Došlo je vrijeme da i mi Herani, nakon 25 godina iznesemo svoju verziju. I mi se skupljamo svake godine 24. januara, da obilježimo brutalni ratni zločin i zejedničku agresiju Hrvatske Vojske (HV)
i Hrvatskog vijećaobrane (HVO) na selo Here ali i na cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Uostalom, mi smo na najprestižnijim međunarodnim sudskim institucijama koje sude po najvećim anglosaksonskim pravnim standardima, dokazali da je Hrvatsko-Bosanski rat 1992-1994, međunarodni ratni
sukob između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine i da se završio Vašintonskim mirovnim sporazumom 18. marta 1994 godine, a preliminarni mirovni sporazum je potpisan već osamnaest
dana ranije. Ovim Sporazumom „Hrvatska Republika Herceg-Bosna“ je proglašena nelegalnom i ukinuta je!
Kasnije će se u više sudskih postupaka dokazati da je tzv. „Herceg-Bosna“ u stvari Udruženi zločinački poduhvat Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka i njima odanog vojnog i političkog
rukovodstva bosanskohercegovačkih Hrvata čiji je krajnji cilj bio uništenje Republike Bosne i Hercegovine i priključenje Republici Hrvatskoj nekih njenih dijelova. To su gole činjenice utvrđene
više puta u sudskim postupcima o kojima se više ne može, niti vrijedi raspravljati. Agresiju Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu najbolje se dokazuju iz dva izvora. Prvi su
relevantni izvještaji međunarodniih organizacija na terenu koje su djelovale na teritoriji RBiH od kraja 1991 godine do kraja rata kao što su OSCE, UNHCR, UNPROFOR, Evropska posmatračka misija,
UN-ovi specijalni izvještači za zaštitu ljudskih prava u BiH, obavještajne službe raznih zemalja itd., itd. Drugi izvor su tajni Zapisnici iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana,
koje je sama Hrvatska izručila UN-ovom Tribunalu u Haagu. Zbog očigledne agresije Republike Hrvatske na R BiH koja je kulminirala u 2/2 1993 godine, zapadnoevropske sile i SAD su Hrvatskoj
zaprijetile sankcijama, čemu su se priključili čak i hrvatski saveznici, među kojima je i Njemačka! Na kraju se sve završilo i Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN od 2.2.1994 godine, u kojoj se
Republika Hrvatska osuđuje zbog agresije na drugu punopravnupravnu članicu ove svetske organizacije i od koje se traži da u najkraćem roku povuče vojsku i naoružanje iz RBiH ili će se suočiti sa
sankcijama!
U proteklih 25 godina u lokalnim, regionalnim elektronskim, ali i printanim medijima i kvazi naučnim radovima hrvatske provenijencije uočavaju se namjera i nastojanje aurora da nametnu svoj
pogled na ono što se desilo u Herama, ali i uopšte u ratu za teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Podmukla je podvala da je napad izvela samo „Brigada Rama“. Netačno je i to da se operacija
zvala „Tvigi 94“, a najveća laž je da je ovom operacijom uništena Armija BiH na području Prozora, i da je, eto tako, došao mir na ove prostore!
Mi mislimo da je HVO donio rat i opću nesreću na prostor Općine Prozor i cijele Hercegovine i Srednje Bosne. Općepoznata je činjenica da srpskog agresora nije bilo na gore pomenutom prostoru,
tako da priča o borbi HVO-a protiv „srbočetničke agresije“ ovdje je potpuno prazna. Na ovom prostoru cijelo vrijeme rata nije bilo nijednog srpskog vojnika. Bošnjaci, za razliku od Srba, nisu
skloni mitološkom i lažnom prikazu historijskih događaja. Navodni mit o neprobojnosti linija odbrane u Herama nikad nije postojao među pripadnicima Armije BiH u ovom mjestu. Taj navodni mit su
stvarali hrvatski ekstremistički mediji, kako bi mogli prikazati da su pripadnici HVO-a „.. u briljantnoj vojnoj akciji srušili mit o nepobjedivosti Armije u Herama“. Naprotiv, u decembru 1993
godine Pomoćnik Komandanta za moral i informativno-političko djelovanje SB „Prozor“ je komandi Korpusa napisao Izvještaj u kome je ovu komandu jasno upozorioda će neki dio slobodne teritorije
Općine Prozor sigurno pasti ukoliko se nastavi destruktivno komandovanje komandanta Envera Buze i grupice ljudi koje je on okupio oko sebe. I umjesto da Komanda nešto poduzme, dala je tom istom
Buzi odriješene ruke da se obračuna s neistomišljenicima. Mi smo žrtve nesposobnosti vlastitog komandnog kadra ali i ogromnog disbalansa u tehničkoj opremljenosti i brojnosti vojske na terenu.
Činjenica je da smo protiv sebe imali višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, kojeg je opremila, obučila i hranila Republika Hrvatska, sa nekoliko tenkova na ovom pravcu, sa bezbroj artiljerijskih
oruđa i pripadajućih projektila, sa angažovanom ratnom avijacijom, koja je našu pozadinu bombardovala dva puta, našim borcima na pojedinim mjestima je nestalo čak i municije za lakhko pješadijsko
naoružanje! Ali „Ramski vijesnik“ ovih dana ide toliko daleko da tvrdi kako je Brigada Rama „porazila snage 4. Korpusa Armije BiH i napokon donijela mir na ove prostore“!!! Istina je da je selo
Here tog dana branila samo prva četa SB „Prozor“, i to bez 1/3 najkvalitetnijeg borbenog sastava kojeg je komandant Enver Buza vrlo neodgovorno spremio na odmor uključujući i komandira čete, iako
je imao obavještajne podatke od pouzdanog izvora iz Splita o tome da se sprema veliki napad. Na linijama su ostali logoraši, nespremni za borbu, koji su tek razmijenjeni, pomješani sa borcima
koji su tu bili ranije raspoređeni bez ikakvog razumnog kriterija. Netačno je da je napad izvele samo „Brigada Rama“.
U nastavku teksat pružit ćemo očigledne dokaze da je, u sklopu priprema za operacije koja se šifrovano zvala „ Sve ili ništa“, a ne „Tvigi 94“, u Prozor 14. 12.1992 godine dopremljena
175 brigada HV sa 1500 pripadnika i da se Komanda brigade smjestila u zgradi Srednjoškolskog centra u Prozoru. Brigadom je komandovao Frane Primorac, oficir HV
koji je i kasnije obavljao visoke dužnosti u HV!
Cilj operacije je bio proboj u hrvatske enklave oko Kiseljaka i Viteza, i u odnosu na zadane ciljeve operacija je doživjela potpuni fijasko. U ovom zadnjem trzaju hrvatske agresije na BiH, pored
pomenute 175. brigade HV i brigade Rama, učestvovale su i sljedeće brigade: „Kralj Tomislav“, „Ante Starčević“, „Petar Krešimir IV“, „Eugen Kvaternik“, zloglasna „Kažnjenička bojna“,
bojna „Ludvig Pavlović“ i sve raspoloživo ljudstvo sa prostora Zapadne Hercegovine, Livna, Tomislavgrada, Kupresa i Jajca. Jednostavno, hrvatski agresor je u posljednji trzaj agresije na
BiH bacio sve čime je raspolagao. Potrošivši cijelu godinu, i nemjerljiva sredstva da okupira Gornji Vakuf, vrijeme agresije je neumoljivo curilo. Približavale su se krupne međunarodne odluke
kojima je agresija jasno osuđena, dok se rezultati dotadašnjeg djelovanja HV i HVO-a, bez obzira na sve, još dugo neće moći poništiti.
„Nije dom ondje gdje si rođen. Dom ti je ondjegdje osjećaš bol!“
Selo Here, se nalazi 12 km istočno od Prozora, na regionalnom putu R-418 b Prozor-Konjic, smješteno pod malim brdom koje se jednostavno zove Brig na 1050 metara nadmorske visine, iznad kojeg se
nadvilo veliko brdo koje se zove Konjsko. Nekad se ovo mjesto zvalo Hovać, a njegovi stanovnici, Here na Hovaću. Riječ Hovać dolazi od turske riječi Ufak što znači malo brdo, ali se lokalnom
pretvorbom glas „k“ često pretvara u „ć“, kao npr. muslimanski pozdrav „Esselamu Alejk(um)“ u lokalnom izgovoru često se čuje kao „Selam Alejć“ i odpozdrav „Alejkumu Selam“ kao „Alejćemu Selam“.
Prvi dio riječi je takođe pretrpio lokalnu pretvorbu glasova ko što i toponim „Idovac“, često u lokalno izgovoru čujemo kao „Ajdovac“. Na takav način je pojam „Ufak“ postalo toponim malog brda
koje se zove Brig, odnosno malo brdo, ali je u lokalnom izgovoru promijenilo zvuk u Ufać, a zatim u Hovać.
Naseljeno mjesto na ovom brdu vjerovatno nije postojalo prije polivine XIX stoljeća, sudeći po nadgrobnim spomenicima u lokalnom groblju Borak, popisnim defterima Kliškog sandžaka i sidžilima
odnosno sudskim zapisnicima za prozorski kadiluk. Prvi pouzdani podatci o Herama mogu se pronaći u austrougarskom popisu stanovništva iz 1881 godine kad je zabilježeno da je u selu ima 5 kuća sa
57 stanonika. Svi su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom. U usmenoj tradiciji postoji priča da se prvi stanovnik ovog mjesta zvao Salko Oruč, a neposredno iznad sela ima jedan izvor čiste,
bistre i hladne vode koji se zove Oručevac. Legenda kaže da je živio sa svojom ženom i kćerkom na Hovaću. Dalje usmeno predanje kaže da je iz pravca Istočne Hercegovine išao jedan izbjeglica
kojeg je „duški beg“ uputio onom Salki na konak, gdje je on došao, oženivši njegovu kćerku i ostao u ovom mjestu. Da li je to bilo tako, danas nije moguće provjeriti. Mjesto je vremenom raslo,
svi mještani do kraja Drugog svjetskog rata nosili su isto prezime Hero, a dijele se na 5 porodica: Haliloviće, Hasanoviće, Hodžiće, Bašiće i Smajiće. Takođe, postoji predanje da su uvijek
žestoko branili svoja prava i imovinu od svih nasrtaja koji su dolazili sa strane. Postoji priča da je za vrijeme kraljevine Jugoslavije neki komšija katolik iz susjednih Ljubunaca počeo orati
pašnjak u vlasništvu Hera, na lokalitetu koji se zove „Kola“. To je ona zaravan neposredno ispod puta između Jurića i Hera, i desio se u vrijeme agrarnih reformi, kad se od muslimana oduzimala
zemlja za kmetove. Herani su tom prilikom pretukli uzurpatora i isjekli mu zaprežni pribor i jednog vola. I u nizu drugih prilika Herani su znali braniti svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, ali
su prema dobronamjernim putnicima uvijek pokazivali veliku gostoljubivost. A tih napad je bilo. Tako su zabilježene paljevine stogova sijena u selu. Počinioci su bili pronađeni i to su bili
komšije Hrvati. Takođe, znalom se za klađenja u crkvi na Uzdolu oko toga ko smije zapjevati u Herama, pa su se provokativna pjevanja uvijek vrlo loše završavala po pjevače i provokatore. U
vremenima koja su prohujala selo Here je strancima izgledalo kao jedna ogromna porodica sa mnje ili više čvrstim unutrašnjim rodbinskim vezama, isključivo po muškoj liniji. U toku Drugog
svjetskog rata mještani sela Here su bili otvorene simpatizeri i pristalice partizanskog pokreta, a neki od njih su se već 1942 godine priključili Glavnoj operativnoj grupi Vrhovnog štaba
Narodnooslobodilačke voiske i partizanskih odreda Jugoslavije, kao što je bio Osman i Juso Hero. Jednostavno, i tad im je u Herama, Prozoru, pa i cijeloj BiH, hrvatska država u bilo kom obliku,
naranno i u obliku NDH, bila nezamisliva i neprihvatljiva. I to su svakom jasno stavljali do znanja. Zbog toga su Herani završavali i po zatvorima, mučilištima i fašističkim logorima. Neki od
njih zloglasnom Mathauzenu u Austriji. U toku četničke provale na prostor prozorske općine u toku operacije „Alfa“ u oktobru 1942 godine, Here su imale sreće, jer se mještani nisu pomjerali od
kuća, a veliki pokolj civilnog stanovništva se nije desio, kao u drugim dijelovima Općine. Četnički koljači su zatekli stanovništvo u selu i zadovoljili su se pljačkom i uništavanjem materijalnih
dobara. Zabilježeno je da su iz planine Košare tad skupili 960 ovaca. Tad su uzeli sebi 70 ovaca, zapalili jednu štalu i u Perićima zaklali Smaju Heru, kojeg su prethodno natjerali da ih odvede
do Prozora. Partizani su u toku Bitke na Neretvi u Herama sakrili velike količine naoružanja i vojne opreme, ali su tu doveli i strijeljali desetine zarobljenih vojnika italijanske divizije
„Murđe“. Poslije odlaska Partizana prema Crnoj Gori ustaše su u Herama pronašli skriveno naoružanje i tom prilikom neke stanovnike mučili, žive palili, zatvarali i hapsili. Teror koji su Ustaše
provodile tokom 1943 i 1944 godine definitivno je ostavio velike posljedice na međunacionalne odnose na ovom prostoru sve do danas.
Mjesto Here je do popisa 1991 godine naraslo na 55 domaćinstava sa 317 stanovnik, od kojih je njih 270 stalno boravilo i živjelo u Selu. Here su tipično muslimansko selo zbijenog tipa, kuće
poredane jedna do druge, u mahalama, još i prije rata pokaldrmano sa vodovodom i kanalizacijom. Sve to su mještani izgradili o svom trošku. Prvi mekteb u seluje izgrađen 1908 godine. Neposredno
pred rat mještani su ga temeljito rekonstruisali i pripremili za izgradnju džamije. Kupili su i materijal za izgradnju munare i prikupili 12 000 njemačkih maraka za troškove ugradnje tog
materijala.
To su osnovne karakteristike ponosnog i prkosnog sela Here koje je dočekalo brutalnu agresiju Republike Hrvatske 1992 godine. A kako je došlo do agresije na ovo malo i mirno mjesto? Ako smo svi
prihvatili činjenicu, a morali bi jer je to suštinska istina, da je Gornji Vakuf grad heroj, onda trebamo izaći i sa stavom da su Here selo heroj, selo koje je postalo centar oružane borbe Armije
RBiH na području općine Prozor. Od oktobra 1992 do kraja januara 1994 godine, većina Bošnjaka oko Jablanice, Konjica, Gornjeg Vakufa i Bugojna osluškivala je šta će se na kraju desiti s ovim
mjestom i hoće li izdržati one bjesomučne napade tehnički i materijalno višestruko nadmoćnijeg neprijatelja!
Na samom početku dramatičnih događaja krajem 1991 i početkom 1992 godine, nije bilo nikakvih dilema oko toga na koju stranu će se svrstati u isključivo bošnjačkim naseljima Herani. A takvih
dilema i na području općine Prozor i šire po Hercegovini, bilo je jako puno među bošnjačkim stanovništvom čak i u isključivo bošnjačkim naseljima. U proljeće 1992 godine, vidjevši šta se događa u
Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Herani su počeli tražiti načina da se sami organizuju, kupujući naoružanje i vojnu opremu. Sjetimo se napora rahmetli Osmana i Smaje Here, koji su nesebično
trošili svoje vrijeme i druge resurse kako bi mještanima ovog sela obezbjedili što više naoružanja, pred nadolazeću dramu koju smo svi slutili. Kad je u Prozoru došlo do političkihtrzavica oko
toga hoće li se Bosna i Hercegovina braniti kroz Teritorijalnu odbranu, što je bilo u skladu s ondašnjim Zakonom o narodnoj odbrani i hoće li to Hrvati prihvatiti, Herani su jasno stavili do
znanja da oni nikad neće prihvatiti HVO, tako da su svoje dužnosti izvršavali slušajući naređenja Štaba TO Prozor. Sa mještanima susjednih Kuta i Šćipa u junu 1992 godine izvršili su smotru i
marš na relaciji Here-Kute-Šćipe-Dobro Polje-Valice-Voljevac. Tad se pokazala snaga Bošnjaka u istočnom dijelu Općine Prozor. Tokom ljeta 1992 godine odlazili su zajedno s pripadnicima HVO na
liniju odbrane Raduša-Idovac-Ravašnica, ali i zaposjeli desantnu prostoriju Dobro Polje zajedno s komšijama pripadnicima HVO iz susjednog Uzdola. Iako su boravili zajedno nepovjerenje se osjećalo
u zraku, ali je sve kulmiralo kada su vršeći jednu smjenu straže s Dobrog Polja u avgustu 1992 godine, pripadnici HVO u Herama zapucali po kućama. Herahi su već imali organizovane straže, a u
neposrednoj blizini sela napravili su i čvrsto zaposjeli kontrolno-propusni punkt. Zajedništvo HVO-a i TO-a na Dobrom polju od tada ozbiljno je poljuljano. Poslije ubistva Nene Mustajbegovića u
blizini punkta koji je tad držao HVO, i napada na neke prozorske bošnjačke lokale, odnosi su postali vrlo hladni i napeti. Pokušaj HVO-a da izvlači drvnu masu iz Gorače spriječen je kontrolnim
punktom i miniranjem mosta na šumskom putu prema Gorači.
Kad je došlo do otvorenog napada HV i HVO na Prozor, a time i na svog dotadašnjeg saveznika Armiju RBiH i prozorske Bošnjake 23.10.1992 godine, iznenađenje, nevjerica i šok ušao je u svaku
bošnjačku kuću i porodicu. Štab TO Prozor na čelu s komandantom Muharemom Šabićem izdao je naredbu svim podčinjenim jedinicama na terenu da se uključe u borbu za Prozor. S ove vremenske distance
možemo reći da su se u tu borbu uključili jedino pripadnici TO-a iz Hera s dobrovoljcima iz susjednog gornjovakufskog Privora. U toj akciji su čak zauzeli Juriće, Mejnik i Glibe, ali je otpor
Armije u Prozoru bio preslab i kratkotrajan. Dok se ova akcija završila, stigle su vijesti da je Prozor opet pao, a navedeni pripadnici TO su se vratili na svoje polazne položaje. Vala napomenuti
da u ovoj akciji nijedan civil hrvatske nacionalnosti nije stradao. Sutradan 14.10. 1992 godine kolona tenkova i oklopnih transportera krenula je prema Herama, ali je zaustavljena protivoklopnom
raketnom vatrom. Uslijedili su žestoki artiljerijski napadi HVO-a, ali evakuacija civilnog stanovništva iz sela prema selima Privora. U takvom napadu ranjen je Ramiz Hero, a dva-tri dana nakon
toga HVO je uputio ultimatum za predaju naoružanja! Herani su donosioca ultimatuma skinuli, pretukli i vratili odakle je došao! Bila je to više nego jasna poruka neprijatelju šta Herani misle o
predaji naoružanja. U to vrijeme HVO je vodio pregovore i u drugim bošnjačkim selima oko predaje naoružanja. Razlika između Hera i tih drugih naselja je u tome što se u ovom selu o predaji nije
moglo ni razgovarati. Artiljerija HV i HVO-a sa sigurne distance razarala je kuće po Herama a pogođena je i džamija. Zabilježili smo da je jedna kuća razarajućim artiljerijskim projektilima u
jednom danu pogođena čak sedamnaest puta! Praktično padom Prozora 24.10.1992 godine počela je brutalna i dugotrajna opsada Hera, civilno stanovništvo je zbog ovih napada potpuno evakuisano.
Pojedinci su se u selo spuštali samo po koju potrepštinu i zalihe hrane. U tim napadima ranjen je ili poginuo veliki broj mještana.
Velika je podvala koja se može pročitati na raznim hrvatskim portalima da se napad na Here 24.1.1994 godine desio zbog napada Armije BiH na Uzdol 14.9.1993 godine, pa se tobože ne bi ni desio da
nije bilo stradanja ove akcije. Da to nije tačno iznosimo sljedeće činjenice. U okviru plana potpunog progona Bošnjaka sa prostoraOpćine Prozor, HVO je potpuno uništio sljedeća naseljena mjesta
prije događaja na Uzdolu: Lapsunj, Družinovići, Varvara, Kovačevo Polje, Orašac, Donji Višnjani, Gornji Višnjani, Gorica, Škrobućani, Tolovac, Paroš, Parcani, Lizoperci, Tošćanica, Grevići, Klek,
Heljdovi, Donje Krančiće, bošnjačke dijelove Prozora, Borovnice, Paljika, Gračaca, Gračanice, Gornjih Krančića, Ustirame, Kućana, Luga, Ljubunaca, Donje Vasti, sela Blace i najveći dio Duga. Pri
tom je ubijeno ili ranjeno desetine civila, imovina spaljena i opljačkana, a silovano je više desetina djevojaka i žena.
Dana 31.7.1993 godine HVO je upotrijebio živi štit od bošnjačkih logoraša iz SŠC Prozor da zaustavi napredovanje Armije BiH prema Makljenu.
Tom prilikom su pogubili 24 logoraša! Isti dan su pripadnici HVO-a
u Lapsunju nožem zaklali Šemsu Pilav i njenu devetomjesečnu bebu Harisa!
Mjesec dana poslije, 28. Avgusta, izvršili su progon skoro cijele preostale bošnjačke populacije putem Ustirama-Kućani-Bokševica, uz divljanje, orgijanje, mučenja, poniženja i ubistva. I sve se
to desilo prije napada Armije BiH na Uzdol, tako da je svakom od nas bilo jasno kako će se HVO ponašati ako uđe u Here, Kute i Šćipe, bošnjačka naselja koja nisu bila pod njihovom kontrolom.
Neposredno poslije pada Prozora HV i HVO su svojom pješadijom više puta pokušali okupirati Here, a 22.1.1993 god. su izveli i opšti napad, koji se završio uspješnom odbranom. Tom prilikom ranjena
su dva pripadnika Armije Dževad Hujdur i Šefik Čorbadžić.
Ove, agresorske vojne formacije su puno prije napada na Here 22.1.1994 godine u ovom mjestu ubijale Bošnjake, kako same mještane, tako i izbjeglice koje su se tu zatekle.
Prije pada ovog sela u Herama su ubijeni
Avdo Hero,
Almir Hero,
Alija Memić,
Atif Memić,
Hazim Kovačević,
Suljo Bajrić.
Teže i lakše ranjenike vrlo teško je i pobrojati.
Bez pretjerivanja se može reći da je ponašanje bojovnika HVO koji su u sumrak 24.1.1994 godine okupirali Here bilo morbidno i piromansko. Posjedujemo dokaze o sadističkom mučenju
i ubijanju ranjenika, zarobljenika, kao i svih drugih živih bića, kao i spaljivanju svih stambenih, privrednih i pomoćnih objekata.
Većini broj poginulih i poubijanih Bošnjaka, njih 23 pripadnici HVO-a su odvukli u selo Lug i ukopali u masovnu grobnicu, dok su njih 9 zakopali oko Hera na više mjesta.
Masovna grobnica u Lugu je pronađena, leševi ekshumirani 27.7. i razmijenjeni sutradan 28.7.1994 godine. Identifikacija je obavljena na Krstacu. Tom prilikom su identifikovane sljedeće žrtve:
