Opako zagrebačko okruglostolovanje svećenika Mioča

Nažalost, planski se potiskuje sjećanje na istinu o agresiji na našu domovinu i zlu koje su Bošnjaci pretrpjeli i preživjeli. Jer, kao, potrebno je „okrenuti se budućnosti“, „deviktimizirati“ Bošnjake. Od žrtve i onih koji pamte traži se da zaborave da su žrtve. U ime „demokratije“, „tolerancije“, „zajedništva“ i „budućnosti“, od nas se traži se da se odreknemo temeljnog ljudskog i humanističkog prava, prava na sjećanje, na istinu.

Naša šutnja, odsustvo naše želje i napora da dokumetiramo istinu o prošlosti, otvara prostor da se govori proizvoljno o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i događajima u tom vremenu, a da bi se historija prekrajala. Činjenice se naveliko falsificiraju i pored toga što su živi neposredni svjedoci.

Upravo se to dogodilo nedavno, na okruglom stolu pod naslovom „Tomislavgrad u Domovinskom ratu“, održanom 3. decembra 2013. godine u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu. Na ovom skupu, koji su organizirali Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH, Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska, Općina Tomislavgrad i Udruga Duvnjaka Zagreb, sudjelovao je i fra Gabrijel Mioč, glavni urednik časopisa „Naša ognjišta“, župnik, dekan i gvardijan samostana „Sv. Ćirila i Metoda“ u Tomislavgradu/Duvnu, i govorio na temu „Uloga i humanitarni rad Crkve“.

Slušajući ekspoze fra Mioča, koji je objavljen na  videoportalu Youtube, bio sam krajnje iznenađen i uznemiren načinom na koji je govorio o događajima u mojim rodnim Stipanjićima koji su se odvijali u prvim godinama poslije rata i čiji sam bio neposredni svjedok.

Ponavljanje neistina vremenom se počne prihvatati kao činjenica. Zato osjećam potrebu osvrnuti se na taj istup fra Mioča i napisati istinu o tim događanjima na području Duvna/Tomislavgrada i Stipanjića, kako bi bili ispravljeni pogrešni navodi i ostalo napisano svjedočanstvo o tome šta se događalo u mome rodnom kraju.

Sa početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, svi vojno sposobni Bošnjaci uključili su se u postrojbe HVO-a. Iako ih je bilo svega 10%, na linijama su procentualno bili zastupljeni više od Hrvata. Iako nisu napravili nijedan incident, svi su razoružani 15. jula 1993. godine. Istoga dana, pod izgovorom da traže oružje, pripadnici HVO-a počeli su pljačkati bošnjačke kuće i redom otimati automobile. Tako je bilo i s mojom kućom. Zlato, nakit i druge dragocjenosti odnijele su uglavnom naše komšije.  Istina, bilo ih je nekoliko onih i koji su se odmakli od kuće, kako se ne bi moglo reći da su i oni sudjelovali u tome. 

Svim Bošnjacima Duvna/Tomislavgrada u sjećanju je posebno ostao 10. august 1993. godine, dan kad je Ivan Baković iz sela Mokronoge tokom noći, skupa sa još nekoliko pripadnika HVO-a, upao u kuću porodice Bešlaga. Tu je, na sijelu, bilo okupljeno devet momaka i djevojaka iz porodica Tiro, Bešlaga i Đuliman, koje su Baković i njegovi pomoćnici izveli na obližnje brdo i brutalno ih poubijali, ispalivši u njih stotine metaka.

Ni džamije nisu pošteđene. Zabilježeni su pokušaji paljevine džamija u Stipanjićima, u augustu, i u Duvnu/Tomislavgradu, u oktobru 1993. godine, a u Livnu je 1994. godine srušena čuvena džamija Ćurčinica.

Za imama u rodnim Stipanjićima postavljen sam 1996. godine. Situacija se počela smirivati, narod se pomalo vraćao, želeći nastaviti život na svojim ognjištima. Okupljali smo se u džamiji na namazima te po kućama, gdje smo obično gledali program BHTV, koji se satelitski emitirao svake večeri od 21 sat.

Tako je bilo i 15. marta 1997. godine, kad smo se, poslije jacije, okupili na sijelu u mojoj kući, u neposrednoj blizini džamije, čekajući početak programa BHTV. Oko 22 sata, moja supruga je sa djecom (Emina, tri godine, i Tajiba, beba od mjesec i po, a starija kćerka Sumeja bila je kod nene i djeda u Visokom) otišla na spavanje. Ubrzo su se i komšije razišle kućama. Bilo je tačno 22 sata i 40 minuta kad se začula strašna eksplozija, a par sekundi nakon nje i drugi zvuk rušenja. Nestalo je struje. Moja kuća je, rekoh, neposredno uz džamiju, pa mi je bilo razvidno da je srušena džamija i da je drugi zvuk rušenja značio pad munare. Čim sam se pribrao, pomislio sam na ženu i djecu. Otrčao sam na sprat i zatekao suprugu kako uplašeno sjedi, tek razbuđena, i pita me je li to počeo Sudnji dan. Rekao sam joj da je srušena džamija. Djeca su, na sreću, spavala.

