Zločin tkz.HVO nad bošnjackim civilima

"Turci su jedan veliki dio teritorije Hrvatske inkorporirali u Bosnu. Pored toga, BiH je, povjesno gledano, vezana za Hrvatsku i one zajedno tvore nedjeljivu zemljopisnu i gospodarsku cjelinu. Bosna i Hercegovina zauzimaju središnji dio te cjeline, odvajajuci Gornju Panoniju od Donje Panonije. Stvaranje BiH kao zasebnog entiteta cini da se Hrvatska, teritorijalno i zemljopisno, nalazi u izuzetno teškoj situaciji u gospodarskom pogledu i, stoga, u politickom pogledu u širem smislu, veoma nepovoljnoj za život i razvoj, a u administrativnom pogledu, neprilagodenoj i nepovoljnoj. Ti cimbenici u velikoj mjeri objašnjavaju zašto je sporazum koji je 1939. sklopljen izmedu Beograda i Zagreba (Banovina) predvidio inkorporiranje sljedecih regija Bosne u banovinu Hrvatsku: citave Hercegovine, Mostara i onih kotara Bosne u kojima Hrvati cine vecinu".

Ovo objašnjenje velikohrvatskog projektanta Franje Tudmana o tome šta treba uraditi sa Bosnom i Hercegovinom, Medunarodni sud za ratne zlocine u Haagu prihvatio je kao elementarni dokaz u presudi hrvatskom zlocincu generalu Tihomiru Blaškicu, osudenom na 45 godina zatvora.

 

Uoci 1992. godine, Tudman je primio hrvatske novinare kako bi opravdao svoj odlazak u Sarajevo (2. januar 1992.), gdje je, nekoliko dana kasnije, sa zlocincem Slobodanom Miloševicem, potpisao primirje u srpsko-hrvatskom ratu 1990-1991. godine.

 

"Izmedu Hrvata i Srba mir se može uspostaviti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan... U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan nacin, kako je bila rješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemlje Bosne', gdje bi Muslimani imali vecinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon izmedu Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."

 

Ovu izjavu Tudman je dao nakon sastanaka sa Miloševicem u Karadordevu i Tikvešu, nakon kojih su formirane ekspertne komisije hrvatske i srpske strane sa ciljem da isplaniraju podjelu BiH.

 

U Grudama je, 12. novembra 1991., održan sastanak predsjednika kriznih štabova HDZ-a hercegovacke i travnicke regionalne zajednice, ciji je prvi zakljucak bio: "Hrvatski narod u BiH mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije stoljetnog sna - zajednicke hrvatske države".

 

Pored toga što su krizni štabovi zakljucili da se iz HDZ-a moraju izbaciti svi koji podržavaju "nepostojecu suverenu BiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuden na genocid i povijesni nestanak", da se Evropi i svijetu moraju prezentirati dijelovi BiH koji pripadaju Hrvatima, vojnicki se pripremiti za sukobe sa svima koji "pokušaju zaustaviti neminovan proces stvaranja slobodne hrvatske države", donijet je i zakljucak:

 

"Hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tudmanom, održanim 13. i 20. lipnja u Zagrebu".

 

Vec 18. novembra 1991., u Grudama je osnovana Hrvatska zajednica "Herceg-Bosna".

 

Dokumenti svjedoce da je njen predsjednik Mate Boban, 27. decembra 1991., u Zagrebu predocio plan hrvatskom predsjedniku Franji Tudmanu da na podrucju paradržavice "Herceg-Bosna" živi 55 posto Hrvata, 27 posto Muslimana, devet posto Srba i devet posto ostalih. U delegaciji sa Bobanom su bili potpredsjednici "Herceg-Bosne" Božo Rajic i Dario Kordic i sekretar Ignjac Koštroman, dok je Stjepan Kljujic smijenjen na sastanku u Tomislavgradu (Duvnu) cetiri dana prije toga. Franjo Tudman se složio sa Bobanovim planom da se procent Hrvata poveca na 65 posto, da treba istjerati one koji se ne žele pokatoliciti, pobiti sve koji pruže otpor i premjestiti dio Hrvata iz dijelova koji ce biti dati Srbima.

 

Nakon ovih dogovora hrvatskih voda u Zagrebu i Grudama, trebalo je naci ljude koji ce izvršiti planirane zlocine. Sve se ovo dogadalo dok rat u Bosni i Hercegovini nije zapoceo, kad su trajali medurepublicki pregovori uz pomoc zemalja Evropske zajednice, kad su Alija Izetbegovic i Kiro Gligorov zagovarali asimetricnu federaciju ili konfederaciju na prostoru bivše Jugoslavije kako bi se izbjeglo ratovanje, dok su u Sarajevu gradani pjevali miru...

 

Koljaci u ime "Herceg-Bosne"

 

Hrvatsko vijece obrane je osnovano u Mostaru 8. aprila 1992. odlukom Mate Bobana. To je, navodno, bio odgovor na osniva-nje Teritorijalne odbrane BiH legalnog Predsjedništva Republike BiH. Iz "zapovijedi Glavnog stožera Grude, 10. travnja 1992., broj: Z-01-11, upuceno svim opcinskim stožerima HVO-a", vidi se da TOBiH "za Hrvate u Herceg-Bosni ne postoji", a HVO je "jedino legalan i jedino služben termin". Ova zapovijest je izdana dva dana nakon što je general-bojnik Ante Roso, komandant Glavnog stožera HVO-a, naredio ("pov. broj; 01-33/92., Grude, 8. maja 1992.") ukidanje Teritorijalne odbrane RBiH kao ilegalne formacije na podrucju "Herceg-Bosne".

 

Postupajuci po ovim naredbama Bobana i Rose, 10. maja su Bobanov potpredsjednik HDZ-a Dario Kordic i šef opcinskog stožera HVO-a Busovace Ivo Brnada ukinuli civilnu vlast u ovom gradu i uspostavili vojnu vlast HVO-a. Pripadnici TO-a Busovaca, u kojoj su vecina bili Bošnjaci i manji broj Srba, dobili su pismeni ultimatum HVO-a da predaju naoružanje i opremu, stave se pod komandu HVO-a i stave obilježja HVO-a. Naredba br. 62/92, HVO, OS Busovaca, odnosila se na uspostavu kontakta sa srpskom stranom na Kaoniku, odnosno sa garnizonom JNA u Zenici, kako bi ovaj region potpuno blokirali HVO, cetnicki dobrovoljacki odredi i JNA.

 

Poslije ovih naredenja, donijet je kljucni dokument statutarne odluke o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na podrucju HZ "Herceg-Bosna" (15. maj), kojim je HVO postao najviša izvršna i upravna vlast. HVO je, ustvari, postao vlada HZ "H-B" u srednjoj Bosni. Vladu HVO-a cinili su odjeli odbrane, unutrašnjih poslova, privrede, finansija, društvenih djelatnosti, pravosuda i uprave. Poslije su formirani opcinski HVO-i, od kojih je najdominantniji bio u Bugojnu (osnovan 7. jula 1992.).

 

U Bugojnu su vrh HVO-a cinili Vladimir Šoljic (nakon rata, predsjednik Federacije BiH), Ante Bagaric, Pavo Pavlovic, Leon Cosic, Branko Šaric, Mihovil Strujic, Željko Zelic i Zvonko Brajkovic.

 

I, dok se Bosna i Hercegovina pokušavala organizirati za odbranu od srpskog agresora, Hrvati su se u srednjoj Bosni pripremali i organizirali vojnu vlast za provodenje plana etnickog cišcenja.

Slobodan Praljak – general,  bio je hrvatski general, penzionisani general major Hrvatske vojske Hrvatskog vijeća odbrane kojeg je na 20 godina zatvora osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija, konkretno za ubistvo, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protivpravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protivpravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji ili obrazovanju, protivpravne napade na civile i protivpravno terorisanje civila, te za učestovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, koje je za cilj imalo stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva,

 

Rahim Ademi – general, oslobođen svih optužbi,

 

Dario Kordić – jedan od vodećih političara u zajednici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, od 1991. do 1995, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ-BiH); od 1992. do 1995., potpredsjednik i član Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ H-B), a kasnije Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR H-B). Zbog ratnih zločina u Hrvatsko-bošnjačkom sukobu, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio ga je na 25 godina zatvora,

 

Ivica Rajić – je bivši komandant Druge operativne grupe HVO-a iz Kiseljaka. Pred Haškim tribunalom optužen za ratne zločine 1995, nakon čega se uz pomoć pojedinih institucija Republike Hrvatske skrivao od pravde sve do 6. aprila 2003. u Splitu (osam godina od podizanja optužnice), gdje je živio pod lažnim imenom. Hrvatske vlasti su ga prebacile u pritvor Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu u utorak, 24. juna 2003. Optužen je za stravičan masakr bošnjačkih civila u selu Stupni Do. Ivica Rajić je priznao krivicu oktobra 2005. godine. U samom priznanju je sadržana i agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Osuđen na 12 godina zatvora, 

 

Tihomir Blaškić – general Herceg-Bosne, optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti i po komandnoj odgovornosti za zločine koje su hrvatske snage počinile od maja 1992. do januara 1994. nad Bošnjacima tokom etničkog čišćenja Lašvanske doline, što uključuje zločine protiv čovječnosti (članak 5 – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi), teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak 2 – namjerno ubijanje, masovno razaranje imovine, nečovječno postupanje, uzimanje civila za taoce, nanošenje teških patnji), te kršenja ratnih zakona i običaja (članak 3 – protuzakoniti napadi na civile i civilne objekte, razaranje vjerskih objekata, ubistva). U inicijalnoj optužnici “Lašvanska dolina” od 10. novembra 1995. je optužen zajedno sa još pet optuženika Darijem Kordićem, Marijem Čerkezom, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom, da bi se nakon presuda Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu optužnica razdvojila. Blaškić se dobrovoljno predao 1996. godine, 2000. godine je osuđen na 45 godina po svim tačkama optužnice, da bi nakon žalbenog postupka bila izrečena konačna kazna od 9 godina zatvora,

 

Mario Čerkez –  zapovjednik Viteške brigade Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) od njenog osnivanja 1992. do kraja maja 1993., te u vrijeme kad je HDZ BiH/HVO preuzeo općinske funkcije u općini Vitez. Zbog ratnih zločina u Hrvatsko-bošnjačkom sukobu, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio ga je na 6 godina zatvora,

 

Mladen Naletilić Tuta – je hrvatski politički emigrant, osnivač Kažnjeničke bojne, specijalne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Po izbijanju Bošnjačko-hrvatskog sukoba 1992., njegova Kažnjenička bojna sudjelovala je u borbama protiv Armije RBiH na području Mostara, Jablanice i Prozora-Rame. Po komandnoj odgovornosti, osuđen je na 20 godina zatvora,

 

Miroslav Bralo – pripadnik 4. voda vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Džoker”, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je osudio Miroslava Bralu na 20 godina zatvora zbog njegovog učešća u višestrukom ubistvu, silovanju, mučenju, protivpravnom zatočenju i nečovječnom postupanju prema civilima bosanskim Muslimanima, uključujući i nekoliko djece, u srednjoj Bosni i Hercegovini (BiH) u periodu od januara do sredine jula 1993. Kao bivši pripadnik jedinice “Džokeri”, antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), on se 19. jula 2005. godine izjasnio krivim za široki spektar ratnih zločina počinjenih u i oko sela Ahmići i Nadioci u srednjoj Bosni,

