Tuđmanovi transkripti: Bile su kiše,…Stari most je sam pao
Predsjednički transkripti - razgovori predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa njegovim saradnicima i partnerima, svjetlo dana ugledali su zahvaljujući kooperativnosti Stipe Mesića, Tuđmanovog nasljednika. Poslužili su, između ostalog, kao dokazi u Hagu u slučaju Prlić i ostali.
U javnost stenogrami prvi put dospijevaju prije više od 12 godina kada ih objavljuju sarajevski sedmični list Dani i splitski Feral Tribune.
Kutije pune papira, koje su dokazni materijal u Hagu, u BiH je 2003. doslovno prokrijumčario Emir Suljagić, tada specijalni izvjestilac bh. medija iz Haga.
Trideset i šest transkripata razgovora od 1991. do 1999. godine. Historijski dokumenti, zapisnik da je ideja prekrajanja granica začeta još i prije samog rata.
“Perspektivna suverenost BiH nema nikakvih izgleda… Mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“, govorio je Tuđman još 1991. godine.
Još tada razmatrao je sporazum sa Srbima, kako ga je nazvao, jer je smatrao da „BiH nije rješenje za hrvatski narod“.
TRANSKRIPT:
27. 12. 1991. godine
Sastanak predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH
Franjo Tuđman: “Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. „
U januaru 1992. godine, prije početka rata, Tuđman i njegovi saradnici o podjeli BiH razgovaraju sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva BiH i bliskim saradnikom Radovana Karadžića. Ističući da žele očuvati mir, slažu se da nezavisna BiH nikome ne odgovara.
Koljević iznosi ideju o tri nacionalne zajednice.
Krajem marta 1992. godine kreću prvi oružani sukobi. Ali i sve jače ideje i napori o prekrajanju granica.
Tada predsjednik HVO-a Jadranko Prlić o tome razgovara sa Tuđmanom.
TRANSKRIPT:
17. 09. 1992.
Zapisnik sa razgovora državno političkog vodstva Republike Hrvatske sa predstavnicima HDZ u sa hrvatskim predstavnicima iz BiH
Jadranko Prlić: “Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile. Mi nismo ušli ni u jedno srpsko selo, niti nam treba jedno srpsko selo. Ali, svoj ćemo prostor obraniti. I u tome pogledu mislim da ne treba zahvaljivati podršci koju je Hrvatska davala u svemu ovome. Mi smo organizirali i vlast. To je tek na početku, to je naš narodni list. Donosimo odgovarajuće uredbe, pokušavamo da odradimo, da taj civilni dio odradimo na oslobođenome području.”
Franjo Tuđman: “Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. …Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.”
Franjo Tuđman: “Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.“
Transkripti dokazuju da je tražena vojna pomoć iz Hrvatske.
TRANSKRIPT:
05. novembar 1993. godine
Sastanak u Vili Dalmacija
Jadranko Prlić: “Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.”
Slobodan Praljak: “Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.“
Ali i da je vojska Hrvatske djelovala u BiH.
TRANSKRIPT
23. novembar 1993. godine
Janko Bobetko: “Što se tiče ovih snaga iz Hrvatske kojih ima četiri stotine, oni su sve do sada izvršavali svoje zadatke. Tamo sam odredio grupu koja ipak vodi računa o tome da se upotrebljavaju kako treba, oni su tu, na ovom prostoru Bugojna, na desnom krilu i oni su sve svoje zadatke izvršavali bez ikakvih prigovora i bez ikakvih primjedaba. …To su ljudi iz sedme brigade, Zagorje, nešto Slavonije, dakle to je teren, temperatura je izuzetno teška, traže apsolutno maksimalna naprezanja i oprez, a oni su povukli se u šume…”
Franjo Tuđman: “U samom Gornjem Vakufu ima li netko?”
Janko Bobetko: “Oni su se iz sela povukli, a ono…”
Franjo Tuđman: “Iz grada Gornji Vakuf?”
