Poslije jutarnjeg odlaska logoraša na rad, mi smo mogli ostatak dana provesti u priči. Prebirali smo dreteljske uspomene. Svaki dan je izbijao neki novi detalj na vidjelo. Mi, ipak, nismo sve ni vidjeli ni doživjeii u Dretelju.
Sad smo doznavali detalje o spravama za mučenje u zemunicama.
Otud bijahu oni krici i zapomaganja. Saznadosmo i za neke krvoločne krvopije. Ali hvala Bogu to nismo vidjeli. I ono što smo vidjeli i doživjeli bilo nam je dovoljno.
A na Heliodromu, pored fizičkih razlika, sve više smo primjećivali i određene razlike u razmišljanjima i psihi logoraša. Toga je bilo i u Dretelju, ali sada je to postalo još izraženije od kako se pomiješasmo sa logorašima koji su do sad okusili samo Heliodrom.
Posebno sam bio ljut na jednu grupu logoraša u sportskoj dvorani, koja mi evo danima nakon prelaska u učionicu, još neda da se smirim.
Kako li su samo naivni?
Ta grupa je provodila dane na samom ulasku u sportsku dvoranu u ćošku sa lijeve strane. Stalno jedna te ista grupa logoraša. Pričali su nekakve doživljaje i liskaluke iz nekakvih "mirnih" dana i smijali se tome naglas da ih čuje čitava dvorana. Tako su skraćivali vrijeme. A za to nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
Posebno je takva vrsta šale padala teško nama "dreteljašima". Nama stvarno nije bilo ni do viceva ni do šale. Ja sam tada još ležao i sporo se oporavljao. Razmišljao sam o njima. Sve su to bili Mostarci iz središta grada. A nisu bili svjesni situacije u kojoj se nalaze.
Upitah jednom prilikom Ziju Kekića koji je ležao bolestan pored mene:
- "Šta misliš ,Zijo, o onoj grupi logoraša, samo se smiju i šale?
- "Ovako se ponašaju od kako su stigli na Heliodrom. Ne prestaju sa vicevima i smijehom. Bogami, kao da su negdje na izletu. A hoće da su stalno u centru pažnje. I meni idu na nerve, a misiim da nisu svjesni ni onog što rade, niti uopšte gdje se nalaze."
Poslije izvjesnog vremena ugledah neke od njih kako se penju na gimnastičke ljestve na zidu i počeše izvoditi nekakve vježbe za trbušne mišiće.
To uopšte nije bilo normalno. Stvaralo je pravi kontrast prema svim logorašima u dvorani, pogotovo nama "dreteljašima". Mi se borimo za goli život, a gospodi je do fitnesa?
Primjetiše me jednom prilikom i priđoše mi. Dugo godina se poznajemo. Kod nas u Mahali je uvijek važilo nepisano pravilo da mlada raja sluša stariju. To je važilo i ovdje, bez obzira što smo u logoru. Upitasmo se za zdravlje. Moj izgled im je sve kazivao.
i onda mi jedan reče ono što nikad ne mogu zaboraviti:
- "I treba vam tako, kad ste to sami tražili. ja nisam uopšte uzimao oružje u ruke, niti sam bio za ovaj rat. Ja nisam nizašta kriv i ne bojim se ničega.
- Mene će ubrzo pustiti iz logora."
- Aludirao je na moje angažovanje na samom početku rata u borbi protiv četnika, ustvari, tada još tzv. jugoslavenske armije.
Mislio je vjerovatno, da smo mi oružanom pobunom izazvali tadašnju armiju i da je zato počeo ovaj rat.
Bilo mi je jasno da je "polupao lončiće" i on i svi oko njega, koji se šale i smiju. Oni uopšte nisu shvatiii uzroke njihovog hapšenja i dovođenja u logor. A nisu shvatali ni uzroke ovog rata niti ičega što se oko njih dešava.
Povjerovali su bojovnicima HVO da će ih samo rutinski ispitati i ponovno pustiti kućama. E, lude moje glave. Blago vama kad nemate ništa u njima.
Nisam im tad ništa protivriječio, jer sam bio slab, za prepirku mi je nedostajalo snage, a nije bilo ni smisla o tom pitanju raspravljati.
A poštovao sam i pravilo raje: mladi nikad ne proturiječi starijem. Tek sam nakon njihovog odlaska porazgovarao sa Zijom, koji je čuo sve što mi rekoše.
- "Jesam Ii ti rekao da oni uopšte nisu svjesni situacije u kojoj se nalaze." - reče Zijo pa nastavi - "Mene su uhapsili u stanu u Centru II.
- Moju staru majku, sa kojom sam stanovao u tom stanu, protjerali su na lijevu stranu. Još ne znam je li živa tamo stigla. A prilikom odvođenja bilo je presudno samo moje ime i ništa više. Ovo je čini
mi se tek početak naših muka."
Za razliku od ovih "šaljivdžija", bilo je dosta prisebnih ljudi. Kad sam god mogao ustati i prohodati, i dok sam bio u sali, i sad u školi, tražio sam društvo umjerenih ljudi, pametnih ljudi, koji su mi mogli reći neku pametnu riječ. To mi je bilo potrebno i to sam tražio. Čovjeku je u ovim momentima pametna riječ bila važnija od bilo kakvog bogatstva.
Rado sam se prisjećao riječi Salke Badžaka odmah po dolasku u Dretelj i smirujuće priče hodže Bibera.
Njihova priča, prognoze i zaključci djelovali su na nas smirujuće. Natjerivala nas je da nam mozak radi. Sve nam je bilo jasno, i gdje smo i zašto smo. Samo zahvaljujući njima došli smo na Heliodrom pri svojoj pameti.
A valjalo je to sve izdržati. Duhom ne klonuti.
Mnogi su tek u logoru postajali svjesni činjenice i ko su i šta su i ko su im sve neprijatelji. I da se na ovim prostorima vodi jedna igra, jedna borba, kojoj je cilj nestanak i uništenje Muslimana.
Ovo je bilo očigledno pametnima, neki su to vremenom shvatali kroz pametnu priču i zaključke. A nažalost nekima nije bio dovoljan ni rat protiv četnika ni boravak u ovim logorima da dođu pameti.
iz teksta "Slutnje i nadanja"; knjiga "Dretelj na vratima džehennema-262 dana u koncentracionim logorima "herceg-bosne", autora Ramiza Tire i Smaila Špage; IC štamparija Mostar; Mostar 2006. godine