Ovo nećete čuti u presudi Haškog tribunala rukovodstvu Herceg Bosne: Od 70 brigada HV-a, njih 49 učestvovalo je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Rat u Bosni i Hercegovini još nije počeo kada su u martu 1992. godine dijelovi 108. brigade HV-a iz Slavonskog Broda prešli rijeku Savu i počeli terorizirati srpsko stanovništvo na području Bosanskog Broda i Posavine. Brigada je do kraja rata bila uključena u ratna dejstva u Posavini, prvo pod komandom Stanislava Sorića, a potom Vinka Štefaneka. Vukovarsko-vinkovačka 109. brigada ("žuti mravi") sudjelovala je u agresiji HV-a na Kupres, koja je započela 3. travnja 1992. godine. Na Kupreškom polju, pored magistralnog puta Kupres-Livno, kod skretanja za skijalište Čajuša, nalazi se dokaz - spomenik koji su lokalne vlasti u Kupresu podigle poginulim "vukovcima" i njihovom komandantu Andriji Mariću. Kasnije je brigada bila angažovana veći dio rata u borbama protiv Muslimana oko Gornjeg Vakufa i borbama protiv VRS na ratištu u Brčanima.

Četu "žutih mrava" u napadu na Kupres formirali su pripadnici Studentskog bataljona iz Zagreba. 113. šibenska brigada HV-a (Ivan Bačić, Damir Krstičević), u čijem je sastavu bila jača tenkovska jedinica, zauzela je selo Ravno u Popovom Polju 28. svibnja 1992. godine. Kasnije je učestvovala u borbama na dubrovačkom ratištu i na području Stolova. U oktobru 1992. godine brigada je prebačena na ratište u Gornji Vakuf, na front protiv Muslimana, a nekoliko mjeseci kasnije na susjedno ratište u Prozenu.

Sličan ratni put imala je i Druga samostalna bojna HV-a , koja je svoje vatreno krštenje imala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu na području Hutova. 114. splitska brigada (Ante Čatlak, Marko Skejo) najveći dio rata provela je u Hercegovini i Dubrovniku te sudjelovala u borbama na Livanskom i Kupreškom ratištu. 117. koprivnička (Dragutin Kralj) i 118. gospićka brigada (Ivan Čanić Baja)uglavnom su bile angažirane u dolini Neretve, navodi Hercegovački korpus VRS. Na istom pravcu je korišćena i 128. brigada, takođe formirana u Gospiću , pod komandom pukovnika Joke Đipala .

203. brigada (Branko Borković), koju su činili vojni obveznici iz Vukovara i istočne Slavonije, započela je svoj ratni put u proljeće 1992. napadom na Kupres i okolna srpska sela, a kasnije je nastavila svoju "misiju" na hercegovačkom ratištu. 

Na tom ratištu zabilježeno je prisustvo Zadarske samostalne bojne, čija se hercegovačka baza nalazila u Širokom Brijegu . 1 U junu 1992. godine 56. Makarska brigada (Ante Urlić) i Četvrta gardijska brigada (Damir Krstičević) predvodile su hrvatske snage koje su zauzele Stolac, Metković i desnu obalu Neretve u Mostaru (akcija "Junska zora"). 

Na Nedelji su se borili i Samostalni trogirski bataljon, 116. brigada formirana u Metkoviću (zapovjednici Nedjeljko Obradović, zatim Ivan Varenina), 120. Sisačka brigada (Vlado Hodalj) , 112. Zadarska brigada i 111. Riječka brigada (Franjo Primorac) . Dolina 110. brigada formirana u Karlovcu (Davor Perušić), 104. varaždinska (Ivan Rukljan), 119. istarska brigada, 102. brigada formirana u Novom Zagrebu (Stjepan Bertek, zatim Alojzij Hren), 114. splitska brigada...119. Istarska brigada sudjelovala je i u operacijama na bihaćkom ratištu.

116. metkovačko-dubrovačka brigada učestvovala je u blokadi kasarne JNA u Čapljini, koja je počela 23. februara 1992. godine, čak dva mjeseca prije početka rata. 