 

Vinko Martinović Štela – zapovjednik HVO-a, osuđen na 18 godina zatvora za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u zapadnoj Hercegovini 1993. i 1994. godine,

 

Anto Furundžija – zapovjednik specijalne policijske jedinice HVO-a, osuđen jer je pomagao i pridonosio povredama osobnog dostojanstva, uključujući silovanje, što predstavlja kršenje zakona ili običaja ratovanja. Osuđen na 10 godina zatvora,

 

Mirjan Kupreškić  – oslobođen optužbi,

 

Zoran Kupreškić – oslobođen optužbi,

 

Vlatko Kupreškić – oslobođen optužbi,

 

Drago Josipović – optužen za progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo,  nečovječna djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen na  12 godina zatvora,

 

Dragan Papić – oslobođen optužbi,

 

Valentin Čorić – Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije izdao je optužnicu za šest čelnika bivše HRHB – protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Ćorića i Berislava Pušića. Optužen je i osuđen za udruživanje u zločinački poduhvat (UZP), za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacije, zatočavanje, nečovječna djela, hotimično lišavanje života, premještanje i zatvaranje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, okrutno postupanje, protivpravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne ili privatne imovine i protivpravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tokom napada na Prozor, Gornji Vakuf, Jablanicu, Ljubuški, Stolac, Čapljinu i Vareš, te opsadu Mostara u sklopu bošnjačko-hrvatskog sukoba. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Osuđen je na 16 godina zatvora,

 

Jadranko Prlić – vojni zapovjednik HVO-a tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Optužen je i osuđen za udruživanje u zločinački poduhvat (UZP), za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacije, zatočavanje, nečovječna djela, hotimično lišavanje života, premještanje i zatvaranje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, okrutno postupanje, protivpravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne ili privatne imovine i protivpravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tokom napada na cijelom prostoru pod kontrolom jedinica HVO, HV-a. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Osuđen je na 25 godina zatvora,

 

Milivoj Petković –  hrvatski vojni zapovjednik i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba. Optužen je i osuđen za udruživanje u zločinački poduhvat (UZP), za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacije, zatočavanje, nečovječna djela, hotimično lišavanje života, premještanje i zatvaranje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, okrutno postupanje, protivpravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne ili privatne imovine i protivpravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tokom napada na cijelom prostoru pod kontrolom jedinica HVO, HV-a. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Osuđen je na 20 godina zatvora,

 

Bruno Stojić – zapovjednik štaba odbrane HVOa. Optužen je i osuđen za udruživanje u zločinački poduhvat (UZP), za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacije, zatočavanje, nečovječna djela, hotimično lišavanje života, premještanje i zatvaranje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, okrutno postupanje, protivpravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne ili privatne imovine i protivpravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tokom napada na cijelom prostoru pod kontrolom jedinica HVO, HV-a. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Osuđen je na 20 godina zatvora,

 

Berislav Pušić – časnik Vojne policije HVO-a u Mostaru. Optužen je i osuđen za udruživanje u zločinački poduhvat (UZP), za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, deportacije, zatočavanje, nečovječna djela, hotimično lišavanje života, premještanje i zatvaranje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, okrutno postupanje, protivpravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne ili privatne imovine i protivpravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tokom napada na cijelom prostoru pod kontrolom jedinica HVO, HV-a. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Osuđen je na 10 godina zatvora,

 

Vladimir Šantić – lokalni zapovjednik vojne policije i “Džokera”, jedinice HVO-a, osuđen na 18 godina zatvora,

 

Pero Skopljak – oslobođen optužbi,

Zlatko Aleksovski – upravnik logora u Kaoniku, blizu Busovače, osuđen na 7 godina zatvora,

Zdravko Mučić – upravnik logora Čelebići, osuđen na 7 godina zatvora,