atna priča o Orašju mogla bi biti i kazivanje o prijateljstvu efendije Salema Kanlića, imama lokalne džamije, i fra Marka Oršolića, gvardijana samosana Tolisa. Mogla bi, jer Orašje je vjerovatno jedini grad u “Herceg – Bosni” kojim je sve vrijeme rata, pa i u doba najžešćih sukoba između Bošnjaka i Hrvata, bez imalo ustezanja odjekivao ezan.
Za to je, prema kazivanju oraških Bošnjaka, umnogome zaslužaj i fra Marko Oršolić, inače nećak čuvenog sarajevskog svećenika koji se takođe zove Marko Oršolić.
Gvardijan samostana Tolisa, međutim, veli da su se katolički svećenici jednostavno “vodili time da ne učinimo nepravdu nikome”. Po njemu, u Orašju ne bi bilo sukoba ni sa pravoslavcima, “da su htjeli ostati”. Vrijedi pomenuti i nadu fra Oršolića “da će se ustrojiti i država Bosna i Hercegovina, tako da bi je ljudi osjećali svojom”. Gvardijanove riječi umnogome su i odraz razmišljanja o BiH koje provijava Orašjem. Njegov prijatelj, imam Salem Kanlić dodaje da su “ljudi ovdje gladni Bosne”. Ona im je u srcu, o tome svjedoče i grafiti ispisani po zgradama, kaže imam.
Jasno je onda da su stanovnici Orašja osuđeni da sve svoje potrebe rješavaju u Hrvatskoj. Do nje stiže se bez većih problema, sa osobnom ili vojnom iskaznicom. Nevolje nastaju kada se želi dalje, pogotovo za Bošnjake. Stanovnici hrvatske nacionalnosti, svi odreda, imaju putovnice i za njih nema prepreka. Bošnjaci mogu dobiti samo pasoše Republike BiH, a sa njima se u treću zemlju može samo sa vizom. Razlike između Bošnjak i Hrvata postoje i kod školovanja u Hrvatskoj. Hrvatska mladež bez ikakvih problema može se upisati na fakultet u Hrvatskoj, dok je za bošnjačku obavezno plaćanje školarine. Ovi drugi, po zvaničnom tumačenju nadležnog hrvatskog ministarstva, građani su druge države a ta država (Bosna i Hercegovina) Hrvatskoj duguje velike pare za školovanje svojih studenata. U redanju nijansi zbog kojih se ipak razlikuje položaj Hrvata i Bošnjaka može se pomenuti i da sva djeca u školama, bez obzira na naciju, uče hrvatski jezik. Bosanski za “Herceg – Bosnu” ne postoji.
Ovi naoko sitni detalji za Bošnjake iz Orašja ipak nisu od prevelikog značaja. Najvažnije im je da su ostali u svojim domovima, pa čak da se našlo mjesta i za izbjeglice koje su prispjele iz susjednih posavskih gradova. Sa ovdašnjim Hrvatima, ističu svi odreda, niakada nisu imali probleme niti su se njihovi međusobni odnosi imalo promijenili u odnosu na predratne. Za to što zvanična politika “Herceg – Bosne”, nastoji da im dokaže kako su ipak građani drugog reda ne krive svoje komšije. Svjesni su da direktive stižu iz zapadne Hercegovine, jer delegacije iz Mostara obaveno dolaze svake sedmice sa uputama šta da se radi.
Ali, nadaju se da će jednog dana i to proći.
Također, zanimljivo je da je i SDA, kao vodeća stranka Bošnjaka, tokom cijelog rata djelovala nesmetano u Orašju. Tadašnji predsjednik Kantonalnog odbora SDA bosanske Posavine, Sead Delić, podjseća da je Orašje iako se radi o malom gradu, u jesen 1992. godine primilo puno protjeranih bošnjačkih porodica. SDA je zajedno sa islamskom zajednicom i “Merhametom” preuzela brigu o njihovom smještaju. Taj priliv izbjeglica donekle je poremetio predratnu demografsku strukturu. No, zbog toga, što je i zvanični stav vladajućeg HDZ-a, nije se izmijenio odnos snaga u gradskoj vlasti. Delić navodi i da su Bošnjaci uključeni u HVO. U početku mnogi su na uniformama nosili i grb sa ljiljanima i oznake HVO. No, za Delića, te oznake i nisu toliko značajne. “Bitno je da se zajednički borimo protiv agresora”, tumači on.
Sve razlike, a to znači i one oko konstituisanja federalnih organa vlasti na nivou kantona i u općinama, stav je Delića, moraju se rješavati političkim dogovorima. Taj metod će se koristiti i za rješavanje pitanja jezika, jer u Ustavu kantona nije naznačeno da je bosanski jezik službeni. Takođe, sporna je ostala i odluka da se Posavskom kantonu kao posebne općine pripoje Ravne kod Brčkog i neki dijelovi Gradačkca i Doboja. Hrvati su te odluke donijeli zahvaljujući apsolutnoj većini koju imaju u kantonalnom parlamentu i nisu se pretjerano osvrtali na stav Bošnjaka. “To su pitanja koja se moraju riješiti na nivou Federacije i nadamo se da će dogovor biti postignut”, kaže Delić. Život u Orašju je, inače, pun paradoksa, pa je tako moguće da ovdašnja SDA uvažava sistem “Herceg – Bosne” i djeluje u njegovim okvirima, dok republički vrh te iste stranke ne priznaje njeno postojanje. Mustafa Hadžispahić, predsjednik povjereništva SDA Orašja, smatra da njihovi problemi ipak ne zaslužuju veću pažnju, naročito kada se uporede sa teškoćama ostalih slobodnih dijelova BiH. “Mi smo ovdje živjeli tokom čitavog rata i zajedno smo opstali, a to je najvažnije”, kaže on
Sve pobrojane političke razlike na ulicama Orašja, među stanovnicima, nisu ostavile većeg traga. Ljudi žive normalno, prodavnice su pune, vojnici redovno primaju platu (zna se – u kunama). Ni grad, iako je samo pet ili šest kilometara udaljen od fronta, nije previše oštećen. Najviše je stradao u maju prve ratne godine, kada je bio na meti srpske avijacije. Najteže je, smatraju Orašani, prebrođeno. Oduprli su se svim agresorskim ofanzivama, a sada je na redu privredno, političko i medijsko povezivanje sa ostalim dijelovima BiH.