ZAŠTO U VITEZU NEMA SPOMEN OBILJEŽJA ZA 54 UBIJENE BOŠNJAČKE DJECE ? ▶️ZAŠTO ISPRED ZGRADE OPĆINE NEMA SPOMEN OBILJEŽJA BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA?

Tokom ratnog perioda i agresije HVO, na području opštine Vitez (1993-1994) život je izgubio veliki broj civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima i 54 djece. Stari Vitez i bošnjačka sela bila su pod opsadom a sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja.

Vitez se danas nerijetko percipira kao "hrvatski grad" a čitava poslijeratna arhitektura, imidž i mnoštvo šahovnica i spomenika poginulim vojnicima HVO, zaista stvaraju utisak da je riječ o nekom gradu u centru Republike Hrvatske, a ne bosansko-hercegovačkom gradu koji je nekada bio simbol suživota i tolerancije.

U samom centru grada podignuto je spomen obilježje Osmica u znak sjećanja na osmoro djece hrvatske nacionalnosti koja su poginula od granate. Hrvatska udruženja ističu kako počinioci nikada nisu identifikovani ni procesuirani, a na spomen obilježju stoji da je granata bila "muslimanska".

O stradanju Bošnjaka u Vitezu nema nijednog traga ni spomenika. Ni na mjestima masovnih ubistava, ni na mjestima gdje su bili logori za Bošnjake. Zašto u Vitezu nema spomenika za djecu bošnjačke nacionalnosti, za njih 54-oro koliko ih ubijeno i poginulo na svom kućnom pragu samo zato što su se drugačije zvali i molili drugom bogu? Ko to dijeli žrtve i djecu? Gdje su bošnjačke institucije?

Nemoralno je i nehumano bilo gdje razdvajati žrtve po nacionalnosti. Nije dobro ni prekrajati historiju i sudski utvrđene činjenice. Žrtva je žrtva i svaka, naročito ona najmlađa i zaslužuje dostojan spomenik. Vitez je i bošnjački grad a zašto više nema Bošnjaka kao što ih je bilo prije rata, uzroke treba tražiti u politici Republike Hrvatske i ideji "Herceg-Bosne". Posjetilac grada Viteza ne može saznati ništa o surovoj patnji bošnjačkog naroda u ovom mjestu. Nema ni spomen obilježja, ni spomen ploča, mjesta gdje bi se mogla proučiti fatiha. Spomen obilježja ubijenim Bošnjacima postoje samo u selima, prigradskim mjestima,Starom Vitezu,ali su i dalje skrivena od oka svakodnevnog prolaznika,posmatrača, kao da se stidimo tih žrtava i trudimo da niko ne vidi kakve su prave razmjere zločina nad bošnjačkim narodom Viteza.Bošnjaci su ubijani i u samom centru grada koji je kontrolisao HVO, po kućama, stanovima i logorima a tešku sudbinu su doživjeli i mještani bošnjačkih sela u opštini Vitez koja su se prva našla na udaru.

MASAKR NAD PORODICOM TOPALOVIĆ

Porodica Topalović je bila prognanička porodica iz mjesta Divičani, općina Jajce. Kao prisilni prognanici raseljeni su iz rodnih Divičana i nastanili su se privremeno u Vitezu, u nadi da su došli na sigurnije mjesto. U petak, u zoru 16. aprila 1993. u samom centru Viteza, snage HV/HVO su, kao uvod u ono što se dogodilo sutradan u Ahmićima, upali u kuću u kojoj se nalazila porodica Topalović i strijeljali cijelu porodicu. Među njima i dvogodišnju djevojčicu Amelu Topalović. Zločin su izvršila trojica pripadnika hrvatskih snaga. Nakon što su ubili članove porodice, izašli su napolje. Tada su čuli glas dvogodišnje Amele, te su se zločinci vratili i ubili dijete i zapalili kuću. Posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici, u mezarju iza gradske džamije u Vitezu, do kojeg se dolazilo prelaženjem potoka. Nakon rata izvršena je ekshumacija, a identifikacija je obavljena u Visokom. Posmrtni ostaci su sahranjeni u mezarju džamije u Divičanima

Za taj zločin niko nije odgovarao. Kao pripadnik civilne policije, zaštićeni svjedok je na suđenju ispričao kako je 27. aprila 1993. vršio uviđaj poslije ubistava u kući porodice Topalović. “U ranim jutarnjim satima zatekli smo dva muška leša ispred kuće. Jedno tijelo je bilo djelimično zapaljeno, kao i dio kuće. Povrijeđene nismo zatekli”, rekao je svjedok. On je kazao kako mu je bilo muka od prizora koji je zatekao, te da se nikada od toga nije oporavio. Svjedok je izjavio da su, usprkos otežanom radu zbog ratnih dejstava, operativnim radom došli do saznanja da su počinioci ubistava

Zoran Marinić
Zoran Milić.

AHMIĆI - SIMBOL STRADANJA BOŠNJAKA

Čitav svijet je čuo za masakr u selu Ahmići gdje je u jednom danu ubijeno 116 bošnjačkih civila, među kojima i sedamnaestoro djece. Selo Ahmići nalazi se oko 2 km istočno od grada Viteza u centralnoj Bosni. Po popisu stanovništva iz 1991. Ahmići su imali 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili (76,4%), Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%. U selu je bilo smješteno, kako se procjenjuje, i 300 Bošnjaka koji su prethodno nasilno istjerani iz drugih područja. Prema svim izvještajima, uključujući i one od komandanata lokalnih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva niti je pružen ikakav organizirani otpor na ovaj napad.

U rano jutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati snage HVO-a izvele su napad na sjeverni dio sela Ahmići. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede.

Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO-a su ušli u selo i krećući se u grupama od 5 ili više ljudi, od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. U jednom broju slučajeva stanovnicima je naređeno da izađu iz kuća, da bi potom bili ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je planski zapaljen. Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi, kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO-a. Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim sve sobe polili naftom, koju su donijeli sa sobom u staklenim bocama, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću. Svjedok nije mogao reći da li je porodica ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena. U jednom danu je ubijeno 17-oro djece bošnjačke nacionalnosti a najmlađi Sead Ahmić imao je tri mjeseca kada zapaljen u porodičnoj kući.

- To je bio mali Sejo, moj rođak.Ubijen mi je amidža, strina i njihovo dijete. Kuća do moje. Rafalima su onesposobljeni i živi su zapaljeni. Svjedok je bio moj dedo koji više nije živ. Mali Sejo je izgorio živ. To su bili monstrumi, a ne ljudska bića", govori Enisa Ahmić, koja je kao djevojčica preživjela ovaj horor. Enisa je kazala da se ona probudila u 5:30 ujutro. - Probudio nas je rafal, ustali smo, ubačena je bomba u kuću. Radilo se ciljano - prvo bombe da se onesposobe ljudi, a zatim se pristupalo likvidaciji. Ispred moje kuće su zvali moga oca, imenom. Ime mog oca nije mogao znati neko ko dođe sa strane. Kada je izašao odmah je strijeljan", prisjeća se Enisa. Enisa je pobjegla sa majkom i dvije sestre.

Zbog istine i trajnog sjećanja na najmlađe Vitežane važno je u Vitezu podići zajedničko spomen obilježje i memorijal gdje bi bila ispisana sva imena djece ubijene u agresiji na Vitez.

Imena djece ubijene i poginule tokom rata na području opštine Vitez (podaci su preuzeti iz Bosanske knjige mrtvih u izdanju IDC Sarajevo) Postoji mogućnost da neka imena nedostaju: