STRADANJE O KOJEM SE MALO PISALO: NJEMAČKI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. U historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Historiografija i kultura sjećanja socijalističke Jugoslavije za period od 1941. do 1945. godine bila je veoma razvijena i detaljna, barem kada je u pitanju prošlost najbrojnijeg naroda te države. Posebno detaljna bila je u onom što je stvaralo pozitivnu sliku Srba, partizana i socijalističkih vlastodržaca. Za ove tri kategorije, među kojima je bio velik broj raznih zločinaca, sadista i manijaka, pričalo se i pisalo samo ono što nije moglo, ni u kojem slučaju, narušiti njihov dignitet. Osim literature, sličnu ulogu igrala je i kinematografija socijalističke Jugoslavije koja je, pod svaku cijenu, podilazila Srbima i komunistima. Srbi su uglavnom prikazivani kao žrtve, a komunisti kao oličenje poštenja i hrabrosti.

U filmovima režiranim pod budnim okom i blagoslovom Komunističke partije, tj. Saveza komunista, često smo mogli naići na scene u kojima grupa ustaša ili vojnika Wehrmachta sa svih strana ulazi u neko srpsko selo s oružjem “na gotovs“ i na predviđeno mjesto okuplja mještane. Malena dječica, prestravljena, čvrsto drže svoje majke za ruke ili rubove suknji dok komandir vojne jedinice strogim glasom na njemačkom jeziku postavlja pitanje: “Gdje su partizani?” Nakon šutnje ili odgovora “ne znam”, slijede strijeljanja. Djeca plaču, žene nariču, a muškarci pjesmom ili uzvikivanjem komunističkih parola prkose neprijatelju.

Literatura i filmovi koji na sličan način tretiraju Bošnjake nisu postojali. Komunistička vladajuća elita zdušno se potrudila da se bošnjačke žrtve uglavnom prešute, zaobiđu ili minimiziraju, a Bošnjaci često prikažu kao izdajnici i sluge, odnosno saradnici okupatora. Međutim, ako neki događaj nije spomenut u literaturi ili filmu tog vremena, ne znači da se nije ni dogodio. U posljednje tri decenije, kako su okovi koje je nametnula KPJ slabili i popuštali, isplivali su na površinu brojni dokazi koji govore da su Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu bili među procentualno najvećim stradalnicima na području bivše Jugoslavije. Rezultati takvih istraživanja govore da je od 1941. do 1945. godine stradalo približno 103.000 Bošnjaka, ili 8,1 posto od cjelokupne populacije, što ih čini, odmah iza Jevreja, najvećim stradalnicima Drugog svjetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije.

Ovaj broj vjerovatno je i veći s obzirom na to da su se Bošnjaci tog vremena često izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, ili su ih drugi tako registrirali, pa su stoga među zbirnim podacima žrtava zavođeni pod tuđim nacionalnim imenom. Bošnjaci su stradavali u kontinuitetu od početka do kraja rata, a njihovi dželati bili su skoro pa svi sudionici ratnih sukoba na području Jugoslavije – od srpskih ustanika i četnika na početku rata do ustaša i komunista na njegovom kraju. Među krvnicima našeg naroda našli su se i Nijemci, o čijim zločinima nad Bošnjacima postoji malo pisanih tragova. Razlog za to jeste ignorantski odnos jugoslavenskih komunista spram bošnjačkih žrtava s jedne i s druge strane težnja Nijemaca da od Bošnjaka stvore svoje saveznike, pri čemu je bilo kakva vijest o njihovim zločinima prema Bošnjacima bila nepoželjna.

Na osnovu nekoliko izvještaja III domobranskog korpusa koje donosi prof. dr. Smail Čekić u djelu Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu – dokumenti saznajemo za nekoliko masovnih zločina koje je počinila 7. SS dobrovoljačka gorska divizija “Princ Eugen”. Pripadnici ove vojne formacije, u svoje vrijeme, slovili su kao najveći krvnici među njemačkim trupama. Jedinica je bila sačinjena većim dijelom od domaćih Nijemaca, tzv. folksdojčera, i služila je, uglavnom, za vojne operacije usmjerene na suzbijanju partizanskog pokreta. Prema ovim izvještajima, jedan od prvih masovnih zločina Nijemaca prema Bošnjacima desio se neutvrđenog datuma početkom jula 1943. godine u Rotimlji kod Stoca, gdje su pripadnici zloglasne SS divizije “Princ Eugen” ubili 55 Bošnjaka za koje se ispostavilo da su bili nevini.

ZLOČIN U STUPNOM DOLU KOD GORAŽDA

Jedan od zločina nad Bošnjacima koje je počinila ozloglašena 7. SS dobrovoljačka gorska divizija “Princ Eugen” dogodio se 8. jula 1943. godine u Stupnom Dolu kod Goražda. Prema kazivanju preživjelih svjedoka, dan ranije mještani su našli unakaženo tijelo poginulog vojnika u blizini sela i slučaj prijavili njemačkoj komandi. Leš je bio nađen na mjestu udaljenom 300 metara od kuće četnika Uroša Veljovića. Sutradan, 8. jula, grupa od četrdesetak njemačkih vojnika zašla je u okolna sela Prisoje, Milanovići i Podkozara, pokupila bošnjačko stanovništvo koje se nalazilo kod svojih kuća, dovela ga u Stupni Do i većinu njih strijeljala. Neke mještane ubijali su kod njihovih kuća. Tom prilikom ubijena je 31 nevina žrtva. Iako teško ranjen, pokolj je preživio mještanin Juso Pirija, koji je kasnije svjedočio o ovom zločinu. Među ubijenim žrtvama bilo je šestero djece, od kojih je najmlađe imalo samo jednu godinu. Zabilježeno je stradanje čitavih porodica: ubijen je Ramo Derdemez (60) iz Podkozara sa sinovima Suljom (20), Salkom (18), Rašidom (15) i Osmanom (12) te kćerima Almasom (30) i Latifom (15), kao i ženom Raminog bratića Sejde, također Latifom (35), koja se tu zadesila u posjeti.

Latifa Odžaković ubijena je sa sinovima Ismetom (19), Azizom (24), njegovom ženom Nazom (24) i jednogodišnjim sinom kojeg je majka držala u naručju. Od ove porodice nije preživio niti jedan član. Nuka Hurić (55) iz Prisoja ubijen je sa sinom Jusom (28), snahom Mejrom (25), kćerkom Dudijom (16) i unukom Zuferom, dječakom od dvije godine kojeg je držala u naručju njegova tetka Dudija. Oca malehnog Zufera nešto ranije ubili su četnici.

Osim njih, tragedija je pogodila i druge porodice. Ubijena je Ajkija Krajišnik s kćerima Pašom (30) i Fatimom (35), iza koje je ostalo troje siročadi. Hatidža Gabela (40) ubijena je sa sinom Šaćirom (18), a Šerif Odžaković (24) sa suprugom Rahimom (20).[3] Masovni zločin nad Bošnjacima Stupnog Dola kod Goražda naredio je kapetan Stenzel, koji je ubistva pravdao zakonom odmazde koju su njemačke vojne jedinice često provodile. Da li je ovaj krvnik odgovarao za svoje nedjelo, ostalo je nepoznato s obzirom na to da o tome nisu pronađeni pouzdani dokazi.

KOŠUTICA – PARTIZANSKO KUMOVANJE ZLOČINU

Vrhunac njemačkog zvjerstva nad Bošnjacima desio se 12. jula 1943. godine, kada su pripadnici 7. gorske SS divizije “Princ Eugen” izvršili masovna ubijanja Bošnjaka u nekoliko sela. Najstrašniji i najmonstruozniji zločini desili su se u selima Košutici kod Sokoca i Orašju kod Stoca, kako po broju žrtava, tako po načinu na koji je zločin izvršen. Prema kazivanjima preživjelih, čije se pismene izjave i sada čuvaju, početkom jula 1943. godine partizani su zauzeli bošnjačko selo Košuticu i njenim mještanima zabranili svaki izlazak iz sela. U namjeri da zauzmu selo, Nijemci su 11. jula uputili u Košuticu jedinicu iz Divizije “Princ Eugen” koja se sukobila s partizanima. S obzirom na to da ih je bilo manje, Nijemci su se povukli iz sela ostavljajući iza sebe jednog vojnika kojeg su partizani ubili u sukobu ili iz zasjede. Ubijeni njemački vojnik ostao je ležati u blizini seoske džamije od koje je bio udaljen dvjestotinjak metara. Da li je na tom mjestu poginuo ili su njegovo tijelo tu ostavili partizani, nije utvrđeno. Sutradan, 12. jula, partizani su se povukli iz Košutice ostavljajući njene mještane na milost i nemilost Nijemcima koji popodne ulaze u selo.[4] Mještani su se skupili ispred seoske džamije i mekteba.

“Čim su došli u selo, tri ili četiri njemačka vojnika obreli su se pred mektebom i džamijom i tu postavili stražu. Ostatak seljana, koji su se nalazili po selu, satjerali su također u džamiju i mekteb, a onda upitali prisutne ko je ubio njemačkog vojnika. Kada su im seljaci odgovorili, da su to učinili partizani, ovi njemački vojnici naredili su, da četvorica prisutnih idu tobož sahraniti lješ. Pošto su četvorica muškaraca istupila pred džamiju, ovi njemački vojnici pobili su ih upravo na dvorištu pred džamijom iz malih automatskih pušaka. Na ovo je među ostalim u džamiji i mektebu zavladala strava i užas. Nastao je vrisak mnogobrojne djece i žena. Njemački vojnici nastavili su dalje sa istjerivanjem ovih bijednika iz džamije i mekteba, te ih u malim grupicama, uz pisku nejake djece, kuknjavu i plač majki i žena, te izbezumljeni užas odraslih muškaraca, pobili.”[5] U ovom pokolju Nijemci su ubili 68 mještana i više njih teško ranili. Među ubijenim bilo je četrdesetero djece, od kojih je najmlađe bilo žensko novorođenče ubijenih Naila i Vasve Hodžić staro samo jedan dan.[6]

U ovom masakru, također, stradale su kompletne porodice. Analizom spiska žrtava koji donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima utvrđeno je da su ubijeni: Mujo Husejnović (53), njegova supruga Hata (43) i četvero djece starosti od 2 do 17 godina; Temima Hodžić (40) i njene četvero djece starosti od 2 do 15 godina; Mujo Begović (41), njegova žena Mejra (37) i četvero djece starosti od 6 do 13 godina; Osman Hodžić (55), njegova žena Melča (36) i četvero djece starosti od 4 do 13 godina; Mehmed Hodžić (60), njegova supruga Pemba (58), sinovi Salko (14) i Adem i njegove dvije kćeri uzrasta 8 i 13 godina; Begović Nezir (40), žena mu Hasa (31) i troje djece starosti od 1 do 12 godina; Ejub Hodžić (42), žena mu Devla (36) i troje djece starosti od 2 do 9 godina; Džehva Ramić (53) s troje djece starosti od 11 do 17 godina; Ćamila Husejnović (31) s troje djece starosti od 2 do 7 godina; Vasva Hodžić (28) s dvoje djece uzrasta od 1 i 5 godina i Mejra Kavazović (37) s dvije kćeri uzrasta 4 i 9 godina.[7]

Ako uzmemo u razmatranje postupak partizana u vrijeme kad je počinjen zločin, odnosno njihovu zabranu mještanima da napuste selo, kao i ostavljanje tijela ubijenog njemačkog vojnika u blizini džamije, znajući da u takvim slučajevima Nijemci vrše odmazde, s pravom možemo reći da su dobrim dijelom kumovali zločinu. Ovoj tvrdnji ide u prilog podatak koji govori o tome da su partizani čak spriječili jednu ženu muslimanku koja je krenula da upozori stanovništvo Košutice i pozove ih da napuste selo zato što će doći do borbe s Nijemcima.[8] O njihovoj grešci ili namjeri niko nije sudio i nijedan njihov postupak nije smio biti javno kritiziran. Zločin u Košutici 12. jula 1943. godine, osim četvero ranjenika, preživjelo je i približno desetero djece skrivene u melehnom skloništu ispod mekteba. “Po pričanju preživjelih, mnogi od ovih nesretnika, a naročito djeca, ubijani su noževima. Dva ženska lješa nađena su sa podpuno golim donjim dijelom tijela, kojima je predhodno svučeno donje rublje i u takvom stavu, da im je stražnji dio okrenut prema gore, a koljena savijena prema zemlji.” [9] Selo Košutica postalo je jedan od sinonima stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, s obzirom na to da je 1941. godine bilo poharano i popaljeno od srpskih ustanika i četnika koji su tom prilikom ubili približno šezdeset Bošnjaka.

Vijest o zločinu njemačke vojske nad Bošnjacima Košutice došla je čak do vrhovne njemačke komande, ne zbog toga što je stradao veliki broj nevinih Bošnjaka nego zbog činjenice da je ovakav postupak pripadnika Divizije “Princ Eugen” mogao ugroziti moguće savezništvo s Bošnjacima i omesti formiranje 13. SS divizije zvane “Handžar” koje je bilo u toku. “Hajnrih Himler, šef SS-a, naložio je generalu Arturu Flepsu, komandantu 5. brdskog korpusa SS-a, u čijem sastavu je bila i ‘Princ Eugen’ divizija, da sprovede istragu i podnese izveštaj. General Artur Fleps podneo je izveštaj 7. septembra 1943. godine. U njemu je istakao da poručnik Juels, koji je komandovao akcijom u Košutici, nije znao da su streljani civili muslimani. Tako je na najbezbolniji način po odnose između Nemaca i muslimana u Bosni rešen slučaj Košutica. Zvanično, nemački vojnici nisu namerno ubili muslimanske civile, i to pretežno decu. Bila je to greška, tragični incident. О ovom slučaju više se nije raspravljalo. Jedino se lokalno stanovništvo u Košutici sa užasom sećalo 12. jula 1943. godine i ‘greške’ divizije ‘Princ Eugen’.”[10]

General Arthur Phleps u svom izvještaju tvrdio je da vojnici koji su izvršili masakr nisu ništa skrivili te da su postupali u duhu Führerovog naređenja o mjerama odmazde protiv saradnika “bande”. Za pokolj Bošnjaka Košutice kažnjen je samo zapovjednik jedinice koja je pobila civile Karl Juels, koji je izveden pred sud. Proglašen je krivim i dobio nevjerovatno blagu kaznu ako uzmemo u obzir zvjerstvo koje je počinio. Sud je zločinca Juelsa nečasno otpustio iz vojske i odredio mu osam godina zatvorske kazne, za koju ne znamo da li ju je izdržavao.

GENOCID NAD BOŠNJACIMA ORAŠJA KOD STOCA

Još jedan zločin 7. SS divizije “Princ Eugen”, sličan onom u Košutici, desio se u Orašju kod Stoca također 12. jula 1943. godine. Tog je dana na zvjerski način ubijeno 58 Bošnjaka, mahom žena i djece. Do zločina je došlo kada su Nijemci saznali da Bošnjaci Orašja kriju partizane i pomažu narodnooslobodilački pokret. Vijest da se u Orašju kriju partizani stigla je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.

U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Ubijeno je šezdeset Bošnjaka, među kojima 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine. Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija. Iz zapaljenih kuća ranjeni su ispuzali: Ibro Bucman, Aiša Džoklo, Emina Palata i djevojčica Ilduza Džoklo (6 godina), a Ahmet Pehlić probio se kroz obruč. Za Ahmetom su ispaljene stotine metaka, ali ga je sreća poslužila da uspije pobjeći.”[11]

U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.

Ovo su samo porodice koje su potpuno nestale ili koje su izgubile veći broj članova, dok je također velik broj porodica u kojima je usmrćeno jedno, dvoje ili više članova. Većina žrtava ubijena je iz vatrenog oružja, međutim, primijećeno je da su neke žrtve zaklane ili su na njima pronađeni tragovi sadističkog iživljavanja. Krajnje surovo ubijeni su Alija Bucman (35) i njegova žena Fata. Na Aliji su Nijemci ložili vatru i tako ga usmrtili najstrašnijim mukama.[12]

U vrijeme dok su činjeni ovi stravični zločini Nijemaca prema Bošnjacima, zloglasnom 7. SS dobrovoljačkom gorskom divizijom “Princ Eugen” zapovijedao je general-major Karl von Oberkampf. Krajem rata ovog zlikovaca zarobili su pripadnici Armije Sjedinjenih Američkih Država i izručili ga Jugoslaviji. Vojni sud FNRJ osudio ga je na smrt zbog zločina počinjenih pod njegovom odgovornošću. Obješen je u Beogradu 4. maja 1947. godine.

O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. O tim događajima šutjelo se kako u periodu prije velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, tako i nakon nje. Kako smo u ovom radu ranije naveli, u historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve.

U Kulen-Vakufu, naprimjer, gradiću u kom je 1941. godine ubijeno više od 2.200 Bošnjaka, nije bilo nikakvog spomenika koji bi podsjećao nevino stradale. U periodu nakon Agresije, o zločinima Nijemaca prema Bošnjacima u julu 1943. godine također se nije mnogo pričalo, možda i zato što su ti zločini, s obzirom na datum kada su se dogodili, ostali zasjenjeni zločinom Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, ali i drugim masakrima i ubijanjima iz posljednjeg rata. Srebrenica i 11. juli 1995. godine ostat će vječita bol, međutim, moramo se sjećati i 12. jula 1943. godine, dana kada je bošnjački narod shvatio da na ovim prostorima nemaju prijatelja i zaštitnika osim sebe samih. Takvo shvatanje trebali bi primijeniti i danas kako bi opstali u okruženju koje im nikad nije bilo posebno naklonjeno.

Spisak strijeljane bošnjačke djece u Košutici 12. jula 1943. godine