Janko Bobetko: “Ono što je u gradu to je u bunkerima unutra. To je čitav sistem utvrde napravljen. Ono što sam rekao da treba kuću po kuću, a ne se tu zadržavati, nego ići dublje. Oni su tu i točno sistem kuća po kuća i mi moramo zauzeti ove dvije dominantne kote doći do tih mogućnosti i tih sredstava da možemo te kote, 7,8,6, i ovaj neki 134 135 zeleni gaj, to je to što drži sam Vakuf, to je to. Treba se približiti još nešto bliže i treba stvoriti novu operaciju.”
Franjo Tuđman: “Gospodine ministre i gospodine generale mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojnički neuspjeh. Ministar ti znaš i sam da danas je i jedan od supredsjedatelja pitao u tom sklopu da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojničkikompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način te prosudbe da vojnički nismodorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fjasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?”
A za rušenje Starog Mosta u Mostaru odgovornim se smatra Slobodan Praljak, bivši general HVO-a, koji zajedno s Prlićem čeka pravosnažnu presudu. Dan nakon rušenja mosta 1993. Tuđman je o tome razgovarao s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su za rušenje optužili kišu.
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr Franje Tuđmana, sa predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u Predsjedničkim dvorima
10. 11. 1993. godine
Franjo Tuđman: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?“
Mate Boban: „On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.“
Franjo Tuđman: „Hoćemo li opet mi biti optuženi?“
Mate Boban: „Jutros se govori da se ne zna.“
Jukić: „Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.“
Mate Granić: „Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je izuzetno, jer se inače to na CNN…“
Franjo Tuđman: „Inače, među nama rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?“
Mate Boban: „Nama.“
Jukić: „Ja sam tu mišljenja da idemo za obrušavanje, dakle mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo, optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini, dakle da su izazivači, produživači rata ti koji ne mogu, ne može se prići jednostavno objektima da se stoga uništava i sabornica u Mostaru itd.“
Most je svakako povezivao, a cilj je bio dijeliti.
Play Video
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana sa predstavnicima Herceg Bosne, 19. decembar 1993. godine
Franjo Tuđman: „Što je vaše gledište u pogledu Mostara? Naše je gledište da bude Mostar hrvatsko,ali u cjelini, ako bi se postavilo pitanje ili pod međunarodnom upravom ili podjela…“
Mate Boban: „Ja ću vam reći argumentirano svoje razmišljanje, prvi puta ga iznosim – u Mostaru je bilo prije rata 45 tisuća Muslimana, po bilo kakvim mirovnim i pod međunarodnomkontrolom i ti Muslimani imaju se pravo vratiti u Mostar. Oni su uglavnom bili naseljeni na hrvatskom dijelu Mostara, na desnoj obali. Kada bi granicau podjeli bila vrh Veleža onda bi se isplatilo primiti tih 45 tisuća Muslimana u Mostaru jer imamo vrh Veleža, istočno, preko Neretve, međutim, granica ide 250 do 300 metara od Neretve, znači linije prema jugu Mostara. Znači, onaj dio Mostara preko Neretve za 45 tisuća Muslimana ja ga nikada ne biprimio. Prema tome, da Neretva bude granica. Na to se može pristati.
Washingtonskim sporazumom u martu 1994. godine dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije Republike BiH te stvorena Federacija. Ipak, svjedoče stenogrami, Tuđman je nastavio insistirati na daljnjem, ali nešto tišem djelovanju Herceg-Bosne.
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske,dr. Franje Tuðmana sa izaslanstvom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i hrvatskim vodstvom bošnjačko-hrvatske federacije
24. august 1995. godine
Jadranko Prlić: „Kada je riječ o Herceg Bosni, predsjednik je Predsjedničkog vijeća rekao, to je sustav koji funkcionira i o njemu se malo zna i u Hrvatskoj. O tome ću posebno reći i mislim da je prije tri godine počelo ustrojavanje te centralne vlasti u Herceg-Bosni, da smo mi i vlast i vlada i državni organi koji faktički čitavo vrijeme funkcioniraju što je jedinstven slučaj bez svojih sredstava informiranja i bez svoje televizije. Faktički nas na televiziji, ni Hrvatskoj televiziji, to ću sasvim otvoreno reći, nema nas – Herceg Bosna kao riječ do sinoć, kada je ovo priopćenje bilo, nije spomenuta, ima tri mjeseca, a kamoli neka informacija koja bi govorila iočemu dole što je iole sufisticirano. Dakle, vijest smo otprilike i kad se ratuje i kada se gine, a kada ustrojavamo državu, kada ustrojavamo taj sustav onda nas u tim informacijama nema. Mi smo dogovorili ovdje formiranje televizije Herceg-Bosne s vama gospodinepredsjedniče, mi smo kroz proračun Herceg Bosne osigurali tri milijuna maraka,nismo dobili ni marku pored svih obećanja odavde, tako da smo sada na pola puta. Bez televizije, bez medija ne možemo ostvariti svoje političke ciljeve, barem to nama treba, to je aksiom, nema se što obrazlagati.”
Hrvatska Republika Herceg-Bosna ukinuta je u augustu 1996. godine.
Čelnici Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a i predsjednik Vlade Herceg Bosne, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić čekaju pravosnažnu presudu.
Prvostepeno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.
Transkripti, objavljeni u Danima, Feral Tribuneu, knjigama „Stenogrami o podjeli Bosne“, bili su, kako je rekao tužilac Kenneth Scott, zlata vrijedni dokazi, posebno u dokazivanju postojanja udruženog zločinačkog poduhvata.
27. 12. 1991. godine
Sastanak predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH
Franjo Tuđman: “Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. „
U januaru 1992. godine, prije početka rata, Tuđman i njegovi saradnici o podjeli BiH razgovaraju sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva BiH i bliskim saradnikom Radovana Karadžića. Ističući da žele očuvati mir, slažu se da nezavisna BiH nikome ne odgovara.
Koljević iznosi ideju o tri nacionalne zajednice.
Krajem marta 1992. godine kreću prvi oružani sukobi. Ali i sve jače ideje i napori o prekrajanju granica.
Tada predsjednik HVO-a Jadranko Prlić o tome razgovara sa Tuđmanom.
TRANSKRIPT:
17. 09. 1992.
Zapisnik sa razgovora državno političkog vodstva Republike Hrvatske sa predstavnicima HDZ u sa hrvatskim predstavnicima iz BiH
Jadranko Prlić: “Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile. Mi nismo ušli ni u jedno srpsko selo, niti nam treba jedno srpsko selo. Ali, svoj ćemo prostor obraniti. I u tome pogledu mislim da ne treba zahvaljivati podršci koju je Hrvatska davala u svemu ovome. Mi smo organizirali i vlast. To je tek na početku, to je naš narodni list. Donosimo odgovarajuće uredbe, pokušavamo da odradimo, da taj civilni dio odradimo na oslobođenome području.”
Franjo Tuđman: “Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. …Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.”
Franjo Tuđman: “Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.“
Transkripti dokazuju da je tražena vojna pomoć iz Hrvatske.
TRANSKRIPT:
05. novembar 1993. godine
Sastanak u Vili Dalmacija
Jadranko Prlić: “Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.”
Slobodan Praljak: “Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.“
Ali i da je vojska Hrvatske djelovala u BiH.
TRANSKRIPT
23. novembar 1993. godine
Janko Bobetko: “Što se tiče ovih snaga iz Hrvatske kojih ima četiri stotine, oni su sve do sada izvršavali svoje zadatke. Tamo sam odredio grupu koja ipak vodi računa o tome da se upotrebljavaju kako treba, oni su tu, na ovom prostoru Bugojna, na desnom krilu i oni su sve svoje zadatke izvršavali bez ikakvih prigovora i bez ikakvih primjedaba. …To su ljudi iz sedme brigade, Zagorje, nešto Slavonije, dakle to je teren, temperatura je izuzetno teška, traže apsolutno maksimalna naprezanja i oprez, a oni su povukli se u šume…”
Franjo Tuđman: “U samom Gornjem Vakufu ima li netko?”
Janko Bobetko: “Oni su se iz sela povukli, a ono…”
Franjo Tuđman: “Iz grada Gornji Vakuf?”
Janko Bobetko: “Ono što je u gradu to je u bunkerima unutra. To je čitav sistem utvrde napravljen. Ono što sam rekao da treba kuću po kuću, a ne se tu zadržavati, nego ići dublje. Oni su tu i točno sistem kuća po kuća i mi moramo zauzeti ove dvije dominantne kote doći do tih mogućnosti i tih sredstava da možemo te kote, 7,8,6, i ovaj neki 134 135 zeleni gaj, to je to što drži sam Vakuf, to je to. Treba se približiti još nešto bliže i treba stvoriti novu operaciju.”
Franjo Tuđman: “Gospodine ministre i gospodine generale mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojnički neuspjeh. Ministar ti znaš i sam da danas je i jedan od supredsjedatelja pitao u tom sklopu da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojničkikompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način te prosudbe da vojnički nismodorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fjasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?”
A za rušenje Starog Mosta u Mostaru odgovornim se smatra Slobodan Praljak, bivši general HVO-a, koji zajedno s Prlićem čeka pravosnažnu presudu. Dan nakon rušenja mosta 1993. Tuđman je o tome razgovarao s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su za rušenje optužili kišu.
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr Franje Tuđmana, sa predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u Predsjedničkim dvorima
10. 11. 1993. godine
Franjo Tuđman: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?“
Mate Boban: „On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.“
Franjo Tuđman: „Hoćemo li opet mi biti optuženi?“
Mate Boban: „Jutros se govori da se ne zna.“
Jukić: „Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.“
Mate Granić: „Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je izuzetno, jer se inače to na CNN…“
Franjo Tuđman: „Inače, među nama rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?“
Mate Boban: „Nama.“
Jukić: „Ja sam tu mišljenja da idemo za obrušavanje, dakle mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo, optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini, dakle da su izazivači, produživači rata ti koji ne mogu, ne može se prići jednostavno objektima da se stoga uništava i sabornica u Mostaru itd.“
Most je svakako povezivao, a cilj je bio dijeliti.
Play Video
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana sa predstavnicima Herceg Bosne, 19. decembar 1993. godine
Franjo Tuđman: „Što je vaše gledište u pogledu Mostara? Naše je gledište da bude Mostar hrvatsko,ali u cjelini, ako bi se postavilo pitanje ili pod međunarodnom upravom ili podjela…“
Mate Boban: „Ja ću vam reći argumentirano svoje razmišljanje, prvi puta ga iznosim – u Mostaru je bilo prije rata 45 tisuća Muslimana, po bilo kakvim mirovnim i pod međunarodnomkontrolom i ti Muslimani imaju se pravo vratiti u Mostar. Oni su uglavnom bili naseljeni na hrvatskom dijelu Mostara, na desnoj obali. Kada bi granicau podjeli bila vrh Veleža onda bi se isplatilo primiti tih 45 tisuća Muslimana u Mostaru jer imamo vrh Veleža, istočno, preko Neretve, međutim, granica ide 250 do 300 metara od Neretve, znači linije prema jugu Mostara. Znači, onaj dio Mostara preko Neretve za 45 tisuća Muslimana ja ga nikada ne biprimio. Prema tome, da Neretva bude granica. Na to se može pristati.
Washingtonskim sporazumom u martu 1994. godine dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije Republike BiH te stvorena Federacija. Ipak, svjedoče stenogrami, Tuđman je nastavio insistirati na daljnjem, ali nešto tišem djelovanju Herceg-Bosne.
TRANSKRIPT
Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske,dr. Franje Tuðmana sa izaslanstvom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i hrvatskim vodstvom bošnjačko-hrvatske federacije
24. august 1995. godine
Jadranko Prlić: „Kada je riječ o Herceg Bosni, predsjednik je Predsjedničkog vijeća rekao, to je sustav koji funkcionira i o njemu se malo zna i u Hrvatskoj. O tome ću posebno reći i mislim da je prije tri godine počelo ustrojavanje te centralne vlasti u Herceg-Bosni, da smo mi i vlast i vlada i državni organi koji faktički čitavo vrijeme funkcioniraju što je jedinstven slučaj bez svojih sredstava informiranja i bez svoje televizije. Faktički nas na televiziji, ni Hrvatskoj televiziji, to ću sasvim otvoreno reći, nema nas – Herceg Bosna kao riječ do sinoć, kada je ovo priopćenje bilo, nije spomenuta, ima tri mjeseca, a kamoli neka informacija koja bi govorila iočemu dole što je iole sufisticirano. Dakle, vijest smo otprilike i kad se ratuje i kada se gine, a kada ustrojavamo državu, kada ustrojavamo taj sustav onda nas u tim informacijama nema. Mi smo dogovorili ovdje formiranje televizije Herceg-Bosne s vama gospodinepredsjedniče, mi smo kroz proračun Herceg Bosne osigurali tri milijuna maraka,nismo dobili ni marku pored svih obećanja odavde, tako da smo sada na pola puta. Bez televizije, bez medija ne možemo ostvariti svoje političke ciljeve, barem to nama treba, to je aksiom, nema se što obrazlagati.”
Hrvatska Republika Herceg-Bosna ukinuta je u augustu 1996. godine.
Čelnici Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a i predsjednik Vlade Herceg Bosne, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić čekaju pravosnažnu presudu.
Prvostepeno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.
Transkripti, objavljeni u Danima, Feral Tribuneu, knjigama „Stenogrami o podjeli Bosne“, bili su, kako je rekao tužilac Kenneth Scott, zlata vrijedni dokazi, posebno u dokazivanju postojanja udruženog zločinačkog poduhvata.
-
Valter Gustav
- Posts: 371
- Joined: 10/12/2019 16:19
Quote
#2544 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)
Post by Valter Gustav »
Dušan Bilandžić: Pregovarao sam o podjeli BiH po Tuđmanovoj
naredbi
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/dusa ... bi-3339353
Profesor Dušan Bilandžić, čije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautentičnijih protagonista hrvatske javne i političke scene.
Dr. Bilandžić (82), čija biografija spaja članstvo u HAZU s činom pukovnika JNA te položaj potpredsjednika postkomunističke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidžom partijskog povjesničara, vjerni je, ali i kritički vrlo oštro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Brojne Bilandžićeve procjene, i kada je riječ o ključnim razdobljima u vrijeme komunističkog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno točnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donošenja ključnih političkih događaja od neprocjenjive važnosti.
Uredništvo Jutarnjeg lista odlučilo je početi feljtonizirati Bilandžićeve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz tiska, baš jednim od takvih, povijesno i politički posebno značajnih, sjećanja.
Dr. Bilandžić je, naime, bio jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao pokojni predsjednik Tuđman (inače višedesetljetni Bilandžićev dobar prijatelj) da bi s grupom srpskih stručnjaka pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.
Bilandžićevo svjedočenje o tijeku i sadržaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.
U idućim ćemo nastavcima objaviti neke od najvažnijih Bilandžićevih memoarskih zabilježaka o Titu, Bakariću, Kardelju, Savki Dabčević Kučar i o presudnim događajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
• 10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. "Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu."
Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?
Smiljko Sokol, član tima za pregovoreTuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.
Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).
Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.
Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.
Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.
Zvonko Lerotić, član hrvatskog timaZvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.
Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.
Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.
Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.
U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
• 13. IV. 1991.
Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.
Josip ŠentijaSmilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.
Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.
Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.
• 4. VII. 1991.
Joža Boljkovac informira me da naša desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, želi pokrenuti "oslobodilački rat", ne obazirući se na sugestije međunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jučerašnje imenovanje Šime Đodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, šefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, također je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, počela je pljačka poduzeća. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijaši i neki iz struktura naše vlasti. Zapitah Boljkovca što je s demokracijom? "Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i političari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraća mandate Saboru."
Kakva crna demokracija
Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.
Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivši "Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske".
Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike.
Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini.
Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.
Diskusija se ipak nastavila. Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovništva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni?
"Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan."
Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.
U nastavku Srbi nude zamjenu stanovništva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se.
Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne računaju - dakle, pripada Hrvatima."
• 20. IV. 1991.
Treća runda razgovora održava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otišli smo kod predsjednika Tuđmana. Izložio sam Tuđmanu mišljenje da je sporazum apsolutno nemoguć. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke: prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne možemo prihvatiti; druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani će se latiti oružja i pobuniti i, treća, podjelu će spriječiti međunarodna zajednica.
Predsjednik Tuđman nije uvažio moje argumente, naglasivši da načelni sporazum između njega i Miloševića postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.
I, eto nas u trećoj rundi razgovora. Kosta Mihajlović podvlači tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Šubašić te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli četiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika uručen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu džamahirijom. Izvan Srbije živi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani će, doduše, trpjeti, ali će iseljavati u Tursku. Naglašava da se BiH mora podijeliti.
• 15. VI. 1991.
Slobodni tjednik objavio je moj članak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - čin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadašnjem trenutku, kao i uloge međunarodne zajednice, argumentirano zalažem protiv trenutačnog odcjepljenja, zalažući se da to bude proces. Danas je Manolić primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oružanim otporom protiv Miloševića. Ne vjerujem da će Albanci to učiniti.
Manolić sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Miloševića
Što sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguće - Srbija će biti poražena".
Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor: "Mislim da je to apsolutno nemoguće. Podjela BiH je nemoguća. U trećini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Većinsko stanovništvo je, prema tome, muslimansko i ono… ne može prihvatiti komadanje BiH. Pokušaje mijenjanja granica… moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas više ne prihvaća."
Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam: "Rješenja na našim prostorima u golemim su razmjerima određena politikom velikih sila… Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trećina i da žele pokušati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani režim, to jednostavno ne može proći".
Dakle, ono što sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u času pregovora. Polazeći od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.
Jučerašnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit ću kao najdramatičniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.
U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da će za nekoliko dana Armija napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljećima. Znam da su časni, pošteni, uravnoteženi, pa čak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoće li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju. Nakon razgovora, zovem Tuđmanovu tajnicu, Zdravku Bušić, da mi večeras osigura razgovor s predsjednikom Tuđmanom.
Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Po njemu, Savezna vlada hoće transformaciju Jugoslavije u društveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog različitih interesa. Vlada priželjkuje smjenu njihovih lidera, uključivši i Slobodana Miloševića. Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.
Čim sam izašao iz vlaka Matoš-express, oko 20,30 sati zovem Tuđmanovu tajnicu. Reče mi da je razgovor nemoguć jer traje sjednica VONS-a i ne zna se kad će završiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaže razgovor bez obzira koliko će trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaže da dođem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici. Nalazim društvo u vrlo dobrom raspoloženju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noć. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tuđmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".
Odvojili smo se od društva i obojici sam prepričao informaciju, rekavši da sam je dobio od dvojice generala. Tuđman je kategorički odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno isključena.
"Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogućnosti napada na Sloveniju, što misliš učiniti?" Ponovno je odbio svaku mogućnost vojne intervencije.
Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?
"Ne, ne mogu ti to reći jer se bojim da bi netko iz tvoga okruženja čuo tu informaciju, javio Beogradu i odoše glave toj dvojici generala."
Kratak muk!
U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?
Rekoh mu: "To su general-pukovnik Ivica Kukoč i general potpukovnik Fabijan Trgo."
Znajući da obojicu dobro poznaje iz vremena zajedničke službe u JNA, računao sam da će taj argument uvažiti.