Karlovačka 110. brigada (Rudolf Brlečić, Ivan Matoković i Josip Tomačić) bila je angažovana na ratištu Tešanje - prvo protiv Srba, a od 1993. protiv Muslimana. Osim na hercegovačkom ratištu, 102. brigada je učestvovala u borbama na području Bosanskog Broda u septembru i oktobru 1992. godine. 

Splitska 114. brigada vodila je ofanzivu HV-a na Ljubinje. Već u oktobru prve godine rata angažirana je na Prozorskom ratištu, gdje su se dogodili prvi oružani obračuni sa muslimanskim ratnim saveznicima. Nešto kasnije, početkom 1993. godine, brigada se borila protiv Muslimana u Travniku. Dva bataljona te brigade, zvani "Alkari" (iz Sinja) i "Škorpije" (iz Trogira), vodili su žestoke borbe sa  Armije Bosne i Hercegovine oko Gornjeg Vakufa.

U proljeće 1992. godine 103. brigada iz Krapine (Janko Šafranko) učestvovala je u agresiji na Posavinu. Prvo je raspoređena u rejonu Gornjeg Svilaja, a 29. maja iste godine njeni dijelovi su učestvovali u zauzimanju Modriče. 163. dubrovačka brigada (Ivan Varenina, Veljko Gabričević i Željko Topolovec) najveći dio svog vojnog angažmana u BiH provela je na području opštine Trebinje.

Zagrebačka 145. brigada učestvovala je u borbama na hercegovačkom i posavskom ratištu, uglavnom kod Orašja, pokušavajući da preseče koridor koji je povezivao zapadnu srpsku granicu i Banjaluku sa Srbijom. Tokom čitavog rata, artiljerija koja je bila stacionirana u selu Rajevo kod Županje (Hrvatska) gotovo svakodnevno je tukla položaje VRS-a na tzv. Posavski koridor, od Šamca do Brčkog. 

Većina borbenih dejstava 123. požeške brigade (Zdenko Farkaš) izvedena je na području Šamca i Orašja (proljeće 1992.), odnosno Novog Travnika (borbe protiv Muslimana u ljeto 1993.).

U aprilu i maju 1992. godine na području Dervente djelovala je 124. vukovarska brigada , dok je u isto vrijeme u Šuici, nasuprot VRS-a na Kupresu, bila stacionirana 126. sinjanska brigada . Sinjani su kasnije prebačeni na hercegovačko ratište. U sjeveroistočnoj Bosni borila se 131. Županjska brigada . Zajedno sa 132. brigadom iz Našica i Valpova (Stjepan Barić) u maju 1992. godine učestvovala je u borbama za Brod, Odžak i Derventu. Na istom ratištu raspoređena je i 139. brigada iz Slavonskog Broda . U aprilu 1992. godine borila se za Šamac, a sljedećeg mjeseca učestvovala je u okupaciji dijela općine Odžak. Zabilježeno je da je ta brigada spalila srpsko selo Donja Dubica. U borbama za Posavinu podršku hrvatskoj vojsci davala je dalekometna artiljerija 10. karlovačkog topničkog diviziona pod komandom Izidora Česnaja, koja je bila stacionirana kod Slavonskog Broda.

153. Velikogorička brigada (pod komandom Damira Goršeta) djelovala je u proljeće 1992. godine na području Kostreša i sela Koraće kod Bosanskog Broda. Angažirane su 162. Petrinska brigada (Bojište Ora), 67. Samostalni bataljun vojne policije, 100. i 145. brigada iz Zagreba (prvom je zapovijedao Božo Budimir, drugom Oto Jungwirth, zatim Tomislav Tolić). borbe u Posavini 166. Sunčeva i 175. zagrebačka brigada, 33. inženjerijski bataljon, iz Prečkog kod Zagreba, pod komandom potpukovnika Simića (ovaj bataljon je postavio skele preko Save kod Bosanskog Broda i Orašja)... 

175. brigada u sastavu Hrvati porijeklom iz BiH koji su živjeli u Zagrebu i okolini, pod komandom Franje Primorca, učestvovali su u borbama protiv Muslimana za Gornji Vakuf, Prozor i Ramu.

Svoje krvave tragove na Posavini ostavila je i 127. Vitrovička brigada , čiji je komandant bio Đuro Dečak .

