Laž ili istina? Objava ICTY Watch

U presudi Prlić napominje se da je u ranim satima 30. juna 1993. Armija Bosne (ARBiH) započela napad na HVO na sjeveru grada Mostara u suradnji s muslimanskim pripadnicima 1., 2. i 3. brigade HVO-a koji su dezertirali da se pridruže ARBiH. Nadalje, primjećuje se da je na dan napada i narednih dana ARBiH preuzela kontrolu nad kasarnom Tihomir Mišić u sjevernoj zoni Mostara, kao i grupom sela i drugih lokacija u krugu od 26 km sjeverno od Mostar. Ali malo je detalja o tome kako je pobuna planirana i izvršena, a kao što će biti prikazano u nastavku, kratki prikaz događaja Haškog tribunala nije tačan.

Pobuna je bila kulminacija dugotrajnog plana političkog i vojnog vodstva bosanskih Muslimana u regiji da veliki broj muslimana u HVO-u okrene u svoju korist. Da bismo u potpunosti shvatili događaje od 30. juna 1993., potrebno je ispitati tok muslimansko-hrvatskih odnosa na jugu Hercegovine od ranih faza izbijanja rata u Bosni 1992.

Saveznici protiv Srba, 1992.

Za razliku od drugih dijelova Bosne, kada je rat u aprilu 1992. dosegao jug Hercegovine, upravo je HVO vodio borbu protiv Srba, a ne protiv ARBiH, koja se kasno razvijala na ovom području. Rat na jugu Hercegovine bio je usko povezan s sukobom u južnom dijelu Hrvatske koji je započeo 1991. godine i nastavio se 1992. godine.

Muslimani u općinama Mostar, Stolac i Čapljina pridružili su se HVO-u u velikom broju od njegovog formiranja u aprilu 1992. godine. U ostalim sredinama, uključujući veće opštine u susjednom sjevernom Hercegovini, muslimani, oni su se uglavnom pridružili ARBiH.

Osim što su bili bliski Hrvatskoj, Mostar, Stolac i Čapljina bili su etnički mješovitiji od općina sjevernog Mostara, koje čine muslimani; Konjic i Jablanica. Od Mostara od 126.067 građana zabilježenih u popisu 1991. godine, 35% registrirano je kao musliman, a 34% kao Hrvat. Stolac, sa 18.845 stanovnika, bio je 45% muslimana i 32% Hrvata, dok od Čapljine 27.852 građana, 54% su Hrvati, a 28% muslimani.

Kao što je istaknuto presudom Prlić, iako je Čapljina bila većinsko hrvatsko, nekoliko sela na visoravni Dubrave koje su okruživale Čapljinu i Stolac imalo je muslimansku većinu, faktor koji će igrati važnu ulogu u oblikovanju muslimansko-hrvatskog sukoba 1993. godine.

U prvoj demokratskoj Bosni izbori 1990., kandidat za gradonačelnika Čapljine izabran je kandidat Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Pero Marković, dok je u Stocu, i pored muslimanskog pluralizma zabilježenog u popisu 1991., za gradonačelnika izabran HDZ-ov Željko Raguž. U otprilike ravnomjerno podijeljenom Mostaru, nakon izbora uspostavljeno je izvršno vijeće i skupština opština, a izvršnim vijećem kojim je predsjedavao musliman Ismet Bajrić.

Nakon izbijanja rata u travnju 1992., HVO je uz pomoć Hrvatske vojske (HV) u svibnju i junu 1992. uspješno potisnuo srpske snage iz Mostara i drugih područja južne Hercegovine, osiguravajući vojnu kontrolu nad velikim područjem koje se protezalo od desna obala rijeke Neretve do hrvatske granice. Kao što su zapazili autori knjige CIA Balkan Battlegrounds, bosanske vladine snage „bile su većim dijelom uglavnom zatvorene u većini obrambenih uloga“ tokom ovih događaja ( Balkanska bojišta, svezak 2; str. 359 ).

Tek kasnije, 1992. godine, na tom području su uspostavljene prve brigade ARBiH. Na primjer, u Stocu, Bregavska brigada (kasnije poznata kao 42. brdska brigada ARBiH) formirana je u augustu 1992. Bregavska brigada bila je jedna od pet brigada koje su činile četvrti korpus ARBiH kad je osnovan u studenom 1992. ( Presuda u slučaju Prlić, svezak II: stav 709 ). Stav Hrvata prema uspostavljanju ovih brigada ARBiH bio je dvosmislen, jer iako su mogli ojačati zajednički otpor protiv Armije bosanskih Srba (VRS), mogli bi također ugroziti hrvatsku vojnu i političku kontrolu u regiji. HDZ je u novembru 1991. godine odredio općine na jugu Hercegovine sa hrvatskim stanovništvom kao dio "Hrvatske zajednice Herceg-Bosne" (HZHB).

Vojna dominacija Hrvata na jugu Hercegovine bila je u suprotnosti s demografskom situacijom u regiji. U mjesecima nakon izbacivanja srpskih snaga iz Mostara i ostatka zapadne Hercegovine, hrvatsko političko i vojno vodstvo pokušalo je učvrstiti hrvatsku kontrolu nad regijom, dok su je muslimani pokušali osporiti.

U Mostaru, nakon izbijanja rata u aprilu, opštinsku skupštinu i izvršno vijeće zamijenio je općinski krizni štab, koji čine četiri Hrvata, tri muslimana i dva Srba. Međutim, krizni štab je raspušten u svibnju i zamijenjen ga je općinskom ratnom vladom kojom je predsjedao HVO. Prema presudi Prlić, mostarski općinski HVO "provodio je politiku kojom nastoji uvesti razliku između Hrvata i Muslimana i na štetu muslimanima u općini" ( presuda Prlić, svezak II: stav 709 ).

Politika je uključivala mjere poput podizanja hrvatske zastave na javnim zgradama i nametanja hrvatskog jezika u školama. U presudi se također navodi da je od svibnja 1992. mostarski općinski HVO provodio politiku u odnosu na izbjeglice koje su u Mostar dolazile iz drugih dijelova Bosne, što ih je ", iako nije posebno usmjereno prema muslimanima, uvelike ugrozilo u pogledu smještaja i pristupa na humanitarnu pomoć. " (Presuda Prlić, svezak II: stav 747).

Usprkos ovim nalazima u vezi s Mostarom, presuda Prlić odbacila je navode iz optužnice da je HVO pokušao "kroatizirati" općinu Stolac (presuda Prlić, svezak II: stavak 1908.) tijekom 1992. U presudi se primjećuje da je Bregava brigada ARBIH u Stocu " sarađivao je s HVO-om na odbrani zajedničkih linija fronta protiv srpskih snaga u periodu od decembra 1992. do februara 1993. (presuda Prlić, svezak II: stav 1895.) Presuda je takođe odbila da donese bilo kakvu odluku o navodima optužnice koji se odnose na progon muslimana u Čapljina 1992. Muslimani su krajem 1992. još uvijek činili veliki postotak jedinica HVO-a u Mostaru, Stocu i Čapljini.

Savez se raspada, 1993.

Unatoč rastućim napetostima krajem 1992. godine, Muslimani i Hrvati na jugu Hercegovine početkom 1993. godine ostali su saveznici protiv svog zajedničkog neprijatelja, VRS. Napetosti su rasle u ranom dijelu 1993. jer su muslimani sve više dovodili u pitanje neravnotežu između njihovog slabog političkog i vojnog položaja u regiji i demografske stvarnosti pokazanog u popisima 1991.

Dok su se mnogi muslimani pridružili HVO-u, krajem 1992. muslimanski politički i vojni čelnici počeli su se pitati trebaju li ostati pripadnici ove nominalno hrvatske vojske. Svjedočeći na suđenju Prliću, Radmilo Jasak, zapovjednik HVO-a, aktivan u regiji 1992. i 1993., rekao je da su od kraja 1992. muslimanski politički lideri u Mostaru, uključujući Zijada Demirovića, nedavno postavljeni šef regionalnog vijeća glavne muslimanske političke stranke , SDA, kazala je da muslimani na tom području ne bi trebali biti pripadnici HVO-a ( suđenje Prliću: 21/01/1 0).

Antipatija među muslimanskim političkim i vojnim liderima prema muslimanima koji su pripadnici HVO-a može se vidjeti i u izvještaju od 26. januara 1993., koji je potpisao zapovjednik Bregavačke brigade Bajro Pizović. Izvještaj podsjeća na činjenicu da je "neadekvatnost" muslimanskog rukovodstva na području Stoca uzrokovala da se muslimani pridruže HVO-u. Također je zabilježeno da je brigada Bregava naoružavala "putem otpuštanja od strane bivših pripadnika JNA, a kasnije i od jedinica HVO-a" (suđenje Prliću 2D00281. Ovaj dokument i drugi dokumenti citirani u ovom tekstu mogu se pronaći pretragom na  sudu MKSJ-a bilježi websit e).

Muslimansko vojno rukovodstvo također je ciljalo muslimane koji služe u policiji. 2. siječnja 1993. izvještaj šefa policije u Stocu Mehmeda Dizdara, prema kojem je prethodnog mjeseca naredio Mirsad Mahmutcehajić, pomoćnik načelnika logistike 4. korpusa ARBiH, radi informiranja pripadnika policije "lojalnih Republici Bosni i Hercegovini" i Hercegovina "staviti na raspolaganje Bregavačka brigada ARBiH. Naredba je bila odgovor na pritisak na policajce da potpišu zakletvu na vjernost HZHB-u (suđenje Prliću: 4D00929).

U februaru je Zijad Demirović i drugi muslimani, među kojima je i komandant 4. brigade ARBiH, Arif Pašalić, u pismu lideru SDA Aliji Izetbegoviću iznio svoju viziju muslimana u regionu. Oni su, kako su rekli, tražili uspostavljanje "jedinstvenog političkog i nacionalnog fronta u Hercegovini". Angažirani su u „projektu jačanja političkog i vojnog fronta muslimana u dolini rijeke Neretve“ (Prlić 2D01210).

Sljedećeg mjeseca započeli su s učinkom napora za poticanje muslimana da napuste HVO. Dana 16. marta 1993. zapovjednik 1. brigade HVO-a Nedjeljko Obradović poslao je poruku brigadi Bregava žaleći se da su Muslimani naoružali HVO oružjem i opremom da bi se pridružili ARBiH. Obradović se požalio da to ide protiv "sporazuma sa Bajrom Pizovićem da nećete uključiti ni jedan lemnik bez pristanka". 30. ožujka u izvještaju HVO-a navedeno je da se vrši pritisak na muslimane da napuste HVO i policiju u Stocu da "napuste" ili će biti ubijeni ili njihove kuće zapaljene "(Prlic: 4D0069)

Pokušaji dovođenja muslimana iz HVO-a u ARBiH bili su u skladu s politikom koja se potiče iz Sarajeva. Dokument od 16. aprila, koji je Fikret Muslimović potpisao u sjedištu Vrhovne komande ARBiH, poziva 4. korpus da "muslimani unutar HVO-a postanu što pasivniji i utječu na njihov prijenos iz HVO-a u ARBiH" (Prlic: 2D00288)

Potpisan izvještaj istog dana Huso Marić, šef sigurnosti Bregavačke brigade, požalio se da "određeni pripadnici muslimanske nacionalnosti stoje rame uz rame s predstavnicima HVO-a" i pozvao uvođenje straža u sela sa muslimanskim stanovništvom. Bilo je vrijeme, rekao je, da se "muslimanski pripadnici HVO-a postave na stranu svog naroda" (Prlić: 4D00033).

Ali iako je nacionalno i lokalno muslimansko vodstvo negativno gledalo na članstvo muslimana u brigadama HVO-a, oni su također vidjeli mogućnosti u ovoj situaciji. Dokument od 18. travnja 1993. godine, koji je potpisao zapovjednik Bregavačke brigade Pizović, umjesto da muslimani zahtijevaju napuštanje HVO-a u Mostaru, Čapljini i Stocu, zahtijeva "plan informiranja ... muslimanskih prodavača u HVO-u" o tim akcijama. ARBiH uzima (Prlic: 4D00035). Iako su ARBiH i HVO i dalje bili saveznici u regiji, oni su se sve više svađali oko stvari poput kretanja trupa druge strane oko tog područja, a obje su strane optuživale ostale za provokativno ponašanje.

Planove ARBiH za područje južno od Mostara ukazuje na drugi dokument od 18. travnja, koji je potpisao Huso Marić, a u kojem predlaže da Bregavačka brigada "uspostavi suradnju sa stanovnicima Dubrave i Stoca preko organa civilnih vlasti". (Prlic: 4D00034) Kao što je gore spomenuto, visoravan Dubrave između općina Stolac i Čapljina sadržavao je nekoliko muslimanskih sela, dok je grad Stolac prema popisu 1991. godine bio 62% muslimana ( prvobitna optužnica Prlić; stav 154 ), tako da nije teško pogodite koji su "stanovnici" ovaj prijedlog imali na umu. Dokument također poziva ARBiH da "uspostavi suradnju s našim vojnicima u HVO-u i ukaže na ozbiljnost situacije koja im se dogodi" (moj naglasak).

Do tog trenutka ARBiH i HVO već su se spustili na otvoreno ratovanje u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, a dvije su se strane sukobile u Mostaru, gdje je HVO sve više želio uspostaviti svoju vlast u sve većem prisustvu ARBiH. U gradu je 20. aprila potpisano primirje (presuda Prlić, svezak II: stav 757). Čapljina i Stolac su u to vrijeme ostali relativno mirni.

Ipak, odnosi su se još više pogoršavali i ARBiH je nastavio sa iznošenjem planova kako bi muslimanski vojnici HVO-a na tom području dobro iskoristili. 2. maja, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić potpisao je dokument u kojem je rečeno da je "povezanost s našim ljudima u HVO-u", dodajući da oni imaju zadatak zauzeti selo Tasovčići (zapadno od grada Čapljine, na putu za Stolac) i mosta u Čapljini. Dokument se također odnosi na planove za "zauzimanje grada Stoca s našim ljudima u HVO-u" (Prlic: 4D00036).

Bez obzira na planove ARBiH za neku vrstu akcije u koordinaciji s muslimanskim pripadnicima HVO-a, upravo je HVO pokrenuo izbijanje velikih sukoba u Mostaru 9. svibnja 1993. Tijekom tih sukoba HVO je zarobio zgradu Vranice u kojoj je ARBiH grad je imao sjedište. Nakon ove borbe, za koju Hrvati krive presudu Prlić, neki su muslimani napustili brigade HVO-a u Mostaru i drugdje na jugu Hercegovine da se pridruže ARBiH, odnijevši oružje sa sobom, iako je velik broj ostao.

Prema dokumentu HVO-a od 9. juna 1993. godine, 1. brigada HVO-a sa sjedištem u Čapljini još je obuhvaćala 1.659 muslimana, što je činilo 35% od 4.686 vojnika u toj brigadi. Druga brigada sa sjedištem u sjevernom dijelu grada Mostara i susjednim područjima općine imala je 500 muslimana, ili 20,8% ukupnog broja, dok je 3. brigada u južnom Mostaru imala 201 musliman, što je 13,6% od ukupnog broja. Četvrta brigada, sa sjedištem u općini Ljubuski sa većinskom hrvatskom većinom, imala je 200 muslimana ili 4,8% od ukupnog broja, što je otprilike u skladu s procentom muslimana u općini prema popisu stanovništva iz 1991. godine. (Prlic: 2D00150)

Stalno postojanje velikog broja muslimana u ovim jedinicama nakon sukoba u maju je značilo da je napad ARBiH u koordinaciji s muslimanima u HVO-u još uvijek bio na kartama. Iako se gore navedeni dokumenti odnose na planove provođenja takve akcije južno od Mostara, u Stocu i Čapljini, kada je došlo do napada, pokrenut je na sjeveru grada Mostara i susjednim dijelovima općine dalje na sjeveru.

