Kako su ranije navodili iz Fondacije Istina Pravda Pomirenje, neselektivnoj pucnjavi koja je nastala od HVO-a pridružili su se i stanovnici okolnih sela te se dogodila opća pljačka onoga što se nalazilo na kamionima, od riže, brašna, ulja, sanitetskih pomagala.

 

U gotovini je pokradeno milion i 1.300 njemačkih maraka, a samo Tuzla je pretrpjela štetu od osam miliona njemačkih maraka, uključujući robu i novac koji je rodbina svojima slala tim kanalima.

U cijelom kontekstu, materijalna šteta je najmanji problem. Naime, u nemilom događaju 4. juna 1993. godine podaci tuzlanske fodacije kazuju da su smrtno stradali vozači iz konvoja

Fikret Hadžibeganović,

Fikret Ademović,

Mustafa Karić,

Hamdija Mutišević,

Hasan Gušić,

Hazim Grahić i

Adil Akeljić.

Sudbina Salke Memića i danas je nepoznanica, a uz njega se traga i za još tri osobe.

Zločinu su svjedočile medijske ekipe HTV-a i BBC-a čije su kamere zabilježile granatiranje. Tuzlanska fondacija u svom posjedu ima određenu dokumentaciju vezano za ovaj zločin, a tvrdnji su da cijeli slučaj već nekoliko godina ima ustaljenu matricu lutanja.

Kako su u nekoliko navrata ponovili, sve se odvija tako da Tužilaštvo BiH predmet proslijedi tužilaštvu Srednjobosanskog ili Zeničko-dobojskog kantona, koji potom sve vrate na početak, odnosno na primarnu adresu.

u dio Srednje Bosne pod kontrolom HVO-a, ušla su dva konvoja, jedan u junu i drugi upravo na današnji dan, u decembru uoči Božića 1993. godine.

Tuzlanski „Konvoj spasa“ je prevozio hranu i lijekove za region u kojem je već počelo umiranje od gladi i pothranjenosti. Nije se imalo kuda proći osim kroz Srednju Bosnu, gdje je vladao HVO.

Tada se dogodio užas. Učesnici „Konvoja spasa“ svjedočili su da je konvoj usporila sahrana, koja se, očito, nije slučajno našla na cesti. Odmah po zaustavljanju i granatiranju zadnjeg dijela konvoja, učesnici sahrane su složno, kao jedan krenuli uskakati naoružani u kabine kamiona, lupati automobile i otimati novac.

Nakon pljačkanja, konvoj je krenuo dalje, ali je prilikom ulaska u Vitez ponovno počeo napad HVO-a. Kolona kamiona je razbijena u tri dijela. Dio je upućen u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru.“. Tragični bilans je 11 ubijenih osoba, od čega 7 vozača kamiona humanitarne pomoći, dok se o sudbini četiri čovjeka iz konvoja ne zna ništa ni do dan danas.

Pored ovih brutalnih ubistava, napadom HVO-a na „Konvoj spasa“ oteta su 142 kamiona, 20 putničkih, devet kombija, 1,3 miliona gotovine i robe u vrijednosti od 17 miliona KM i 500 tona drugih vrsta roba čija vrijednost nije iskazana.

Tadašnji vojni tužilac HVO-a Marinko Jurčević bio je kasnije i glavni tužilac BiH, ali ništa nije uradio na istrazi i kažnjavanju ovog zločina.

Zločini i pljačka su se dogodili početkom juna 1993. godine. Sa količinama hrane, smatralo se da bi čitava tuzlanska regija, sa najmanje deset puta više stanovnika od ovog dijela Srednje Bosne, preživljavala puna četiri mjeseca. Ali, pola godine nakon te tragedije i pljačke, govori se o gladi na tom prostoru pod kontrolom HVO-a i pokreće se nova dostava konvoja iz Republike Hrvatske  za Srednju Bosnu.

Konvoj „Bijeli put“, sa 99 kamiona pomoći, predvodi dr. Slobodan Lang posebni savjetnik Predsjednika Hrvatske Tuđmana za humanitarna pitanja. Dr. Lang je već bio suorganizator „Konvoja Libertas“ kojim se oktobra 1991. pomoglo opkoljenom Dubrovniku.  Objavljena je i knjiga „Bijeli put (Pobjeda dobra u ratu)" čiji su autori upravo dr. Slobodan Lang i Branko Čulo.

I u stenogramima Franje Tuđmana govori se o konvoju Bijeli put i to dan prije ulaska u prostor pod kontrolom HVO-a. Kod Tuđmana su prisutni Gojko Šušak, Mate Boban, Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Mile Akmadžić, general HVO-a i HV-a Ante Rose itd. Na tom sastanku uz brigu o sudbini konvoja Bijeli put, u isto vrijeme se raspravlja o trenutnim napadima na Mostar i planiraju novi vojni udari na Gornji Vakuf.

I mnogo kasnije jedan od ključnih političkih prvaka novog Travnika Salih Krnić se sa ponosom sjeća da je sve prošlo savršeno mirno.

- Dva dana je konvoj sa 99 kamiona humanitarne pomoći stajao u Novom Travniku, Armija R BiH i MUP su bili u osiguranju konvoja, ali je i narod ostao miran i dosljedan. Dogovaran je ulazak na teritorij pod kontrolom HVO-a. Sve je proteklo u najboljem redu.

Zna se da je cijeli prostor pod kontrolom Armije RBiH bio vremenski trostruko duže blindiran i izložen strašnoj gladi nego li taj prostor Srednje Bosne pod kontrolom HVO-a, ali niko nije posegnuo ni za kilogramom brašna iz ovog konvoja.

Nakon povratka učesnika Bijelog konvoja 22. decembra je počelo granatiranje Gornjeg Vakufa sa položaja HVO-a i Travnika sa srpskih položaja na Vlašiću. Britanske snage UN-a su dio vozila sklonile u svoje baze. Nakon što se sve završilo u savršenom miru, očito je da su neki bili nezadovoljni takvim razvojem događaja pa su pokušali napraviti zlo.

Mnogo kasnije se pokušavala baciti ljaga na taj događaj, ali nikakva naknadna propaganda nije uspjela.

Danas, 30 godine nakon svega, još postoji nekažnjen zločin nad 11 ljudi i pljačka Tuzlanskog konvoja spasa. A ovih prazničnih dana pred Božić sjećamo se i humanitarnog konvoja „Bijelog puta“, kada niko nije ni okrznut ni grubo pogledan i kada se sve završilo u miru.