Predsjednik Tuđman je dodao: "Nastavimo s večerom, nema opasnosti od vojne intervencije."
• 27. VI. 1991.
Zora! JNA napala Sloveniju. Znači, generali Kukoč i Trgo imali su pravo.
'Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju'
• 2. VI. 1991.
Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kačić, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optužuje Tuđmana zbog ideje o podjeli Bosne. Traži savjet kako ga zaustaviti. Reče da će ići nadbiskupu Kuhariću da i on to pokuša.
• 7. VI. 1991.
Razgovaram sa Stipom Mesićem, nesuđenim predsjednikom SFRJ. Priča mi da Tuđman i dalje računa na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Miloševićem uključi i Aliju Izetbegovića, tako da se BiH podijeli na tri dijela. Mesić tvrdi kako ga je nemoguće odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razočara, jer će Muslimani pružiti otpor. Obojica su u euforiji uvećavanja svojih nacionalnih država, što im pomaže da se učvrste na vlasti. Mesić se slaže s mojom ocjenom da je Tuđman zaveo autoritarni režim. Priča mi dalje da je počela pljačka društvene imovine.
Davor Butković
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/dusa ... bi-3339353
Profesor Dušan Bilandžić, čije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautentičnijih protagonista hrvatske javne i političke scene.
Dr. Bilandžić (82), čija biografija spaja članstvo u HAZU s činom pukovnika JNA te položaj potpredsjednika postkomunističke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidžom partijskog povjesničara, vjerni je, ali i kritički vrlo oštro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Brojne Bilandžićeve procjene, i kada je riječ o ključnim razdobljima u vrijeme komunističkog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno točnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donošenja ključnih političkih događaja od neprocjenjive važnosti.
Uredništvo Jutarnjeg lista odlučilo je početi feljtonizirati Bilandžićeve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz tiska, baš jednim od takvih, povijesno i politički posebno značajnih, sjećanja.
Dr. Bilandžić je, naime, bio jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao pokojni predsjednik Tuđman (inače višedesetljetni Bilandžićev dobar prijatelj) da bi s grupom srpskih stručnjaka pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.
Bilandžićevo svjedočenje o tijeku i sadržaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.
U idućim ćemo nastavcima objaviti neke od najvažnijih Bilandžićevih memoarskih zabilježaka o Titu, Bakariću, Kardelju, Savki Dabčević Kučar i o presudnim događajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
• 10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. "Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu."
Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?
Smiljko Sokol, član tima za pregovoreTuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.
Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).
Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.
Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.
Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.
Zvonko Lerotić, član hrvatskog timaZvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.
Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.
Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.
Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.
U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
• 13. IV. 1991.
Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.
Josip ŠentijaSmilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.
Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.
Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.
• 4. VII. 1991.
Joža Boljkovac informira me da naša desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, želi pokrenuti "oslobodilački rat", ne obazirući se na sugestije međunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jučerašnje imenovanje Šime Đodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, šefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, također je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, počela je pljačka poduzeća. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijaši i neki iz struktura naše vlasti. Zapitah Boljkovca što je s demokracijom? "Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i političari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraća mandate Saboru."
Kakva crna demokracija
Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.
Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivši "Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske".
Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike.
Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini.
Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.
Diskusija se ipak nastavila. Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovništva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni?
"Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan."
Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.
U nastavku Srbi nude zamjenu stanovništva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se.
Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne računaju - dakle, pripada Hrvatima."
• 20. IV. 1991.
Treća runda razgovora održava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otišli smo kod predsjednika Tuđmana. Izložio sam Tuđmanu mišljenje da je sporazum apsolutno nemoguć. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke: prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne možemo prihvatiti; druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani će se latiti oružja i pobuniti i, treća, podjelu će spriječiti međunarodna zajednica.
Predsjednik Tuđman nije uvažio moje argumente, naglasivši da načelni sporazum između njega i Miloševića postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.