Mješoviti odredi hrvatskog pomorskog i amfibijskog pješaštva, formirani na poluotoku Pelješcu, pod zapovjedništvom pukovnika Ante Bilića, učestvovali su u ofanzivnim operacijama hrvatske vojske iz pravca Dubrovnika prema Trebinju.

U hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu učestvovali su ne samo Hrvati i plaćenici iz drugih zemalja, već i Muslimani. I ne samo pojedinačno. Tako je u Rijeci formirana 77. muslimanska brigada , uglavnom od radnika iz Bosne i Hercegovine, koja je, pod komandom pukovnika Mustafe Porobića, učestvovala u borbama protiv JNA, odnosno VRS, na sarajevskom ratištu (Tarčin i područje Pazarića). ).

143. ogulinska brigada učestvovala je u ratnim dejstvima na području Dervente i Modriče, dok su 

142. drniška i 144. zagrebačka brigada bile angažirane u Hercegovini i dolini Neretve. U istom pravcu djelovala je i 155. brigada iz Crkvenice (Ivan Manestar) . U jesen 1995. godine Drniška brigada (Roko Mijić, Boris Predovan i Ivan Vukić) učestvovala je u okupaciji srpskih područja u Bosanskoj krajini.

157. slavonskobrodska brigada (Ivo Petrić, Boro Halkijević i Darko Špoljar) borila se u Posavini i dolini Neretve, 158. splitska brigada (Stipe Bilokopić, zatim Branko Švrgulja) povremeno je bila angažirana u dolini Neretve, dok je 159. briganska šibenska brigada . komanda Frane Šarića, djelovala je na pravcu od Stoca prema Trebinju.

Bataljon "Matija Vlačić", koji je bio pod direktnom komandom Glavnog stožera HV-a , prebačen je u julu 1993. godine na područje Gornjeg Vakufa, kako bi pomogao u probijanju ofanzive muslimanskih snaga koje su napadale iz Bugojna. U borbama za taj grad na granici srednje Bosne i zapadne Hercegovine sudjelovale su gotovo sve preostale specijalne jedinice HV-a: splitski "Vukovi", "Divovi", "Crne Mambe" i "Tigrovi", antiteroristička jedinica MUP Hrvatske. Ipak, Hrvatska je ostavila trag u svom učešću u agresiji na Bosnu i Hercegovinu kroz angažman Gardijskih brigada Zbora narodne garde, koje su cijelo vrijeme rata bile angažirane na predkunićkim ratištima.
Primjerice, u prvim mjesecima rata 1. gardijska brigada (Marijan Mareković, potom Jozo Milićević) bila je angažirana na Livanskom i Tomislavgradskom ratištu, prema Kupreškoj visoravni iu Bosanskom Grahovu. Nešto kasnije zabilježena su dejstva te brigade i kod Trebinja, na području sela Zaplanik.

 Zatim su uslijedile borbe kod Dervente, Gornjeg Vakufa (protiv Muslimana) i u dolini Neretve. U septembru 1995. godine 1. gardijska brigada vodila je ofanzivna dejstva hrvatske vojske prema Novom Gradu, Bosanskoj Dubici i Kozari.
2. gardijska brigada (komandanti Božo Budimir, Vinko Ukota, Drago Matanović i Zvonko Peternel) započela je svoj ratni put u BiH ofanzivom iz pravca Dubrovnika, preko Vlatnice i komunikacije Ivanjica-Zaplanik, prema Trebinju. Učestvovao je u borbama u Posavini, napadao Koridor, au jesen 1995. godine zabilježeno je njegovo prisustvo na Unskom ratištu.

3. gardijska brigada (Josip Zirotić) podnijela je najveći teret rata na ratištima u Posavini (protiv Srba), gdje je u proljeće 1992. godine zauzela Modriču i Gornji Vakuf (protiv Muslimana). U julu 1993. godine zabilježeno je da su dijelovi 5. gardijske brigade (Ivan Kapular, zatim Franjo Baričević) učestvovali u masakru između Hrvata i Muslimana oko Gornjeg Vakufa i Prozora.

U jesen 1995. godine Tuđmanov režim u Zagrebu najavio je da će, na poziv Izetbegovića, poslati 8.000 vojnika na ratišta u susjednoj Bosni i Hercegovini u pomoć muslimanskoj vojsci. Glavne snage bile su 4. gardijska brigada iz Splita (Ivo Jelić, Mirko Šundov i Damir Krstičević) i 7. gardijska brigada iz Varaždina (Ivan Korade). Te dvije brigade vodile su i ofanzivu hrvatske vojske prema Petrovcu, Ključu i Mrkonjić Gradu. Brigadir Andrija Matijašević poginuo je nedaleko od tog grada u Krajini.
Nakon povlačenja, na obroncima Manjače i Lisine iu masovnoj grobnici u Mrkonjić Gradu pronađeno je skoro 300 ubijenih srpskih civila i zarobljenih boraca VRS, uglavnom iz 7. Kupreške i 11. brigade VRS.

U borbama na livanjskom i hercegovačkom frontu učestvovala je i 4. gardijske brigade, Docje 7. gardijska brigada prošla Livno i dolinu Neretve, zauzela Bosansko Grahovo, Drvar, Jajce i u oktobru 1995. Mrkonjić Grad.

O obimu učešća hrvatskih oružanih snaga u agresiji na Bosnu i Hercegovinu najrječitije govore sljedeći podaci: u ljeto 1992. godine 31 kompletna brigada HV-a, dvije samostalne pukovnije, 11 samostalnih bataljona (bojna), jedan helikopter eskadrila je izvela ofanzivna dejstva na položaje VRS i jedna lovačka eskadrila Avioni "MIG-21" - ukupne snage oko 60.000 vojnika, 120 tenkova i 150 artiljerijskih oruđa kalibra većeg od 100 milimetara.

Glavnina ovih snaga bila je grupisana na području Posavine (Bosanski Brod i Orašje), Istočne Hercegovine (Trebinje, Stolac) i Srednje Bosne (Travnik, Bugojno). Hrvatska je dovela i malu vojsku plaćenika iz inostranstva, "pse rata", koji su na miris krvi i dolara pohrlili da doprinesu ubijanju "pravoslavaca" i "četnika" . Dvije samostalne brigade HV-a, "Frankopanska" i "Zrinjski" , formirane i obučavane u Kumrovcu, uglavnom su bile sastavljene od stranih plaćenika, od kojih je veliki broj ranije služio u Legiji stranaca.

Nakon tenkovsko-pješačke bitke na Kupreškom polju, koja se odigrala na godišnjicu proglašenja NDH, 10. aprila 1992. godine, među nekoliko stotina poginulih pronađeni su i plaćenici iz Maroka, Argentine, Poljske, Njemačke, Ukrajine i Litvanije . hrvatski vojnici . U septembru 1995. godine HV je prešla rijeku Savu u namjeri da zauzme Novi Grad, Kostajnicu i Dubicu, kontrolišući planinu Kozaru, a zatim, u saradnji sa muslimanskim snagama koje su napredovale iz pravca Grmeča i Sanskog Mosta, odsjekla Prijedor i nastavila dalje. napredovanje prema banjskim lukama. Na putu prema Bosanskoj Dubici napad je predvodila specijalna jedinica "Mamba" iz Siska . "Pume", specijalna jedinica HV-a iz Varaždina, ostavile su krvave tragove po cijeloj Bosanskoj Krajini, od Kulen Vakufa, preko Glamoča, Šipova i Jajca .

Oružane snage i drugi nadležni organi Bosne i Hercegovine imaju tone dokaza o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, ali Muslimansko Sarajevo ih nije iskoristilo za podnošenje tužbe protiv Hrvatske Međunarodnom sudu pravde, kao što je to učinilo protiv Srbije. Jedan od glavnih argumenata zagovornika teze o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu je činjenica da su oficiri VRS bili na platnom spisku Vojske Jugoslavije. Međutim, isti i mnogo jači argument postoji iu slučaju Hrvatske. Od početka do kraja rata u BiH, ali i nakon njegovog završetka, na platnom spisku HV-a bili su ne samo svi časnici, već i svi vojnici HVO-a. Osim toga, sva imenovanja zapovjednika HVO-a vršio je Glavni stožer u Zagrebu. Čim je počeo rat u Bosni i Hercegovini agresijom HV-a na Kupres, Franjo Tuđman je postavio generala HV-a Janka Bobetka za zapovjednika Južne Armije sa zapovjednim mjestom u Grudama. U augustu iste godine general Petar Stipetić imenovan je za zapovjednika HV-a za Posavinu i Slavoniju, sa zapovjednim mjestom u Bosanskom Brodu. Bobetko i Stipetić su kasnije bili zapovjednici Glavnog stožera HV-a. To znači da se, što se Hrvata tiče, ratom u Bosni i Hercegovini komandovalo iz Zagreba, a ne iz Gruda ili Mostara.

