Heroji koji nikom nisu trebali

Ovo je priča o njima...

U srednjoj Bosni nad kojom još uvijek lebdi sjećanje na brojne žrtve užasnih sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH, a koji će učešćem Hrvatske vojske (HV) dobiti i svoj međunarodni agresorski karakter potvrđen presudom u slučaju „Prlić i ostali“, malo se priča o profesoru Fontani, Borisu Matišiću, Ivici Markoviću, fra Janku Ljubosu i drugima koji su istinski stradalnici i heroji pokušaja da se očuva mir.

Oni su junaci i knjige ratnnog reportera Akifa Agića "Reload - Priče iz života", koja je sinoć promovirana u prepunoj mutimedujalnoj sali Memorijalnog centra Kovači.

Nad pričom o akademskom kiparu Zvonimiru Fontani iz Gornjeg Vakufa nadvio se veo tajne. Čovjek koji je bio istinski intelektualac i isijavao čovjekoljublje stradao je 6. juna 1992. godine na planini Raduši.

Zajedno s njim stradali su i još trojica časnika HVO-a: Vlado (Ive) Gavranović (1964.), Hajrudin Salihović (1958.), te Marko (Ive) Jurić (1967.). Ubijeni su iz klasične zasjede dok su se vozili u terenskom vozilu.

Svjedoci su govorili da je zasjedu pripremio neko ko je bio "dobro vojnički obučen" i ko je tačno znao cilj, budući da je nešto prije napada izvršna smjena vojnika, ali na njih nije pucano.

I mada pkolnosti pod kojima su poginuli ni do danas nisu do kraja rasvijetljene, poznato je da je profesor Fontana smetao onima koji nisu htjeli državu BiH.

- Sistematski uklanjani svi ljudi koji su bili ugledni i težili su zajedničkom životu – kazao je ranije Akif Agić, istraživač i ratni reporter, autoru ovih redaka u tekstu objavljenom u "Sedmici", podlisku sarajevskog "Dnevnog avaza".

- Profesor Fontana je mogao da ponudi novo i da u razgovoru s lošima dobije bolje. Kao takav je i smetao u datim okolnostima. Otac od Marka Jurića, koji je pognuo sa profesorom Fontanom, često je dolazio u jedan ugostiteljski objekt u Gornjem Vakufu i govorio: „Mog sina su ubili moji“. Profesor Fontana je svim srcem BiH gledao kao cjelovitu i bio spreman da se bori znaju. Vrijeme je pokazao je da su njihovom pogibijom najviše izgubili oni koji su htjeli suživot. Takvi su ljudi vrijednost BiH koja garantira da će ova zemlja opstati i da će to biti zemlja za sve. Oni su heroji – dodaje Agić.

Profesor Fontana je, tvrdi Agić, bio izuzetna ličnost.

"Svojom markantnom pojavom i dobrotom, plijenio je gdje god se pojavio u Gornjovrbaskoj regiji. Imao je vezama u Sarajevu i Zagrebu. Kao takav nije podupirao rat. Bio je smetnja onima koji su rušili BiH. Njegova pojava je mogla neutralizirati one koji su iznikli u tom vremenu", pojašnjava naš sagvoronik.

Nakon profesora Fontane u Gornjem Vakufu u Kruševu kod Mostara ubijen je i general Blaž Kraljević, koji je, također, vidio BiH kao svoju domovinu. Ali on i Fontana nisu jedini bili žrtve.

Svoju pobunu protiv zvanične politike koja je stajala iza stvaranja tzv. „Herceg-Bosne“ plato je i Boris Matišić, predsjednik Izvršnog odbora skupštine općine Travnik, predsjednik tamošnjeg kriznog štaba i član tadašnjeg rukovodstva HDZ-a. Priča o njemu zaslužuje pažnju širu od prostora srednje Bosne.

 "Prije svega mislim da se sa braćom muslimanima trebamo dogovarati! Dogovor, ane nagovor. Ako me shvaćate, a ja mislim da smo ovdje svi pametni i inteligentni, dogovor, a ne nagovor... Mi morao uočiti što stoji na putu našeg zajedništva, a za ovo vrijeme, pažljivo prateći ove događaje, ja sam uočio dvije stvari; dijeli nas Sarajevo i Grude. I jedna i druga opcija, da se tako izrazim vodi u krvoproliće, vodi u rat. Gospodo, ja nisam za to. Ja nisam za krvoproliće, a nadam se da nije niko od nas", govorio je Matišić, koji je nosio beretku sa hrvatskim i grbom Republike BiH.

