Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine.
Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu. General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni.
Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo.
No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.
Najzanimljiviji dio Bilandžićeva intervjua odnosi se svakako na Bosansku Posavinu i ovdje ga treba doslovno citirati: * Kakve su bile pozicije u razgovorima o Bosanskoj Posavini? Tamo je živio velik broj Hrvata? Bilandžić: Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbejdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: 'Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima".
Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, te da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika. * Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali? To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je Posavina predana bez borbe.
Vojni i politički cilj nije bio strogo definiran i to je uvijek vrlo velika opasnost za vojnika i to se dogodilo.
Za Posavinu nikad nije rečeno “branimo je”, “obranimo je”, nego je uvijek bilo rečeno “pokušajmo ju obraniti”. Tako da je to cijelo vrijeme u stvari bila jedna igra između mogućeg i realnog, koje su se odigravale – dodao je Miljavac. ,Kazao je da je i sam i to s dijelovima više brigada – od 137. preko 110. i 129. brigade bio u Posavini i na tamošnjem ratištu te da je naizgled upravo to ratište bilo jedno od boljih za nas. No, ispalo je drugačije, kazao je Miljavac, “organizacija same obrane bila je loša, sustav zapovijedanja također, a logistički je sve bilo jako čudno. Tako u prijelomnim trenucima streljivo uopće nije stizalo u Posavinu.” Ja sam kao zapovjednik zatražio dosta municije, minobacačke i topničke. Dva šlepera su krenula, došla su u Brod, nikada na frontu nisu stigla, nestala su. I nikada nismo utvrdili gdje su nestali. Bilo je rečeno samo da su otišli “gdje je bilo potrebnije” – kazao je Miljavac.
Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao: “Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“
Na čemu temeljite tezu o dogovoru između Miloševića i Tuđmana? – Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske. U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizići velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Haagu. Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi s time. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovjedništvo za sjevernu i srednju Dalmaciju, a gdje je južna?
Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo pripasti velikoj Srbiji.
Zašto ste 1992. umirovljeni? Imali ste samo 51 godinu?– Zbog rata u Bosni. Kad sam shvatio da bih se trebao početi dogovarati s Ratkom Mladićem – s kojim sam bio u istoj klasi na Akademiji – da napadamo Muslimane, ja to nisam htio. Nakon početka rata u BiH i početka privatizacijske pljačke hrvatski vlak je skrenuo na krivi kolosijek, a nakon toga i zaglibio, o čemu sam u ljeto 1992. sve oštrije prigovarao i zasluženo završio u mirovini: general se bunio, pa je dobio otkaz. Ali sve što sam tada prigovarao nažalost se i dogodilo, pa je Hrvatska danas uništena, rasprodana, zadužena, puna jada i čemera, nemorala i nečasnosti, nestručnosti i nekompetencije.
Ja sam vodio svoje vojnike pod geslom „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, da bismo ostvarili geslo „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a što je ostalo od toga? Ništa. - General bojnik Ivo Jelić
Njihovoj politici mira i zajedništva pokojni Mate Boban i kompanija iz 'Herceg Bosne' okrenuli su leđa. Ta je politika tada surađivala sa Radovanom Karadžićem kojem su bili spremni dati izlaz na more u Konavlima. Tu je skoro došlo do potpisivanja i to hrvatski građani trebaju znati. Da su ti ljudi htjeli dati dio hrvatskoj teritorija ratnom zločincu Radovanu Karadžiću", kazao je Vlaho Orepić
U tom kontekstu su zanimljive i riječi koje je Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve tzv. Republike Srpske uputio svom kolegi u vladi tzv. Herceg Bosne Jadranku Prliću zahvaljujući mu za odličnu suradnju u dopremanju nafte RS-u srpskim snagama: “Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili.”
Razgovorima u Gracu, sa hrvatske strane prisustvovali su uz
Matu Bobana i Vlado Šantić, nekada konobar u Bihaću, a početkom rata general HVO-a.
Tu je bio i Franjo Boras, koji je tada bio član Predsjedništva BiH.
Sa srpske strane su Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić. U svojoj knjizi „Bosanskohercegovački kaos“, objavljenoj u Mostaru 2006. godine, Boras iznosi tragične istine o velikodržavnim podjelama Bosne i Hercegovine.
U Gracu je tog maja 1992. dogovorena detaljna podjela BiH. Razgovori su vođeni u zračnoj luci. Boras piše: „Tri ključne tačke pregovora su Kupres, Bosanska posavina i lijeva strana Neretve od Jablanice do Metkovića“.
Koridor kroz Bosansku posavinu bi prema ovim dogovorima iznosio 20 kilometara. Hrvati žele isključivo cijeli Mostar za svoje sjedište, te Stolac kao strateško hrvatsko pitanje. Zatražili su granice na lijevoj obali Neretve i to prema granicama iz Hrvatske banovine. Radi se o potvrdi teritorijalnog razgraničenja koje su pod političkim patronatom Hitlerove Njemačke dogovorno uradile srpske i hrvatske nacionalističke politike. Boras piše da su se u Gracu sa Srbima dogovorili da ne izlaze u javnost oko ovih pregovora. Srbi su međutim izašli u javnost sa nekim dijelovima zaključaka, potencirajući da imaju Hrvate kao saučesnike u podjeli BiH. Dakle, imamo ponavljanje historije u režiji sve očiglednijih političkih nasljednika Miloševića i Tuđmana i Bobana i Karadžića. I ovaj put je na sceni drugo Karađorđevo. Sarajevo se plaši da su novi Tuđman i Milošević – Zoran Milanović i Aleksandar Vučić, a da su novi Boban i Karadžić – Dragan Čović i Milorad Dodik.