Pobuna od 30. juna 1993. i nakon

Kao što ispravno napominje presuda Prlić, između 03:00 i 0345 sati ARBiH je izvela napad na kasarnu Tihomir Mišić na sjeveru grada Mostara, prije nego što je ciljala susjednu teritoriju, uspijevajući narednih dana u zarobljavanju sela Bijelo Polje , Rastani, Vrapčići i Salakovac, „kao i druge lokacije unutar kruga od 26 km na sjeveru Mostara“.

Međutim, presuda se zatim navodi na pogrešan navod da je napad pokrenut "u suradnji vojnika HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali" 1., 2. i 3. brigadu HVO-a. (Presuda Prlić, svezak II: stav 882).

U stvari, u ovom napadu bili su samo muslimanski vojnici iz 2. brigade HVO-a, koncentrirane na sjeveru Mostara i susjednih naselja. 1. brigada je bila smještena u Čapljini, a područje koje je pokrivala nije se odnosilo na grad Mostar, dok se 3. brigada nalazila na jugu grada i okolnim područjima mostarske općine.

Pogreške presude u odnosu na uključene brigade HVO proizlaze iz pogrešnog čitanja jednog od dva dokumenta koja navodi i pogreške u drugom dokumentu.

Prvi dokument je izvješće vojnih promatrača UN-a podneseno 5. srpnja 1993. Izvještaj ističe da je HVO bio "vrlo zabrinut što su muslimani napustili prvo i treće postrojbe HVO-a i pridružili se jedinicama BiH" (Prlić: P03206), ali ne spominjte ih kako su učestvovali u napadu 30. juna. Muslimani koji su napustili ove brigade bili su glavna briga za HVO nakon sukoba u Mostaru 9. maja (vidi primjer suđenje Prliću: 19/01/10) i, možda, i ranije, ali koordinirano dezertiranje i napad muslimana na njihove kolege HVO vojnike 30. juna dogodilo se samo u okviru 2. brigade.

Drugi dokument koji presuda navodi je izvještaj španskih mirovnih snaga u Mostaru, u kojem se primjećuje da su muslimani 3. brigade HVO-a, sa sjedištem u kasarni Tihomir Mišić, napustili svoje oružje da bi se pridružili ARBiH. Čini se da je to osnovna greška koju presuda nije pokupila, jer je bila 2. brigada HVO-a, a ne 3. brigada, bazirana u kasarni Tihomir Mišić. Dokument je pod pečatom, ali se poziva na svjedočenje na suđenju Prliću 23. novembra 2006.

Bez obzira na kratak i netačan prikaz presude Prlićeve presude o tim događajima, svjedočenja na suđenju i dokumenti dostavljeni sudu bacaju zanimljivo svjetlo na događaje 30. juna i nakon.

Upitan od strane sudije tijekom svjedočenja 17. veljače 2010. godine, Prlićev suoptuženik, bivši načelnik HVO-a Milivoj Petković, napominje da su kasarnu Tihomir Mišić čuvali muslimanski i hrvatski pripadnici HVO-a na dužnosti. Iako je njegovo svjedočenje malo iskrivljeno i teško ga je slijediti, čini se da govori kako su muslimanski stražari razoružali svoje hrvatske kolege "pod puškomitraljezom", omogućujući ARBiH da uđu u kasarnu i oduzmu oružje u kasarni. Prema Petkoviću, nakon što su hrvatski vojnici koji su spavali shvatili šta se događa, "polovina njih je plivala preko Neretve bez odjeće i uspjela doći do druge obale". ARBiH je uspjela zauzeti kasarnu Tihomira Mišića jer je većina vojnika HVO-a tamo bila muslimana, po Petkovićevom računu.

Drugi izvještaj o događajima, u izvještaju mostarske policijske uprave od 15. srpnja 1993. (Prlić: 2D00887), kaže da su 444 muslimana, koji su do sada bili "pripadnici 1. i 2. bataljona 2. brigade HVO-a, prešli u" Muslimanska strana “i učestvovala u napadu 30. juna. Izvještaj optužuje muslimanske dezertere za niz djela u području Potoča oko 10 kilometara sjeverno od grada Mostara, uključujući hapšenje hrvatskih pripadnika HVO-a, paljenje kuća i pucanje na civile.

Odvojeno izvješće okružnog vojnog tužitelja od 10. kolovoza 1993. (Prlić: 2D00857) optužuje drugu muslimansku skupinu, također pripadnike 1. i 2. bataljona 2. brigade HVO-a, dok 30. juna nisu naoružali oružjem, za napad na hrvatske domove u selu Lisani, hvatajući neke stanovnike i prisiljavajući neke da plivaju preko Neretve, te napadaju kuće i civile u Vrapčićima i oblasti Rastani.

U koordinaciji s tim akcijama defanzivaca iz 1. i 2. bataljona 2. brigade HVO-a, ARBiH je uspjela napredovati sjeverno od područja koje je već kontrolirala u Mostaru i južno od sjeverne Hercegovine. Prema izvještaju ARBiH o borbenim operacijama od 1. jula (2D01389), napad je rezultirao da su se jedinice četvrtog korpusa povezale sa 6. korpusom sa sjedištem u Konjicu; rezultat napada prikazan je na gornjim kartama koje prikazuju situaciju prije i nakon 30. juna.

Iako je ovaj napad uspješno postigao ciljeve ARBiH sjeverno od Mostara, također je značilo da neće moći realizirati svoje očigledne planove za slične operacije u Stocu i Čapljini. To je zato što je nakon napada HVO, u strahu da bi se slične akcije mogle dogoditi i drugdje na jugu Hercegovine, uhapsio preostale muslimanske pripadnike 1., 2., 3. i 4. brigade HVO-a, kao i vojnike i civile ARBiH širom Mostara, Stoca i općine Čapljina.

Od svog uspostavljanja u aprilu 1992. i prve polovine 1992. godine, HVO je bio najviše multietnička glavna sila koja se borila u bosanskom ratu. Podaci koje je sačinio Centar za istraživanje i dokumentaciju sa sjedištem u Sarajevu pokazuju da su nehrvati činili gotovo 10% ukupnog rata HVO-a poginulih u cijelom ratu u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Nemuslimani su činili skoro 3% ratnih mrtvih u ARBiH, dok su nesrbi činili nešto više od 1% gubitaka VRS. (Bosanski paralizirani mir, Christopher Bennett; str. 68). Nakon napada 30. juna i kasnijih uhićenja, broj nehrvata u HVO-u je bio zanemariv, osim u nekoliko područja sjeverne Bosne.

Hapšenje muslimanskih vojnika u HVO-u nakon napada 30. juna spriječilo je da se pobuna širi južno od Mostara. Ali ARBiH je još uvijek imala planove za operacije južno od grada, i iako to ne bi uključivalo služenje muslimanskim pripadnicima HVO-a, njegove akcije su u određenoj mjeri slijedile sličan obrazac kao i događaji od 30. juna.

Kao što je napomenuto na balkanskim ratištima, ARBiH je 13. jula počeo napadati na jug Mostara, "što je možda imalo za cilj preseći put koji su držali Hrvati od Čapljine do Stoca". Dok ARBiH nije stigao na jug poput ove ceste, zahvatio je gradove Buna i Blagaj, oko 10 kilometara južno od Mostara. Mirovne snage UN-a također su zabilježile pucnjave što dalje prema jugu Čapljine - što je znatno veće od dobitaka ARBiH ( Balkanska bojišta, svezak 1; p200). Razlog je bio taj što uhićenje muslimanskih pripadnika HVO-a nije uspjelo u potpunosti spriječiti operacije tipa koji su pomogli napredovanje ARBiH sjeverno od Mostara. Iako sada nije bilo aktivnih muslimanskih pripadnika HVO-a koji bi omogućili ARBiH da pokrene sličan napad kao i operacija 30. juna, muslimanski bivši pripadnici HVO-a koji su sudjelovali u sabotažnim operacijama u Stocu i Čapljini u koordinaciji s ARBiH guraju se južno od Mostara.

Zapisnik o izjavi zarobljenog muslimanskog bivšeg pripadnika HVO-a odjela za prevenciju kriminala u Čapljini 15. jula navodi ga da je napustio HVO 30. juna sa puškom i municijom i pridružio se grupi muslimanskih boraca koji su djelovali u suradnji sa ARBiH. Cilj grupe bio je zauzeti kontrolni punkt Masline između Stoca i Čapljine i steći kontrolu nad cestom između dva grada. Međutim, prije nego što su postigli svoj cilj, bili su prisiljeni da se povuku u šume gdje ih je HVO pronašao i zarobio, navodi se u izjavi (suđenje Prliću: 4D00910).

Izjava svjedoka koju je na suđenju Prliću dao muslimanski vojnik HVO-a u Čapljini, koji je uhapšen nakon napada 30. juna sjeverno od Mostara, ali je uspio pobjeći, opisuje da je dio grupe koja je stupila u kontakt s 4. brigadom ARBiH, a naređeno je 12. jula Jula da presiječe put između Čapljine i Stoca. „Iako je naša akcija bila uspješna, ona nije prepoznata kao takva i nismo dobili nikakvu podršku“, kaže se u izjavi svjedoka i dodaje da su mnogi stanovnici visoravan Dubrave zaokruženi i protjerani nakon neuspjele akcije. (Suđenje Prliću: P10145)

Izvještaj o djelovanju u koordinaciji s 4. brigadom ARBiH uoči njihovog očekivanog dolaska u regiju podudara se s izvještajem HVO-a 13. jula zasnovan na izjavi zarobljenog pripadnika grupe naoružanih muslimana koji su djelovali u koordinaciji s ARBiH. Prema izvještaju, oko 50 muslimana dobilo je zadatak da zarobe kasarne Gubavica na visoravni Dubrave "na način sličan scenariju u Bijelom Polju" (napad 30. juna sjeverno od Mostara) grupa je potom dobila pojačanje od Mostarski bataljoni ARBiH "stvaraju preduvjete za napredovanje prema Stocu i Čapljini, uz stjecanje pune kontrole nad Dubravačkom visoravni." (Suđenje Prliću: 4D01042)

Događaji južno od Mostara sredinom jula 1993. opisani su i u presudi Prlić, koja napominje da su 13. jula „ABiH i HVO razmjenjivali vatru u i oko sela Bivolje Brdo“ (presuda Prlić, svezak II; stavak 2111), sjeverno sjeverno od glavne ceste između Čapljine i Stoca. Međutim, je li zaista tačno opisati Muslimane koji razmjenjuju vatru s HVO-om na ovom području kao vojnike "ABiH". Kao što je navedeno u izjavi svjedoka, citiranoj presudom, od muslimanskog civila koji je tokom događaja bio u Bivolje Bolju, "Ova formacija muslimanskih vojnika nije bila pravilno Armija BiH. Bilo je razdoblja prelaska iz HVO-a u Armiju BiH .U Dubravi su se muslimanski vojnici HVO-a okupili i organizirali obranu protiv bosanskih Hrvata (HVO).Očekivali su određenu podršku Armije BiH što se nije dogodilo. "(Suđenje Prliću: P09937)

Da su se ove operacije iza linija HVO-a uspješno koordinirale s napadom ARBiH južno od Mostara, ARBiH bi učinila veliki korak naprijed u svom cilju povezivanja središnje Bosne s krajnjim jugom Hercegovine, a možda i s obalom Jadrana. Međutim, HVO je u zajedničkoj akciji koja je uključivala 1. i 3. brigadu (suđenje Prliću: 09.11.09.) Zauzeo Bunu i zaustavio napredovanje ARBiH. Prednje linije na jugu Hercegovine ostale bi uglavnom nepromijenjene do kraja muslimansko-hrvatskog građanskog rata u februaru 1994. godine.