Boris Matešić je nastojao razgovarati i sa predstavnicima srpskog naroda. Kao takav pomenut je i na suđenju zločincu Radovanu Karadžiću iz usta

Milana Komljenovića, predsjednika skupštine opštine Skender-Vakuf. Tokom jedne takve mirovne misije je bio zarobljen i poslan u Staru Gradišku, ali su ga srpski predstavnici iz Skender Vakufa spasili, jer su mu prethodno garantirali sigurnost.

Nijedan Bošnjak ne može uzeti sebi za pravo da voli BiH više od bilo kojeg ovakvog Hrvata ili Srbina. Mnogi od njih su pomogli da se odbrani BiH. Nažalost, ne stavljaju se u prvi plan ljudi poput Borisa Matešića već ljudi koji šire zlo.

Istraživač Agić dodaje Matešić je bio svjestan opasnosti pred kojom je bio otvoreno se protiveći politici sukoba.

-  Izložio se. Nažalost, ni na drugoj strani, onoj koja je bila za BiH, nije bio prihvaćen, niti zaštićen. Danas je u teškom stanju i bolestan je. Ovaj čovjek je osoba kojoj se treba diviti. Takvim ljudima se poslije rata trebalo zahvaliti i odati im priznanje, no Matešić nema ni vojno niti bilo kakvo drugo priznaje – govori Agić.

Iako, na koncu, nije spriječio sukob, slična je i priča Ivice Markovića nekadašnjeg zapovjednika HVO-a u Novom Travniku.

Marković nije dozvoljavao sukob. No, jedinice koje su pristigle iz Busovače i Kiseljaka su napale TO u Novom Travniku na čelu sa Refikom Lendom, tražeći da polože oružje. Marković je otišao u Kiseljak i rekao da ne smije doći sukob između Bošnjaka i Hrvata, no to ga je okvalificiralo kao izdajnika. Govorio je da je taj sukob najveće zlo koje se moglo desiti. Kao takav, taj istaknuti bivši sportista, nije bio potreban. Na kraju je otišao u Pulu...

Mate Boban je bio isključiv. Njegova fašistoidna ideologija se zasnivala na ljudima koji će biti slijepo poslušni i izvršavati i najprljavije zadatke – ističe Agić.

U sukobima 19. i 20. juna 1992. godine, kada je HVO napao na Štab TO-a, kasnije Armije RBiH, zbog odbijanja zahtjeva da TO položi oružje poginula su trojica pripadnika HVO-a.

 "Mi svaki dan održavamo kontakte, razgovaramo, pokušavamo da primirimo siuaciju, da spustimo loptu na zemlju da bi ova dva naroda spriječili da dođu u sukob, jer u takvom sukobu nema pobjednika svi smo gubitnici", govorio je Marković za TV Sarajevo.

Časni čovjek, Fra Janko: Zaustavite rat!

Za razliku od nekih vjerskih službenika koji su otvoreno širili mržnju, čovjek koji može biti ponos svoje crkve, reda i zajednice je Fra Janko Ljubos. On je sinoć, također, govorio o Bosni.

On nakon napada na Gornji Vakuf šalje molbu generalu Slobodanu Praljku i pukovnicima Željku Šiljegu i Miri Andriću, te traži:

"Zaustavite rat u Gornjem Vakufu. Dogovorite se. Ako to ne učinite u Bugojnu će biti velika katastrofa. Nema ciljeva koji katastrofu mogu opravdati. Prvi put vam se obraćam i molim vas poslušajte", napisao je fra Janko.

Šiljeg je fra Janku odgovorio da «postupaju kao vojnici» i da će «sukob prestati kada pstrojbe Armije RBiH polože oružje u Gornjem Vakufu i odu nesmetano van grada».

Zatečen drskim odgovorom Šiljega, kojeg Agić smatra suodgovornim za brojne strašne zločine u Prozoru fra Janko je drugim vjerskim službenicama i štabovima TO i HVO u Bugojnu saopćio da  "ništa ne može učiniti" i da mu je „žao za sve što se dešava“.