Uostalom, Bobetko je sve to lijepo opisao u svom ratnom dnevniku "Sve moje bitke". Prije imenovanja za zapovjednika HVO-a u Mostaru, legionar Ante Rosso (rođen u Slavoniji) bio je u Zagrebu kao zapovjednik svih specijalnih jedinica HVO-a. Njegov nasljednik, general-major Slobodan Praljak, koji je na dužnost u Mostaru stupio u ljeto 1993. godine, prije toga je bio pomoćnik hrvatskog ministra obrane za političku upravu. Dakle, bio je glavni politički komesar HV-a. Praljka je naslijedio Milivoj Petković, rođen u Vrpolju kod Šibenika. Nalog za imenovanje potpisan je u Zagrebu . Jedini zapovjednik HVO-a kojeg je, barem formalno, imenovala Herceg-Bosna je haški osuđenik general bojnik Tihomir Blaškić.

Vazduhoplovstvo VRS je 22. juna 1992. godine kod Dervente oborilo avion Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva ("MIG 21") dok je delovao na srpskim položajima. Nedelju dana kasnije, 1. jula, kod sela Ivanjica (Trebinje), oboren je klipni avion Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva dok je dejstvovao na položaje Hercegovačkog korpusa VRS. Hrvatski "MIG 21"bombardovao je 9. jula 1992. godine.šire područje Foče, nedaleko od granice sa Srbijom. U akciji "Munja" hrvatska avijacija je više puta bombardovala Bosansku Gradišku, a u akciji "Oluja" izbjegličke kolone Srba iz Hrvatske krenule su od Drvara, na putu za Petrovac, prema Banjaluci.

Sve vrijeme rata, izuzev 1993. godine i vremena sukoba Hrvata i Muslimana, hrvatska avijacija je preko aerodroma u selu Ćoralići kod Cazina snabdijevala Peti korpus oružjem i municijom. Armije Bosne i Hercegovine. Na ovim zadacima uglavnom je angažovana eskadrila helikoptera pod komandom izvjesnog Karovića.
Na isti način Hrvatska je postrojbe HVO-a u srednjoj Bosni snabdijevala oružjem preko zračnih baza u Vitezu, Kiseljaku i Busovači. Tokom rata sa Muslimanima, HV je izvršila tri desantna desanta u Bosni i Hercegovini: u aprilu 1993. godine na području Jablanice, te u novembru iste godine na području Jablanice i Prozora.

U tužbi BiH protiv Srbije, koju je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio kao neosnovanu, nema dokaza da su nakon povlačenja JNA vojnici ili civili, koji su zarobljeni na ratištima u BiH, prebačeni u zatvore u Srbija, a kamoli tamo mučena i ubijana.

No, neosporno je (to su čak i hrvatski pravosudni organi konstatirali na suđenju u "slučaju Lor") da je HV od jeseni 1991. godine do kraja rata oteo više od 1.000 državljana BiH u BiH. i prebacili ih u logore u Hrvatskoj. Desetine njih vraćeno je u Bosnu i Hercegovinu u najlonskim vrećama (najmanje 71 samo iz Lore), a broj onih koji su netragom nestali nakon odvođenja u Hrvatsku mjeri se desetinama.

I danas se ne zna sudbina 16 srpskih teritorijalaca koje je HV zarobila 6. aprila 1992. na Kupresu i odvela u splitsku Loru. Što se etičkih načela tiče, još tragičniji je slučaj više od 20 djevojaka iz okoline Bosanskog Broda, koje su u aprilu 1992. godine odvedene u javne kuće u Hrvatskoj i nakon višemjesečnog preživljavanja ubijene i pokopane u nepoznate grobove.