Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima, poručio je General HVO-a Milivoj Petković, koji je u Haagu pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, u sklopu procesa šestorici visokih zapovjednika i dužnosnika tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne, napisao je osobno pismo predsjedniku Haškog tribunala, sucu Carmelu Agiusu, u kojem je prihvatio odgovornost za svoje zločine i pokajao se.
Pismo je objavljeno danas u sklopu podneska Petkovićevih odvjetnika, kojim oni odgovaraju na protuargumente tužiteljstva na njegov raniji zahtjev za puštanjem na prijevremenu slobodu.
Sudac Agius, inače predsjedavajući Žalbenog vijeća koji je 29. studenog 2017. čitao pravomoćnu presudu u trenucima kad je osuđeni Slobodan Praljak ispio otrov i počinio samoubojstvo u haškoj sudnici, trenutno je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove. On odlučuje o zahtjevima za puštanjem na prijevremenu slobodu, koje je moguće podnijeti nakon isteka dvije trećine zatvorske kazne. No, odobrenje ovisi i o tome je li osuđenik prihvatio odgovornost, izrazio kajanje, rehabilitirao se i time zaslužio prijevremenu slobodu. “Ne izražavam lako emocije…” Petkovićevo pismo, pisano rukom iz zatvora u Belgiji, gdje je rođeni Šibenčanin i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a prebačen na izdržavanje zatvorske kazne, prenosimo u cijelosti: “Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik.
Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.
Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo.
“Osjećam iskreno kajanje, izražavam duboku sućut žrtvama”
U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.
Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.
Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima.Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije.
Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima.
Nikako i nikad više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem.
Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom molim Vas da ga zanemarite.
S poštovanjem, Milivoj Petković, Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”
Presuda “šestorici”
General Milivoj Petković jedan je od zapovjednika HVO-a koje je Haški tribunal 2017. godine osudio u sklopu presude takozvanoj “šestorci”. Milivoj Petković u Domovinskom ratu 1991. godine bio je zapovjednik 113. šibenske brigade, gdje je odigrao jednu od ključnih uloga u obrani Šibenika.
Kasnije je postao načelnik glavnog stožera HVO-a, nakon što ga je Janko Bobetko 1992. godine rasporedio u Grude. Tamošnje izmješteno zapovjedno mjesto HV-a s vremenom je postalo glavni stožer HVO-a.
Nakon rata u Hrvatskoj vojsci držao je čin general pukovnika i bio glavni inspektor obrane, dok 2004. godine nije zatražio razriješenje nakon što su podignute haške optužnice.
Spomenuta šestorica osuđeni su za ratne zločine nad Bošnjacima, kao i pokušaj prekrajanja države Bosne i Hercegovine.
Bivši visoki zapovjednici i dužnosnici tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne osuđeni su ukupno na 111 godina zatvora. Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, a Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković po 20 godina zatvora.
Valentin Ćorić osuđen je na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Praljak popio otrov kad je čuo presudu
Slobodan Praljak popio je otrov u sudnici nakon što je čuo da je pravomoćno osuđen kao ratni zločinac. Sve se događalo u izravnom televizijskom prijenosu.
Posljednje što se moglo vidjeti bilo je Praljkovo lice kako se crveni i grči od bolova nakon popijenog otrova. Kasnije se doznalo da mu je upravo Milivoj Petković prvi pokušao pristupiti u pomoć.
Odmah mu je otkopčao košulju, odvezao kravatu i pokušao ga reanimirati. Valentin Ćorić polijevao je Praljka vodom.
Praljak je počeo sve teže disati, čulo se hroptanje. Uhvatio je nekoga za ruku.
Sve se to odvilo u nekoliko sekundi jer su stražari ostalih petero osuđenika brzo izveli iz sudnice. Kasnije se doznalo da je Praljak preminuo od otrova kalij cijanida.
Za što su osuđeni i što je to Petković sad priznao?
Žalbeno vijeće proglasilo je svu šestoricu krivima za zločine poput onih u Stupnom Dolu, logorima Dretelj i Heliodrom ili u samom Mostaru, koji su počinjeni sa ciljem da se “Bošnjaci i drugi, koji nisu Hrvati, politički i vojno podčine, etnički očiste i zauvijek uklone” s područja koja su proglašena Herceg-Bosnom.
Žalbeno vijeće je potvrdilo da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međunarodnog karaktera. Po zaključku sudaca, u tom sukobu sudjelovala je Hrvatska vojska, a Republika Hrvatska je imala kontrolu nad vojnim zapovjednicima i civilnim vlastima Herceg-Bosne.
Ujedno je potvrdilo presudu da su članovi udruženog zločinačkog pothvata, uz čelnike Herceg-Bosne, bili i bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i drugi hrvatski čelnici tog vremena.
Njihov zajednički cilj je, prema presudi, bilo uspostavljanje dijela hrvatske države na teritoriju BiH, u granicama nekadašnje hrvatske banovine iz 1939. godine. Šestorica optuženih, koji su bili među “arhitektima tog projekta”, osuđena su, rekosmo, na ukupno 111 godina zatvora, koliko im je odmjereno i u prvostupanjskom postupku.