- Takvi ljudi, vrijedni svega u vremenu zla nisu mogli doći do izražaja. Oni pomažu da gledamo istinu iz jednog drugog ugla – komentira Agić.

To su samo neki od primjera ljudskosti. U Prozoru je Hrvat javio komšiji Bošnjaku «da se skloni», jer moraju napasti Gornji Vakuf. U Gornjem Vakufu je jedna dobra žena kazala susjedima "da idu svojoj djeci", jer ima dosta vojnika «sa strane». U Novom Travniku je bojovnik HVO-a poručio da će se desiti napad.

Svuda je bilo dobrih ljudi. Nažalost, bilo ih je premalo da bi se zlo, dogovoreno u dalekim zadimljenim uredima, ne bi desilo. Takvi dobri ljudi danas su daleko od kamera i pažnje javnosti. A tako nam trebaju. Jer se suživot, a ja bih ga poput Pruščaka, nazvao tek komšilukom – i danas zarad hulja temeljito ubija u BiH.

 „Ne može Boban znati situaciju u Travniku, nisu to Grude“

On je kazao da ne želi ići put sukoba „sviđalo se to nekome ili ne, sviđalo se to Mati Bobanu ili Aliji Izetbegoviću“.

"Ne može Mate Boban znati bolje od mene situaciju koja je u Travniku i na ovoj regiji. Ne može. Drugo je razmišljati u Grudama gdje je 99 posto Hrvata, adrugo je ovdje, u Travniku. Meni ne može niko naredit, nemože me niko nagovoriti da ja idem u sukob sa muslimanima. Ja ću radije skinuti ovo (uniformu) i ostavit ću pušku i udaljit se od ovog. Ja neću tako nešto poslušat. Ista je naredba stigal iz Gruda i za Busovaču, i za Vitez i za Novi Travnik i za sve općine HZ Herceg-bosne. Gospodo, ja nisam mogao to da prihvatim i nečću. Ljutio se neko ili ne. Ja ću snosit odgovornost. Možda neću smjeti otići ponovo u Grude kod Mate Bobana", govorio je on, poručujući i predstavnicima Bošnjaka da treba otkloniti sve što smeta na putu zajedništva:

"Ko je god protiv (zajedništva) uklonimo ga 250, 500 kilometara dok se ne dogovorimo".

Komšija katolik i pravoslavac važniji od Turaka i Saudijaca

"Sukobi u srednjoj Bosni su nametnuti. Ahmići i Stupni Dol su napravljeni da se onemogući svaki suživot Bošnjaka i Hrvata. Znam da je meni moj komšija katolik ili pravoslavac, Hrvat ili Srbin, važniji nego bilo koji onaj u Turskoj ili Saudijskoj Arabiji. BiH je od vajkada takva. Ona ne može raskinuti. A tzv. Herceg-Bosna i slični koncept ne mogu proći, to je jedno zlo. Svako sjećanje na tzv. Herceg-Bosnu treba početi iz Gornjeg Vakufa i Mostara. Da zapale svijeće i stotinama momaka iz Hrvatske i Hercegovine i ostavili svoje živote napadajući Gornji Vakuf ", kazao je Agić.

Žrtve sulude politike

Agić veli da će zbog istine otići u Osijek, Zagreb, Split i drug gradove kako bi majkama koje su sinove izgubile u BiH pokazao da su njihova djeca gurnuta u smrt u tuđoj zemlji i da su ginuli za jednu suludu politiku. Agić smatra da bi delegacije iz Hrvatske morale dolaziti da zapale svijeće za stradae mladiće i da odaju počast brojnim žrtvama na šehitlucima u Gornjem Vakufu i Mostaru

Fra Luka je bio svjetlo

"Iz Prozora je i pokojni fra Luka Markešić. On je bio svjetlo, biser duhovnosti, istinski patriota. U Prozoru su napravljeni strašni zločini, silovanja, živi štitovi, istrebljeja... Ali ljudi poput fra Luke su dokaz da se ne smije kriviti cijeli jedan narod. Osuđivao je dočekivanje zločinca Kordića... Nudio suživot. On je neprocjenjivo bogatstvo BiH. Njih je bilo i biti će ih", tvrdi Agić.