9. maja dok je Evropa obilježavala Dan pobjede nad fašizmom, Mostarci su se suočili sa povampirenim snagama istog, koje su toga dana pokušale da ovladaju gradom Mostarom.
9. maja 1993. godine oko 4 sata i 50 minuta ujutro, započela je hrvatska agresija na grad Mostar. Snage HVO-a i HV-a izvršile su opći napad na snage Armije RBIH pretežno stacionirane na istočnoj strani grada. Agresori su koristili sva raspoloživa oružja i oruđa u pokušaju da ovladaju Mostarom. Artiljerijska vatra prekrila je istočnu stranu grada, a snajperskim dijelovanjem neselektivno su ubijani kako vojnici, tako i civili u Mostaru.
Agresorske snage uspjele su da ovladaju zgradom "Vranica" u kojoj je bila smještena komanda 4. korpusa Armije RBIH, a koja se nalazila na zapadnoj strani grada, duboko u neprijateljskoj teritoriji. Iako su se malobrojni branioci Vranice srdačno i herojski odupirali agresoru, ipak nisu uspjeli da se odbrane, a samo su četvorica od njih dvadesetak uspjeli da izvrše proboj prema linijama Armije RBiH. Snimke desetorice pripadnika 4. korpusa Armije RBiH koji su zarobljeni a nedugo zatim likvidirani, obišle su svijet.
Kratko poslije napada, na zapadnoj strani grada pod kontrolom hrvatskih snaga, dolazi do prvih progona Bošnjaka sa njihovih ognjišta. Vojnosposobni muškarci i pripadnici Armije RBIH odvojeni su od svojih porodica i zatvoreni na nekoliko lokacija, dok su žene, djeca i stariji, protjerani iz svojih domova na teritoriju pod kontrolom Armije RBIH. Otvoreni su i prvi logori u kojima je internirano bošnjačko stanovništvo. Dretelj, Gabela, Ljubuški i Heliodrom, zloglasni su logori Herceg Bosne u kojima je na hiljade Bošnjaka Hercegovine prošlo kroz teške torture i mučenja, a mnogi od njih su i ubijeni.
Počinje i uništavanje kulturnih i vjerskih spomenika Bošnjaka na okupiranoj teritoriji, pa su tako pripadnici HVO-a eksplozivom uništili Baba-Beširovu džamiju u naselju Balinovac.
Nakon žestokih sukoba i teških uličnih borbi, pripadnici Armije RBIH uspjeli su da odbrane Mostar. Uspostavljena je linija odbrane koja se potezala pravcem Donja Mahala-Bulevar-Šantićeva ulica i koja je ostala nepromijenjena tokom ostatka agresije na Mostar. Agresorske snage nisu uspjele u svojim namjerama da ovladaju Mostarom.
Pripadnici Armije RBIH zaustavili su fašizam u pohodu da uništi jedan grad i narod. Hrabro su se suprotstavili hrvatskom agresoru i odbranili svoj grad, iako malobrojniji i bez materijalno-tehničkih mogućnosti s kojima je raspolagao agresor.
Poslije neuspjelog napada, započinje opsada istočne strane grada. Hrvatske snage su tokom jednogodišnje opsade Mostara ubile na hiljade njegovih građana, svakodnevnim neselektivnim artiljerijskim djelovanjem po Mostaru, ubijani su građani nezavisno od spola i dobi. Snajperi sa zapadne strane grada i sa brda Hum, povrh Mostara, sijali su smrt ubijajući sve što im se našlo na nišanu.
Agresori su također pokazali svoju inovativnost u kreiranju smrtonosnih oružja s kojim su terorisali stanovništvo opkoljenog grada. Među mostarcima su poznate traktorske gume, napunjene eksplozivom, koje su hrvatske snage redovno spuštale niz brdo Hum na bošnjačko naselje Donja Mahala u njegovom podnožju.
Za vrijeme opsade grada, u Mostaru je bilo stacionirano na desetine hiljada izbjeglica, Bošnjaka iz južne, zapadne i istočne Hercegovine, koji su protjerani od strane srpskohrvatskog agresora. Snage HVO-a sprečavale su ulaske konvoja UN-a sa prijeko potrebnim namirnicama, u grad. U gradu je konstantno vladala nestašica hrane, električne energije, vode i medicinskih sredstava. Bolnice u kojima su tretirani ranjenici i bolesnici, svakodnevno su bile na meti agresorske artiljerije.
Ciljano su gađani kulturni i vjerski spomenici Bošnjaka u Mostaru. Sve mostarske džamije bile su uništene ili teško oštećene artiljerijskim napadima, a rušilački pohod je kulminirao uništenjem Starog mosta - tog svjetskog simbola islamske, orijentalne arhitekture - 9. novembra 1993.
Pripadnici tzv. Haške šestorke, zvaničnici Herceg Bosne: Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Milivoj Petković, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni su na 111 godina zatvoda pred Haškim tribunalom za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija te Udruženi zločinački poduhvat koji je za cilj imao "dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva".