako tačka 432 navodi: “Prema dokazima uvrštenim u spis, HVO je spalio najmanje 22 kuće u selu. Međutim, kuće koje su se nalazile u donjem dijelu sela, u kojem je bilo hrvatskih kuća, ostale su netaknute...”, a tačka 435 dodaje: “Vijeće je konstatovalo da su vojnici HVO-a izvršili djela krađe u muslimanskim kućama prije nego što su ih spalili...” Žene, djecu i starce zatočili su u dvije kuće u samom selu, a neke od njih su i tukli, kako to kazuje tačka 449. Vojnici HVO-a su vršili pritisak na stanovnike sela Uzričje da bježe na teritorij pod kontrolom ARBiH, navodi tačka 453.

I u Ždrimcima su paljene kuće i pljačkana imovina. Tačka 456 kaže da ja “HVO uništio barem 33 kuće i tri štale u vlasništvu Muslimana” i da je “do uništenja došlo prije svega usljed granatiranja i paljenja”. Tačka 462: “(...) U izvještaju HVO-a od 27. januara 1993. pominje se da je '70 civilnih osoba' Muslimana uhvaćeno i pritvoreno u selu Ždrimci”. U tački 468 kaže se da su nakon zatočenja “stanovnici sela zastrašivani, naročito kada su ih okupili ispred mekteba i natjerali da mole kršćanske molitve...” U istoj tački “Vijeće konstatuje da su stanovnici sela Ždrimci po puštanju na slobodu bili prinuđeni da odu iz sela budući da su izgubili svoje kuće nakon što ih je HVO spalio i uništio”.

Muškarce iz napadnutih sela HVO je zatočio u fabrici namještaja u Trnovači. Tačka 474: “Broj zatočenika se kretao između 40 i 60, a bili su stari od 18 do 55 godina...” U fabriku su dolazili pripadnici HVO-a i premlaćivali zatočenike. Najbolje to opisuje tačka 482: “Pošto su proveli približno jednu sedmicu zatočeni u fabrici namještaja u Trnovači, Hasana Behlu i Edina Behlu odveo je izvjesni Stipo Krišto, vojnik HVO-a, koji je tog dan došao u fabriku, skupa sa još tri vojnika HVO-a. Stipo Krišto je Hasanu Behli nožem odsjekao uho. Naredne sedmice u menzu je došla grupa od osam vojnika HVO-a i oni su vidjeli zavoj na glavi Hasana Behle. Ti vojnici su ga oborili na zemlju, polili ga alkoholom, a jedan vojnik je počeo da mu gazi po rani vojničkom cipelom. Jednog drugog dana, u fabriku namještaja u Trnovači došlo je dvadesetak pripadnika HOS-a i jedan od njih je prišao Hasanu Behli, zgrabio nož i htio da mu odsječe nos. Vojnik ga je na kraju dva ili tri puta udario pendrekom, a potom otišao sa ostalim vojnicima HOS-a.” Tačka 483 kazuje da su zlostavljači bili iz raznih mjesta, kao što su Livno, Sovići, Doljani, ali da su na taj način postupali i vojnici odjeveni u crne uniforme, s oznakama kao što su HOS i “Tigrovi”. Krajem januara, kazuje tačka 485, 20 zatočenika iz fabrike u Trnovači je razmijenjeno, a ostali su prebačeni u Prozor.

Stipe Krišto zvani Žuti je nakon devetnaest godina izveden pred lice pravde. Priznao je da je kao pripadnik brigade “Dr. Ante Starčević” 43. domobranske bojne iz Uskoplja 20. januara 1993. u tvornici namještaja u Trnovači mačetom Hasanu Behli odsjekao lijevo uho. Osuđen je na dvije godine zatvora. Presuda je pravosnažna od 6. marta 2013.

Pored Krište, za ratne zločine u općini Gornji Vakuf osuđen je i Milorad Topić. Kažnjen je godinom zatvora jer je kao pripadnik jedinice za posebne namjene “Garavi”, vojne policije HVO-a, tukao Sulejmana Duratbegovića, koji je kao pripadnik saniteta ARBiH bio zarobljen s Feridom Bektašem na vojnom punktu pod kontrolom HVO-a i sproveden u OŠ “Pajić Polje”. Dautbegovića su od ostalih zatočenika koji su početkom 1993. bili zatočeni u OŠ “Pajić Polje” izdvojila dva maskirana pripadnika HVO-a. Oni su ga izveli iz prostorije u kojoj je bio zatočen s Ahmetom i Mustafom Karalićem. Milorad Topić zvani Čiča stajao je u hodniku, ugurao ga u drugu prostoriju i počeo ga tući, vičući: “Ovako tuče ustaša!” Udario ga je nogom u glavu, od čega je ovaj pao, a onda su ušli i drugi vojnici i nastavili ga tući nogama i rukama, stolicama i dijelovima stolica, od čega je sav bio crn. Presuda je pravosnažna od 20. februara 2019.

Perica Kustura u bijegu je od 21. jula 2014, kada je Sud BiH potvrdio optužnicu koja ga tereti da je počinio ubistvo i premlaćivao pripadnike ARBiH koji su zarobljeni kada je HVO izveo napad na Hrasnicu. Živi u Zagrebu, smatraju u Tužilaštvu BiH.

Rezultati djelovanja udruženog zločinačkog poduhvata jasno su vidljivi nakon popisa stanovništva iz 2013. Broj stanovnika je smanjen za više od 4.000 – s 25.181 iz 1991. pao je na 20.933. I Hrvata i Bošnjaka manje je za oko 2.000 – Bošnjaka je 1991. bilo 14.063, a 2013. ih je bilo 12.004, dok je Hrvata 1991. bilo 10.706, a 2013. ih je bilo 8.660, s tim da je, izrazimo li se u procentima, Hrvata za jedan procenat manje, a Bošnjaka isto toliko više.

Magazin Stav