Ostali su iznemogli starci i žene. No, za HVO su i oni bili mete. Ubijeno je osam civila, a svi su bili u starijoj dobi. Tog 16. aprila ubijeni su
Haskić (Agan) Habiba,
Haskić (Nuraga) Zirafeta,
Zlotrg (Zeir) Sakib,
Memeledija (Agan) Fatima,
Haskić (Hasan) Smajo,
Haskić (Hadži Omer) Emina,
Haskić (Mahmut) Mehmed.
Emina Haskić bila je nepokretna u vrijeme ubistva i posljednjih 20 godina života. No, to je nije moglo spasiti zločinačkih ruku ekstremista HVO-a. Njen sin Besim Haskić, trideset godina poslije
za Agenciju Patria govori o tom zločinu, ali i borbi za istinu.
Haskić je predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina rata Viteza, a u razgovoru govori o danima kada su mu ubijeni roditelji:
“Šest staraca i moji roditelji ubijeni su u napadu HVO-a. Sada se govori da su to počinili ekstremni dijelovi HVO-a, ali nikada ih nisu imenovali. Do dana današnjeg, sad će punih 30 godina,
niko nije odgovarao”, priča Haskić, između ostalog.
Haskić se obraćao Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i drugim institucijama, ali sve je završavalo na priči kako se ne zna ko su ubice.
“Dobio sam pisani odgovor tužitelja Ivana Matešića, koji je maltene u ulozi njegovog advokata tog čovjeka u kojeg je neko upro prstom. Dobio sam odgovor da taj čovjek u to vrijeme nije bio na
komandnoj odgovornosti”, priča Haskić i prisjeća se da je intervenisao s porukom da ga ne interesuje ko nije bio, već da Matešić treba privesti pravdi onog ko jeste bio.
Obraćao se potom Haskić i bivšoj glavnoj tužiteljici Gordani Tadić, nezadovoljan njenim odgovorima išao i na sastanak, ali rezultat je bio identičan. U oba navrata Tadić je Haskiću kazala da
postoje prioriteti.
“Meni ti prioriteti nisu jasni. Neko je nekog nogom u stražnjicu udario i osuđen je, a ovdje je ubijeno osam ljudi i to nekome nije prioritet”, govori Haskić za Patriju.
Naš sagovornik se nakon rata vratio u Donju Večerisku i bio garant međunarodnoj zajednici da neće biti problema nakon povratka. A onda su komšije Hrvati počelli da šalju pisma Besimu Haskiću,
otkrivajući kao u nekoj trilogiji više detalja u narednom pismu.
U posljednjem, trećem pismu, iznesena je sumnja na imenovanog pripadnika HVO-a.
“Riječ je o Ivanu Drmiću, pokojnog Slavka sinu, koji je po mom mišljenju ograničen, ali i takvom neko daje oružje. Prema mojim saznanjima on sada ima više oružja, jer je član nekakvog
udruženja lovaca”, ističe Haskić.
Haskić je sva tri pisma predao nadležnim instancama, ali niti jedno nije bilo dovoljno da se pokrene istraga.
U posljednjem pismu komšije Besimu pišu: “Nas ima poštenih ljudi i Hrvata i Srba i muslimana, ali to što je Ivica Drmić Stančikin uradio je prava bruka i sramota. Nije trebao nedužne ljude da
ubije. On je ubio tvog oca i majku i onog izbjeglicu što je živio kod šiša”.
Komšije, očito u strahu, na kraju pisma poručuju Haskiću: “Ovo pismo poderi, samo smo htjeli da znaš ko ti je ubio roditelje”.
No, to što Haskić i Donja Večeriska znaju ili sumnjaju nije dovoljno za izvođenje zločinca pred lice pravde. Nije dovoljno ni da bi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrenulo istragu.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je utvrdilo da nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili osnovanu sumnju da je Ivica Drmić počinio predmetno krivično djelo”, navodi se u završnoj rečenici
odgovora tužitelja Ivana Matešića Besimu Haskiću.
Očito je da će žrtve zločina u Donjoj Večeriski kod Viteza još dugo čekati da njihove ubice budu izvedene pred lice pravde. A pravda, ona će čekati još duže, jer u Tužilaštvu kojim rukovodi
aktuelni glavni tužilac Milanko Kajganić ili je rukovodila Gordana Tadić, pravo pomenutih, odavno je jasno, nema veze s pravdom.
