Rat je uvijek ljudima donosio nevolje, teškoće i nerjetko gubitke svojih najdražih. Suad Obradović to je doživio na početku rata.
U prvoj akciji oslobađanja Stoca, njegov brat Velija dao je svoj život 18.06 1992. godine.
Suad je morao preuzeti sve obaveze na sebe i brinuti se za roditelje i sestre. Svoj životni teret nosio je nikad ne davajući do znanja bilo kome koliko mu je teško. Svi su ga poznavali kao čestita i mirna mladića. Nije se izdvajao ničim osim dobrotom i spremnošću pomoći drugome. Agresija tkz.HVO i HV donijela mu je dodatne teškoće. Većina punoljetnih Bošnjaka hapšena je odvođena u logore.
Suad je uspio sa grupom komšija da se skloni tokom prvih hapšenja. Nije im uspjelo da se prebace na slobodnu teritoriju, bojovnici tkz.HVO-a ih hapse i odvode u logor „Koštana bolnica“.
Dovođenjem u logor Suad je podvrgnut brutalnom mučenju. Sve toture provodile su „njegove komšije“, koje su znale za herojstvo njegova brata Velije. Sve to im nije ništa značilo. Krvnici su nastavili svoj pir. Njegovo tjelo nije moglo sve to podnijeti.25.09.1993. godine, dok ga je njegov otac držao u naručju, njegova čestita duša preselila je na bolji svijet. Suad je otišao u društvo svoga brata Velije i ostalih odabranih šehida. El Fatiha.