Kad sud u Haagu u srijedu 29. novembra, donese presudu u procesu protiv čelnika Herceg-Bosne, zaključit će svoj rad. Ne znam radi li se o slučajnosti ili o ciljano biranom datumu završetka njegovog rada, ali od simbolike čina da će na rođendan upokojene socijalističke Jugoslavije biti okončani međunarodni sudski procesi koji se odnose na postjugoslavenske ratove, neće se moći pobjeći.
Iako je i dosad napisana ogromna količina tekstova o tom sudu i njegovom radu, bilo pozitivnih, bilo negativnih, nema nikakve sumnje da će se analize njegovog djelovanja još godinama provlačiti u humanističkoj i društvenoj literaturi, kao i u medijima. Nezavisno o svemu tome, pa i o sadržaju same presude, o Herceg-Bosni kao ideji i izvedbi je nužno govoriti u hrvatskoj javnosti, jer bez iskrenog odnosa prema toj temi nikakvu društvenu katarzu neće se moći postići.
Kako sam rođen i odrastao u Mostaru, tačno u vrijeme da mi rat onemogući normalno tinejdžersko odrastanje, jasno je kako su mi pojava i djelovanje Herceg-Bosne umnogome usmjerili život. Potpuno sam naravno svjestan da je o ovoj, kao i svakoj temi koja se tiče rata, u današnjoj javnosti nemoguće govoriti bez brutalnog etiketiranja i odbacivanja bilo kakvog konstruktivnog razgovora, no jedini način da se s time borimo su činjenice. One kažu sljedeće. Prije svega, ne postoji u strukturalnom i sadržajnom smislu nikakva razlika između secesijskog projekta Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i proglašenja iste takve Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Bosni i Hercegovini.
I jedan i drugi projekt težili su ka tome da iz sastava zemlje izdvoje teritorije koje su smatrali svojima, posluživši se pri tom etničkim čišćenjem kao metodom za postizanje tog cilja. U svemu tome, temeljna ideja Herceg-Bosne o Mostaru kao stolnom hrvatskom gradu, koja ga je na kraju uništila do neprepoznatljivosti nije mogla biti utemeljena na demografskoj realnosti. Naime, po popisu iz 1991. godine, u mostarskoj općini živjelo je oko 35 % Muslimana, 34 % Hrvata, 18 % Srba i 12 % Jugoslavena, s tim da je u samom gradu omjer po Hrvate bio još nepovoljniji. To konkretno znači, kako je jedini način da se Mostar pretvori u hrvatski grad bio da ga se etnički očisti. Što se i dogodilo u onom dijelu grada pod kontrolom HVO-a.
No, da se vratimo na početak. Kad je tokom prvog rata, koji je u Mostaru bio manje-više istovjetan kao u Sarajevu, s paravojnim srpskim postrojbama i ostacima JNA koji su okupirali istočnu obalu Neretve i zaposjeli okolna brda s kojih su granatirali zapadni dio grada, HVO organizirao odbranu Mostara, zajedno s pripadnicima Teritorijalne obrane i uspio ga osloboditi, odigrao je pozitivnu ulogu. No, sve ono što se događalo nakon toga bilo je tragično i sramotno.
Prvo je u junu 1992. pravoslavna Saborna crkva, inače do završetka hrama Sv. Save u Beogradu, najveća srpska pravoslavna crkva uopće i neprocjenjiv spomenik kulture, temeljito minirana, na način da su od nje ostali samo temelji. Nakon toga, kad je u maju 1993. počeo rat između HVO -a i Armije BiH s ciljem, da se za Herceg-Bosnu osvoji čitava zapadna obala Neretve, najveći broj muslimanskog stanovništva je iz zapadnog dijela grada i iz svojih domova, protjeran u potpuno razrušeni istočni dio grada, dok su muškarci zatočeni u logore Heliodrom i Dretelj, boraveći tamo u neljudskim uvjetima. Sve to bilo je praćeno i sporadičnim ubistvima ljudi u vlastitim stanovima i kućama.
Nakon toga je u nastojanju da se prekine komunikacija između muslimanskog stanovništva koje je ostalo u dva bloka ulica na zapadnoj obali Neretve s onima na istočnoj, srušen Stari most. Simbol grada i uzrok njegovog postanka, a ujedno i UNESCO-ov spomenik kulture. Između srpsko-crnogorskog granatiranja Dubrovnika i rušenja Starog mosta, nema nikakve razlike. Da stvar po nacionalistički projekt bude još poraznija, HVO je zapravo rat u Mostaru izgubio, jer unatoč svemu tome nije ostvario svoj cilj da dođe do Neretve u centralnom dijelu grada.
Sve od prestanka rata pa do danas, Mostar je ostao dubinski, iako ne i formalno podijeljen na dva dijela, s paralelnim sistemom upravljanja, pri čemu je čitavo to vrijeme u zapadnom dijelu grada na vlasti HDZ sa svojom ideologijom. O tome koja je to ideologija najbolje svjedoče imena ulica u tom dijelu grada. HDZ-ova vlast je 1994. promijenila sva imena ulica, osim dvije, Splitske i Radićeve. U tom ideološkom pohodu, pored imena ulica po bilo kojem pripadniku ostalih naroda ili partizanskoj baštini, ulicu su izgubili i Vladimir Nazor, zato jer je bio u partizanima, potom mostarski gimnazijalac Ante Zuanić, inače Hrvat, koji je kao devetnaestogodišnjak ubijen od strane ustaške vlasti te Matija Gubec.
Sva trojica nisu bili dovoljno veliki Hrvati da zadovolje kriterije HDZ-a. Umjesto njih, mostarske ulice danas nose imena po ustaškim ministrima Budaku, Vokiću i Lorkoviću te po Juri Francetiću. Kao kruna potpune negacije bilo kakve gradske tradicije, simbol Mostara, nogometni klub Velež, protjeran je sa svoga stadiona, na kojem danas igra Zrinjski, klub koji je odlukom socijalističkih vlasti, poput svih nacionalnih klubova, ugašen 1945.
Kad sve navedeno sumiramo i pokušamo približiti čitateljima u Hrvatskoj, uzmemo li Split kao metaforu, zaključit ćemo sljedeće. To šta je Herceg-Bosna napravila Mostaru, bilo bi identično tome da su recimo neki imaginarni splitski Srbi na Splitu 3 proglasili Krajinu, odande potjerali sve Hrvate, granatiranjem srušili Dioklecijanovu palaču i Sv. Duju te protjerali Hajduka s Poljuda, da bi na njemu igrao recimo Obilić.
Na pitanje kolika je za sve to odgovornost Hrvatske, odgovor je, ključna i potpuna. Još na prvim višestranačkim izborima u BiH grad je bio oblijepljen plakatima HDZ-a s Tuđmanovim likom, na kojem je pisalo „Predsjednik svih Hrvata“. Lokalno čelništvo Herceg-Bosne nije ništa radilo mimo volje Zagreba, HVO je bio na budžetu Republike Hrvatske, svi čelnici Herceg-Bosne su na kraju dobili stanove u Splitu ili Zagrebu, a u svim javnim institucijama u gradu, po zidovima i dalje vise slike Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Drugim riječima projekt Herceg-Bosne i njegove posljedice predstavljaju trajni izazov savjesti hrvatskom društvu i najgore od svega je što ogroman broj ljudi to još uvijek nije spreman priznati, niti će se po tom pitanju išta promijeniti, nezavisno o ishodu same presude.