Oko 400 Bošnjaka bilo je 1993. godine zatočeno u Vatrogasnom domu u Prozoru, gdje su bili premlaćivani i maltretirani. Neki od njih nisu preživjeli. Za ovaj zločin niko nije osuđen ni u Haškom tribunalu, niti u BiH.
Prostorija u Vatrogasnom domu u kojoj su boravili zatočeni Bošnjaci bila je dva sa dva metra, bez prozora.
Kako pričaju bivši zatočenici, među kojima je bilo i maloljetnih osoba, u jednom danu je u toj prostoriji bilo i po 50 ljudi.
Kako kažu preživjeli, najčešće su odvođeni u drugu prostoriju, gdje su zlostavljani.
"Tamo gdje su izvodili te ljude, bilo je mnogo krvi, koja se nije mogla oprati. Jedan je izveden i nije se više vratio...", priča Almin Sefer, koji je tokom zatočeništva bio maloljetan.
Nakon nekoliko dana Sefer je odveden u Srednjoškolski centar, a desetak dana poslije u zatvor u Dretelj kod Čapljine. Na slobodu je pušten u septembru 1993. godine.
Vatrogasnog doma dobro se sjeća i Suljo Kmetaš, koji kaže da je tamo tako pretučen da se i danas, 19 godina kasnije, suočava s posljedicama.
"Jedan je uzeo štilo (poljoprivredni alat) i udario me po glavi. Pao sam i ništa se više ne sjećam. Kada sam došao sebi, bilo je tu puno vojnika, a trojica ili četvorica zarobljenika posipali su me vodom. Ti zarobljenici rekli su mi da su me gazili nogama po leđima", prisjeća se Kmetaš, ističući da je čistio krvavu prostoriju u Vatrogasnom domu.
Kmetaš kaže da je s petoricom zarobljenika čistio jednu manju prostoriju koja je bila sva krvava, jer je rečeno da će doći posmatrači.
"Na podu su bile lokve krvi, a na zidovima su od krvi ispisali imena - Nidžo, Kamba, Đoko, Cele... Deke su bile pune krvi, a mi smo ih iznijeli i ostavili iza Vatrogasnog doma", kaže Kmetaš, dodajući da neki koji su prenoćili u toj prostoriji nisu preživjeli.
Bivši zatočenici poznaju većinu pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su ih premlaćivali, maltretirali i zlostavljali u Vatrogasnom domu.
Kmetaš kaže da je s petoricom zarobljenika čistio jednu manju prostoriju koja je bila sva krvava, jer je rečeno da će doći posmatrači.
"Na podu su bile lokve krvi, a na zidovima su od krvi ispisali imena - Nidžo, Kamba, Đoko, Cele... Deke su bile pune krvi, a mi smo ih iznijeli i ostavili iza Vatrogasnog doma", kaže Kmetaš, dodajući da neki koji su prenoćili u toj prostoriji nisu preživjeli.
Bivši zatočenici poznaju većinu pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su ih premlaćivali, maltretirali i zlostavljali u Vatrogasnom domu.
Za one koji su bili "najgori", kažu da su pripadali "Kinder vodu", u kojem su bili većinom "mlađi momci", poznati po svojim "nedjelima" u Prozoru.
U pravosudnim institucijama u BiH, kao ni u Haškom tribunalu, još uvijek nije donesena nijedna presuda za zločine počinjene u Vatrogasnom domu, a u toku su dva sudska postupka.
Bošnjaci su hapšeni i zatvarani u različite objekte, među kojima je bio i Vatrogasni dom, tadašnje sjedište Vojne policije HVO-a.
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih općine Prozor, još uvijek se pet muškaraca vode kao nestali, a zadnji put su viđeni u Vatrogasnom domu.
Većina zatvorenih je odvođena na prinude radove, kao što je kopanje rovova i grudobrana na Bokševici, planini u blizini Prozora.
Muharem Hero je uhapšen u drugoj polovini juna 1993. godine i zatočen u Vatrogasni dom. Hero je jedanput otišao na kopanje rovova, što je, kaže, bila njegova sreća, ali je zato prao automobile Vojne policije u kojima je prevožena stoka.
"Prao sam vozila, a istodobno su mi prijetili: ‘Koliko nađemo izmeta ovce, toliko ti je metaka.’ Sve sam detaljno čistio, jer ipak čovjek voli da živi", priča Hero, pojašnjavajući da je bio zatvoren u prostoriji u kojoj se nije moglo sjesti, a kamoli leći.
Nakon deset dana provedenih u Domu, Hero je odveden na kopanje grudobrana na Bokševicu, poslije čega je zatvoren u atomsko sklonište preduzeća "Unis" u Prozoru.
