Osnovna preokupacija i san hrvatske elite, sve do 1992. godine, bila je samostalna hrvatska drzava, tako kad su aspiracije prema Bosni u pitanju, ne moze se govoriti o osmisljenom programu, poput onog Garasaninovog srocenog u Nacertaniju koji bi nadahnjivao generacije Hrvata. Sansu da bar prividno realizuju i jedno i drugo, nosioci velikohrvatske ideje su dobili u dva navrata, prvi je vrijeme tzv. Nezavisne drzave Hrvatske (1941 - 1945. godine) i drugi je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 - 1995. godine. Period prvog pokusaja simbolizuje dr. Ante Pavelic a drugog dr. Franjo Tudjman.
Manjkavost pokusaja 1941 - 1945. godine da se stvori samostalna Hrvatska i da se u nju ukljuci i Bosna, bio je taj sto je tzv. NDH stvorena kao satalitska drzava fasistickih sila Italije i Njemacke te je i propala sa njima. Manjkavost pokusaja Franje Tudjmana da stvori samostalnu i veliku Hrvatsku samo se djelimicno ostvario. Tudjman je, prvi put u historiji Hrvatskog naroda, stvorio Nezavisnu i samostalnu hrvatsku drzavu ali ne i "veliku" sto jeste bio cilj njegovog dogovora sa Milosevicem (Karadjordjevo) i sto jeste bio cilj njegove agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kad je u pitanju ideja o velikoj Hrvatskoj drzavi ipak cemo je gledati kroz prizmu Tudjmanovih gledanja na Bosnu i Hercegovinu ali i kroz ono sto je konkretno uradio agresijom na nju.
I ako su hrvatske pretenzije prema Bosni bile ogranicene cinjenicom da je i sama Hrvatska muku mucila sa svojim osvajacima, ipak se mora istaci da je i takva Hrvatska ali Hrvati kao narod bili most preko kog su do Bosne dolazili osvajaci sa prostora danasnje Italije, Austrije, Ugarske odnosno Madjarske. (kao sto je i Bosna bila most preko kog je Otomanski osvajac dosao i do Hrvatske, odnosno Austrije u cijem je sastavu ona tada bila) Njih je papa odnosno katolicka crkva koristila za progon "jeretika" u Bosni, za ratove protiv Bosne. Treba podsjetiti da su na prostoru danasnje Hrvatske tvrdjave i crkve podizane od bogumilskih kamenih stecaka. Miroslav Krleza izmedju ostalog pise da se poslije pada Zadra 1202. godine otvara novo poglavlje romanske kulturne i agresivne strategije u prognonu bogumila i pljacci njihove imovine, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Krleza navodi i to da su nosioci te strategije bile pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa...
1683. godine u ratu Otomanske carevine sa Svetom alijansom nacijem celu je bila Austrija, Hrvatska dobija sanse da posredstvom tog rata pomjeri jednog na racun drugog gospodara. Ovaj rat je zavrsen porazom Otomanske carevine kod Beca. Poslije toga vojska Otomanske carevine dozivljava poraz za porazom a najpoznatiji je onaj od austrijskog nadvojvode Eugena Savojskog 1697. godine koji je spalio i opljackao Sarajevo a sa svojom vojskom dosao cak do Skoplja. Da nije bilo vecih aspiracija prema Bosni govori cinjenica da je Savojski sa sobom iz Bosne poveo nekoliko desetina hiljada Bosanaca katolika i naselio ih na lijevu obalu rijeke Save gdje Austrija postavilja novu granicu prema Bosni (mir u Sremskim Karlovcima 1699. godina, razgranicenje dva Ajaleta Bosne i Austrije). To jeste vrijeme velikih progona i pogrona stanovnistva koje je bilo primilo islam na teritoriji Slavonije, Ugarske, Austrije i sl. To vrijeme jeste obiljezeno ubistvima, pokrstavanjem, progonima, unistavanjem tragova razlicitosti u kulturi i sl. ali se ne moze govoriti o nastojanju da se Bosna u cjelini pokori ili ukljuci u to carstvo a najmanje u Hrvatsku. Ceterdesetak godina kasnije, 1737. godine, Austrijska vojska pod vodjstvom generala Gildsburghausena pokusala je ponoviti uspjeh nadvojvode Eugena Savojskog da zauzme Bosnu ali ovaj put i da je prikljuci monarhiji. Generalova vojska je prodrla u Bosnu i opsjela Banjaluku. Bosanci su mimo volje Porte kod Banjaluke napali Austrijsku vojsku nanoseci joj takav poraz od kog se Austrija nije usudila Savu preci narenih 140 godina. Nastojanja pokoravanja Bosne ili osvajanja njenih dijelova od strane Ugarsko-Hrvatskog kralja Sigismunda jos daleke 1408 godione, austrijskog nadvojvode Eugena Savojskog 1697, austrijskog generala Gildsburghausena 1737. godine, austrijskog generala hrvatskog poriojekla Josipa Filipovica 1878. godine i sl. su interesantna u kontekstu ideje o velikoj hrvatskoj drzavi na racun Bosne jer su dolazile sa te strane i u vojnickom sastavu agresora veliki broj vojnika i oficirskog kadra su bili Hrvati ili bolje receno narodi (Slavonci, Istrani, Dalmatinci i sl) od kojih su kasnije formirani Hrvati kao narod u danasnjem smislu rijeci.
Poznato je da je Turska izdala Bosnu 1878. godine ostavljajuci je na milost i nemilost Austro-Ugarskoj uz preporuku vjerskog kalifata muslimanima (fetvu) da ne ostaju na prostorima gdje nije muslimanska vlast. To prakticno znaci da je Turska tom fetvom sugerisala Bosancima napustanje Bosne! Ipak je u Sarajevu formirana Narodna vlada u kojoj su bili predstavnici svih vjera sa ambicijom da se silom zaustavi dolazak Austro-Ugarske. Poslije tri mjeseca krvavih borbi i velikih gubitaka Austrija je pokorila Bosnu. Austrijski general hrvatskog poriojekla Josip Filipovic vrsi surovu odmazdu prema Bosnjacima opravdavajuci je njihovom neposlusnosti prema odluci Sultana. Kao most za uspostavljanje vlasti u Bosni Austro-Ugarska je koristila institucije katolicke crkve i Hrvatske koja je vec ranije bila u sklopu te monarhije. Bosanski katolici jezikom i vjerom dobijaju sansu za privilegovaniju poziciju u novoj vlasti kroz sluzenje u drzavnoj administraciji (nizem oficirskom kadru, policiji, administraciji i sl.) Austro-Ugarska je ukljucila Bosnu u monarhiju 1908. godine ali je, radi otupljivanjem bosanskog patriotizma, imenovala "Bosna i Hercegovina" rabeci ranije ime koje je za kratko vec upotrebljavala Otomanska imperija. Hrvatski nacionalizam u Hrvatskoj i ako i sam u okviru te monarhije koristi svoje iskustvo i pozicije u Bosni da bi pohrvacivao bosanske katolike. Dio tog cilja je stvaranje Hrvatske narodne zajednice 1908. godine.
U drugom svjetskom ratu 1941-45. godine Hitler i Musolini, kao svoje satalite u Zagrebu, dovode na vlastu Ustaski pokret na celu sa Antom Pavelicem. Cilj je bio da se amortizuje otpor naroda prema novom fasistickom okupatoru ali su ostavljali odrijesene ruke u genocidu nad ne dominantnim socijalnim grupama. Ta tvorevina sa dominantnom i po zonama podjeljenom njemacko italijanskom vlascu nazvana je Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH) i u nju je ukljucena i Bosna. Pavelic je imao obavezu progona i genocida nad Jevrejima i Romima kao "zajednickim neprijateljem" fasistickih gospodara a sam je progonio Srbe u NDH. Pavelic je nastojao da u svoje redove ukljuci i Bosnjake muslimane i da ih pridobije u sukobu sa Srbima i Bosancima pravoslavcima. U otpocinjanju i izazivanju tog sukoba, svojim elitnim jedinicama ustase su stavljale fesove na glavu i u akcijama zlocina su se medjusobno oslovljavali musliamnskim imenima. Pavelic je nastojao iskoristiti cetnicke zlocine u Bosni nad Bosnjacima muslimanima da ih ukljuci u svoje jedinice u ostvarenju svojih ciljeva osvajanja Bosne i njenog etnickog ciscenja od "pravoslavnog elementa". Bocnjake muslimane je za tu namjenu nazivao "cvijecem Hrvatskog naroda". Po kapitulaciji Italije i Njemacke najvecu cijenu hrvatskog nacionalizma platio je sam Hrvatski narod. Partizanske jedinice pod komandom Koste Nadja, u cijim redovima je bilo dosta Srba iskoristile su situaciju rasula i kapitulacije ustaskih i domobranskih jedinica kod Blajburga u Austriji da strijeljaju po nekim izvorima cak 200 000 vojnika ovih jedinica. Progon njihovih pripadnika nastavljen je i u miru sirom svijeta posredstvom Uprave drzavne bezbjednosti Jugoslavije (UDB-a) odnosno Kontra obavjestajne sluzbe (KOS-a) ali i u samoj Jugoslaviji. Vrlo vjesto je cijelom Hrvatskom narodu prisivena optuzba za "genocid" pocinjen nad Jevrejima, Romima, Srbima ali i komunistima u II svjetskom ratu.
Naglasene pretenzije Franje Tudjmana u agresiji 1992 - 1995. godine prema Bosni i Hercegovini su posebno izrazene dogovorom sa Milosevicem koji je htio da samostalnost Hrvatske krcmi za podjelu Bosne i Hercegovine. Tad Tudjman pocinje otvoreno prizivati u pomoc nacisticku ideologiju superiornih naroda koju ovaj put pridaje Hrvatskom narodu, tako ce on reci: " Hrvatska je prihvatila, znaci, tu zadacu europeizacije bosanskih Muslimana..." Tudjman u jednoj drugoj prilici, (poput Radovana Karadzica u Skupstini BiH 1992. godine,) prijeti Bosnjacima ili ili: "... jedini, gotovo jedini nacin da opstanu (Bosnjaci muslimani, primjedba S. K.) na ovom tlu, ukoliko prihvate tu ideju da budu sastavni dio evropske civilizacije, a ne nekih fundamentalistickih struja". Bosnjacima Tudjman negira posebnost u nacionalnom ali i jezickom odredjenju "... povjesna je istina da je vecina tih Bosanskih muslimana podrijetlom hrvatska i bila u sastavu hrvatske drzave, cak govore jednim od najhrvatskijih dijalekata, ikavicom, itd."
Tudjman negira i postojanost Bosne i Hercegovine: "Naposljetku, BiH nije ni bilo do komunizma; ona u bivsoj (staroj) Jugoslaviji ne postoji." (Interviju Le Figaru 1995. godine); otvoreno pocinje da svojata dijelove Bosne i Hercegovine pa ce reci: "Smatramo da hrvatska Hercegvoina povjesno tvori dio hrvatskog narodnog tijela" A razloge Tudjmanova osporavanja i svojatanja Bosne iznosi ambasador SAD u bivsoj Jugoslaviji Cimerman rijecima: "Tudjman je bio eksplicitno kategorican /Bosna nikad nije postojala kao drzava. Ona treba da bude podjeljena izmedju Srbije i Hrvatske/" Na ovim idejnim polazistima Tudjman, kao predsjednik drzave Hrvatske se prikljucio Milosevicu u snaznoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu nastojeci da je podjeli izmedju Srbije i Hrvatske uz cijenu unistenja i Bosne i Bosnjaka. Na zalost Evropa i svijet su taj agresivni i osvajacki ali i genocidni projekat preduzet na kraju dvadestog vijeka sponzorirali cutnjom, embargom na oruzje zrtvi, raseljavanjem logorasa i izbjeglica po "trecim zemljama" i u krajnjem prihvatanjem podjele sto jeste Dejtonska Bosna 1995. godine.
Demistificirajuci uporiste hrvatske kulturne misije na balkanskim prostorima ali i srpskog vojnistva Miroslav Krleza je prije pedesetak godina zapisao: " Sacuvaj me Boze hrvatske kulture i srpskoga junastva" u jednoj drugoj prilici je govoreci o hrvatskoj uobrazilji cuvara evropske civilizacije je zapisao i ovo: "Hrvatska se vijekovima ponosila da je bila predzidje zapadne civilizacije, a dotle je polupismena stampa u istoj toj Hrvatskoj lajala gluposti o `historijskim misijama ovih naroda` ...Hrvatska je bila razorena, razderana, krvava provincijalka krpa, ratom zgazeni prostor, kojeg je papa nazvao "predzidjem krscanstva" samo u cilju jacanja protivturskih ratnih operacija. Istovremeno, hrvatski kmetovi ocekivali su Turcina kao spasitelja, dok se plemstvo zanosilo madjarskom drzavnom idejom, latiniziralo i germaniziralo, dekroatiziralo"
Interesantno je drzanje katolicke crkve, one hrvatske ali i Vatikana kao duhovne institucionalne prestolnice katolicanstva, prema agresiji i genocidu i Bosni 1992 - 1995. godine. Skoro da se nista nije promijelnilo u tom odnosu prema Bosni i Bosancima od vremena progona i genocida nad bogumilima "jereticima" kako ih je nazivala katolicka crkva od desetog vijeka pa na ovamo. I ovaj put je precutan genocid nad Bosancima samo sad "muslimanima" i precutan je progon pravoslavaca iz Hrvatske i njihovo naseljavanje u "ociscene" prostore u Bosni. I ovaj put su napisani papiri kojima ce se mahati narednih nekoliko destljeca pa i stoljeca ali genocid nije zaustavljan. Mahace se i cinjenicom da je Vatikan prvi put u istoriji katolicanstva proglasio i bosanskog kardinala u liku gospodina Vinka Puljica ali je to ucinio tek onda kad je postalo izvjesno da Bosna nece nestati i da Tudjman nece podizati sahovnicu u Sarajevu kao sto je to cinio u Kninu naprimjer. I pored toga Bosanci su u miru docekali papu Ivana II u sred Sarajeva kao dragog gosta, no to opet govori o Bosancima ne o katolickoj crkvi.
Ono sto se javlja kao nada i za Bosnu i za Hrvatsku ali i za Bosance i Hrvate to je promjena politicke klime u Hrvatskoj po Tudjmanovoj smrti (januar 2000. godine). Preduslov da ideja velike Hrvatske postane proslost i zlo koje je nanijelo veliku stetu samom Hrvatskom narodu jeste Bosna i Hercegovina kao nezavisna drzava koja ce postati interes Hrvatskog naroda isto onakav kao sto je Tudjman nastojao da ga napravi od podjeljene i unistene Bosne i Hercegovine. Hrvatski politicki estabilisment naprosto ne smije sebi dozvoliti fatalno iskustvo srpskog estabilismenta koji od ideje velike Srbije vec vijekovima pravi "grobnicu srpskog naroda". Svijet "novih bogova" u liku kapitala je integracije po vjeri i naciji zamjenio integracijama po prosotoru. Nezavisna i cjelovita i demokratska Bosna i Hercegovina po mjeri njenih gradjana znaci nezavisnu, cjelovitu i demokratsku Hrvatsku a one kockice u evropskim i svjetskim integracijama.
Iz knjige Prof. mr. Sevke Kadrica : "Bosnjastvo na vjetrometini"