Telefon je radio, pa sam pozvao policiju. Saslušali su me, ali poprilično nezainteresirano, i došli nakon pola sata. Ujutro su pristizale razne delegacije; UNPROFOR, policija, pa i spomenuti fra Mioč. Njegova posjeta me obradovala, jer sam mislio da saosjeća sa nama. Rekao sam mu kad se tačno prolomila strahovita eksplozija i ispričao i o sijelu u mojoj kući.

Bio sam zbunjen i neugodno iznenađen kad je policija tog jutra upala i pretresala moju kuću i ostale kuće iz moje porodice, kojih ima pet-šest u nizu oko džamije. Bili su veoma detaljni, a na pitanje zašto to čine, šturo su rekli da je takva procedura.

Kasnije su se među Hrvatima u selu pojavile priče da smo mi sami sebi srušili džamiju. Tome bezumlju nismo pridavali značaj, a bili smo uvjereni da će policija ili UNPROFOR pronaći počinioce. Međutim, to se ni do danas nije dogodilo.

I, evo, trebalo je proći 17 godina i da se organizira taj okrugli sto u Zagrebu da bih saznao ko lansira i podržava monstruozne neistine. Na osnovu njegovog izlaganja (youtube.com, „Tomislavgrad u Domovinskom ratu, 3/5“, 32:20 i dalje), shvatio sam da je na takvu „ideju“ došao upravo naš susjed fra Mioč. On izjavljuje: „Nikad se neću pomiriti, i sto posto sam u pravu, da su Hrvati srušili džamiju u Stipanjićima“. Međutim, potom mi podvaljuje da sam mu ispričao da su mi žena i djeca otišli na spavanje u 21 sat, pa zaključuje kako „u Duvnu ni kokoši ne spavaju u 21 sat“ i da je kasnije u selu saznao da „hodžina žena i djeca uopće nisu bili u selu“ te konačno zaključuje: „Svakom objektivnom i pametnom ne treba previše dokazivati“, aludirajući na to da su stipanjički Bošnjaci sami srušili džamiju.  

Međutim, nije to bio nije kraj opakim „vicevima“ u vidu podvala fra Mioča. On svoje zagrebačko okruglostolovanje „poentira“ samo s munarom: „Stipanjićki muslimani su vrlo brzo izgradili novu i bolju džamiju. Bio sam na otvorenju i, pred očima naših muslimana i imamima, i pred mostarskim muftijom, poznatim Smajkićem, otvoreno sam rekao: 'Žao mi je što se ni do danas nije otkrio zločinac koji je srušio minaret stare džamije'. Nije bilo komentara“.

Skandalozna fabrikacija svećenika Mioča lakše će se shvatiti ako se posmatra u kontekstu njegovog osvrta na zločin u Mokronogama. On o tome govori kao o „susjedskom obračunu“. Gospodine Mioč, susjedski obračun je kad se dvojica seljaka potuku oko međe, a kad naoružani vojnici sa zvaničnim obilježjima izvedu iz kuće i strijeljaju devet mladića i djevojaka, civila, onda je to strahovit zločin! Da se radi o zločinu, utvrdio je i nadležni sud, koji je Ivana Bakovića osudio na 14 godina zatvora.

A šta vi mislite o tom zločinu pokazali ste ne samo svojim posljednjim istupom u Zagrebu, nego i 2005. godine, kada vam je duvanjski glavni imam uručio pozivnicu da prisustvujete otkrivanju spomen obilježja na brdu gdje su ti mladići i djevojke poubijani, a vi ste to odbili, uz „obrazloženje“ kako „još nije vrijeme da se ja tamo pojavim“?!? Ali, eto, dvadeset godina kasnije „došlo je vrijeme“ da se pojavite u Zagrebu i „objasnite“ kako je ubistvo devet civila „susjedski obračun“, i kako nimalo slučajno nije bilo vaše odbijanje da prisustvujete otkrivanju spomen obilježja, da se kršćanski poklonite i pokažete suosjećanje prema „patnji drugoga“.

 

Zanima me hoće li se, po istoj falsifikatorskoj logici, pronaći krivci i za rušenje

džamije Ćurčinice u Livnu, 1994. godine, i to baš na dan potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, za miniranje džamije u Duvnu, u noći 29. septembra 1997. godine,

te za rušenje džamija u selima Šuica i Podhum kod Livna,

kao i za još 80 džamija srušenih tokom rata na teritorijama pod kontrolom HVO-a.

Činjenice su neupitne i neumoljive, a istina se ne da izmijeniti, pa ni naknadnim „komentarima“, koje fra Mioč nije izostavio u Zagrebu.

Dževad Hadžić, glavni imam u Livnu