Hero kaže da je u "Unisu" sreo jednog komšiju koji je tada bio pripadnik HVO-a i zamolio ga da ga "spasi" iz zarobljeništva. Taj komšija mu je rekao da mu jedino može pomoći da ostane u "Unisu" jer mu "oni iz ‘Kinder voda’ mogu svašta uraditi u Vatrogasnom domu".
Nakon desetak dana, Hero je iz "Unisa" odveden u vojni zatvor u Dretelj, gdje je bio do jeseni 1993. i onda je prebačen na Korčulu, u Republiku Hrvatsku. Nakon što je Hero napustio Vatrogasni dom, s nekoliko komšija je doveden i jedan Prozorčanin.
Ta osoba je, zbog straha za svoju sigurnost, u razgovoru za BIRN-Justice report tražila da se ne otkrije njen identitet.
"Smiju se, maltretiraju... Pojedinačno nas izvode u drugu prostoriju. Ima ih desetak. Onaj te udari, pa drugi... Ušute se. Ti pitaš: ‘Mogu li ići?’, oni samo šute. Nisi se čestito ni vratio, on opet zove...", priča Prozorčanin. On kaže da zbog zadobivenih udaraca i danas ima velikih problema s nogom.
"Oborio me dolje, pa mi nogu stavio na jedan panj, pa skočio na nju. Rat je bio, pa je tako i zarasla...", pojašnjava, ističući da je iz Vatrogasnog doma prebačen u Srednjoškolski centar, odakle je poslan na kopanje rovova, što je iskoristio da pobjegne na teritoriju pod kontrolom ABiH.
Gubljenje svijesti Kmetaš je uhapšen 13. septembra 1993. u selu Družinovići (općina Prozor) i zatvoren u Vatrogasni dom. Predvečer tog dana, kaže, prišla su mu dvojica iz "Kinder voda" rekavši da im je potreban, i počeli ga tući.
Od udaraca Kmetaš je, kaže, izgubio svijest. Kada je došao sebi, pričali su mu drugi zatvorenici, skakali su mu po leđima. Od tada, kaže Kmetaš, ima problema s kičmom. Nakon što je jedan od pripadnika HVO-a rekao da "nema ništa od Kmetaša", unijeli su ga, kako kaže, u automobil i prebacili u Srednjoškolski centar.
Zbog primljenih batina, prisjeća se, nije mogao mjesec dana stati na noge. Poslije više od mjesec dana, s drugim zarobljenicima je prebačen u “policijski magacin”, a ubrzo i u logor Heliodrom kod Mostara, odakle je pušten za nekoliko mjeseci.
"Kinder vod" je, prema dokumentima Haškog tribunala, počinio niz krivičnih djela protiv civilnog stanovništva u Prozoru, uključujući i silovanje. U dokumentima HVO-a iz 1994. navodi se da su pripadnici "Kinder voda" bili skloni kriminalu i da su maltretirali neke zapovjednike. U pojedinim dokumentima stoji da se "Kinder vod" sukobljavao i s drugim jedinicama HVO-a, što je rezultiralo i smrću jednog vojnika.
"Kinder vod" se spominjao i u Haškom tribunalu, u procesu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića, nekadašnjeg vojnog i političkog rukovodstva tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB). HZHB je sredinom novembra 1991. objavila svoje postojanje kao entitet u BiH, koji su činile općine iz Hercegovine i srednje Bosne. Hrvatska Republika Herceg-Bosna proglašena je u ljeto 1993. godine.
Prema svjedoku Nijazu Islamoviću, koji je u Haškom tribunalu svjedočio 2006. godine protiv Prlića i ostalih, u teroriziranju Bošnjaka u Prozoru najviše se isticao "Kinder vod", koji su činili dječaci i mladići.
Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić su optuženi za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u takozvanoj HZHB, a prvostepena presuda bi im trebala biti izrečena do kraja ove godine.
U Sudu BiH je zbog zločina počinjenih u Vatrogasnom domu, te u Srednjoškolskom centru, kao i u selima oko Prozora, optužen Željko Jukić, bivši pripadnik brigade HVO-a "Rama".
Optužnica Tužilaštva BiH tereti Jukića da je u julu 1993. godine u Vatrogasnom domu maltretirao jednog civila tako što mu je zapaljenom cigaretom pržio lice i napravio mu križ na desnom obrazu.
Potom je tog civila, kako je navedeno u optužnici, odveo u drugu prostoriju, gdje ga je tukao, zlostavljao i mučio na ponižavajuće načine, te mu palio bradu i lice.
Jukić je, prema optužnici, civila iz Vatrogasnog doma odveo u Dretelj, gdje ga je nastavio udarati, navodi BIRN - Justice Report