(“Narod koji ne čuva i ne njeguje svoju prošlost nema budućnosti” - izreka)
Na “bošnjačkoj” strani Mostara, mada pare za početak radova od 300.000 KM čekaju, još uvijek nema dogovora kako, da li će se, i gdje podignuti centralni spomenik poginulim borcima Armije BiH. Liska harem u kojem leže prvi poginuli borci Armije BiH je zatrpan smetljem, dok po Šehitlucima dame sa psetancetima olakšavaju svoje ljubimce. Za to vrijeme na “hrvatskoj” strani podignut je evo (na slici) i promoviše se obilježje u znak sjećanja na “prvu američku žrtvu rata u Bosni”.
Eto neka mlada Amerikanka, Collette Webster, u potrazi za uzbuđenjima, obrela se među stranim legionarima koji su se borili u redovima HV i HVO protiv Armije BiH u Mostaru. Na obilježju na slici lažno se navodi kako je u ratu bila medicinska sestra. Ona se ovdje nije bavila svojih humanim zanimanjem, nego je, kako su opširno pisali hrvatski mediji, bila neka vrsta prijateljice i “mame” stranim plaćenicima, “svojim dečkima, kako ih je ona od milja zvala”.
Sean Vatcher, nikada nije izgubio svoju vezu sa Mostarom i sa Collette. On se redovno sjeća boravka u Mostaru i te trenutke diojeli u javnosti poput objavljivanja ratnih fotografija uz poruku:
Za Dom spremni!
Kao što se često događa djevojkama Collette se zaljubila u nekakvog Engleza (navodno fotografa), pa je i BBC snimio 1993. godine kratku priču o toj njihovoj ratnoj ljubavi, što je u to doba bilo jako popularno.
Tako se zaljubljenom paru u septembru 1993. po njihovim riječima obratio strani plaćenik: “Njemački prijatelj rekao je kako nam želi pokazati novu poziciju koju su zauzeli dan ranije, odveo nas je kroz rov do napuštene stambene zgrade u kojoj smo se popeli do gornjeg kata, odakle se pružao širok pogled na razoreni istočni Mostar”.
Collete je bila uzbuđena tim pozivom jer “je znala ako želi vidjeti kako izgleda bojišnica, to mora vidjeti ovdje u Mostaru”. Znatiželjno je virila prema rovovima Armije BiH, koji su bili udaljeni svega desetak metara, odakle je doletio projektil od čije eksplozije je teško ranjena, te je ubrzo preminula. Naravno da borci Armije BiH nisu mogli znati da kroz prozor ne proviruje snajperista HVO, nego znatiželjna Amerikanka željna uzbuđenja.
Čitamo da se “vode razgovori sa turističkim agencijama da Collettinu priču uključe u svoje standarne rute”. Obilježje na slici sa hrvatskim pleterom u formi krsta nalazi se dvadesetak koraka od 107-metarskog zvonika Franjevačke crkve i parkirališta turističkih autobusa.
Na kraju, uz žaljenje za njenim uludo izgubljenim mladim životom, vidimo kako je na osnovu bagatelnog i u biti lažnog narativa podignuto još jedno obilježje koja će nadolazećim generacijama kazivati priču o “pravednoj hrvatskoj borbi na predziđu kršćanstva”.
Za to vrijeme mnogi mostarski Bošnjaci, ideologijom zarobljeni u prošlosti, evo na isteku već PRVE ČETVRTINE XXI stoljeća, još uvijek pričaju kako su oni, njihovi očevi ili djedovi avione pravili u “Sokolu” (“Hej - avione mi smo pravili! AVIONEEEE!”).
(svi citati u tekstu su preuzeti iz hrvatske štampe i sa CNN-a)
Ahmet Kurt