Bilo je to ljeto 1993.godine kada sam kroz sarajevski tunel, preko Igmana pa još nekoliko sati okolo kole jedno jutro stigao u Jablanicu. Nikad vidio, nekad čuo a, ruku na srce, nije se imalo mnogo toga za vidjeti osim što je Jablanica odisala životom, dovoljnim količinama namirnica i mirnoćom čega je u Sarajevu žestoko nedostajalo. U svom tom koloritu, uz doručak koji nisam vidio ni omirisao više od godinu dana, sretao sam nekoliko poznatih lica:
Nihad Bojadžić, Vehbija Karić, Rifat Bilajac i tako redom dok nisam sreo, vidio i upoznao Zulfikara Ališpagu zv. "Zuka". Tada te, sporne i sparne, 1993.godine to je bio zanimljiv događaj kao kada bi danas, recimo, neko od vas upoznao njegove zemljake Mevlida Jašarevića ili Ekrema Jevrića "Gospodu".
Za „Zuku“ sam prvi put čuo u vrijeme kada su se na Igmanu dešavale „Jukine“ izdajničke role. Bilo je poznato da ga je naoružao ustaški vojnik Mate Šarlija zv. "Dajidža" a da je obuku prošao u Hrvatskoj u Baškim vodama odakle će u drugoj polovini 1992.godine krenuti put Igmana. "Zukina" jedinica obilovala je novopazarcima, nekolicinom mudžahedina ali i jednim briojem kriminalaca koji su bili njegove kolege. Naklonost države RBiH "Zuka" je stekao kada se januara 1993.godine, djelimično, obračunao sa "Jukom" jer ne treba zboraviti da je "Juka" živ i zdrav stigao do Mostara gdje je počinio brojne zločine kao što je napad na komandu 4.Korpusa ARBiH i ubistva desetak boraca ARBiH. Ostalo je do danas otvoreno pitanje kako je to "Juka" od Igmana, preko Konjica i Jablanice stigao do Mostara ako mu je, kao, "Zuka" bio za petama. Očito je bila po srijedi mafijaška solidarnost.
Po skicama gotovo svih sarajevskih kriminalaca i „Zuku“ sam zamišljao po istoj matrici: visok, izrazito jak, priprost i bezobrazan. Ali eto, iznenadio sam se tog ljeta 1993.godine kada sam u Jablanici ispred sebe ugledao prosijedog čovjeka, normalne visine i fizičke muskulature koji je posjedovao samo jednu neuobičajenost u odnosu na druge ljude koje sam poznavao – govorio je novopazarskim akcentom koji do tada nisam sretao. Bila je javna tajna da se Zulfikar Ališpago tako, zapravo, ne zove već da je u pitanju izmišljen identitet koji je "Zuka" koristio radi svoje kriminalne biografije. "Kako se zapravo zoveš" - pitao sam ga u prvom danu poznanstva. "Mumin" - reče "Zuka" smijući se. Međutim "Zukino" pravo ime, podatke o tome ko je bio i ko je sada imao je Izetbegovićev SDB. Dakako ne treba zaboraviti da je jedan od "Zukinih" vojnika ppstao, uskoro, pratilac Izetbegović Alije a riječ je o Seljahudinu Zukorliću zv. "Seljo".
Dakle, Izetbegovićev SDB je o "Zuki" imao podatke pa je u njihovom dokumentu o njemu stajalo:
„Zulfo Alić (alias Zulfikar Ališpago), rođen je 1960. godine u Novom Pazaru, u naselju Potok, ulica Gornji Aleksinac bb. Prvo je od troje djece, izrazito patrijahalne porodice, slabog materijalnog stanja. U razgovoru ne razlikuje č i ć, a govor mu je omekšan sa slovom lj, što pripada arhaičnom govoru novopazarske čaršije. Preko gradića Raška put ga vodi do beogradske mafije i Ljube Zemunca s kojim održava najprije posrednu, a kasnije i neposrednu vezu. Kao kontakt su mu služili Kristijan, Cane i Lepi. Iz Beograda odlazi put inostranstva i u jednom njemačkom gradu na trgu drži kiosk gdje prodaje pornografiju i manje količine droge. Put ga preko Italije i Francuske vodi ka Španiji, u provinciju Baskija.Ima dvije žene. Jedna mu je u Španiji, a druga je ovdje i ima 21 godinu. Zuka poznaje njemački, engleski, francuski i italijanski jezik a španski – baskijski izgovor govori perfektno dobro. Visok je između 180 –185 cm, težak između 75-80 kg,, proćelav, prosijed...Njegovo ime Zulfikar Ališpago potiče s jedne strane od mača „Zulfikar“, a prezime Ališpago, spoj je očevog i majčinog prezimena (Alić+Špago). Zuka govori da je svome prezimenu otkinuo rep, što je aluzija na tendenciju koja je dolazila s Kosova, a po kojoj su Muslimani dužni odbacivati završetak prezimena „ić“, što prevedeno sa albanskog znači rep. Zuka je i dobar vozač, izuzetno! U RBiH je došao iz Španije, preko Hrvatske. U Baškim vodama je počeo okupljati prve borce, a u konstituiranju jedinice najprije mu je pomogao Daidža, kod kojega je prošao obuku. Preko Jablanice i Bradine, na Igman i u Sarajevo vodi tzv. „bijeli put“, put narkotika, tokom kojeg samo na jednom mjestu, u Zoviku, ima ozbiljnija policijska kontrola, iako se vozila u kojima se droga prenosi ne zaustavljaju, jer su iz Zukinog voznog parka....“
Međutim Izetbegović i njegov SDB nisu imali želju ova saznanja podijeliti sa vrhom ARBiH. Oni znaju zašto a kasnije ćemo saznati i mi. "Zuka" je bio i pripadnik Hrvatske vojske a na svojoj beretci nosio je i grb RBiH ali i Hrvatsku šahovnicu. Posjedovao je ustaške propusnice, na svoje pravo ime - Zulfo Alić, koje su ga trebale nesmetano propustiti kroz Hrvatsku i Sloveniju. Baš u Hrvatskoj "Zuka" dobija dokumente na novo, lažno, ime te ga Hrvati ubacuju na Igman. Taj odnos sa ustašama i njihovim sistemom koji, nesumnjivo, ruši BiH kasnije će doći do svog punog obima za vrijeme poratnih godina kada "Zuka" obnovi svoju saradničku vezu sa hrvatskim službama i paraslužbama bezbjednosti za čije interese nesumnjivo radi i danas.
U prikrivanju pravog identiteta i laganom prolasku kroz hrvatske teritorije pomagaće mu obavještajac bivše jugoslavenske službe državne bezbjednosti, njegov prijatelj – Mladen Naletilić „Tuta“ koji je bio komandant „Tuđmanove specijalne jedinice“ za zločine, atentate i ubistva.
Kada se pojavio na Igmanu „Zuka“ se prvobitno druži sa „Jukom“ i predstavlja se komandama IKM ŠVK-a i OG Igman kao komandant „specijalne jedinice Alije Izetbegovića“ s kojim održava direktnu vezu o čemu su svjedočili gotovo svi komandanti i drugi oficiri ovih komandi od Haznadara do Karića, od Karavelića do mnogih oficira 1.Korpusa. Tu tvrdnju ojačavao je činjenicama da su ga logistički pomagali i Bakir Izetbegović i Senad Šahinpašić zv."Šaja" a Izetbegović Alija se i sam lično brinuo za "Zuku" nabavljajući mu, recimo, motorole. Prvobitno "Zukina" jedinica postaje četa unutar 8.bbr na Igmanu.
Potom ga komandant OG Igman Vehbija Karić postavlja za komandanta 8.bbr a onda, uskoro, OG Igman i njen novi komandant Dževad Rađo ga predlažu za komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene koji će biti pod komandom prvog čovjeka ARBiH Sefera Halilovića.
Ovaj prijedlog podupire i komamda 1.Korpusa ARBiH i "Zuka" 22.1.1993.godine postaje Specijalni odred za posebne namjene pod komandom šefa bh.Armije. Naravno, "Zuka" će i dalje zadatke nastavljati obavljati u sadejstvu i dogovoru sa OG Igman jer mu Sefer Halilović nikada nije uputio niti ijedno borbeno naređenje za vrijeme dok je bio pod njegovom direktnom komandom.
Uskoro, aprila 1993.godine komanda OG Igman i komanda 1.Korpusa predložiće da se "Zuka" vrati na nivo OG Igman - jer je de facto tamo čitavo vrijeme, i Sefer Halilović 12.4.1993.godine "Zuku" naređenjem vraća na nivo OG Igman gdje ostaje do juna 1993.godine kada biva prekomandovan u 6.Korpus ARBiH.. Samo četiri dana nakon ovoga naređenja iz aprila 1993.godine, "Zukina" jedinica počiniće strahovit zločin u hercegovačkom seluTrusina vjerovatno u znak odmazde jer im je tamo ubijen jedan vojnik - novopazarac i "Zukin" prijatelj Šemsović Samir. Nekoliko mjeseci kasnije vojnici koji su bili pretpočinjeni "Zuki" počiniće naredni zločin, ovoga puta u hercegovačkom selu Grabovica čiju će istragu "Zuka" onemogućiti a mjesecima će, po "Zukinom" naređenju, njegovi vojnici privoditi jablaničke hrvate u "Zukinu" bazu u Donjoj Jablanici u sklopu koje se nalazio i zatvor gdje su ih, prema njihovim svjedočenjima, maltretirali i ponižavali.
Međutim, gdje je kvaka? Pa u tome da je "Zuka" danas neoptužen za 90% zločina koje su počinili njegovi potčinjeni i da se to događa u skladu sa dogovorom sa velikohrvatskim, hajde da ne cjepidlačim - sa ustaškim, obavještajno pravosudnim igračima koji pokušavaju preko polupismenih ali pokvarenih izdajnika i bandita kakav je "Zuka" da izgrade temelje svoje političke moći unutar FBiH na način izravnjavanja krivice za zločine po sistemu: svi su isti. A, ruku na srce, znamo da nije tako bilo.
Zločin u hercegovačkom selu Grabovica još nije procesiuran na račun "Zuke" a tako je glasila uputa u Haškoj presudi u predmetu "Grabovica i Uzdol". "Zuku" od pravosudnog progona štiti proustaška, i u finansijskim bulama izgubljena, tužiteljica Vesna Budimir koja crpi podršku najekstremnijih dijelova HDZ-a ali i podršku dijela izdajnika iz SDP-a na koje se niko i nikada nije mogao osloniti kao na patriote jer su svoje svjetonazore gradili na beskrupul8znom karijerizmu ili materijalizmu.
Dok pravosudni Ekrem Jevrić - dakle "Zuka", misli da ga je obavještajno-podzemna kombinacija sa velikohrvatskim secesionistima i izdajnicima spasila odgovornosti za grabovički ali i još nekoliko drugih zločina, za to vrijeme procesi neumoljivo teku i "Zuka" će uskoro, na žalost njegove pravosudne Vendi - dakle tužiteljice Budimir, morati sjesti na optuženičku klupu za grabovički zločin ali i za onaj u Donjoj Jablanici jer dokumenti, prisluškivani razgovori HVO-a, video snimci i svjedoci neumoljivo upiru prst u "Zukinu" glavu kao odgovornu po komandnoj liniji za navedene zločine.
"Uzalud vam trud svirači" - reklo bi se za cijelu operaciju spašavanja hrvatskog agenta "Zuke" jer u toj čitavoj pravosudno-obavještajnoj čimburijadi koja ima za cilj izvlačenje krivih i uvaljivanje i nevinih u zločin svi saučesnici ove rabote previdjeli su moć svjedoka, dokumentacije, medija, nevladinih organizacija i parlamentarne procedure koji će se vjerovatno pokrenuti kako bi zaustavili mafijaški dogovor na štetu žrtava jer da li grabovički hrvati, ili oni iz Donje Jablanice, znaju šta tužiteljica Budimir radi kada abolira, unaprijed i mimo dokaza, "Zuku" za toliki broj zločina!? Ko će to odgovarati za zločine ako ne oni krivi? Da li žrtva može biti zadovoljna time da se krivci štite a nevini guraju u zatvore? Ne može.
"Zuka" je bio Izetbegovićev komandant i činjenicu da je Izetbegović mrtav neće moći hrvatska secesionistička politika nadoknaditi poturanjem tuđeg zločina nevinom čovjeku jer im ta igra već jednom nije prošla a imali su na svojoj strani sijaset asistenata sa bošnjačke, hrvatske i međunarodne strane. U pismima Izetbegoviću "Zuka" nije propuštao da naglasi kako je „član SDA od osnutka“, te kako je „komandant specijalnih jedinica RBiH, Kosova i Sandžaka“ te je tako pokazivao svoju lojalnost Izetbegoviću. Naravno, danas za potrebe velikohrvatske politike "Zuka" hoće na silu da se predstavi kao čovjek koji je slušao samo naređenja Sefera Halilovića. Dakako, radi se o mizernoj laži, istoj onoj laži koju je svojevremeno izgovarao "Zukin" prijatelj po zločinu i profesiji - bandit Delalić Ramiz. Kao i u slučaju Delalića, tako i u slučaju "Zuke" problem su materijalni dokazi za ovakvu tvrdnju - nema ih. Ostaju samo njihove laži i njihova tako siromašna i krvavo-mračna biografija kojoj niko niti vjeruje niti ko sa njom može sklapati ikakav pakt. Osim ako, kao Vesna Budimir, nemate privatnih problema. Međutim jasno je da se privatni problemi neće moći raskusurivati preko državnih institucija na štetu pravde. Do danas se isplelo desetine priča ko je komamdovao i ko je obustavio operaciju u Hercegovini 1993.godine u sklopu koje je počinjen i stravični zločin nad grabovičkim hrvatima. Naravno stvari su posve jasne: operaciju je napisao, potpisao i njome komandovao lično "Zuka" i za to postoji fascikla-fascikla i po dokaza. Operaciju je, nadalje, obustavio lično Izetbegović Alija. Evo kako...
Dok su 20.9.1993.godine na britanskom nosaču aviona Invisible predsjednici Izetbegović, Milošević, Tuđman i Bulatović vodili «mirovne» pregovore o podjeli RBiH na tri nacionalne republike unutar Unije BiH (ovakvo je stanje de facto i danas) borci ARBiH pod "Zukinom" komandom nisu u potpunosti, zaustavili već uspješna borbena dejstva u Hercegovini. Zbog toga, dan poslije ovih dogovora Izetbegović je pozvao zagrebačkog muftiju Šefka Omerbašića i zatražio da Ališpagi naredi zaustavljanje operacije koju je "Zuka" nazvao jevrićevski"Odbrana narodnih prava Vrdi '93".
Odakle pravo muftiji da naređuje ili prenosi naređenja vojnim komandantima iluzorno je više objašnjavati jer je ovo, kratko kazano, bio model Izetbegovićevog vladanja državom a o štetama nastalim radi ovih abnormalija iliuzorno je više i govoriti jer su ogromne. Razgovor Omerbašić–Ališpago od 21.9.1993. su «presrele» hrvatske tajne službe. "Zuka"nije vjerovao da je Omerbašić prenosio Izetbegovićeva naređenja pa se opirao...
Ališpago: „Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste Neum i Mostar!“
Omerbašić: „Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.“
Ališpago: „Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa me ne može zaustaviti.“
Omerbašić: „Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje riječi, međutim ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su juče dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.“
Ališpago: „Kada stignem u Neum pregovarat ćemo. Ili će ga dati milom ili ću ga uzeti silom.“
Omerbašić: „Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti pregovorima, ne ratom i ne poginućem.“ Ališpago: „Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku. Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!“
Omerbašić: „Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!“
Ališpago: „Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo Šefko ti kažem, a ti prenesi i Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok ne oslobodim komunikaciju Jablanica–Mostar, drugi momenat, dok nam ne reše politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko neću!“
Omerbašić: „Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.“
Ališpago: „Dobro je Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem sa borbenim dejstvima.“
Istoga dana u 15:00h, Izetbegović poziva telefonom "Zuku" i naređuje mu da obustavi ratna dejstva u Hercegovini jer se bliži «mirovni» dogovor. «Mirovnim» dogovorom Mostar je ostavljen Bobanu kao stolni grad Hrvatske Republike u BiH, gotovo sve hidroelektrane na Neretvi su trebale pripasti fantomskoj Herceg-Bosni, koja bi se, prema Izetbegovićevim riječima izrečenim u Banskim Dvorima (24.4.1993.) potom priključila Hrvatskoj. Ako pogledate današnje stanje u Mostaru i Hercegovini lako će bitimuočiti da je današnje grcanje Mostara posljedica dogovora Izetbegović - Tuđman iz 1993.godine. "Zuka" na Izetbegovićeva naređenja odgovara: «Gospodine predsjedniče, ja sam zadnji put bio kod Vas i razgovarali smo i Vi ste naš komandant i mi poštujemo Vas, to je bez daljnjeg. Šefko meni tamo kaže da ste vi njemu nešto rekli, ovamo–onamo, ja nikakvog razloga ne vidim da mu to vjerujem, jer ja ništa na papiru ne vidim! Zbog toga je dobro da ste se i Vi javili. Što se tiče, Vi kako god kažete, Vi kažite, dajte samo nekome ko će nam to prenijeti, mi ćemo tačno tako postupati kako Vi naredite!!“
Sljedećeg dana, 22.9.1993, Izetbegović se vraća u Sarajevo. Pet dana kasnije, 27. i 28.9.1993, održava se Svebošnjački sabor i zasjedanje Skupština RBiH na kojoj Izetbegović navodi devet razloga za prihvatanje «mirovnog» sporazuma kakav nude Owen – Stoltenberg i četiri razloga protiv. Bio je to jasan signal u kojem pravcu treba ići dalje. Problem više nisu predstavljali vojni i politički oponenti (uklonjeni su) već sitne korekcije ponuđenih mapa do kojih će doći 22.12.1993.
"Zuka", bandit koji je marta 1993.godine Zlatku Lagumdžiji psovao "majku,dijete, kljicu..." učinio je, skupa sa još jednim pajdašem Izetbegovićeve privatne kamarile - Delalić Ramizom, sve što je trebalo da se povratak svih na svoje nikada ne ostvari u Hercegovini. Isti posao, samo daleko brutalnije, radili su sa agresorske strane "Zukini" i Delalićevi jarani "Tuta", "Arkan" i ostali a sve u cilju da svojim političkim zaštitinicima obezbjede teritorij na kojem će mirno vladati - pokradenim novcem i mutnim ubicama.
Bosna i Hercegovina danas je potpuni talac dogovora Izetbegović-Tuđman-Milošević sa jedne strane, te njihovih zločinačkih grupa koji su onda čistili teritorije a danas okupiraju najbolje kvadrate po sistemu - svako u svojoj državici. Bratstvo koje je devedestih godina nastalo na krvi i zločinu, ubistvima i otimanjem, danas je pretvoreno u političke i ekonomske sisteme moći koji vladaju sa BiH.
Ali kao što reče četnički pjesnik Bećković Matija: "Ćeraćemo se mi još..."
Semir Halilović