I, eto nas u trećoj rundi razgovora. Kosta Mihajlović podvlači tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Šubašić te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli četiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika uručen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu džamahirijom. Izvan Srbije živi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani će, doduše, trpjeti, ali će iseljavati u Tursku. Naglašava da se BiH mora podijeliti.
• 15. VI. 1991.
Slobodni tjednik objavio je moj članak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - čin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadašnjem trenutku, kao i uloge međunarodne zajednice, argumentirano zalažem protiv trenutačnog odcjepljenja, zalažući se da to bude proces. Danas je Manolić primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oružanim otporom protiv Miloševića. Ne vjerujem da će Albanci to učiniti.
Manolić sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Miloševića
Što sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguće - Srbija će biti poražena".
Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor: "Mislim da je to apsolutno nemoguće. Podjela BiH je nemoguća. U trećini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Većinsko stanovništvo je, prema tome, muslimansko i ono… ne može prihvatiti komadanje BiH. Pokušaje mijenjanja granica… moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas više ne prihvaća."
Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam: "Rješenja na našim prostorima u golemim su razmjerima određena politikom velikih sila… Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trećina i da žele pokušati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani režim, to jednostavno ne može proći".
Dakle, ono što sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u času pregovora. Polazeći od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.
Jučerašnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit ću kao najdramatičniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.
U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da će za nekoliko dana Armija napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljećima. Znam da su časni, pošteni, uravnoteženi, pa čak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoće li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju. Nakon razgovora, zovem Tuđmanovu tajnicu, Zdravku Bušić, da mi večeras osigura razgovor s predsjednikom Tuđmanom.
Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Po njemu, Savezna vlada hoće transformaciju Jugoslavije u društveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog različitih interesa. Vlada priželjkuje smjenu njihovih lidera, uključivši i Slobodana Miloševića. Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.
Čim sam izašao iz vlaka Matoš-express, oko 20,30 sati zovem Tuđmanovu tajnicu. Reče mi da je razgovor nemoguć jer traje sjednica VONS-a i ne zna se kad će završiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaže razgovor bez obzira koliko će trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaže da dođem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici. Nalazim društvo u vrlo dobrom raspoloženju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noć. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tuđmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".
Odvojili smo se od društva i obojici sam prepričao informaciju, rekavši da sam je dobio od dvojice generala. Tuđman je kategorički odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno isključena.
"Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogućnosti napada na Sloveniju, što misliš učiniti?" Ponovno je odbio svaku mogućnost vojne intervencije.
Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?
"Ne, ne mogu ti to reći jer se bojim da bi netko iz tvoga okruženja čuo tu informaciju, javio Beogradu i odoše glave toj dvojici generala."
Kratak muk!
U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?
Rekoh mu: "To su general-pukovnik Ivica Kukoč i general potpukovnik Fabijan Trgo."
Znajući da obojicu dobro poznaje iz vremena zajedničke službe u JNA, računao sam da će taj argument uvažiti.
Predsjednik Tuđman je dodao: "Nastavimo s večerom, nema opasnosti od vojne intervencije."
• 27. VI. 1991.
Zora! JNA napala Sloveniju. Znači, generali Kukoč i Trgo imali su pravo.
'Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju'
• 2. VI. 1991.
Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kačić, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optužuje Tuđmana zbog ideje o podjeli Bosne. Traži savjet kako ga zaustaviti. Reče da će ići nadbiskupu Kuhariću da i on to pokuša.
• 7. VI. 1991.
Razgovaram sa Stipom Mesićem, nesuđenim predsjednikom SFRJ. Priča mi da Tuđman i dalje računa na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Miloševićem uključi i Aliju Izetbegovića, tako da se BiH podijeli na tri dijela. Mesić tvrdi kako ga je nemoguće odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razočara, jer će Muslimani pružiti otpor. Obojica su u euforiji uvećavanja svojih nacionalnih država, što im pomaže da se učvrste na vlasti. Mesić se slaže s mojom ocjenom da je Tuđman zaveo autoritarni režim. Priča mi dalje da je počela pljačka društvene imovine.
Davor Butković
tagPlaceholderTags: